utorak, 23.06.2009.
Mama, kupi joj najljepši vijenac koji ima...
Dragi ti,
želim (iako možda sebi uzimam previše za pravo) ti reći ono što je ona možda trebala reći, a prešutjela je. Znaš, ono što si nebrojeno puta pitao, je li trudna i to..., nije ti htjela reći. Nije htjela da to bde razlog zašto ćeš ostati. Znala je da nećeš ostati ako ti ne kaže; znala je da ćeš pronaći pravi razlog da odeš.
Ne, ovo nije pokušaj da ti se usadi krivnja - ona to ne bi htjela. Htjela bi da budeš sretan, kako god to bilo. I nevjerojatno, ja bih vjerojatno to htjela, nije željela da nosiš odgovornost za ono što joj se dogodilo. Jer znala je da će se dogoditi.
Saznala je još krajem prvog mjeseca, a pogledaj sada - prošlo je čitavo drugo tromjesečje od tada. Nitko nije znao; neki su slutili, željeli znati, ali ona je šutjela. Jer, znala je, ono nije suđeno ugledati svjetlo dana. I... I njih su dvoje osuđeni na smrt od trenutka otkako ih je dvoje.
Zadnjih je nekoliko mjeseci provela slažući sve dijelove strukture koja je ostala kompletna iza nje: svim svojima, obitelji da preciziram, svakodnevno je rekla koliko ih voli. Sve je prijateljice zagrlila dovoljno puta da se sjete. I dovoljno je puta zapisala ono što je mislila, voljela i željela da ne ostane zaboravljeno. Posjećivala je kazalište - sama, doduše, nitko nije htio ići s njom, a ona je željela. Morala je biti ondje, čuti one riječi Teneeseeja WIlliamsa: Predstava je gotova, majmun je mrtav. Morala je znati da je živjela prije nego je uistinu prihvatila da umire.
A sada, znamo, mrtva je.
I gotova je predstava: nakon dovoljno dana što je šutjela, ona i njezina Ivana (tako je htjela da se zove) ispunile su prazninu lijesa kao što lahori ispune obzorje. Kosti su joj lomili da ih zajedno mogu staviti u lijes - ona i njezin "medicinski otpad" leže pod njezinim imenom. Nitko nikada neće ugaziti u grob njezina anđela, ne osvrnuvši se na minijaturni nadgrobni spomenik jer isti ne postoji - ona je sakrivena ispod krila nomenklature njezine majke. Kao da nikada nije postojala. A jest, ja znam da jest...
Ne želim ti ništa što ti ona ne bi željela. Naposlijteku, snovi koji su danas sahranjeni i nisu moji da ih oživljavam. Samo mislim da si zaslužio znati. Neću se niti potpisati jer potpisnik nikada ne nosi priču koju pripovijeda. Koliko god ona ranjavala...
Utješit će te možda da razlog svemu ovomu nije što te nisu voljele, nego što nisu željele da ih voliš iz obveze. Zato si oslobođen svake krivnje i odgovornosti. Ne osjećaj tugu, nijedna od njih to ne bi htjela.
- 23:52 -