Krvari moja unutrašnjost,
dok se vanjština tašto smije,
rugajući se onom što
kriju slojevi kože.
Ne mogu ti ne reći da te trebam,
a to je jedino možda važno reći.
Ja ovo ne mogu sama,
ne mogu podnijeti vječna treptanja samoće.
Umirem ti na očigled,
a ne vidiš.
Zovem te,
a ne čuješ.
Trebam te,
a ne smijem reći.
Ne smijem te moliti
jer ćeš doći iz osjećaja dužnosti,
a želim da dođeš jer ti to želiš
i
nemam snage još te jednom čuti kako mi predbacuješ.
Ovo nije moj teret,
nije samo moj.
Ali je samo meni ostavljen,
kao da ću se znati ponijeti sama, u učmalom mraku,
u smrdljivom stanu od duhanskog dima,
u smrdljivoj čaši na čijim se stijenkama još vidi vino od prije tri dana.
Trebam te.
Dođi mi.
Trebam te da dođeš,
budeš
i da malo šutimo skupa
dok se dojmovi ne smire.
Trebam te vidjeti kako spavaš
i zbog toga ostati budna,
a ne zbog noćnih mora - ne mogu više.
Trebam te više nego je itko ikada ikoga trebao
i kako, kojom to mišlju te dozvati amo?
Kako?
Kako kada ne želiš doći?
Kako kada ne čuješ da te zovem?
Ovo je jedna tužna pjesma,
patetična i ljigavo ljubavna:
ja patim - tebe nema,
ja sam sama - ti tko zna s kim,
ja te čekam - ti ne dolaziš,
ja te zovem - ti me ne čuješ.
Tu, sa mnom, slušaj.
Slušaj!!!
Post je objavljen 24.06.2009. u 22:46 sati.