ponedjeljak, 29.06.2009.
Mislim da više... ne znam
Umorna od zazivanja bića
čijeg se lica više ne mogu sjetiti tako jasno
kao jučer,
u trenutku dogorijevanja posljednjeg dima
posljednje cigarete
shvaćam da više ne znam koga to zovem.
Onaj koga sam prije zvala,
taj isti onaj
čijih sam trepavica okus izgubila ispirući usta,
onaj kojega sam prije zvala
osjetio bi
i došao.
Logički zaključak
na temelju raspoloživih premisa:
veza je presječena, pupčana vrpca je ostala visiti pomalo s obje strane
jer je gordijska tvorevina koja je upetljavala dvije linije popustila,
olabavila
i sad...
Možda je više ni nema.
Dugo je prošlo,
a mi smo preminuli
unutar bitke koja se otezala
i u kojoj je svaka pobjeda bila gora od poraza.
Ovaj poraz priznajem i prihvaćam -
mislim da više... ne znam.
Ne usudim se reći da te više ne volim,
ali osjećaj rezignacije i ravnodušnosti
ravan je smrti nečeg što do maločas bilo je veliko.
Telepatska psihoza je gotova.
Ne zovem te više zatvorenih očiju,
ne želim te više trebati.
Koja je svrha u invokaciji jedine osobe koja ne dolazi?
Što ćeš mi kada ne možeš doći
u trenutku kada te trebam?
Što ćeš mi kada ćeš pronaći tisuću opravdanja u mojim greškama
samo da ne moraš biti ovdje?
- 12:56 -
srijeda, 24.06.2009.
AISHWARYA
Krvari moja unutrašnjost,
dok se vanjština tašto smije,
rugajući se onom što
kriju slojevi kože.
Ne mogu ti ne reći da te trebam,
a to je jedino možda važno reći.
Ja ovo ne mogu sama,
ne mogu podnijeti vječna treptanja samoće.
Umirem ti na očigled,
a ne vidiš.
Zovem te,
a ne čuješ.
Trebam te,
a ne smijem reći.
Ne smijem te moliti
jer ćeš doći iz osjećaja dužnosti,
a želim da dođeš jer ti to želiš
i
nemam snage još te jednom čuti kako mi predbacuješ.
Ovo nije moj teret,
nije samo moj.
Ali je samo meni ostavljen,
kao da ću se znati ponijeti sama, u učmalom mraku,
u smrdljivom stanu od duhanskog dima,
u smrdljivoj čaši na čijim se stijenkama još vidi vino od prije tri dana.
Trebam te.
Dođi mi.
Trebam te da dođeš,
budeš
i da malo šutimo skupa
dok se dojmovi ne smire.
Trebam te vidjeti kako spavaš
i zbog toga ostati budna,
a ne zbog noćnih mora - ne mogu više.
Trebam te više nego je itko ikada ikoga trebao
i kako, kojom to mišlju te dozvati amo?
Kako?
Kako kada ne želiš doći?
Kako kada ne čuješ da te zovem?
Ovo je jedna tužna pjesma,
patetična i ljigavo ljubavna:
ja patim - tebe nema,
ja sam sama - ti tko zna s kim,
ja te čekam - ti ne dolaziš,
ja te zovem - ti me ne čuješ.
Tu, sa mnom, slušaj.
Slušaj!!!
- 22:46 -
utorak, 23.06.2009.
Mama, kupi joj najljepši vijenac koji ima...
Dragi ti,
želim (iako možda sebi uzimam previše za pravo) ti reći ono što je ona možda trebala reći, a prešutjela je. Znaš, ono što si nebrojeno puta pitao, je li trudna i to..., nije ti htjela reći. Nije htjela da to bde razlog zašto ćeš ostati. Znala je da nećeš ostati ako ti ne kaže; znala je da ćeš pronaći pravi razlog da odeš.
Ne, ovo nije pokušaj da ti se usadi krivnja - ona to ne bi htjela. Htjela bi da budeš sretan, kako god to bilo. I nevjerojatno, ja bih vjerojatno to htjela, nije željela da nosiš odgovornost za ono što joj se dogodilo. Jer znala je da će se dogoditi.
Saznala je još krajem prvog mjeseca, a pogledaj sada - prošlo je čitavo drugo tromjesečje od tada. Nitko nije znao; neki su slutili, željeli znati, ali ona je šutjela. Jer, znala je, ono nije suđeno ugledati svjetlo dana. I... I njih su dvoje osuđeni na smrt od trenutka otkako ih je dvoje.
Zadnjih je nekoliko mjeseci provela slažući sve dijelove strukture koja je ostala kompletna iza nje: svim svojima, obitelji da preciziram, svakodnevno je rekla koliko ih voli. Sve je prijateljice zagrlila dovoljno puta da se sjete. I dovoljno je puta zapisala ono što je mislila, voljela i željela da ne ostane zaboravljeno. Posjećivala je kazalište - sama, doduše, nitko nije htio ići s njom, a ona je željela. Morala je biti ondje, čuti one riječi Teneeseeja WIlliamsa: Predstava je gotova, majmun je mrtav. Morala je znati da je živjela prije nego je uistinu prihvatila da umire.
A sada, znamo, mrtva je.
I gotova je predstava: nakon dovoljno dana što je šutjela, ona i njezina Ivana (tako je htjela da se zove) ispunile su prazninu lijesa kao što lahori ispune obzorje. Kosti su joj lomili da ih zajedno mogu staviti u lijes - ona i njezin "medicinski otpad" leže pod njezinim imenom. Nitko nikada neće ugaziti u grob njezina anđela, ne osvrnuvši se na minijaturni nadgrobni spomenik jer isti ne postoji - ona je sakrivena ispod krila nomenklature njezine majke. Kao da nikada nije postojala. A jest, ja znam da jest...
Ne želim ti ništa što ti ona ne bi željela. Naposlijteku, snovi koji su danas sahranjeni i nisu moji da ih oživljavam. Samo mislim da si zaslužio znati. Neću se niti potpisati jer potpisnik nikada ne nosi priču koju pripovijeda. Koliko god ona ranjavala...
Utješit će te možda da razlog svemu ovomu nije što te nisu voljele, nego što nisu željele da ih voliš iz obveze. Zato si oslobođen svake krivnje i odgovornosti. Ne osjećaj tugu, nijedna od njih to ne bi htjela.
- 23:52 -
petak, 19.06.2009.
Nikada skupa nismo putovali vlakom
Toliko obećanja, planova,
sve se raprsnulo unutar iste iluzije.
Druga litra krvavo crvene boje
isparila je,
a mi još uvijek skupa ne sjedosmo u vlak
zagrljeni,
odlazeći u daleku daljinu,
odlazeći zauvijek.
Nisi htio.
- 00:31 -
srijeda, 17.06.2009.
Znaš onu...
Nerijetki razgovori, najčešće oni popraćeni šalicom mlakih kofeinskih napitaka, počinju rečeničnim konstrukcijama nalik ovoj: Znaš onu/onog koja/koji je bla bla bla... Zapravo prečujemo o komu je riječ i eventualni podatak koji bi nam tu osobu mogao prizvati u sjećanje i afirmativno kimamo glavom praveći se da nam je sasvim poznat subjekt priče koja će uslijediti od strane našega sugovornika.
Upravo jedan od opisanih razgovora imala sam nedavno sa poznanicom dok smo se na previsokim lipanjskim temperaturama častile kavama u kafiću nedaleko fakultetske zgrade tijekom dvosatne pauze između predavanja. Jedina razlika između ove i milijun priča koje su započele istime riječima je u tome što sam ovu poslušala sa stvarnim zanimanjem i iznimnom dozom empatije - onakvom koliku bismo udijelili samo iznimno bliskim prijateljima ili članovima obitelji, a nikako osobi koja nam je sasvim neznana i bez obzira na sve moguće opise koji uključuju zajedničke poznanike ju ne možemo smjestiti u kontekst nekakvog poznanstva.
Djevojka o kojoj je govorila bila je nekoliko godina u vezi sa dečkom kojega je iznimno voljela i kojemu je vjerovala koliko čovjek ne vjeruje sam sebi. Znala je da ju vara, a istovremeno je bez ikakve sumnje vjerovala u neizmjernost njegove afekcije prema njoj. Znala je da su ostale djevojke ništa više od najobičnijih prolaznih pojava, posljedice vikend - pijanstava i izostanka razboritosti u trenucima kada bi alkohol preuzeo igru. Pravdala je svaku njegovu nevjeru pod pogrešku i uvijek se vraćala na žao mi je koje je toliko puta ponovljeno da ga više nije shvaćala kao stvarno žaljenje, već ritual koji moraju proći svaki puta kada joj dođe podvijena repa ispričati što se dogodilo. S vremenom više nije imala toliki uvid u njegove aktivnosti jer ju je prestalo zanimati; nažalost, takvo je ponašanje postalo uobičajeno. Ali i dalje ga nije napuštala.
Nakon nekog vremena, priča mi dalje poznanica, doselila se u Zagreb zbog fakultetskih obveza - navodno ju upravo zato trebam poznavati, neke smo kolegije odslušale zajedno u prvom semestru. No, unatoč tome, i dalje ne znam tko je djevojka - možda ni ne želim znati.
Nego, priča je zastala kod njezina dolaska u Zagreb. Doselila se ovdje i uistinu posvetila studiranju, bila je jedna od boljih studentica na odsjeku. Prečula sam o kojemu odsjeku je bilo riječ jer mi se podatak nije činio relevantnim, a na kraju krajeva i nije.
On bi došao jedan vikend, a ona bi sljedeći otputovala kući samo da bude što bliže njemu. S vremenom je sve više vjerovala u snagu njihove povezanosti i u to da je poglavlje o drugim djevojkama svršeno. Nije ga ništa pitala, a on nije ništa govorio. U njihovom suživotu više nije postojalo okolnih ljudi - nitko nije bio važan osim njih.
Jedan je vikend, nekada prije Uskrsa, zamolila da ne dolazi i rekla da neće doći kući jer je morala učiti. To nije bila istina. Taj je tjedan saznala da očekuje njegovo dijete i pripremala se iznenaditi ga s tom vješću po svom dolasku kući koji nije očekivao. Spakirala je stvari, sjela na prvi autobus koji je odlazio tog petka i s ushitom čekala trenutak njegove reakcije na vijest. Osjećala je, znala, da će se radovati tome koliko i ona jer to je dijete simboliziralo njihovo zajedništvo i snagu koju su skupa proizveli. Ne kaže se uzalud da je dijete blagoslov, a ne teret.
Došla je kući, sretna, ručala je sa svojima bez govora o stanju koje je nastupilo. Čitav se dan pripremala za veliko iznenađenje, sređivala frizuru, šminkala se, birala što će odijenuti. Našla se sa prijateljicama i krenula prema noćnom klubu u kojemu je, znala je, i on planirao provesti večer ondje sa svojim društvom kao i uvijek kada bi izašao van. Sišla je niz stepenice visoko podignute glave, na šanku naručila sok, na što se konobar šokirao jer je to bila rijetka prilika kada svoj izlazak nije zalila alkoholom. Otišla je potražiti svoje prijateljice i istovremeno pogledom tražila njega. Po dolasku za stol gdje su stajale njezine djevojke ugledala ga je kako na sredini plesnoga podija ljubi djevojku, djevojku koja nije bila ona. Odložila je sok na stol i sama se premjestila za šank naručujući sve jedno duplo žestoko piće za drugim. Rizično, nije li, s obzirom na njezino stanje, s obzirom na to da je unutar nje već propulsiralo majušno biće njegovog nazivnika. On nije ni primjetio da je ondje, a ona je prešutjela da ga je ikada vidjela.
Najranijim se vlakom u nedjelju vratila u Zagreb. Promjena u njoj i na njoj je bila očita svim njezinim kolegama, iako nitko nije znao da je potajno svakodnevno pila sama u privatnosti svojih zidova. On je i dalje dolazio vikendima, a ona sve rijeđe odlazila kući. Tek su dvije osobe znale da je trudna: prva je bila ona sama, a druga jedna od prijateljica koja je bila s njom tu nesretnu večer kada ga je vidjela s njom i koja je kada je sve već bilo gotovo ispričala čitavu ovu nesretnu priču. On nije znao. Ona je šutjela. S vremenom je postajala sve hladnija prema njemu, a njezini živci pucali su na sitnice. Voljela ga je, ali ga više nije mogla podnositi u mjeri kojoj je to ranije činila. S vremenom je prestao dolaziti i nije saznao za njezinu trudnoću. Otprilike u to vrijeme, s prestankom njegovih dolazaka i ona je prestala jesti. S apetitom je umrlo i maleno biće unutar nje, a s tim malenim bićem i ona sama od posljedica krvarenja. Nije joj bilo spasa.
Nakon ove priče prisjetila sam se lica djevojke koju dugo nisam vidjela. Prisjetila sam se i studijske grupe kojoj je pripadala, a i dečka kojega sam jednom vidjela s njom. I moja groza nije ni trenutak jenjavala dok sam u sjećanju prizivala njezin osmijeh.
- 18:42 -
ponedjeljak, 15.06.2009.
Čičkava
Danima već razmišljam kako izliti u riječi svoj san - viziju, koja me nedavno trgnula iz hibernacije. No, ne postoji ljepši način nego jednostavno reći, bez ukrasa, dodatne arome i začina. Sve što nije potrebno kako bi se ova priča ispričala onakvom kako se odigrala nije ništa drugo do li kič - a kič je znak da nešto ne valja, da je prezasićeno klišejima i detaljima koji su izgubili svrhu onog trenutka kada je započeto s njihovom eksploatacijom i komercijalizacijom. Kič bi bilo reći: Nedostajala si mi., i upravo u tom dijelu odrezati radnju. Kič bi, u ovom slučaju, a možda i u svakoj univerzalnoj poveznici s ovim slučajem, bilo praviti se da ničega nije bilo, iako je radnja smještena unutar mog nad - ja, Freudovog superega, u našoj tradicionalnoj baštini popularnije nazvanog savjest. Sama činjenica da je moja podsvijest progovorila u okvirima mojih spuštenih kapaka ne znači da to nije bila stvarnost i da ono što se odigralo ne nosi vlastitu težinu. Dakle, ovo je bio san, što god san bio u očima nekog budućeg čitatelja ovoga zapisa.
Stajala sam sama za visokim stolom i pila bijelo vino u tko zna koje doba noći. Ti visoki stolovi namontirani na zidove, gledano iz perspektive jedne, volim misliti pragmatičarke, sasvim su nepraktični. Ljudi nešto nižega rasta pri posezanju za stvarima, ali i odlaganju stvari na takve stolove uvijek moraju imati vlastite senzore upaljene i sasvim se osloniti na osjećaj dodira kako ne bi nešto srušili, prolili, potrgali ili, ne daj bože, opekli se ili spalili nešto na eventualnu cigaretu ostavljenu na nemilost ugostiteljskih pepeljara. Ovaj stol konkretno, stajao je u uglu praznoga podija na kojemu su, samo nekoliko sati ranije, čopori razvratnih maloljetnika plesali i trljali svoja još uvijek do kraja nerazvijena tijela od znoj drugih - sebi sličnih. Ali, takve su stvari normalne, svi koji smo odrasli u devedesetima znamo što to znači proći kroz pubertet - ne sjećati se niti jednog vikenda između trinaeste i osamnaeste godine, oplakati barem jedan izlazak u potpunosti zato što nas on/ona, čije prezime ni adresu ne znamo, ne voli i, dakako misliti da je svaka osoba koju znamo dulje od mjesec dana naš cjeloživotni prijatelj s kojim možemo podijeliti sve svoje najintimnije i najskrovitije misli. Uistinu mislim da bih se sa četrnaest i sama zaklela da ću ruku u vatru stavit sa neke ljude koje danas sretnem na ulici i ne mogu se sjetiti kako se zovu, odakle se znamo i zašto se svaki puta trudimo iz kurtoazije prošumiti nekakav pozdrav ili barem kimnuti glavom. To je takvo razdoblje i nikome kasnije ne smije biti žao što je sa petnaest godina sebe vidio kao kralja svemira jer tada je to prvi i posljednji puta u svome životu to zaista mogao i biti.
Pila sam bijelo vino. Ne znam koja je sorta, a bogami se ni u berbe nešto ne razumijem, ali znam da je bilo divnog okusa i otvaralo pupoljke moga jezika poput arome soka od bazge. Da moram izabrati najljepši okus na svijetu, bez sumnje bih bazgu svrstala negdje na prva tri mjesta. Ono za što se sjećam da me iznenadilo, bila je bistrina ispolirane dvodecilitarne visoke čaše; inače su čaše u diskotekama mutne jer pri navali od nekoliko stotina ljudi niti jedan konobar, bez obzira na snagu volje, nema vremena svaku čašu obrisati nakon pranja, a kamo li ispolirati ju. Bio je lijep osjećaj vidjeti na čaši samo otiske vlastitih usana, bez skorenih kapljica kamenca na stijenkama. Poznavajući sebe, u svakom svom predstojećem posjetu takvom klubu, očekivat ću takvu čašu s tom aromom vina, ali neću je pronaći i s vremenom će iščeznuti moje sjećanje na to maleno savršenstvo koje je potopilo moju žeđ istovremeno budeći moju želju da budem žedna i u trenucima kada moje tijelo ne bude zahtijevalo tekućine samo ne bih li si priuštila još jedno zadovoljstvo u savršenoj čaši.
Iza mene bilo je dugačko zrcalo na koje sam se leđima oslonila i dijelom stražnjice zahvatila donji, izbočeni dio zida formirajući uobičajeni ranonedjeljni polusjedeći položaj. Zasigurno se u opisu takvime ne čini, ali je poprilično udoban položaj i k tome osigurava dvije vrlo važne funkcije za mene: pruža savršen pogled na ovršinu visokog stola, ali i na čitav prostor u kojemu se nalazim. Možda je patetično, ali volim imati uvida u zbivanja na određenom mjestu, odnosno volim znati tko je tu. Ne kažem to iz neke autodefenzivne potrebe da se opravdam jer ne smatram takvu vrstu znatiželje nekakvim devijantnim fenomenom. Svi vole gledati u susjedovo dvorište. Koliko god se snebivali nad tračevima, glasinama i sličnim pojavama oni su dio naše kulture. Sjećam se, kada sam imala desetak godina, moji su baka i djed živjeli kod jedne gospođe u dvorišnoj kući. Ta gospođa, danas nažalost pokojna, unatoč dijabetesu i amputiranim prstima na jednoj nozi bila je jedna od najživotnijih osoba koje sam ikada imala privilegiju upoznati i stoga je se rado i nerijetko sjetim. Dvorište oko kuće bilo je omeđeno kamenim zidom ne mnogo višim od moje bake i gospođe, ali ipak dovoljno visokim da bez propinjanja nisu mogle vidjeti što se odvija na ulici. Upravo su iz tog razloga te dvije kulturne stare katolkinje, koje ni za živu glavu trača nisu voljele, na oba kraja dvorišta postavile po jedan panj kako bi nesmetano mogle brže - bolje potrčati i proviriti kada ulicom prođe neki auto. Normalan je interes koji dijelimo prema ljudima u našoj neposrednoj okolini. Svi vole znati što se događa, htjeli to priznati pred svijetom ili se odricali toga kao vrag tamjana, a u privatnosti vlastite kuće virikali sakriveni u sjene zavjesa ne bi li štogod upratili.
S moje lijeve strane, nekoliko metara dalje sjedilo je društvo mladih, uvjetno rečeno alternativaca - kosijanera, rekao bi jedan moj poznanik. Bili su već iscrpljeni pa su se u širokim jarko crvenim foteljama ponamještali jedni drugima u zagrljaje ili se oslanjajući jedni na druge. Čitav prizor bi uz kap cinizma, u očima promatrača mogao podsjetiti na onu famoznu scenu iz filma Parfem, snimljenom prema istoimenoj knjizi Patricka Süskinda, kada se čitavo stanovništvo Graza u deliriju razodijene i nastane majka svih origija. Zapravo je, čitava ta malaksala atmosfera grupice pijanih i napušenih malaca izgledala poprilično bezazleno i, usuđujem se konstatirati, čak i simpatično.
Kada sam svoj nektar gotovo već privela kraju, baš u trenutku kada sam posezala za mobitelom u torbu, kroz zvučnike je zastrujao Hendrix. If 6 was 9 - trenutak je bio dovoljan da zaboravim gdje se nalazim i sama zaplešem na podiju zatvorenih očiju. Ne osjetim često takav poziv glazbe u tolikoj mjeri. Jedna od rijetkih prilika za koje se mogu sjetiti da sam tako divlje plesala, bio je koncert Stefanovskog prije nekoliko godina. Tada sam bacila sve svoje stvari u travu i plesala bez prestanka čitavo vrijeme dok je svirao. Sasvim je nemoguće opisati taj osjećaj ekstaze kada ti glazba zahvati duh čitavom svojom ljepotom i prožme tvoje tijelo čitavom svojom puninom stvarajući osjećaj neprestanog kozmičkog orgazma apsolutno nefiziološkog karaktera - sreća. Djevojka iz naslova tada je sjedila u travi prekriženih nogu i zatvorenih očiju doživljavala isto što i ja. Sjećam se da sam tu večer, kada sam ju vidjela pomislila kako je ljepša nego ikada prije. Nedaleko od nas, u travi je plesao jedan stariji ekscentrik kojeg obje poznajemo. Ali njegov ples je bio izvan našeg ritma, ne zato što smo nas dvije gluhe ili zato što on nema osjećaja za ritam, nego zato što su u njegovim ušima bile slušalice i svirao je Zappa. Ta vrsta atmosfere bizarno izgleda kada ju se zapiše, no u stvarnosti ili onime što pod tom kategorijom smatramo, to je spontani trenutak koji se dogodi i nikada se više ne ponovi, iako ga nebrojeno puta prizovemo u sjećanju kako bismo barem dio vlastite egzistencije opravdali u kategoriji život unutar vlastitih arhiva. If 6 was 9 - i ponovno sam bila ondje, baš u onom deliriju koji neki ne pronađu čitav život, ma koliko lutali.
Zašto sam ju nazvala Čičkava? Nekada prije je konobarila u kafiću u kojemu je gostima bilo lakše dozvati je tim imenom nego se potruditi zapamtiti kako se zove. Ja nisam zaboravila kako se zove, ali iznošenje njezina imena možda bi bilo kompromitirajuće i možda bih više nju time povrijedila nego ikakvim lošim mišljenjem koje bih o njoj prezentirala. Danas, bez mrvice sumnje u vlastitu razboritost i osjećaje, mogu reći da takvo mišljenje zapravo ne postoji. Sve što je bilo možda je odraz moje ljutnje i ogorčenja spram nečega za što ja smatram da je kriva, a zapravo nije ili je možda moje razočaranje u njezine karakteristike koje su se sa divinacije spustile na običnog čovjeka. Doista, tko ima pravo od nas zahtijevati da ikada budemo više od onoga što jesmo - ljudi?
U plesu sam osjetila dvije pojave. Jedna je stajala iznad podija i znala sam tko je - onaj koji je uvijek tamo. Kakvom bi se to ljubavlju moglo nazvati ako ne bih osjetila njega kako stoji i nasmiješen je? Njegova je kosa ponovno razasuta po licu, nešto po naočalama i neuredna kakva je uvijek bila. Čitava priča o Samsonu je jednostavno ekstrahirana iz ovoga trenutka jer i moja je kosa ponovno duga, ponovno smeđa i raščupana bila. U ovom je trenutku kratka da kraća gotovo ne može biti. Neki ljudi jedu kada su u razočarani, a drugi se šišaju dok sami ne skinu krune vlastitih ponosa sa svojih glava. Ja pripadam drugoj skupini.
Druga je pojava bila ona, moja prijateljica, Čičkava. Smijala se onim dječijim tonom kojim se uvijek smije. Kao da ovaj period koji smo provele deprivirajući jedna drugu vlastitih prisutnosti nije niti postojao. Snažno sam ju zagrlila, a ona se nasmiješila gledajući me u oči i izgovorila samo jednu riječ prije nego sam išta stigla reći:
Znam.
- 17:07 -
nedjelja, 14.06.2009.
Nekada davno sam znala nestati jer sam znala da ćeš me pronaći, a sada kada ne znam stvarno želim biti pronađena.
- 22:44 -
petak, 12.06.2009.
Srk kave i razgovaramo:
- Tiha si danas.
- Znam. Takva sam već neko vrijeme. Ne znam što mi je.
- Vjerojatno je do vremena.
- Da, vrijeme. U kurcu je.
- Smetaju me ove oscilacije vruće - hladno.
- Gle, serem. Nije vrijeme. Moram ti nešto reći.
- Šta je bilo?
- Imam tumor u sebi veličine ove pepeljare. Zahvatio mi je jajnike. Čekam nalaze s biopsije, ali izgleda da će bit sranja. Mala je šansa da je benigni.
Srk kave i šutimo.
- 20:01 -
srijeda, 10.06.2009.
Želja
Spuštenih vjeđa,
spokojan,
svakakav unutar vlastite nesvjesne misli.
Nos ti se koprca
kada ti dodirnem gornju usnu.
Danas te trebam -
no,
ništa više ni manje nego inače,
što je samo po sebi veliko.
Potreba.
Želim da skupa osjetimo aromu
svake cigarete,
gutljaja kave,
gutljaja vode.
Skupa odemo pred zrcalo
i skupa...
Naša obljetnica protekla je
neprimjetno.
Ne znam jesi li to osjetio.
Ne znam ni jesi li se sjetio
pada u lokvu,
poljupca nade uz nadu,
utvrde i njezine slike,
slatkog života i kauča na galeriji unutar njega.
Mislim da me se ne sjetiš više.
Kako nam ono bijahu imena kada smo se igrali stranaca
koji se prvi puta susreću
u
nedjeljnom svitanju
s dovoljno novaca za jednu šalicu kave?
Koje ono bijaše opravdanje
za otiske stopala na staklenoj površini
konferencijskog stola
ili
ostavljene tragove ispod jastuka ležaja
na kojem smo se upoznali
nakon što sam se vratila?
Pitam se je li ovaj zapis stvarno sjećanje isprepletenih sudbina
ili tek buncanje
koje dođe kao posljedica neispavanosti?
- 23:29 -
subota, 06.06.2009.
Bolest
Baš u trenutku kad više nemam što za izgubiti
okrene se zrcalo i
vidim vlastit odraz
još jednom degradiran, razuvjeren.
Koja Sudbina ima pravo na ovo?!
Koji je to bog koji ovo radi?!
Ciklus samosažaljenja -
slobodno se jebite svi vi kojima je ovo patetika!
Jer izgubim sve, osim jednog:
mizerno bivanje, disanje ovih zraka beznadnosti
na putu koji nema cilja,
a životom se naziva.
Sad mi i to bježi ispod noktiju.
Čemu se raduju budući pokojnici?
I kad poniženja više nema,
ono se nanovo rodi,
dođe nadjačati svog davno oslabjelog protivnika.
Ništa.
- 20:25 -
utorak, 02.06.2009.
HEREZA
18. veljača 2009.
Mala dnevna muzika
Sava je bila tiha toga dana,
kao da je slutila svetost trenutka
koji će uslijediti.
Stagnacija svemira
u jednom trenutku oplođene patetike.
Kamenčić pade u vodu
i ocrtaše se kružni valovi
na nemirnoj površini tekućice –
znala sam da dišeš, iako te nisam ni pogledala.
Mala dnevna muzika:
vidim tragove tvoje obuće kutem oka
i
znam što osjećaš,
misliš.
Kao kada se prvi puta
dvoje stranaca sretnu i u pogledima slute raspored sati,
patetični slijed koji neizbježno prati
glazbu savršene tišine.
Poznaješ me bolje od mojih misli,
katkad i više nego to mogu podnijeti.
Ponekad posrneš
i zadržiš se na drugoj strani,
nesvjestan pogleda koji te oda.
18. veljača 2009.
Jeka tišine
Nestala u jednoj riječi.
Zagrlila me toplina asfaltnog isparavanja,
hodam gradom koji ne zovem svojim,
potpuno sama,
usamljena,
sama.
Rađanje zimskog jutra;
kao da svi gradovi jednako izgledaju
pod sniježnim krilom.
Ali ne.
Čujem zidove kako govore
ne nerazumljivim jezicima,
mrmljaju,
spomenuli su ime.
18. veljača 2008.
Pitanje
Sva htijenja da odgovor bude stvaran
prepuštena su slučaju
rastopljenom u šalici čaja od šipka.
Osjetila sam istinitost
tvoje želje
kako se hrva
s porivom da mi vrat zagrneš dlanovima
i ne pustiš me dok ne prestanem treptati.
Ne bih ni vrisnula.
Pun prostor tuđih prisutnosti,
skrila sam se iza ramena poput stidnog djeteta.
18. veljača 2009.
Lice
Slučajno upratim odraz
na staklu.
Nasmijem se:
gledam u sebe
vidim pogled koji mi pripada, ali nije moj.
Kozmos je nekada,
kada nisam gledala pažljivo,
priljubio jednom licu dva izraza.
Miruj na mojim kapcima,
djelomično pokriven nitima kose.
Trepni jednom za da.
18. veljača 2009.
Atest
Đerdan satkan od
biografija
koje se isprepliću od trenutka prvog gutljaja.
Na dlanu,
petlja se u liniju života
kao kad mati za djetetom gleda
dok samo prelazi cestu.
Čovjek preživi
moguće i nemoguće
do granice na kojoj sve vjerojatnosti
liježu u duboku dubinu dubine.
Raskomadamo i složimo se
u treptaju noći,
dodajući potrebne i otklanjajući suvišne dijelove
postepeno,
polagano,
tiho,
nekad malo manje nježno;
uvijek s jednakim prezirom prema
izvanjskom.
Mi smo svijet.
18. veljača 2009.
Gladijola
Ne povlačim bilo što što sam možda mogla reći
i ono za što znam da jesam,
suvišno je pokušavati brisati
ono što oprostimo
jer nikad ne zaboravljamo
kada to poželimo.
Oprost dođe sam
i katkad je toliko prosto
izraziti žaljenje –
plastificirane čarobne riječi
koje neće povući ono što smo učinili,
ali će donijeti umjetnu misao o unutarnjem miru.
Banalizirajmo,
zašto ne bismo,
pokrenut ćemo lavinu ratova sebe protiv sebe
i ostaviti bijelu gladijolu
umjesto oprosta.
Vrijeme prije ili kasnije donese smiraj.
Oprostiš,
a da to ni ne shvatiš.
Zaboraviš,
a da se ni ne sjetiš prethodnih nastojanja
da to isto učiniš.
Pogledam te u oči,
pogledaš me –
sigurniji u sebe
nego u one koji nam nikada nisu zla donijeli.
23. veljača 2009.
Sam protiv sebe
Recimo da riječi ostaju gluhe
kada ih izreknemo
tiho, nečujno,
ispod glasa,
štedeći napore za
psihološko samoubojstvo
pojma i predmeta.
Govorim glasno i prebrzo,
nepromišljeno i afektivno,
izlaze drugačije nego sam ih oblikovala u mislima –
riječi.
Diplomacija kao da izdahne
zajedno s izrazom i sadržajem
kada osjetim
stiskanje dlanova
u bijesu.
Crna zavist i pokorenost
najgorim strastima uskogrudnosti,
a katkad si ne mogu pomoći.
Suze ljutnje su najgore od suza,
vrištiš bespomoćno,
bezrazložno, uglavnom,
ne znajući pokazati kažiprstom
točan izvor tamne oluje koju si zakuhao
sam sa sobom,
sam protiv sebe.
24. veljača 2009.
Emanacija
Buđenje
u sklopu veće univerzalne igre,
riječ nadrasta životni ciklus,
metabolički sistem svemira koji nas je prožvakao
tisućama puta.
Buđenje s mišlju
da si budan davno prije mene
i
već si osvanuo u jutru našeg grada,
a podne si ostavio meni.
Što ja to govorim?
Svi gradovi su naši
kada ih dovoljno pokorimo
da ne gledamo isprazno u svaki svoj korak
potajno se pitajući što zapravo činimo.
Uvučeni
jedno u drugo,
potopljeni u uzajamnost
snova
koji odnose apokalipsu.
25. veljača 2009.
Kriv dok se ne dokaže nevinost
Zaborav ne postoji;
sve što kažeš urezano je u stijenke vremena
i
jednom,
bez ikakva očita razloga,
rasplakat ćeš me,
rasplakat ću te
u lošem snu.
Reminiscencija:
sjetimo se,
sjetimo se...
I onoga što nije bilo,
a mislili smo da je.
I onoga što smo priznali,
jer je bilo lakše nego dokazati nepovezanost.
2. ožujak 2009.
Razumijem
Zavaravam te možda
glumeći da nisam u popunosti shvatila nešto što si rekao
iz surove bahatosti
i samoživosti
isprepletene lažnim ponosom,
ravnim hodom,
besramnim osmijehom.
Znam ono što ti znaš.
Znam malo više.
Šutnja o nečemu
postane
ekvivalent obmani,
nisam li to naučila već ranije?
Kako reći nešto za što sama ne znam što je?
17. ožujak 2009.
Suha spužva
Ritam bubnja
i uskoro
kao da se osjeti raščetvaranje,
implozija razloga, uzroka, posljedica
i šutnje.
Za opće je dobro
da prešutim
kojom melodijom sam vođena noćas.
Suha spužva između dvaju dojki,
nešto ljevlje smještena,
stisnula se najviše do sada,
a dah -
tvrd okus ljući od najljuće ljute papričice
ljušti se po stijenci grla.
Uvjetovanost tvoje prisutnosti
mojom katarzom
ne poznaje smisao.
I svjestan si toga,
još u trenutku prije nego izustiš ono što imaš za reći.
Stvari se mijenjaju
bez smisla
jer percepcija najčešće ostaje jednaka.
Tisuću puta me pitaj zašto,
odgovorit ću ti jedan put i još se tisuće puta ponavljati,
ali moć uvjerenja je umrla.
Pogled na stvarnost je na pragu življenja.
17. ožujak 2009.
Gluhoća
Pretjerano iscrpljenje
svakog postojećeg resursa,
sama to činim sebi.
Umotana u bešumnu ljepotu
apstraktnih misli o konkretnim realizacijama,
listam stranicu po stranicu,
marljivo zapisujem svoje misli
o mislima koje nisu moje,
samo da pobjegnem
od potenciranja
razvoja događaja
koji imaju energiju dovoljnu da me natjeraju da progovorim.
Ne mogu još uvijek;
pusti me da još malo izvodim ritual
zavođenja
odgovora koji je primjeren postavljenom pitanju.
30. ožujak 2009.
Lakomost osude
Red riječi,
dva reda mokrine iz očiju
natopljene u sluzave tvari koje se luče
kada plačemo.
Kada kažem da odeš,
želim da ostaneš.
Ništa se nije promijenilo u strukturi
stvari,
mom kurikulumu.
Nikad ne želim da odeš,
a svaki put se uhvatim u tihom kriku
onemogućena,
nijema,
ne znam reći bilo što što bi te zaustavilo.
A bilo što bi bilo dovoljno.
Bio si u pravu,
neću pronaći ono što sam imala
nikada više.
Nećeš ni ti.
Na kraju je važna samo spoznaja
da smo postojali,
da nismo crkli nakon prvog puta.
da smo se dugo međusobno ubijali,
a još se nismo dokrajčili.
Sve se svelo na utrku do vrata.
Tko će prvi otići?
30. ožujak 2009.
Divka
Kada si došao
znala sam da se nakon toga više ovdje nećeš vratiti.
A trebali smo otići;
planovi su vodili do našeg izgubljenja
u dimenziji koju još nitko nije zagrebao,
gdje se gubi svijest o svemu što jesmo
i postajemo ono što smo i trebali biti.
Znam da će
iskočiti kada te ugledam,
baš kao prvi puta
zgrčit će se od jezivog uzbuđenja
zbog prisutnosti nečeg svetijeg od bilo čega.
Znaš da će
isočiti kada me ugledaš,
baš kao prvi puta
zgrčit će se od zavodljivog dodira bležene boli
zbog prisutnosti nečega čemu se ne vrijedi odupirati.
Rekosmo,
a složismo se,
jače od ičega.
Zato smo i bili ovdje svo ovo vrijeme.
Ne moraš više nikada doći,
a svejedno ćeš zauvijek ostati tu.
25. travanj 2009.
Pirova pobjeda
Iščekivanje prepuno slatke gorčine;
anticipirala sam nedolazak
prazninu -
nisi održao jedinu riječ
koju je bilo važno održati.
Pitaš me
(odmah se vraćam ondje:
dječurlija, treća kava i drugi čaj.
čaj od šipka. da.)
a ja ne znam što bih rekla.
- Ako dođeš, biti ću spremna. -
Tišina koja vrišti moje htijenje,
strašno je takve stvari izgovoriti naglas.
Žuljevi na nogama
od hodanja u potrazi za tvojim zatočenjem
unutar sfere fiktivnog i nedodirljivog.
Žuljevi umjesto prstenja koje sam nosila u džepu.
15. travanj 2009.
Apstinencijska kriza
Drhtim
obasjana hladnoćom,
zasljepljena nestvarnošću
pokrivača koji miluje moje kralješke.
Zapravo i nije tako hladno.
Ukrštenih dlanova molim
glupe stihove
koji se upisuju u spomenare,
ali ih se nitko u određenoj dobi ne bi trebao sjećati.
Znam tko si i što si:
nosila sam se s tim karakterom
puno i previše da bih si dopustila
zaborav.
Umjesto straha nastupa hladnoća,
a zagrljaj postaje
vođenje ljubavi s pokućstvom:
neposredna blizina ne bilježi tvoju prisutnost,
a toliko si u svemu -
podovi vrište tvoje ime noću
i ne daju mi
da priljubim trepavice uz obraze
i pustim te
ni na trenutak.
25. svibanj 2009.
Gubimo me
Uronjena u znak za beskonačnost
matematički,
logički,
možda mrvu filozofski,
od plus do minus iste lagano levitiram.
Možda ne posjedujem snagu
potrebnu za princip
kojega se moram pridržati.
Sve potpore srušene su
poput, danas - sutra, hrastovine koja drži Veneciju na životu;
trenutak dovoljan
da odvrtim flashback
u polutreptaju -
ono što je htjelo biti ništa
na kraju je izašlo ljudskije nego bilo što drugo:
prijetvorno, ružno, repulzivno,
zapravo - elvivalentno svemu i svima koji su se u psihoanalizama
zadržali na introspekciji.
Ne govorim o sebi.
Ma, i ti si uvelike nebitan
u ovoj igri.
A ovo je igra, zar ne?
Ultimativni kviz znanja:
ja imam prednost
jer posjedujem sve spoznaje koje je potrebno imati.
A ti...
Ti igraš na pamet,
ne znajući ni što je bilo,
igra pukog pogađanja.
Nevještog, smijem li dodati.
27. svibanj 2009.
Edipova stopala
Balon - veliki sivi cepelin
tek se sprema obuhvatiti svoj potpuni kapacitet
prije nego se osuši,
posloži
u majušnu ambalažu
i spremi ispod kreveta
zajedno s komadićem keksa koji nitko nikada nije dohvatio
i popljesnivio je:
poprimio zelenu patinu poput
one koja se uhvati na brončanim statuama.
Nevjerojatan je,
iako očigledno ostvariv,
nesklad između nekadašnje stvarnosti
i ove danas, sada.
Prebroji li tko točan broj zvukova
koji proizvodimo kada izdamo
intimne ikone
i
vlastitih se religija sjetimo
samo u nedostatku zanimljivijih aktivnosti
kada stresemo prašinu?
Svatko sa sebe.
Jedni sa drugih.
Ja stojim iza tebe.
Ja stojim ispred tebe.
Uz tebe.
Bez tebe.
Sa tobom.
I vrući se katran jednako uvuče
u moje stopalo
bez obzira na gradove,
na kamenja.
Čak i onaj kamen
koji sam nekada davno
ponijela
jer sam se sjetila.
Čak i ona grančica koju još imam -
nije maslinova,
ali zašto se ne bismo pravili da jest?
27. svibanj 2009.
Laokontov tihi krik
Ponavljanje
ponovljenog
ponavljanja.
Je li rečeno
zapravo redundantno
do te mjere
da odzvanja
dok ne dosegne određenu točku
odbijanja
i upije se u štit zidova -
u trenutku bešumno...?
Obećavam,
ovo je posljednji puta
da ću se sažaliti sama nad sobom
zbog mrtve stvari,
cvijeta koji je uvenuo
stoljećima prije ovoga trenutka.
Vrisak
odzvanja mojom torbom:
- Gospodo, odakle meni oružje? -
I puštaju me da prođem.
I prođoh.
Spazmus u jagodicama
je ostao u iskazu.
29. svibanj 2009.
Nepoznato
Toliko se puta zateknem
kako odlazim
unutar vlastitih zidova
i gušim se.
Ne znam kako,
ne znam zbog čega,
ali više se ne mogu sjetiti
svega onoga što sam obećala samoj sebi
da ću zapamtiti.
Moj život
izgleda nadrealno;
s ove udaljenosti on prestaje biti ja.
Raskorak nastaje
bila sam, jesam i biti ću
više nije sinkronizirano,
tek sada razumjevam.
Pitam se hoće li shvatiti
po izrazu moga lica
da osoba čiju priču ispričam nekada
već predugo
nije ovdje -
ona nije ja.
Ona nije odana
i nikada se ne bi mogla iskreno zakleti do smrti
i nikada se ne bi mogla iskreno kritički osvrnuti na samu sebe.
Tko god da se danas
ovim očima sjeća
očiju koje blistaju obasjane svjetlošću
koja dopire kroz rupice na roletnama
dok te grli svojim čitavim bistvom -
to kao da nije ja.
Jer ja bih tada ostala,
a ona je morala otići.
Jer ja bih tada izgovorila
ono što sam prešutjela.
I plakala kada je za to bilo vrijeme.
Ne znam.
Vizija nekog sjećanja,
nije više sjećanje
nego razbacane reminiscencije
osobe koja je trebala reagirati
na bilo koji način
osim šutnjom.
01. lipanj 2009.
Jadnici
Zamrzne se pogled na tvomu:
sreli se najprisniji stranci u galaksiji.
Ni ne vidim, a osjetim
i
trenutak zastane uzeti zraka.
Znaš ono što sam rekla
da se ne smije,
više nije umjesno -
pristojnost i obiteljska kurtoazija
uguše stvarnost...
Znaš ono što sam rekla
da se ne smije...
...i ja bih.
Drhtaj bubnja udara mi prsni koš,
nešto želi izletjeti van.
Neki ljudi to nikada ne osjete.
Nikada me nisi ... kao što si danas.
Volio.
Zapravo nikada nismo bili više ljudi
nego u trenutku deprivacije od svake ljudskosti.
Suprotne strane prostorije,
osjetila sam te na koži još izvana,
a nema toga.
Zaboga,
takva je laž
reći da bismo sve isto učinili.
Nikada.
Biti čovjek?
Biti čovjek.
Samo da znaš,
i ja bih tebe.
- 00:55 -