yazza

utorak, 07.02.2006.

utorak. svashta/...

bash vala...

neko mi sunce ugrijalo, grije mi lijevo rame.
toplo mi je. napolju je nekih minus-ne-znam-kolko po celziju, ali meni je toplo. mozhda zato shto nisam napolju. konachno radim u kancelariji u kojoj nije hladno, nema shtednje na grijanju, nema nikakvih problema s grijanjem... ni otkud ne pushe... u stvari, jedini je problem shto mi je suvishe toplo. zato otvaram prozor. a onda kad otvorim prozor pochinje da me boli ono isto lijevo rame i da mi pushe. ne mozhesh mi ugoditi. moj sto je blizu radijatora, tako da mi noge pochinju oticati. zato smanjujem parno. ali ja svakako po chitav dan sjedim i onda mi i od tog otichu noge. nije mi dovoljno svijetlo jer smo spustili roletne. a kad ih dignemo onda nam sunce udara u ochi.
s lijeve mi je strane i komodica. ili kako se to vec zove. jedno takvo neshto shto ima dvije police... kao regalchic ali bez vrata (i bez prozora).

donijela sam si i svoju japansku ruzhu. sva je jadna uginula u stanu. tamo imam prozor samo s jedne strane i josh je s terasom, valjda joj nije dovoljno svjetla. a i ja chesto spushtam roletne u sobi, jer mi smeta kad je pun mjesec i ne mogu da zaspim. druga stvar - duva mi i kad spustim roletne one pokriju okno i djeluju kao izolator. onda sutradan ujutru zaboravim podici roletne. a parno iskljuchujem svako jutro kad izlazim... shtedim, naravno. onda se soba ohladi do negdje 17-18h, kad gazdarica ukljuchi opet grijanje, da mi se ugrije dok dodjem s posla. e to je super - briga za mene. ali niko se ne brine za moju japansku ruzhu. a ja stvarno ne mogu da razbijam zidove i da pravim nove prozore - i da mogu nemam fizichku mogucnost - ostali zidovi su unutrashnji i chak i da ih razbijem prozori bi gledali u drugu sobu... i opet ne bi bilo svjetla za moju japansku ruzhu.

zato sam je i dovela ovamo, jadnicu. skoro se sva osushila. ovdje ce joj biti toplo. i stavila sam je tachno do prozora. chak se trudim da su roletne spushtene do njenog nivoa, da bi njoj bilo dovoljno svjetla.

ruzha mi je kod kuce. i chempres. oni se drzhe i dalje. a i nemam ih gdje.

nisam vam prichala kako su me nedavno uvrijedili? nije tako vazhno, nije vrijedno spomena. i ipak me boli i dalje. mozhda sam ja preosjetljiva. mozhda sam suvishe nemarna pa dozvoljavam drugima da me tako uvrijede.

rekao je da mu je dosta ovakvih kao ja. takvih koje drugima sole pamet i koje su u shkoli shtrebale engleski. ne bi me trebalo tako boljeti. znam da se ne odnosi na mene, jer on nema pojma dali sam i kako ja uchila taj jebeni engleski. u stvari, ja sam ga uchila kroz pjesme od queen, jason donovan, doors... kroz muziku. i uvijek sam imala kecheve iz engleskog jer nisam pisala domaci... ali zato sam bila pametnica - uvijek. provlachila se na bistar um. na prirodnu inteligentnost. chitav zhivot, tako reci. shta ja mogu shto sam pametna.

zato se uvijek nadje neki idiot koji me natjera da se osjetim glupo. glupo i dosadno.

ne bi me trebalo boljeti. ko je on da meni govori tako?! ko je on da me njegove rijechi pogadjaju?! niko. ... na zhalost je neko.

eto tako neko postaje niko...

gruba greshka, petrovicu petre... i sve u finu materinu... (ref. brega i bijelo dugme: chudesno jutro petrovica petra, ili tako neshto...)

tako neko pretvori sebe u jedno veliko nishta...

bila sam navikla da mi se divi. koja glupost s moje strane :) kako sam ja naivna...

bila sam navikla da sam posebna.

u stvari sad ispada da se sve svodi na ono "obori pa kazhi sama je pala"

da. eto zato boli. jer te prvo podignu sa zemlje "medj zvjdezdice". onda te zaborave drzhati. nije da te puste, ali jednostavno zaborave da te drzhe. i ti padnesh.

i gledash... gledash i gledash oko sebe... i ne shvatash...

i tako neko postane niko...

a ti sebi postanesh sve. ogrubish. ne znash se vishe ponashati. i ne zhelish se vishe ponashati. pochnesh ujedati. i toliko...
- 15:01 - Komentari (6) - Isprintaj - #