Danima već razmišljam kako izliti u riječi svoj san - viziju, koja me nedavno trgnula iz hibernacije. No, ne postoji ljepši način nego jednostavno reći, bez ukrasa, dodatne arome i začina. Sve što nije potrebno kako bi se ova priča ispričala onakvom kako se odigrala nije ništa drugo do li kič - a kič je znak da nešto ne valja, da je prezasićeno klišejima i detaljima koji su izgubili svrhu onog trenutka kada je započeto s njihovom eksploatacijom i komercijalizacijom. Kič bi bilo reći: Nedostajala si mi., i upravo u tom dijelu odrezati radnju. Kič bi, u ovom slučaju, a možda i u svakoj univerzalnoj poveznici s ovim slučajem, bilo praviti se da ničega nije bilo, iako je radnja smještena unutar mog nad - ja, Freudovog superega, u našoj tradicionalnoj baštini popularnije nazvanog savjest. Sama činjenica da je moja podsvijest progovorila u okvirima mojih spuštenih kapaka ne znači da to nije bila stvarnost i da ono što se odigralo ne nosi vlastitu težinu. Dakle, ovo je bio san, što god san bio u očima nekog budućeg čitatelja ovoga zapisa.
Stajala sam sama za visokim stolom i pila bijelo vino u tko zna koje doba noći. Ti visoki stolovi namontirani na zidove, gledano iz perspektive jedne, volim misliti pragmatičarke, sasvim su nepraktični. Ljudi nešto nižega rasta pri posezanju za stvarima, ali i odlaganju stvari na takve stolove uvijek moraju imati vlastite senzore upaljene i sasvim se osloniti na osjećaj dodira kako ne bi nešto srušili, prolili, potrgali ili, ne daj bože, opekli se ili spalili nešto na eventualnu cigaretu ostavljenu na nemilost ugostiteljskih pepeljara. Ovaj stol konkretno, stajao je u uglu praznoga podija na kojemu su, samo nekoliko sati ranije, čopori razvratnih maloljetnika plesali i trljali svoja još uvijek do kraja nerazvijena tijela od znoj drugih - sebi sličnih. Ali, takve su stvari normalne, svi koji smo odrasli u devedesetima znamo što to znači proći kroz pubertet - ne sjećati se niti jednog vikenda između trinaeste i osamnaeste godine, oplakati barem jedan izlazak u potpunosti zato što nas on/ona, čije prezime ni adresu ne znamo, ne voli i, dakako misliti da je svaka osoba koju znamo dulje od mjesec dana naš cjeloživotni prijatelj s kojim možemo podijeliti sve svoje najintimnije i najskrovitije misli. Uistinu mislim da bih se sa četrnaest i sama zaklela da ću ruku u vatru stavit sa neke ljude koje danas sretnem na ulici i ne mogu se sjetiti kako se zovu, odakle se znamo i zašto se svaki puta trudimo iz kurtoazije prošumiti nekakav pozdrav ili barem kimnuti glavom. To je takvo razdoblje i nikome kasnije ne smije biti žao što je sa petnaest godina sebe vidio kao kralja svemira jer tada je to prvi i posljednji puta u svome životu to zaista mogao i biti.
Pila sam bijelo vino. Ne znam koja je sorta, a bogami se ni u berbe nešto ne razumijem, ali znam da je bilo divnog okusa i otvaralo pupoljke moga jezika poput arome soka od bazge. Da moram izabrati najljepši okus na svijetu, bez sumnje bih bazgu svrstala negdje na prva tri mjesta. Ono za što se sjećam da me iznenadilo, bila je bistrina ispolirane dvodecilitarne visoke čaše; inače su čaše u diskotekama mutne jer pri navali od nekoliko stotina ljudi niti jedan konobar, bez obzira na snagu volje, nema vremena svaku čašu obrisati nakon pranja, a kamo li ispolirati ju. Bio je lijep osjećaj vidjeti na čaši samo otiske vlastitih usana, bez skorenih kapljica kamenca na stijenkama. Poznavajući sebe, u svakom svom predstojećem posjetu takvom klubu, očekivat ću takvu čašu s tom aromom vina, ali neću je pronaći i s vremenom će iščeznuti moje sjećanje na to maleno savršenstvo koje je potopilo moju žeđ istovremeno budeći moju želju da budem žedna i u trenucima kada moje tijelo ne bude zahtijevalo tekućine samo ne bih li si priuštila još jedno zadovoljstvo u savršenoj čaši.
Iza mene bilo je dugačko zrcalo na koje sam se leđima oslonila i dijelom stražnjice zahvatila donji, izbočeni dio zida formirajući uobičajeni ranonedjeljni polusjedeći položaj. Zasigurno se u opisu takvime ne čini, ali je poprilično udoban položaj i k tome osigurava dvije vrlo važne funkcije za mene: pruža savršen pogled na ovršinu visokog stola, ali i na čitav prostor u kojemu se nalazim. Možda je patetično, ali volim imati uvida u zbivanja na određenom mjestu, odnosno volim znati tko je tu. Ne kažem to iz neke autodefenzivne potrebe da se opravdam jer ne smatram takvu vrstu znatiželje nekakvim devijantnim fenomenom. Svi vole gledati u susjedovo dvorište. Koliko god se snebivali nad tračevima, glasinama i sličnim pojavama oni su dio naše kulture. Sjećam se, kada sam imala desetak godina, moji su baka i djed živjeli kod jedne gospođe u dvorišnoj kući. Ta gospođa, danas nažalost pokojna, unatoč dijabetesu i amputiranim prstima na jednoj nozi bila je jedna od najživotnijih osoba koje sam ikada imala privilegiju upoznati i stoga je se rado i nerijetko sjetim. Dvorište oko kuće bilo je omeđeno kamenim zidom ne mnogo višim od moje bake i gospođe, ali ipak dovoljno visokim da bez propinjanja nisu mogle vidjeti što se odvija na ulici. Upravo su iz tog razloga te dvije kulturne stare katolkinje, koje ni za živu glavu trača nisu voljele, na oba kraja dvorišta postavile po jedan panj kako bi nesmetano mogle brže - bolje potrčati i proviriti kada ulicom prođe neki auto. Normalan je interes koji dijelimo prema ljudima u našoj neposrednoj okolini. Svi vole znati što se događa, htjeli to priznati pred svijetom ili se odricali toga kao vrag tamjana, a u privatnosti vlastite kuće virikali sakriveni u sjene zavjesa ne bi li štogod upratili.
S moje lijeve strane, nekoliko metara dalje sjedilo je društvo mladih, uvjetno rečeno alternativaca - kosijanera, rekao bi jedan moj poznanik. Bili su već iscrpljeni pa su se u širokim jarko crvenim foteljama ponamještali jedni drugima u zagrljaje ili se oslanjajući jedni na druge. Čitav prizor bi uz kap cinizma, u očima promatrača mogao podsjetiti na onu famoznu scenu iz filma Parfem, snimljenom prema istoimenoj knjizi Patricka Süskinda, kada se čitavo stanovništvo Graza u deliriju razodijene i nastane majka svih origija. Zapravo je, čitava ta malaksala atmosfera grupice pijanih i napušenih malaca izgledala poprilično bezazleno i, usuđujem se konstatirati, čak i simpatično.
Kada sam svoj nektar gotovo već privela kraju, baš u trenutku kada sam posezala za mobitelom u torbu, kroz zvučnike je zastrujao Hendrix. If 6 was 9 - trenutak je bio dovoljan da zaboravim gdje se nalazim i sama zaplešem na podiju zatvorenih očiju. Ne osjetim često takav poziv glazbe u tolikoj mjeri. Jedna od rijetkih prilika za koje se mogu sjetiti da sam tako divlje plesala, bio je koncert Stefanovskog prije nekoliko godina. Tada sam bacila sve svoje stvari u travu i plesala bez prestanka čitavo vrijeme dok je svirao. Sasvim je nemoguće opisati taj osjećaj ekstaze kada ti glazba zahvati duh čitavom svojom ljepotom i prožme tvoje tijelo čitavom svojom puninom stvarajući osjećaj neprestanog kozmičkog orgazma apsolutno nefiziološkog karaktera - sreća. Djevojka iz naslova tada je sjedila u travi prekriženih nogu i zatvorenih očiju doživljavala isto što i ja. Sjećam se da sam tu večer, kada sam ju vidjela pomislila kako je ljepša nego ikada prije. Nedaleko od nas, u travi je plesao jedan stariji ekscentrik kojeg obje poznajemo. Ali njegov ples je bio izvan našeg ritma, ne zato što smo nas dvije gluhe ili zato što on nema osjećaja za ritam, nego zato što su u njegovim ušima bile slušalice i svirao je Zappa. Ta vrsta atmosfere bizarno izgleda kada ju se zapiše, no u stvarnosti ili onime što pod tom kategorijom smatramo, to je spontani trenutak koji se dogodi i nikada se više ne ponovi, iako ga nebrojeno puta prizovemo u sjećanju kako bismo barem dio vlastite egzistencije opravdali u kategoriji život unutar vlastitih arhiva. If 6 was 9 - i ponovno sam bila ondje, baš u onom deliriju koji neki ne pronađu čitav život, ma koliko lutali.
Zašto sam ju nazvala Čičkava? Nekada prije je konobarila u kafiću u kojemu je gostima bilo lakše dozvati je tim imenom nego se potruditi zapamtiti kako se zove. Ja nisam zaboravila kako se zove, ali iznošenje njezina imena možda bi bilo kompromitirajuće i možda bih više nju time povrijedila nego ikakvim lošim mišljenjem koje bih o njoj prezentirala. Danas, bez mrvice sumnje u vlastitu razboritost i osjećaje, mogu reći da takvo mišljenje zapravo ne postoji. Sve što je bilo možda je odraz moje ljutnje i ogorčenja spram nečega za što ja smatram da je kriva, a zapravo nije ili je možda moje razočaranje u njezine karakteristike koje su se sa divinacije spustile na običnog čovjeka. Doista, tko ima pravo od nas zahtijevati da ikada budemo više od onoga što jesmo - ljudi?
U plesu sam osjetila dvije pojave. Jedna je stajala iznad podija i znala sam tko je - onaj koji je uvijek tamo. Kakvom bi se to ljubavlju moglo nazvati ako ne bih osjetila njega kako stoji i nasmiješen je? Njegova je kosa ponovno razasuta po licu, nešto po naočalama i neuredna kakva je uvijek bila. Čitava priča o Samsonu je jednostavno ekstrahirana iz ovoga trenutka jer i moja je kosa ponovno duga, ponovno smeđa i raščupana bila. U ovom je trenutku kratka da kraća gotovo ne može biti. Neki ljudi jedu kada su u razočarani, a drugi se šišaju dok sami ne skinu krune vlastitih ponosa sa svojih glava. Ja pripadam drugoj skupini.
Druga je pojava bila ona, moja prijateljica, Čičkava. Smijala se onim dječijim tonom kojim se uvijek smije. Kao da ovaj period koji smo provele deprivirajući jedna drugu vlastitih prisutnosti nije niti postojao. Snažno sam ju zagrlila, a ona se nasmiješila gledajući me u oči i izgovorila samo jednu riječ prije nego sam išta stigla reći:
Znam.
Post je objavljen 15.06.2009. u 17:07 sati.