The Last Broadcast

četvrtak, 31.05.2007.

Mozgovni znanstveni prilog: moj mozak i ja


Pamtim datume ko smukove (ne znam zasto smukove, bit ce da mi je pijan ko smuk fraza u glavi). Ne da ih pamtim nego ih klesem u kamenom mozgu mi. Nema sto mi nece promaknut zapamtit i utuvit, to jest, utrpat u glavu. Bit ce da ima podosta praznine pa je treba nekako napunit. Dabogda je prepunila, ali osjecam da imam posla sa jamom bez dna. Osudjena na vjecno pamcenje gluposti, nevaznih i bezveznih cinjenica. Specijalnost su mi datumi. Ponekad i godine. Godisnjice. Ljubavi. Smrti. Zenidbe. Udaje. Penjanja na planine. Dobrovoljnog davanja krvi. I ostalog. Mislim da sam dovoljno ometuzamila i da pamtim desetljetnice. Jos malo pa ce se tu nac i stoljetnice. Nakon cega cu si cestitati i nazdraviti.

Ko je kad koga ostavio. Dotako. Poljubio. Verbalno skrsio tanjur na cijoj glavi. Kad su se necije carape prvi puta rasparale. Kad je bila velika gnjilidba/gnjiloba (jel' ima toga - imenica od glagola gnjiliti?) susjedovih rajcica? Sve je brizljivo, a sasvim nepotrebno, pohranjeno unutar mojih poprilicno praznih i hladnih glavarskih zidina. Test mogu proc bilokad, bilogdje, bilokuda. Izresetaj me pitanjima kad sam bunovna tik probudjena, znat cu. Dok sastavljam onu igracku iz Kinder jajeta, ispaljujem ko iz pozamasnog topa. Osinem sve informacije sa kirurskom preciznoscu skalpela koji kruzi po ljudskoj kozi. Ne znam je li to tipicno zenski i da li je pohranjeno u zenskom kromosomu, ali dat cu sasjec svih preostalih 7 dugackih noktiju (3 mi istovremeno popucase neki dan) sa sjekirom na panju za tocan znanstveni odgovor.

Umjesto da kanaliziram taj silni kapacitet za pamet i inteligenciju kroz druge nacine. Prije neki dan kupih ujutro novine. Koje duzno i procitah. Nakon hranidbe mozga cinjenicama koje cu pamtit i kad mi bude 566 godina, opet oktoracah vani jerbo ne imadoh neceg, secera, dasaka, cavala, stajaznam. Prvo sto zgrabih sa polica bijahu novine (nisam ih danas kupila, NISAM!). One iste jutarnje. Naslovnica? Pih, ko to jos gleda! Sjetit se da su vec procitane i izgladjene i da prste vec dobrano zamrcih stamparskom tintom? Jok. Jer koncentracija mi vec neko vrijeme cirkusantski balansira na jutenom uzetu. Tek ponovo listanje iste kopije, tik do ove jutarnje, dadne mi do znanja da nije sve sto izgleda da jest. Tko se spasit uspio spasio se. Za mene nema spasa.

Uvidjam da mi koracanje do skleroze nece biti previse posuto trnjem. Jer moj mozak i ja odlicna smo druzina. Bas stono bi ova djevojka rekla.

- 16:45 - Komentari (38) - Isprintaj - #

utorak, 29.05.2007.

Ugodnu i veselu voznju!


Eto, zivim medju sretnom i radisnom druzinom. Toliko bogom danom da ovaj mjesec imadosmo cak dva praznika (prvi i zadnji ponedjeljak). Tolika rasipnost ne znam da li je bogom kaznjiva, ali posto Rvacka imade 3 praznika iduci mjesec, hej, jebo bozje munje i gromove. I tako se otisnuh na sjever. Edinburgh, da budem sto preciznija. I to prijevoznim sredstvom zvanim automobil. 7 sati i nesto sitno (preciznije, 450 milja). Upalih ovo i otperjah u daljinu (ono, jel', idem u svemir svemirskim brodom). Pri tom spazih i kamion Peveca (kupujte s osmijehom!) negdje u Staffordshireu i odmah se sjetih njega. Eh, te nestasne asocijacije!

Obozavam vozit, ali ne i bit vozena (vizljastija lingvistickogramaticka publika uocit ce ovdje i aktiv, ali i pasiv). Kad vozim, vozim sa velikim V. Preskacem sve zivo. Iako se ne usudim potegnit vise od 103 milje na sat (mislim da se za prekoracenje stotke - milja, to jest- odmah dobije oduzimanje vozacke dozvole). Kamioni. Kombiji. Automobili. Motori. Kamp prikolice. SVE! Rijetki su oni koji mene preteknu. Poseban mi je gust pretjecat marke auta koje imadose svi oni koji mi ikad na zulj zasjedose. Takodjer seksisticki obozavam preteknut zene vozace (neopisiv osjecaj). I one 4x4, odnosno, sve te Range Rovere i ine glomazne traktoristicke automobile koji u 99% slucajeva sluze da ogrebu nekog u gradskom prometu jer su sirine jedno 3 kontinenta spojena zajedno. Takodjer moram spomenut da doslovce pojedem one koji ne daju zmigavac kad se prestrojavaju. Te ne da pojedem, njih progutam. Zasto? Jednostavno zato jer ne davanje zmigavca smatram cistom lijenoscu i prepotentnoscu. Dakle, na njih zajasim ko konj na magarca.

Sjest sa mnom u auto vesela je dogodovstina. Odnosno, ko sa mnom sjedne u auto ko vozac jadna mu majka i otac i ostala rodbina. To naslijedih od cace. Kad me se vozi, e, onda svasta radim, samo ne odmaram guzicu. Vozaca stalno bodem sa: preblizu si ovog; koci, KOCI, majku mu; nemoj sad u ovu traku; makni se ulijevo/udesno; upali brisace; izgasi brisace; parkiraj tu, NE tu. I tako redom. Tako je on stalno komandiro uzduz i poprijeko ko suvozac. Kad se umorim od pustih naredbi onda obicno pocnem mitarit vlastitu kosu. Prstima prolazit kroz nju. Cupat popucale vrhove. Promatrat je u razlicitim lomovima svjetlosnih odsjaja kako mijenja boju. Zamisljat da sam cas Thelma, a cas Louise. Pravit grimase i promatrat se u retrovizoru. I raspalit Aziju i prisjecat se PirsoBroznana sa brcetinama.

I onda mi zasvira ovo. Otkud sad ovo, cesem se jednom od ruku (ah, da, mojgejpederovo maslo)?? Potiho se ufatih i pjevuseci (dakle, skleroza jos nije uzela danak, hura!). Lijepo, kulturno i dostojanstveno je putovati sa mnom u autu.



Skotski parlament. 129 ih zasjedne tamo. Znam jerbo moram ucit za test britanskog drzavljanstva. Zivila ja! Jedino sto mi je vertikalna lampa sjebala koncepciju.

- 11:30 - Komentari (41) - Isprintaj - #

srijeda, 23.05.2007.

Pametne covjekolike ideje


Moda. Mislim, moda. Pih. Moderna kakva vec jesam utrapih sebi haljinu sezone (citaj: iduceg ljeta svi ce mi se smijat jerbo cu bit totalno out), takozvanu maksi haljinu. Za tebe i mene: haljina drecavih boja i uzoraka maltene do poda (odnosno, za kratkotrupaste poput mene doslovce do poda), bez rukava, sa posteno dubokim dekolteom. Stono i bijase izvor moje zenske i jednakospolne (ona koja je za jednakost spolova, sto muskih, sto zenskih) frustracije: brate, predubok.

Opcepoznata cinjenica poznata samo meni jest da mrzim dekolte. Odnosno, mrsko mi ga pokazat. Sta ja znam, mora da sam bila odgojena od strane nekog od roda casnih sestara (a nisam). Zato cu u restoranima uvijek biti zadnja posluzena; zato nikad necu dobit prednost preskakanja redova u ducanima (nikad preko mojih ustiju prijec nece nesto poput: joj, gospon, znate, zuri mi se, jako, i pri tom isprsit pozamasni dekolte kojem god nesretniku da se naso). Ma i kad kosulje nosim uvijek sam zakopcana do zanjeg gumba gore. Nema odstupanja ni pedlja kozne povrsine. Krivo i tupavo nasadjeno zensko, ne zna iskoristit vlastite atribute pred nosom. Pronicljivost mi je oduvijek bila jaca strana.

Dobro. Sad, dekolte u ovoj haljini u kojoj se nameracih otic obrazovat o nadrealizmu (nestasna neka skupinica, ti nadrealisti) i svima koji se nadrealisticki osjecaju. Taman se fino natrackah faktorom protiv gorenja (jerbo i tu konacno uprdila vrucina od jedno dvaejspet stupnjeva stono je za ove razmjere maltene toplotni udar) i premijerno se utegnuh u doticni ljetni odjevni predmet.





Kad ono - jebemusunac, vidi se sve!!! Pod 'sve' smatralo se onaj procijep koji odvaja lijevu od desne. Sise, to jest. Za mene 'vakvu nenaviklu na takav otvoreni i bezobzirni prikaz dzumbusa koji se eufemisticki nazivaju zenskim atributima, digla mi se kosa te preostale neizdepilirane dlacetine na tijelu u jednom glatkom potezu. Sudeci po ovakvoj histericnobapskoj reakciji mislio bi covjek da se vidi ko zna sta. Ali posto imam nepisani doktorat iz dramatiziranja i drama queeniziranja nije me cudilo. Nije bilo dovoljno sto me vec akcija sakrivanja naramenica od grudnjaka izbacila iz takta (da li se itko obazire kad se muskarcima vidi odeblja potkosulja kroz kosulju? Nitko! Jebo sve!), vec moradoh improvizirat akciju vlastorucno usmrtimo dekolte.

Kako? Sta? Sa cime, a da ne ispadnes jos veci Zagorec nego sto jesi?!! Hm. Potkosulja ne dolazi u obzir, osim ako ne zelim izgledat ko da sam pala s Marsa. Zakopcana vesta isto tako ne dolazi u obzir jerbo cu se upec na plus cetrdesetinesto u podzemnoj. Ali um genija (odnosno, moj um, op. a.) nikad ne spava, iako se to moze cinit na prvi pogled, nego prevrce u sebi bez prestanka. Pa se tako dosjetih ingeniozne zamisli: spojit cu to zihericom! Pace, zihericama (mnozina). Em sto imadoh ultramodernofragilisticku haljinu, em stono je kustomizirah na vlastiti pregenijalni nacin - sa tri ziherice zatvorih dekolte ko od sale! Ovako naprlitana krocih u modnu metropolu (i pazih da ne udahnem vise kisika nego sto mi treba stono znaci da maltene usahnuh ko riba u plicaku), pri tom slusajuci jedan od ljetnih otockih hitova. Sigurna u cinjenicu da samoj sebi izbojkotirah vlastiti dekolte (i onda jos neka netko kaze da nisam doslijedna svojim idealima). Ponosu mom ne da nije bilo kraja nego kraja nije bilo. Istovremeno se sjetih da to ne bijase prvi puta da je moj mozak pobijedio na natjecanju pameti svijeta: imadem isto tako par hlaca, cije hlacnice spojih sa zihericama kad su popucale po savovima jerbo mi se nije dalo zasivat.

I jos se pitam zasto mi nitko nije udijelio nagradu za najbogatiju pamet uzduz i poprijeko?

- 20:50 - Komentari (62) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.05.2007.

Kaznio me bog


(Zvuci ko nesto sto bi Saban mogo otpjevat).

Non stop sam gladna. Gladna ujutro. Ogladnjela u podne. Nervozno gladna navecer. Neprekidno. Uvijek. Ali, kao zensko sa svih ne znam vec koliko XX kromosoma koji mi evolucijski pripadaju, uvijek se snebivam jest. Osim kad sam u drustvu doticne. Onda se momentalnoi raspojasem. No, odmah zatim stegnem kais i opet se zacahurim ko licinka nocnog leptira.

Kad sam gladna oblije me hladni znoj pa pocnem trckarat naokolo kuce. Oblijecem okolo frizidera ko vjernik oko kojegod vjerskog kipica. Otvaram ga i zatvaram; buljim u njega otvorenog (i pri tom se sjetim majcinih rijeci kako cu zaledit frizider - hm, da li je zalediti frizider oksimoron?). Bogami, buljim u njega i zatvorenog. Vrtim se ko ciganski ringispil i otvaram sve ostale moguce ladice koje postoje sa hranom. Pa ih onda odmah pristojno i zatvorim. Sve sto bih metnula u usta, sve se to racuna, obracunava i placa. A bijah poprilicno odeblje dijete vec odmah kad se rodih, no ne treba nastavljat tradiciju. Kako i prilici, kad ne pojedem nesto onda budem nervozna. Razjarena. Kivna. Ipak, u zadnjih 24 sata uspijeh pojest (izmedju ostalog) citavu staklenku maslina i kiselih krastavaca. Ne dao bog da ikad zatrudnim, jest cu cigle i malter ko malu djecu!

U drustvu stranaca snebivam se jest. Ne daj boze da me vide da zadovoljno mljackam sve sto se nadje ispred mene. Pa ispadam neodgojena mila gera. 'Oces jest ovo? Ma ne, nisam gladna, najela se ja vec, ne brinite (a najela se blitve i k(r)umpira), uzet cu, evo, samo ovaj list salate. Docim napravim takav ispad, dodje mi da samu sebe osamarim uzduz i poprijeko. Ali ucinim li to, ode moja reputacija mirne i stalozene sredovjecne zene. Pa se suzdrzim. A crijeva kvrce li kvrce. Takva sam ja, kontradiktorna i svakakva. Ispadne onda da sve one bajkovite price o cevapima i ostalom je samo paravan. Kunem se da nije, samo se snebivam zvakat ispred puno ljudi. Iskrivljena zamascena usta, zelenje zakaceno izmedju sedmice gore i petice dolje (zubiju, op. a.), trodupla brada kad se zvace. Nema ljepseg prizora nego vidjet gorespominjano zdepasto truplo kako drobi hranu (oduvijek htjedoh upotrijebit kombinaciju zdepasto i truplo).

Ali odrapit cu jednu orgijsku ovdje za dva tjedna. Njoj dam da me vidi u izilickom izdanju. U medjuvremenu odo' opet do frizidera da ga pomilujem, potapsam i nervozno odalamim vrata u zatvaranju. Tesko je bit zena.

To mi je pokora za ljubav koju gajim prema losim filmovima iz osamdesetih i cinjenici da bih zenila Christophera Penna da nije umro (oh, kako volim kad Kevin uci Christophera kako plesat - jedna kvalitetna homoeroticna scena). Oduvijek imadoh diskutabilni ukus u svemu.

- 12:00 - Komentari (37) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.05.2007.

Moji narodi i narodnosti: Makedonija


Da me nema, mozda me ne bi ni trebalo izmislit. Ali jos uvijek smatram da sam idealna reklama za bratstvo i jedinstvo. Dakle, svaka drzava koja bi se htjela furat na taj b-j koncept slobodno neka mi se javi, primam sve ponude. Doduse, uzimam 48% provizije, ali zlatnoj kokoski se ne gleda u kljun. Uostalom, sto drugo i ocekivati od makedonskorvackog genetskog materijala posadjenog u Sloveniji?! Nista osim par spacki. Ali zato me ove sve moje domovine (sve su domovine moje jer imam toliko velikodusno srce) uvijek dirnu. Recimo, jucer me pipnula Makedonija.

Posto kad covjek umre, zapravo ne umre, nego se provlaci po administraciji jos ohoho, tako kucnuse cas kad trebadoh pohodit velebne odaje ambasade. One makedonske. U Londonu. Ah, odmah mi na oci navrnuse suze sjetnice (one suze od kojih se svega sjecas sto si radio dok si bio mali), te se sjetih nebrojenih ljeta provedenih na zvizdanu nad zvizdanima (pri tom sjetno razmisljajuci kako se svi moji vrsnjaci pracakaju na i u moru, a ja tu zvrljim na sprljenoj travi na plus 44), mojih prvijeh ljubavijeh (zarucenog would be veterinara koji me prvi put poljubio u zivotu, Igora iz Beograda koji me nije sljivio ni alfa-beta-gama posto i Nesku iz Nisa koji je nosio odvratne plasticne natikace iz kojih su virili prsti i tijesne, bijele kratke hlace - moja nocna mora, Marku iz Makedonske kamenice koji je bio pljunuti Sting cirka duga-kosa-svezana-u-japijevski-repic i tezgario na terasi nekog polumrtvog hotela sa svojim bendom), trapusanja po socijalistickom ducanu odjece u kojem je radila jedna od tetki (rabotno vreme? ma begi bre!), ispijanja ledenih Strumki, masovnog odlazenja u Solun (2 Skode, jedan Fico, 1 Zastava 101) i svercanja najjeftinijih i najubudjosanijih bundi preko granice i tetkina pogranicna diplomacija (ne, nemamo nista za prijavit, uopce nemamo pojma zasto smo obukle bunde na plus 40, majke mi!)...

Da sad ne budem ko materina susjeda koja je nedavno ispila materi mozak 3 sata pricajuci po stoosamdesetipeti put kako je ona bila kurirka u partizanima... Makedonska ambasada. Fino. Nema problema. Odmah do Buckinghamske palace, sluteci po adresi. Divno, necu se trebati bakcit sa mapama i smjerokazima. Ocekivo bi covjek da ce se kocoperit zastava (ko u onoj korejskoj, rvackoj, svazilandskoj i inim), da ce bit netom ulastena solidna mjedena plocica sa revolucionarnim ugraviranim slovima. Da se zna, jel'.

I dok se psujuci probijah kroz horde turista koji su omadjijano zvirlali naokolo pokusavajuci valjda krajickom oka provirit kraljicu kako glodje pecena rebarca ili stalivec, nadjoh se na tabuli rasi. Zgradurina do zgradurine. Fino se vijori juznokorejska zastava. Svaziland je isto tu. Di je Makedonija, jebemu sve? Prehodam ulicu jednom. Dvaput. Triput. Priupitam jedno 4-5 ljudi. Svi errrrmaju i ughaju i cesu se ili po glavi, ili po bradi. Mrzim izgubit se u vlastitom gradu. Blamaza. Sramota. Osjecam se ko pterodaktil.

Da opet skresem i zaokruzim zakljucak: pterodaktilska parada trajala je jedno 20-ak minuta nakon kojeg napokon ugledah zgradicu u kojoj zivi ambasada. Nit zastave, ni mjedene plocice, al' je bilo zvonce, hura! Ugurani na drugom katu, izmedju neke brodogradsko-trajektne kompanije (Stena) i jos sijaset ostalih. Ambasada na Republika Makedonija - prcvarnica od ureda. Di im zivi ambasador? Di ostali? Di je svila, kadifa? Ili to nije za obicne smrtnicke oci koliko je svileno i kadifno? Za potvrdu dokumenta - a, trebat ce 10 minuta. Pa dok se to zapecatilo, popisalo, pofotokopiralo, poplacala taksa i ostali bakraci...

Za sve to vrijeme ne usudih se ni beknut osim na engleskokm. Od silne blamaze. A sve ih razumih. Uzimam neku laganu literaturu izlozenu, da prikratim vrijeme, citam, razumijem i divim se samoj sebi na tom poduhvatu. Tek pri kraju izvadih svoj predivni joker iz rukava, kad se kvocka od zene pobojala da, podigavsi moj list papira ne bih pokupila i neke njene. Sto manje zajedljivo joj odbrusih "Ne bojte se, necu vam nista uzeti." Obozavam ovako jednim udarcem odalamit nekoliko kandidata. Jest da nije bilo na makedonskom, ali to su sad vec finese.

Dakle, i dalje primam ponude za bratstvo i jedinstvo i svekoliko samoupravljanje. Jest da nemam nozurine do brade ko Karolina, ali za manje para (odnosno, krace nozurine) moze se dobit puno vise.

- 13:44 - Komentari (54) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.05.2007.

Kako postadoh netalentirana (i super mi je)?


Jednom davno, u nekoj stranoj zemlji, najvjerojatnije ili na madracu ili nakon obilne krkacurine (ne mos' uvijek rec' krkacina, moraju se izmisljat nove, izvitoperenije varijacije na temu), priupita me ona "Kad ce nas izdat???" Sta, ko, ko nas je izdao da imademo 455 godina, da zajedno tezimo jedno 567 kila zive vage, da na obrazima moramo cupat dlake pincetom i da nam sise opasno idu prema jugu? Ko je taj izdajica, ja da ga vidim!! Mislim si to sve u sebi, a ona nastavlja dalje: "Guzi-Marisijola. Onako, na reklamnom plakatu da se kocoperi!" Od smijeha (ovog puta) zatitrah desnom obrvom i zaroktah ko prase zaglavljeno u termalnom blatu.

Da, stvarno, kako bi to bilo, uzdahnuh romanticno? Dok mi se pred ocnim, odnosno, vidnim poljem, vec zacaklio taj neki poster slave, pun svjetlucavih crcki-mrcki koje se pale-gase, ovisno o tome da li ima napona ili nema. No, zaboravlja prija moja da za takvo nesto treba imat ono nesto sto se u narodnom rjecniku talentom zove. Ovdje prvenstveno zborim o meni i distinktnoj nestasici inog u mene.

Recimo, kad ga nemas, onda mos' mirne duse radit sto ti se cefne. Kad ga nemas, onda mos' sa talentom, koji ti zakuca na vrata u ime dobrih, starih vremena, otic popit koju, bez bojazni da cete se odjednom spojit i postat jedno. Ma neima razgovora (stono bi moj profesor psihologije reko)! Mozete se pri tom i drzat za ruke, onako sramezljivo, ali znaju se tu granice. Ipak. Nema zaskakivanja jednog na drugo.

Osim pica, moze se izac i u kakvu neobaveznu setnju i pri tom razgledavat one (ne)sretnike koji svoj talent moraju drzat na plecima; ili ga vodat na uzici; ili mu brisat slinava usta; ili se drzat za krhke rucice; ili mu citat slikovnice ko majusnom djetetu; ili ga stalno nadzirat da talent ne otperja glavom bez obzira. Nema bojazni kod mene i njega: nas dvoje ko dvije plus katode (ili dvije negativne elektrode) - sto dalje jedno od drugog, na sigurnosnoj distanci, grohotom se smjeskamo ovim talentiranima.

Ne kupujemo si nikakve poklone. Nema potrebe za tim. Raskrstismo to negdje davno, davnije, kad zivjesmo u ludoj zabludi kako smo mozda ipak stvoreni za jednu simbioticku zajednicu. Kad se znalo tko je tko, a tko nije, kad su se za trackanje tintom po papiru o cetama partizana i miniranju mostova dobivale raznorazne nagrade na kojekakvim zagorsko-regijskim natjecanjima. Kad se uredjivao osnovnoskolski casopis mastovito nazvan Pionir i kad bi u svakom od izdanih brojeva svanulo nesto od tebe, o, talentu moj, i mene (stono i nije cudo posto bijah urednik i zivo mi se jebavalo za nepotizam nad samom sobom).

Onda smo se jednom odlucili razracvit (osebujna forma glagola racvat). Jer nije vise bilo smisla da produzavamo ovu na propast osudjenu simbioticku zajednicu. I od tada procvasmo: i jedan, a bogami i drugi. Kao sto vec rekoh, tu i tamo ispijemo po kakav neobavezni gusti sokic (na slamku, dabome) od breskve ili jagode.

I Bob's yer uncle (oliti mirna Bosna, u slobodnom prijevodu), stono bi tu rekli. A i njega volim.

- 21:10 - Komentari (31) - Isprintaj - #

utorak, 08.05.2007.

Mladost i starost, te kako izbjeci jedno, a pridobiti drugo


Svakih par dana zajapurim se u teretani. Ne zato jer hocu zdravi zivot, cvrkutave pticurine, prasnike i tucke na cvjetovima i svjezu krv da mi cirkulira starackim ovapnjenim zilama, vec zato da se mogu utegnit u uske hlace. Zapravo, sveopcenito, modernu odjecu koju nose mladi danasnjice. Jer mlada nijesam. Ali se nekako brusenim, odnosno, lose izraspanim noktima, grcevito drzim za zadnja kola mladosti koja huji pored mene, ne ko njezni maestral, nego me tutnji i gazi po meni ko blatnjavi bager.

Hej-haj, zbrda-zdola: sacu ubacit i jedan takozvano popularno nazvani apdejt, ali ko me shisha. Imam i ja pravo na svojih 6 sekundi.

Pa tako i veceras odleprsah u odaje mucilista gdje vecinom blistaju muskarci. Oni kockoidnih, celavih glavetina koji se zajapure dizuci 456 megakilatona metala i pri tom ispustaju zvukove pored kojih bi se i vukodlak u Parizu posramio. Njih ignoriram. Nisu mi napeti. Stono ne ignorisem svojim profinjenim zenskoidnim njuhom su zene, dapace, cak i djevojke, koje izgledaju poput gliste donesene sa proljetnom netom padnutom kisom. Koje se ne zajapure u licu ko da ce odapet ovog trenutka - SAD (ko ja, na primjer). Kojima je svaka vlas na vlasulji na mjestu i koje izgledaju da bi mogle, usput dok trce, istovremeno skuhat jedan savrseni rucak, savjetovat mlade zene u radosti kvarcanja i stosta jos toga. No, dobro, to se samo moj jal i ljubomora ispoljavaju na naprimitivniji moguci nacin.

Ponekad mogu istrcat 5 km, koliko mi je donji limit, ko od shuba. Narodskije receno, ko od shale. One velike, ne male. Lagana ko golublje perce skakucem, laganog koraka, u mislima berem poljsko cvijece i prinosim ga svojim konjskim, dlakavim nozdrvama, pletem vjencice od tratincica, princ na bijelom konju mi prilazi i skupi sa svojim snaznim princevskim rucicama pored sebe na bijelom konju, zivot je savrsen... I tako dalje, i tako blize, sve nesto u Barbara Cartland stilu.

Ne i ovog puta. Kad poumirah i prije nego zapoceh epopejsku odiseju. Nakon minute i 34 sekunde osjecah se zgazeno. Kud prije, majku mu, pomislih? Kako sad da se zabavim jos 30ak minuta koje mi preostahu na onoj blesavoj pokretnoj traci koja se samo vrti li vrti? Hajmo gledat odnos izmedju pretrcane daljine i potrosenih kalorija. Jebemu sveca, kako li se samo sporo vrte!! Zavrti mi se u glavi od sporosti. Pravo mi se zamantalo od buljenja u crvene brojke koje mi se, tako je barem izgledalo, cerihu i plazihu mi ogromnu imaginarnu jezicinu. Mrsh tamo, mislih si, mogu ja i bolje. Te odlucih da se zabavim raznoraznom kvalitetnom muzikom koju ponesem sa sobom na iPod Nano-u.

Da probam sa modernom narodnom muzikom, danas, izgleda, popularnije zvanom cajke (jos jednom, hvala, Rubia). Oho, Saban, ajmo, udri! Hm, izdrzah jedno 39 sekunde. I jos onako bunovna i ni mrtva ni ziva procitah da mu je to sa albuma Kralj i toljaga umjesto Kralj i sluga. Idemo dalje: sve nesto o kafanama, nevjernim zenama, vjernim drugarima, kako cemo se napit i porazbijat sve zivo u radijusu od 45 metara od sebe. Ne, ne ide. Jos mi je gore, lice mi je grimizno, znoj se slijeva, osjecam se ko lose obarena i onda jos losije ispecena patka. Nije bas neki osjecaj. Mijenjam taktiku.

Dolaze neke takozvane indie pizdarije. Phoenix i slicno. Fino kad se osjecas poluintelektualno (odnosno, da hinis intelektualnost ko ja jerbo intelekt i ja od vajkada smo posvadjani), bogami, ne bas toliko fino kad ocajnicki shvacas da ti je preostalo jos barem 15ak minuta do kraja torture. Sve je sve, ma daj molim te, mos' Sofiji Coppoli zamutit oci, trcecoj meni ne mos'. Uzas. Sta sad? Oh, da, prebacujem se na Aphex Twina. To ce me sigurno razgalit, mislim si slavodobitnicki. Sve sto uspijem pridobit je to da se ne pokusavam sjetit ovog, kako si je nakeljio vlastitu facu sa najodurnijom protezom IKAD na one zene u bijelim kupacim kostimima.

Jos uvijek umirem. Nestajem. Istekuvam, stono bi Tanevski otpjevo. Nema me. Udisem zadnji atom kisika. Probada me u slezeni. Desno koljeno me streca. Znoj mi se slijeva niz laktove. Zamisljam, recimo, raznorazne zvijezde koje besramno lazuckaju kako mogu sve jest i ostat ovako skulpturalni ko skulptura, odnosno, a ne da svaki dan po 5 sati provode u ovijem teretanskim odajama, nakon toga locuci nezasladjeni caj od kamilice (umjesto da odalame po Toblerone cokoladi, ko ponekad ova ovdje kad joj padne mrak na oci). Ne pomaze. Hocu stat. Vristat. Batalit zivot, zivljenje, trbusnjake, vidljive misicave tetive na nogama, uske hlacurde, mladost koja mi migolji ko jegulja plivajuci nizvodno u rijeci.

Ali ne dam. Ne mogu. Jer ja sam moderna djevojka.

- 23:30 - Komentari (40) - Isprintaj - #

utorak, 01.05.2007.

Ufatila me sjeta, pasteta sto mi se seta, nije je steta


Iako mi u prvi mah ujutro bijase zlo i na samu pomisao ciste, krte mesine (poradi ovelike konzumacije iste prosle veceri), a kamoli takozvanih domovinskih mesnih preradjevina i inih djakonija, negdje u rano poslijepodne ne mogah se vise anglosaksonski kontrolirat. Te ucinih nekontrolirani gastronomski ispad.

Brzinom svjetlosti (kolika god da jest, mislim da sam u pravu) pohitah u pravcu frizidera i putanji Gavrilovic cajne pastete. One u tubi. 200 grama. Rubia kaze da zivi iznad Gavrilovic ducana. Blago njoj, mislih si i snatreno-zacakljenih ociju sanjarih jedno 10ak sekundi kako bi to bilo da ja tako blazeno zivim iznad takvih prirodom danih mesnih preradjevina. No, ne lezi vraze, brzo me prodjose takvi bajkoviti i pusti snovi. Valjalo je drhturecom rukom dijasporaskom izvest gastronomski harakiri.

Prvotnu ludu i vrckavu ideju o istiskanju tube ravno u grlo odbih kao ipak malko prekriminalnu. A i zaboravih prvo i osnovno pravilo sto mi jucer utuvise (ocigledno nedovoljno jer se izgubilo u praznini prostranstva di anatomski treba ic mozak), a to je da se tuba fino izvadi iz frizidera jedno par minuta prije konzumacije, da bude sto bolja i gusca i podatnija za namazat. Vrisnuh momentalno kad shvatih tu kardinalnu gresku jerbo se roskasta mesnopreradjivacka masa libila da izidje iz tube. To me je na sicusan trenutak ucinilo nervoznom i razdrazljivom. Ali, ipak, nisam se dala omest u raboti prljavoj.

Uhvatih komad kruva i udri da stiscem ko da sam pobenavila (stono i jesam). Docim ugledah zmijske oblike koje novoizasla pasteta radise po kruvu osokolih se i oraspolozih. Vise pastete nego kruva, tako i treba. Ali ipak, nesto mi nije dalo mira i kopkase me ko pijetlov kljun neposlusnu kokosku. Sjetih se sto treba: paradajz, oliti rajcica. To se trazi! Slike djetinjstva, sjedeci na plazi i cekajuci kad ce mater i caca da dadnu rucak u obliku ogromne snitetine bijelog kruva obilno natrackan pastetom, plus okrugljikavi paradajz, klizile su mi niz potiljak ko kapi znoja.

Ne mogu nikako sazet opis vrhunca tog okusa, mirisa. Sad sam ispunjena. Smirena. Spokojna. A iz ustiju mi bazdi pasteta.

Dok mi je iTunesima drezdao Hasan Dudic, mljackajuci zadovoljno (ponudih i macketini komad, macketina mi se samo kiselo osmjehnula i produzila se ispruzit na suncu - ih, sta zna macketina sta valja??), mozgah kako to da u narodnjacima (koje ovih dana ijope' revnosno proucavam, etnoloskog specifikuma poradi, naravno, a ne zato sto sam seljacina u dubini duse moje - proklet bio scrobbler, sve mi se biljezi!) se pojavljuju zene ili visoke sa plavom kosom/plavim ocima, te visoke sa crnom kosom/plavim ocima. Nikad ni rijeci o smedjecrvenim, ukljucujuci i pokoju sijedu, koja ne moze dosegnut police po ducanima. Bas me briga, glavno da moj Spada mene voli i da smo ostarili skupa.

Jedna prigodna dijasporaska u duhu.

- 18:00 - Komentari (53) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2007 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Boxeve ionako nitko ne cita, moze se stavit svakojaka svakakavo jaka stvar.

    Blagoteleci osvrt na sve i nista; tj, kaj tak puses ko kravosrc!
    Radiotelevizija "Moravski plićak"

    Novo, novo, novo! Meron na deke! Klikni i osvoji emocionalnu i duhovnu nagradu! Moze i broncanu medalju. Ima Strizivojne, sode bikarbone, mesine, a ponajvise ciste i nevine ljubavi.
    Image Hosted by ImageShack.us


     

    Odje kopirajta neima poradi jednostavne cinjenice da nemam bas kaj pametno, ni kvalitetno za reci. Dakle, mozete me slobodno pokrast. Fala.



    "Dress as though your life depends on it, or don't bother."
    Leigh Bowery

    "Women aren't cats, we aren't pets, we are just people trying to cross the freaking street to get an ice-cream."
    Beth Ditto

    BAJ POPJULAR DIMAND
    Nu, mail!

Linkovi


Caught out there