The Last Broadcast

srijeda, 27.06.2007.

Markovi, Slavkovi, Jozini, Vladini i jos kojekakvi osnovnoskolski konaci

Za jedno manje od 48 sati utabat cu na pitomo tlo jednog kraja sjeverozapadne domovine rvacke (pridjev, ne imenica). Slavljenicki dernek odrzat ce se u najpripizdini. Pa kad je pir nek' je pir, u najboljem provincijskom okruzenju. Semsa najvjerojatnije nece pisnut smjet. Ali dobro, mozda ce se grleno orit Pijme ga (ova prva). U medjuvremenu oboruzat cu se sa 800 plus stranica ovog, ovim na kazetofonu, pardon, onom sto se sad mece u auto, pa kud puklo da puklo.

Osnovna skola u idilicnoj provinciji koja danas asocira na ovecu industrijsku zonu, kompletnu sa Mercatorom, novom benzinskom i pokupovanim njivama na kojima lamah ruke i propadah kroz led u mocvaru, gdje ce se uskoro kocoperit neka prodavaonica i skladiste metala i cerada. Stono bi Homer reko, Quit living in the past, Marge!

No, nije da samo ruke lamah, lamah i prste i noge, stono bi me svrstalo da 3 od sveukupno 8 osnovnoskolskih razreda provedoh zagipsirana. Mislim da u medjuvremenu ugurah i jedno istezanje iscasenog lakta i raskasapljivanje najmanjeg prsta lijeve ruke na odeblje puknuto prozorsko staklo (bozja kazna jer se desilo upravo nakon sto smo hohoho zajebavali miliciju telefonom iz jedine javne govornice), ali to je vec druga, treca, mozda cak i cetvrta prica.

Propustih u 6. razredu postat lokalna snaha jednom Jozi koji je imao brdo brezuljaka zasadjenim sa brajdama. Glavnim blagom Zagorja. Umjesto toga mogu se pohvalit da mi je jednom darovao Vesna bombon tokom skolske projekcije filma Bosko Buha (Slavko je upravo u tom trenutku nesto govorio da mora da se krene, stajaznam). I ciao. Pih, muskarci. No, tada jos uvijek bijah pod svojevrsnom iluzijom da sta ce meni Joza, ja cu zenit Vladu Divljana, pa me vijest da me Joza sutiro i nije toliko meteorski ranila.

Kao pripadnik mladih djevojaka-omladinki osnovasmo i vlastitu alternativnu skupinu zvanu nesto kao WC grupa. Kao sto i samo ime govori, WC grupa sastajala bi se u zahodima za vrijeme malog odmora (kad je bio veliki odmor islo se jest pastete, kruha i caja od sipka u skolsku menzu). Zenskim. Di bi se nas petoro-sestoro (plus jos i skoljka i vodokotlic) utrpalo u jedan WC (kvorum zadovoljen), o cemu bi se razglabalo ni dan danas mi nije jasno. Ali vazno je bilo to da imadosmo papirnate WC bedzeve iscrtane flomasterima raznoraznih boja. Koje bi naculile na grudni kos. Mislim da kako doslo, tako proslo, grupa se rasformirala.

Takodjer bijah jedna fina, umiljata i savjesna pionirka-omladinka koja je haracila u slobodnim aktivnostima, stono recitatorskih, stono novinarski, stono harmonikaskih. Ali ipak bijah najistaknutiji clan mladih vezilja. Svaki 25. maj odrzala bi se izlozba radova. Koliko je samo mojih goblena i strikanih vesti prodefiliralo tim prostorima, eheeee...

Od vlastelinskih zanimanja isprobah sve: bijah izabrana i ko precjednik, i ko zamjenik, i ko blagajnik i ko higijenicar. Najvise mi se higijenicarkom svidilo bit: milina bijase pregledavat nokte, mozda i usi, ne sjecam se i tko je zaboravio natandrcit kutu. Bijah nemilosrdna upravo kod ovog zadnjeg: di ti je kuta? Ehm, pajcek mi ju je zmazal. Mrs tamo, nema sta pajcek ovo-ono, evo ti ogromni minus! Eto ti sto bi se desilo da kojim slucajem zavrsih na vlasti.

Ode sad starudija da se pakuje.

- 20:00 - Komentari (43) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.06.2007.

Sretno narodno ljeto bilo!

Danasnji rezultati sportske prognoze:

malerisanje 1 : ja 1
kuvanje i pecenje 2 : ja 2
narodna muzika 5 : ja 5
ljeto 0 : kisurina 6 (ko da, recimo, nogomet igraju Mauritanija, u ulozi ljeta, i Hrvatska, u ulozi kisurine)

Osim stono cemo oficijelno uskoro imat drugog vodju u istom krznu, spomene li mi jos itko ljeto probost cu ga parangalom. Ili rascerecit motikom. Ljeto. Sta ljeto? Kad sunce proviri, ukuhas se ko marmelada ili rakija u kazanu. Kad mlade djevojke naglo pozgodne i otkrivaju se ko najnoviji spomenik na priredbi, a stare babe poput mene jos vise orone i zakrabulje se (bogami, na plus 16 u ovoj zemlji sa kisom i treba da se zakrabulji). Jedino sto mi preostaje jest da se ukutrim unutra i proslavim nedavnu cistku (stono od bespotrebnih stvari koje upotrijebila nisam otkako se razulareni majmum preobrazise u pitomog covjeka, stono od zahrdjale krame koja se emocionalnom naziva) knjigom u kojoj su tiskana neka slova koja prelaze u rijeci, a rijeci u recenice, te razgalim njegovim i njenim pjesmama zvonkim. A da ne morate vi, izabradoh i popularnije nazvanog top devet, za ugodne dane ljetnije. Zajednicki lajtmotiv nevjere, casa koje se drobe i lome, zena-zmija i muskaraca-ranjenih lavova provlaci se poput tanane, ali fine paucine kroz sve njih. Ukoliko me to cini seljacinom u bilo kojem obliku, onda mogu reci da sam izuzetno sretna, ali istovremeno i povremeno mizantropicna seljacurda.

Bacio si casu,
razbila se sva,
ne treba ti ona,
ne trebam ni ja...

Omadjijala me Semsa, sta sad...

Mi se volimo - osim optimisticnog raspolozenja, prisutan je izuzetno zanimljiv modni fenomen. Kod svih petero njih.
Miko, druze moj - varljiva i prevrtljiva zena kao motiv koja zeli zavadit stara prijatelja dva. Posebno obratiti paznju na promjenu ritma u sredini. Naucih sasvim solidnu imitaciju prelaska, kompletno sa grlenim pjevom. Cestitke meni.
Nek puknu dusmani - za miroljubive ljude. A istovremeno jos jedna interesantna modna studija.
Rekla si da me volis - apsolutni klasik u kojoj glavnu ulogu igra nevjerna zena koja laze i skriva istinu ko stonoga noge. Preporuca se slusanje najglasnije.
Sreli smo se mnogo kasno - nesretna ljubav u krivo vrijeme. Univerzalno.
Prvi sam ljubio njene oci - ah, te nestasne i preljubne zene! O cemu bi se pjevalo ako ne o nama?!
Ej, otkako sam se rodio - zla sreca od kolijevke pa do groba. Plus dodana i zena koja ostavlja. Jedna muha = dva udarca.
Razbio si casu - Klasicna Semsina interpretacija zanimljive metafore.
Ne, ne, ne - Semsin prakticni savjet i pouka za sve mladjahne djevojke. Ko stono jedan komentar rece, udri, Semso!

Da, i pripremit se valja za proslavu tisucljecnice zavrsetka male mature iduce subote. Da, tisucljeca ili dva. Odnosno, kada krapinski pracovjek tabase onijem krajevima u kojima cu se uskoro naci. Stono bi znacilo da postoji i ona velika. Matura, to jest. Ali pocnimo od malenog ka velikom.

- 19:00 - Komentari (29) - Isprintaj - #

srijeda, 20.06.2007.

Tinejdzerska naklapanja (ukljucujuci i srcedrapanje), dio drugi i zadnji

Ocigledno da sam tasta ko ficfiricic ufitiljen u odijelo sa karanfilom u zapucku i pozlacenim kopcama na rukavima kosulje. Ali ovo je i meni samoj otkrice. Kao stono mi bijase i otkrice nekoliko komada Quoruma koje dovukoh u pecalbu sa mnom. Ukljucujuci i onog gdje popalih tekst za maturalnu radnju o onome koji izgleda ko vodovodna cijev. Uostalom, vec je pola drzave domovinske popalio na godisnji, a bogami i na produljeni vikend. Kad se bruka, nek se bruka pred istinskom radnickom klasom!

Ilustracija poezije moje mlade. Filofax sa najkvalitetnijim originalima (smrdi na arhivski papir, onaj miris polupljesnivog papira); Quorum - komada dva (broj 6, 1988. i broj 4, 1990.).

Jer ste vi trazili, gospodo (a i da nista, dala bih vam, meni nit' iz dzepa ni u dzep). Mlada, nesretno zaljubljena i angsta puna Guzijola. Navodno napisano 7. 4. 1992. u 00.19 sati. Uimeocaisina.

Odvedi me.
Zgromi me.
Ne mogu vise.

U tajanstvenoj izmaglici
Necu vise naci davno izgubljene snove.
Gotovo je. Tisina.

Zaplakala sam.
I zaplakat cu jos.
Mouj plac ce kidati krsevite stijene bola i krvi.
Za koga?

Turobni oblak necije svijesti
Zaplovio je nepreglednom dubinom.

Kapi kise.
Ne mogu vise.

A sad ona veselija. O Bicbi. Napisana godinu dana ranije.

Ovo je prica o meni Bicbi,
Srest me mozes tamo u Prizbi [Prizba - birtija. Suzy, postoji li i dalje? - op. a.].

Razgovore uvijek umne vodim,
Samo da se malko razonodim.

Uzgajaliste zmija na glavi vodim,
Nakon svakog kupanja uvijek ih na novo preporodim.

Maloljetne curice slaba su mi strana,
Iako ih viedim svakoga dana.

Unosnim biznisom se bavim,
Ponekad i na banku nesto stavim.

Imam brata koji se stalno oko mene sulja,
samo sere, sramoti i mulja.

Eh, oficijelni [oficijelni komad mu, op. a.], gdje si sad,
pa da te pitam "Kad cemo, kad?"

Nije ni cudo da se takvi talenti isproducirase pored profesorice koja izrece ovo dolje zadavavsi nam zadacnicu za zadatak.

"Mozete pisati kako bi Alf pisao onima svojima gore o nama dolje, a mozete i po onom filmu 'Pjesma mrtvog pjesnika', kako je ono bilo... Carpe diem, e, da. A mozete i sta mala sirena misli o ljudima." - ponovo pronadjoh srednjoskolske razredne bisere.

Zivli Suvarovski jezicari! Za kraj jedna stara.

- 23:15 - Komentari (39) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.06.2007.

Matora Guzijola ko mlada djevojka. Bila jednom.

U cistka-raspolozenju pronadjoh svoju vlastitu srednjeskolsku svastaru za koju vec debelo mislih da je spalih na lomaci. Al' ne lezi djavle, dosla me sramotit. Crvenih tvrdih korica, biljeznica vulgaris, a bome ima i drugi dio di piskarah, u neki filofax.

I sad, da ne trosim kisik i ne davim, tinejdzer ko tinejdzer, stalno neke nestasne peripetije tipa buhuuu, ne voli me, ja ga volim, sjekire mi padaju po glavi. S obzirom da bijah namrgodjeni tinejdzerski predstavnik takozvanih goticara, oliti darkera, drugim rijecima mizerabilista. Te se onako nestasno druzih sa raznoraznim sumnjivim drugarima. Pa tako i stihove sklapah naveliko. Prica kol'ko ti dusa zeli. Citavu vecer razrogacujem bjeloocnice, stipam se i zapitkujem se kako je moguce da takav vrhunski stihoklepac bijah, stihoklepuci (stihoklepcuci?) o drustvancetu mojim? Nadjoh i poderani list koji mi ispisase njih trojica sa debelim, plavim flomasterom-markerkom, a glasi (sve u capslocku):

GUZIJOLA, MI TE VOLIMO! FRANCE, TIN, BICBA.

Tu su jos bili i nacrtani cvjetici i srceka. Samo (bez iceg drugog) srce mi titra svaki puta kad oko bacim na tu stranicu ciste i nepatvorene osjecajne poezije.

A sad, Guzijolino remek-djelo o jednom od njih koji je blajho kosu (a svi su blajhali). To je onda bilo po poslijednjoj modi.

Ja sam skroman,
ja sam zut,
imam, imam bijelu put.

Necu pive, necu vina,
dajte samo hidrogena!

Kako li mi je samo izmakao neki poetski pehar za osjecajne stihove ni dan danas necu shvatit.

Ovo poetsko vece' zaokruzujem sa remek-djelom. Morat cu to dat ugravirat negdin. Na posrebrnjenu tacnu na kojoj se nosi turska kava. Ili tako nesto. Radi se o vecgore spominjanom Tinu.

"Don't follow the leaders" kaze Tin,
pustis mi "Futter mein Ego" i vec sam hin.
Imam "T" ispisano na jakni,
Stara sere "Tvoja kosa!",
Kazem, "Cuj, stara, daj se makni!"

Air-Wair korakom stupam,
bit ce da se ponekad i okupam.
Spavam danju, hodam nocu,
radim ono sto samo ja hocu.

Tulum, Press, Pula, Zadar,
Uvijek ti tu i tamo udjem u kadar.
Stross, Mazuranac,
svratim ponekad gdjekad i na cobanac.

Pivo, radim sto mi se radi i jebe mi se zivo!

Skocio sam u ducan preko i popalio jedno (Dukatovo) kiselo mlijeko.

Opaske:
Prvi stih: covjek je stalno nosao koznu jaknu sa gorespomenutim natpisom i svaki put bi se rasturio na ovaj Einsturzende Neubauten ("Futter mein Ego") pjesmuljak. A kosa mu bijase ljubicasta.

Stih drugi: nekad su Doc Martens cipeletine imale taj natpis Air-Wair. Ovaj je nosao one sa 12 rupa za znirance.

Treci stih: radi se o klubu 101 Press (oni matOranti ce ga znat); Zadar je onaj Zadar na Cvjetnom (ako jos postoji) di su se razvlacile najgore lepinje ikad. Pula - nemam pojma zasto to ubacih, bit ce da se igrah pjesnicke slobode.

A kiselo mlijeko: popio jednom covjek kiselo mlijeko tokom nekog koncerta u SC-u, stono, ko super promatrac-kobac, pomno primijetih.

Imam jednu i o Bicbi. Ali moja poezija na kapaljku se dozira.

- 00:56 - Komentari (39) - Isprintaj - #

petak, 15.06.2007.

Ovo je cistka!

Kazu da je mentalna higijena pola zdravlja. Bogamu, zasto se onda ne bih mentalnohigijenisala, kad je vec tako? Kad sam vec poluolupina od covjeka, a bogami i zene. Ali prvo ona fizicka: odlucih izvest oslobodilacku ofenzivu poprilicnih namjera. Omjera. Stalivec. Da oslobodim knjiske police mi moje koje stenjase pod okupatorskom cizmom 458 kile knjizurina (tvrdih, meko kuvanih, varenih, pecenih), pamfleta, crtica, traktata, 'os na engleskom, 'os na rvackom, 'os na francuskom, 'os na talijanskom. 'Os konjugaciju nepravilnih francuskih glagola (njih, navodno, 501), 'os pjesme mog makedonskog rodje (pametan je on), 'os dvjestodevedeset trash knjizurina koje se ne bi ni obrazovani covjek posramio (Motley Crue biografija, par groupie pricica poput ove ili ove, ali ne znam sto se desi sa Nikki Sixxovom autobiografijom, stalno se pomjera datum izdavanja, majku mu, a vec imadem ponosno mjesto na polici di cu ga ufitiljit), 'os profinjenih umjetnicko-muzejskih strucnih primjeraka poput ovog.

A i da se osvetoljubivo osvetim onim tvrdokoricnim koje bi me mucki ubadale po celu kad bi vec iznemogle od ostalog tereta padale po meni ko sjekire usred zime, kad bih pokusala dohvatit koju. E, nema vise zajebavanja, ovo je rat!

Ovo je tek pocetak.

Ali zao mi ih je nekako izbacit. Koju da ostavim, koju da uzmem? Dilema. Ma sta dilema, trilema i kvadrilema! Tako da ne lezi djavle, pobacah dio njih na takozvanu sofu pa kud puklo da puklo. Sad ima da izabirem i prebirem satima i satima po raznoraznim knjigama inim, umjesto da se usredotocim na cistku. Pronalazim raznorazne objekte kojima oznacavah di sam stala kod pojedinih (da, da, ima i poluprocitanih koje samo sluze da majusni paukovi mreze svoje razvuku): golublje pero u jednoj (da, pravo, pravcato pticje pero), karta za vlak u drugoj, magarece uho u trecoj (a mrzim magarece usi ko sam vrag). Pa onda gladim ovaj neki prvi katalog od prve izlozbe u kojoj ikad imadoh prste umijesane (suza u oku i nostalgija u srcu). Kad spazih njegovu autobiografiju srce mi zaigrase i zatitrase u jednom i udri prstima prebirat po ilustracijama i buljit u taj bogomisklesano torzo. Ali ubrzo ko svraka spazim i Liberaceovu biografiju koja se sva sljasti. Oh, kakav to fantastican ukus imam, pitam samu sebe i slijezem ramenima.

Kraj.

Mentalno-metalno prociscavanje okoline koje... Ma sta serem, ovo je CISTKA! Cekaju me neke mukotrpne odluke. Ajde, trpi, muko moja!

A i ovo je sasvim dobro.

- 13:40 - Komentari (45) - Isprintaj - #

srijeda, 13.06.2007.

Treba li reciklirati mamurno staro zeljezo?

Ni mamurluk nije vise ono sto je nekad trebao biti. Ne, ne, nije. Kud ces opipljivijeg dokaza da vrijeme skace poput posandrcalog vijka i grabi naprijed nego mamurluk. Odnosno, oporavljanje od inog i doticnog.

Nije sad da sam stara pijandura koja loce svakim bogom danim trenutkom, ma koliko da se to cinilo. Kad bih u cvijetu rosne mladosti zabrazdila uvijek bih se regenerirala ko nova opruga od novog madraca. Bez ikakovih dramaticnosti, betonskoteske lubanje i kostiju naokolo, skiljenja na oba oka naizmjenicno, kvazi-isijasa koji obori svaku kosku u skeletalnom anatomskom sustavu.

Prije je regeneracija bila poput crva na kojeg stanes i precvikas ga na pola, a njemu nista, ko da si ga samo malko noktom pogladio i eto ti njega opet. Sad sve vise to izgleda ko da marvu tjeras u tor, a ne ide pa ne ide. Doslo takvo doba, sta se moze, da se covjek u godinama, koji malko popije (a ne treba mu puno da se izvrne ko kornjaca i bespomocno pocne trabunjat svakojake glupavluke) osjeca ko morz nasukan na jadranskoj obali.

Pomnim kalkulacijama i izvrsno odmjerenim jednadzbama dodjoh do zakljucka da mi u ovim godinama sutona treba jedno 48 sati (2 dana, za one neupucene) da se ponovo pocnem osjecati kao neka vrsta covjecje vrste i podvrste. Davno prodjose dani kad mogah iskapit litru jeftinog slavonskog vina/gutljaje Fructalovog ruma (onog sa crvenom etiketom i crncem sa nausnicama kao ilustracijom zlocestog pirata/mornara) ili pak bijelog Martinija (ne bih znala kas'ti da li je bio shaken ili stirred) ispod nadstresnice za rezervnu klupu nogometnog stadiona pripizdine (gdje se sad kocoperi Mercator i parkirplac, jebemti industrijalizaciju i globalizaciju), iskobeljat se sa zadnjeg sjedista Stojadina (bez da pipnem rucnu i survam se u smrti u narucje) gdje me spakirase da ih ne sramotim, platit ulaznicu za disko i graciozno se strovalit u garderobi, a da slijedeci dan skakucem ko zecic kod potocica, bez da trepnem trepavicom.

Sad odem sa njom i njom, zasjednem, otperjamo jedno 3 generacije sa susjednog stola (3 garniture ljudi se izmjeni, a mi jos stoicki podapiremo ovaj nas), finisiramo sa duplim ginom i tonikom, a iduce jutro mamurluk tutnji kroz starackoraspadnuti sistem ko krdo bizona u jednoj od Opstanak seriji, krivulja putanje kretanja je i dalje cik-cak, usta ko da sam se saharskog pijeska najela, mozdane funkcije i dalje debelo na off poziciji. Tko, sto, kako, zasto: pitanjca su koja se roje i multipliciraju ko roj narogusenih pcela u kosnici.

Odgovor na pitanje u naslovu: ne! Pusti ga neka trune, odnosno, hrdja, neka se veseli.

- 12:00 - Komentari (44) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.06.2007.

Ako je ljeto pocelo, znaci da nije jos zavrsilo

Igram se Englezovog najveceg prijatelja: uradi-sam.

Opet (se) farbam. Nakon shtokova i vrata sad padaju i bedemi. Zidovi, to jest. A bome i ja sa njima. Umrcena, ucapana, zaflekana sam poput kakovijeg Jacksonovog ulja na platnu. A svjezeofarbani zidici samo mi se smijese i namiguju, dok ih njezno obuhvacam pogledom sa socijalistickim ponosom u grudima vlastitim. Farbala sam onim krznenim valjkom, a dotjerivala cetkom.

Zidovi zahtjevaju vece pripreme od kojih mi muka dolazi. Jer pripreme - to NISAM ja. Sve na ho-ruk! Da sam se rodila ranije zarila bih i palila na omladinskim radnim akcijama. Ovako kad propustih voz, moram se zadovoljavat sa ne-pripremama na radu. Gdje god zapacala farbom (jer mi se nije dalo stavljat novine, da mi opet ne popusti koncentracija jer bih ih procitala od A do Z i natrag) brisala sa golim prstima (jer mi se nije davalo ic po krpu). Bilanca: savrseno zapacane i zaprskane rucice, sad su upravo one prave elegantno sljakerske. Takodjer sad imam pregrst bijelih vlasi. Ko da su mi jos one trebale, na one prirodne staracke koje vec dobivam! Mogla sam si i punu/isprekidanu crtu nafarbat posred tjemena, ko na cestama. Kad se farba nek se vec Farba, sa velikim F, a ne prcka.

Sto se zastite na radu tice, bivsi profesori OTP-a (osnove tehnicke proizvodnje, za one mladje koji ne znaju da se taj predmet u srednjoj skoli predavo) dobivali bi srcane udare jer: podosta lablino stajah na jednoj nozi na ljestvama i protezah se koliko i lastik u gacama. Nije bilo lose, ofarbah i najudaljeniji kutak. Jedino po koji puta zavitlah samu sebe tolikom snagom da maltene smrti u oci pogledah. Nije pomogo ni Elvis u usesima. Mislim cak i da mi je bezobrazno odmogo, ali nevjerojatno koliko je terapeutski sa cetkom medju prstima radit, ko na proizvodnoj traci, dok Viva Las Vegas odzvanja u usnim skoljkama.

Vrlo regenerirajuce djeluje i na mozdane stanice kojie bi, mozda, kojim nesretnim slucajem i odumrle da nisam farbala i istovremeno nasumicno razmisljala o slijedecem: recimo, kako se stvara, odnosno, kovitla, prasina? Da li bih u bestezinskom prostoru uspjela tako zapacat pod (valjda ne bih)? Kako se kalio celik (da, bas, KAKO)? Da li su Hasanagini labudovi bili bjelji od mojih svjezeofarbanih zidica? Svrdlo je prelijepa rijec.

Slusati iPod i farbat ubojita je kombinacija. Svako malo dodje nesto na sto jednostavno moras mrdnut bilo kojim udom koji ti se pruza. Mrdat na zadnjoj stepenici aluminijske ljestve dok zajapureno soboslikavas i nije tako lose. Uu, sad idu oni, moram malko stat i odmorit se. Cak imam i instant mikrofon ispred sebe (damn, ogledalo skinuh da mi se ne zamrci pa se ne mogu gledat dok se pretvaram da sam u EmTiVi videospotu).

Osjecam da ce ovo bit osebujno ljeto.

- 13:30 - Komentari (43) - Isprintaj - #

petak, 08.06.2007.

Natprirodno prirodna

Ne podnosim kad me vlastita zenska strana odvede na stranputicu. Za ispulit se vani (osim za na poso, tu se dramaticno na parove razbrojs postrojim u 15ak minuta vojnicke preciznosti) trebaju mi: voda, sapun, raznorazna sredstva za pranje tijela i slicnih regija (jednom davno rekose mi da su cistoce polja, odnosno, njive zdravlja), sampon, regenerator, pola kile silikona za ukrotit kosu (da ipak mogu proc kroz stok vrata bez da se zaglavim), omeksivac za kozu, alfabetagamasuperdupernistanekuzimkvaziznanostnapoledjini gel koji jede i probavljuje celulit, raznorazni sprejevi rasprsivaci, raspa za nokte (pokatkad, kad se osjecam izuzetno dekadentno i lak), sredstvo za pranje lica, losion za masiranje inog, krema od koje postanes naprosto fantastican (ovo i svrake znaju da je besmislica, no ja je uporno prakticiram). Tu negdje prije ubacim i voskiranje, odnosno, dlakava prsa zamijenim nedlakavim.

Zatim ide sminka od koje se toliko proljepsas da naprosto zracih ko radioaktivna zlatna jabuka. Potpodloga (sakrivaj pristeve, cekinje i podocnjake ko djavle od tamjana), podloga, dvije nijanse sjenila (srebrno i smedje, za sto bolji SajFaj ugodjaj), maskara (ne vodootporna, ona isusuje trepavice) i na gornje i donje trepavice (da, i donje: mejk ap artisti me mogu pogladit po glavi), cesljanje cupusavih i kupusavih obrva te rascesljavanje trepavica (da, da, postoji cesljic i za takve rabote). Kist i paleta sminki na usta, kreveljenje i slanje imaginarnih pusa samoj sebi (ko je ova ljepotica koja viri iz ogledala, grrr, macko, sto si dobra, pojela bih te!). Raspanje preostalih nepuknutih noktiju (bez njih prsti su mi jednostavno priproste dimljene kobasice), ako sam u posebnom raspolozenju i lakiranje istih (pri tome jebuci mater mojoj nesigurnoj ruci kad razmazem sve okolo noktiju). Pa predzadnje i zadnje chekiranje u zrcalo.

Ovdje ne ukljucujem oblacenje, preoblacenje, razoblacenje, naoblacenje. Nemali puta (dakle, puno puta) se obukoh, odzrcalih u sjajnu povrsinu sto ogledalom se opisuje i propisno se skinuh jer ne valja. I onda ijope' ponovo. Ispocetka. Brat-bratu, sto sam starija, to sam sve gora. Davno su prosli dani kad u sirokim dzemperima sa rupama, ispod kojih podrapana potkosulja viri, i straftastim crvenocrnim stramplama ljudima davah kardiovaskularne bolestine kroceci po jednoj od zagorskih zupanija.

Mislis naprlitala se, a zapravo nista posebno. It takes a lot of money to look this cheap rece Dolly. Pa u ovom slucaju (make up je sav raspacan sigurno jos od onog nekog stoljeca sedmog), money bih zamijenila sa effort. Jos cu i filozof postat!

I onda cujem ovo. Ako ikad budu ikakove karaoke sranja zelim izvest izvedbu ovije pjesme (Bryan je anglosaksonski Julio Iglesias). Jer zivot je pokatkad naprosto jedno kruto agregatno stanje.

- 11:00 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 05.06.2007.

Prijatno druzenje i caskanje u WC-u

Fino je sve ispricala, da ja ne moram jer sam lijencina. Tijekom besramnog krkanja razgovor je opet dotaknuo bolnu tocku mojih ravnih peta, neodlazenju frizeru, necupanju obrva na profesionalan nacin (ne ocerupah ih od onda kad se pravo pocerupah). Samo sam flegma slijegala ramenima na svako ponudjeno pitanje. Bogamu, nisam za dzabe vozacica shlepera (kamione, bagere i dizalice sam vec uvelike prevazisla).

E, sad. Postoji ta neka tradicija obilazenja WC-a. Bit ce da je to neko zensko culo, instinkt, praiskonsko protomajcinsko provjeravanje teritorija (boze, trebao si me vrsnim antropologom ucinit!). Ni dan danas razjasnjena teorija. Pa tako i u subotu. Rece "Ali da znas, morat cemo provjerit kakvi su im WC-ji." Uh. Jedva docekah.

Prve impresije bijahu poprilicno impresivne: mogo si mirne duse otic tamo, raskomotit se, skinut jaknu, sklopit stol i narucit gozbu. Odmah cim udjoh nije mi se vise bas izlazilo. Paralelno udjosmo svaka u svoj separe gdje se obavljaju raznorazne duznosti. Papir? Divno, ima ga, mogu sa njim celer brati. Cistoca? Savrseno, ne mora se cak ni cucat, moze se sjest. Teorijski, dakako.

Kadli, odjednom, zahvaljujuci procesu zvanom akustika, zacuh njezin glas: "Jel' me cujes?" "Aha, je." Mislim si, o-o, 'oce li mi dat da obavim fiziolosku radnju bez da me i tamo pila? Nakon ahakanja zacutih ko pile pred razanj i ukutrih se ne bih li uzivala u porculanckoj srecici sanitarija. No, ne lezi vraze, evo nje opet: "Moju su dasku zapisali, jebem im..." Momentalno imadoh problem sa ovom izjavom, jerbo, hm, da, a bit ce da ni zene pokatkad ne mogu pogodit, omakne im se, dakle, nisu ni one savrsene (trenutak lamentacije nad ovom zadnjom izjavom). "Jel' sad moras hoverirat*?", zapitam prijateljski. "DA!", dopliva smrknuti odgovor iz susjedne kabine.

Sad dolazi dio u kojem ni ne trebam objasnjavat ni dokazivat teoriju mali seljo u velikom gradu kojoj pripradam. Naime, obicno za obrisat ruke imade se ona masina koja puse vruci zrak ili papirnati salveti. Ali ne i ovdje - ovdje to bijahu majusni, frotirasti i najfinijim omeksivacem za rublje omeksani rucnicici za ruke. Kao prava neotesana bukva oblijetah oko inih, ne usudeci se dotaknut niti jednog. Mislih si, sta ja znam, mozda je to neka klopka, ono, uzmes jedan da obrises ruke, odmah zadreci neki alarm, dodju u WC i 'apse te na licu mjesta. Bolje da se ne petljam tamo di mi nije mjesto. Umjesto toga ukljucih onaj vruci zrak koji je mlitavo puho u moje mokre dlanove. Kad me upita sto rucnika upotrijebila nijesam, odlagah besramno da vec jesam dok je ona jos hoverirala nad zapisanom daskom.

Nekoliko robnih razmjena poslije, odnosno, prenemaganja pred ogledalom (ukljucujuci dramaticno zamahivanje dugim grivama koje obje posjedujemo), trackanja kremama i sjajilima za usne, te podpitanjima (Ona: "Sto mislis, jel' nas dvije izgledamo staro?"; odbrush sa "Pfft! Jok!"), odleprsasmo vani poput proljetnih leptirica (koje su, doduse, jedva letile poradi prepunjenih mjesina).

Cak me i odpratila na autobusnu stanicu. Bijah dirnuta i ganuta tom gestom. Ne znam kako cemo namaknut para da odemo u jedan od Gordon Ramsayevih restorana, ali o tom, po tom. Prvo mi ovo sto me nedavno zarazilo mora izac iz glave. Argh, ovaj mladi Calvin, ah.

*hoverirati=jezicna izvedenica glagola sa engleskim korijenom i rvackim nastavkom za infinitiv, slobodnogrubo prevedeno kao kruzit bez da se dotaknes zemlje, ili u ovom slucaju, WC daske.

- 11:00 - Komentari (38) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.06.2007.

Udarnicka radna brigada u akciji

NEMOJ KASNIT! Vec nekoliko puta sam joj rekla, nekad sa capslock, nekad ne, ovisi da li mi se dalo mijenjat slova u takozvanim eSeMeS porukama. Jer se prepadoh da nam krvlju rezervisan stol (dobro, ne krvlju nego u zadnji cas, ali onda se to svede na isto) ne dadnu kakvim 100postotnim seljacima, a ne polovicnim ko nama (u podvrstu seljaka ukljucujem i laskam samoj sebi, ne njoj).

Stajah maltene tik do one famozne neonske reklame na Piccadilly Circusu, cekajuci je i polako gubeci zivce. Svake milisekunde osjecah kako mi odumire po jedna i po' vlat zivaca. Zasto? Poradi razjarenih hordi turista koji zastajkivahu BAS tamo di stajah i zivcano gubih zivce i BAS tad vadihu svoje ispolirane digitalne foto aparate i slikavahu neonsku reklamu uzduz, poprijeko, natprijeko i svakako. Jebemti, mislih si, neonska reklama. Ne crkva. Gradjevina. Ulje na platnu. Botanicka vrsta. Ali ne, nego NEONSKA REKLAMA! To se mora slikavat.

Taman kad vec izgubih sva zivcana vlakna pojavi se. No, dok se iskoordinirasmo di smo, sta smo: di si? Tu. Kako tu? Pa evo, pred nosom, kod policijske kucice. Di je to? ISPRED NOSA TI! Zgodno! Sad jos samo da skuzim di je Haymarket ulica i na jahacem konju smo. Naime, smatrah da, kao bona fide londonski gradjanin zone 1 ona ce znat di je to. Drugim rijecima, sta ce meni mapa, sta ce meni bakraci, imadem nju! No, sa njom se mogah mirne duse izgubit ko Cigo na ringispilu, ne imade pojma, a cudo nevidjeno je htjelo bas da mi tabla sa velikim natpisom HAYMARKET odmah iskrsne u vidno polje. Trijumfalno je zahaklah za rucicu i podjosmo tamo di trebasmo.

Jesi jela ista? Pitam je. Ne, nista danas, cuvam se za sad. Rece ona. Ni ja. Kulerski odvratih i potajice se pogladih po glatkoj i obloj trbusini sto se kriomice krila ispod komada odjece. No, blatantno lagah jerbo pojedoh i dorucak i rucak, gramzljiva izjelica kakva jesam. Ulazak u restoran nas je momentalno frapirao: uuuu, aaaaa, vidje ovo, iiiiii, bilo je sve sto se valjalo preko njenih i mojih usana. Za sebe bezecirah fino, koznato, mekano i komotno sjedalo, njojzi ostavih malko restriktivniju stolicu (ali isto tako sa finim, mekanim, koznim tapecirungom).

Udubismo se u meni i raznorazne vinske, koktelske i ine karte. Momentalno vriskasmo od uzasa kad spazismo cijene. To momentalno vriskanje nije lako postic kod nas dvi jerbo se zna da, ako ces pit i jest, da ne mos' to samo tako, maltene mukte. Naslonila se laktovima na stol, pomakla glavu preko pola stola, pogledala me u oci i nakon dramaticne pauze zaustila: picko, odrat ce nas, jel' znas?!!!!? Znam, skruseno odvratih i zabih nosurinu u meni isprintan na sljastecem papiru koji je odavao podosta chic ugodjaj.

Bakanalije (vise financijske nego gurmanske, ali ajde de) mogahu zapocet.

- 11:11 - Komentari (39) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>