Svakih par dana zajapurim se u teretani. Ne zato jer hocu zdravi zivot, cvrkutave pticurine, prasnike i tucke na cvjetovima i svjezu krv da mi cirkulira starackim ovapnjenim zilama, vec zato da se mogu utegnit u uske hlace. Zapravo, sveopcenito, modernu odjecu koju nose mladi danasnjice. Jer mlada nijesam. Ali se nekako brusenim, odnosno, lose izraspanim noktima, grcevito drzim za zadnja kola mladosti koja huji pored mene, ne ko njezni maestral, nego me tutnji i gazi po meni ko blatnjavi bager.
Hej-haj, zbrda-zdola: sacu ubacit i jedan takozvano popularno nazvani apdejt, ali ko me shisha. Imam i ja pravo na svojih 6 sekundi.
Pa tako i veceras odleprsah u odaje mucilista gdje vecinom blistaju muskarci. Oni kockoidnih, celavih glavetina koji se zajapure dizuci 456 megakilatona metala i pri tom ispustaju zvukove pored kojih bi se i vukodlak u Parizu posramio. Njih ignoriram. Nisu mi napeti. Stono ne ignorisem svojim profinjenim zenskoidnim njuhom su zene, dapace, cak i djevojke, koje izgledaju poput gliste donesene sa proljetnom netom padnutom kisom. Koje se ne zajapure u licu ko da ce odapet ovog trenutka - SAD (ko ja, na primjer). Kojima je svaka vlas na vlasulji na mjestu i koje izgledaju da bi mogle, usput dok trce, istovremeno skuhat jedan savrseni rucak, savjetovat mlade zene u radosti kvarcanja i stosta jos toga. No, dobro, to se samo moj jal i ljubomora ispoljavaju na naprimitivniji moguci nacin.
Ponekad mogu istrcat 5 km, koliko mi je donji limit, ko od shuba. Narodskije receno, ko od shale. One velike, ne male. Lagana ko golublje perce skakucem, laganog koraka, u mislima berem poljsko cvijece i prinosim ga svojim konjskim, dlakavim nozdrvama, pletem vjencice od tratincica, princ na bijelom konju mi prilazi i skupi sa svojim snaznim princevskim rucicama pored sebe na bijelom konju, zivot je savrsen... I tako dalje, i tako blize, sve nesto u Barbara Cartland stilu.
Ne i ovog puta. Kad poumirah i prije nego zapoceh epopejsku odiseju. Nakon minute i 34 sekunde osjecah se zgazeno. Kud prije, majku mu, pomislih? Kako sad da se zabavim jos 30ak minuta koje mi preostahu na onoj blesavoj pokretnoj traci koja se samo vrti li vrti? Hajmo gledat odnos izmedju pretrcane daljine i potrosenih kalorija. Jebemu sveca, kako li se samo sporo vrte!! Zavrti mi se u glavi od sporosti. Pravo mi se zamantalo od buljenja u crvene brojke koje mi se, tako je barem izgledalo, cerihu i plazihu mi ogromnu imaginarnu jezicinu. Mrsh tamo, mislih si, mogu ja i bolje. Te odlucih da se zabavim raznoraznom kvalitetnom muzikom koju ponesem sa sobom na iPod Nano-u.
Da probam sa modernom narodnom muzikom, danas, izgleda, popularnije zvanom cajke (jos jednom, hvala, Rubia). Oho, Saban, ajmo, udri! Hm, izdrzah jedno 39 sekunde. I jos onako bunovna i ni mrtva ni ziva procitah da mu je to sa albuma Kralj i toljaga umjesto Kralj i sluga. Idemo dalje: sve nesto o kafanama, nevjernim zenama, vjernim drugarima, kako cemo se napit i porazbijat sve zivo u radijusu od 45 metara od sebe. Ne, ne ide. Jos mi je gore, lice mi je grimizno, znoj se slijeva, osjecam se ko lose obarena i onda jos losije ispecena patka. Nije bas neki osjecaj. Mijenjam taktiku.
Dolaze neke takozvane indie pizdarije. Phoenix i slicno. Fino kad se osjecas poluintelektualno (odnosno, da hinis intelektualnost ko ja jerbo intelekt i ja od vajkada smo posvadjani), bogami, ne bas toliko fino kad ocajnicki shvacas da ti je preostalo jos barem 15ak minuta do kraja torture. Sve je sve, ma daj molim te, mos' Sofiji Coppoli zamutit oci, trcecoj meni ne mos'. Uzas. Sta sad? Oh, da, prebacujem se na Aphex Twina. To ce me sigurno razgalit, mislim si slavodobitnicki. Sve sto uspijem pridobit je to da se ne pokusavam sjetit ovog, kako si je nakeljio vlastitu facu sa najodurnijom protezom IKAD na one zene u bijelim kupacim kostimima.
Jos uvijek umirem. Nestajem. Istekuvam, stono bi Tanevski otpjevo. Nema me. Udisem zadnji atom kisika. Probada me u slezeni. Desno koljeno me streca. Znoj mi se slijeva niz laktove. Zamisljam, recimo, raznorazne zvijezde koje besramno lazuckaju kako mogu sve jest i ostat ovako skulpturalni ko skulptura, odnosno, a ne da svaki dan po 5 sati provode u ovijem teretanskim odajama, nakon toga locuci nezasladjeni caj od kamilice (umjesto da odalame po Toblerone cokoladi, ko ponekad ova ovdje kad joj padne mrak na oci). Ne pomaze. Hocu stat. Vristat. Batalit zivot, zivljenje, trbusnjake, vidljive misicave tetive na nogama, uske hlacurde, mladost koja mi migolji ko jegulja plivajuci nizvodno u rijeci.
Ali ne dam. Ne mogu. Jer ja sam moderna djevojka.
Post je objavljen 08.05.2007. u 23:30 sati.