Umorna od zazivanja bića
čijeg se lica više ne mogu sjetiti tako jasno
kao jučer,
u trenutku dogorijevanja posljednjeg dima
posljednje cigarete
shvaćam da više ne znam koga to zovem.
Onaj koga sam prije zvala,
taj isti onaj
čijih sam trepavica okus izgubila ispirući usta,
onaj kojega sam prije zvala
osjetio bi
i došao.
Logički zaključak
na temelju raspoloživih premisa:
veza je presječena, pupčana vrpca je ostala visiti pomalo s obje strane
jer je gordijska tvorevina koja je upetljavala dvije linije popustila,
olabavila
i sad...
Možda je više ni nema.
Dugo je prošlo,
a mi smo preminuli
unutar bitke koja se otezala
i u kojoj je svaka pobjeda bila gora od poraza.
Ovaj poraz priznajem i prihvaćam -
mislim da više... ne znam.
Ne usudim se reći da te više ne volim,
ali osjećaj rezignacije i ravnodušnosti
ravan je smrti nečeg što do maločas bilo je veliko.
Telepatska psihoza je gotova.
Ne zovem te više zatvorenih očiju,
ne želim te više trebati.
Koja je svrha u invokaciji jedine osobe koja ne dolazi?
Što ćeš mi kada ne možeš doći
u trenutku kada te trebam?
Što ćeš mi kada ćeš pronaći tisuću opravdanja u mojim greškama
samo da ne moraš biti ovdje?
Post je objavljen 29.06.2009. u 12:56 sati.