The Last Broadcast

Ufatila me sjeta, pasteta sto mi se seta, nije je steta

Iako mi u prvi mah ujutro bijase zlo i na samu pomisao ciste, krte mesine (poradi ovelike konzumacije iste prosle veceri), a kamoli takozvanih domovinskih mesnih preradjevina i inih djakonija, negdje u rano poslijepodne ne mogah se vise anglosaksonski kontrolirat. Te ucinih nekontrolirani gastronomski ispad.

Brzinom svjetlosti (kolika god da jest, mislim da sam u pravu) pohitah u pravcu frizidera i putanji Gavrilovic cajne pastete. One u tubi. 200 grama. Rubia kaze da zivi iznad Gavrilovic ducana. Blago njoj, mislih si i snatreno-zacakljenih ociju sanjarih jedno 10ak sekundi kako bi to bilo da ja tako blazeno zivim iznad takvih prirodom danih mesnih preradjevina. No, ne lezi vraze, brzo me prodjose takvi bajkoviti i pusti snovi. Valjalo je drhturecom rukom dijasporaskom izvest gastronomski harakiri.

Prvotnu ludu i vrckavu ideju o istiskanju tube ravno u grlo odbih kao ipak malko prekriminalnu. A i zaboravih prvo i osnovno pravilo sto mi jucer utuvise (ocigledno nedovoljno jer se izgubilo u praznini prostranstva di anatomski treba ic mozak), a to je da se tuba fino izvadi iz frizidera jedno par minuta prije konzumacije, da bude sto bolja i gusca i podatnija za namazat. Vrisnuh momentalno kad shvatih tu kardinalnu gresku jerbo se roskasta mesnopreradjivacka masa libila da izidje iz tube. To me je na sicusan trenutak ucinilo nervoznom i razdrazljivom. Ali, ipak, nisam se dala omest u raboti prljavoj.

Uhvatih komad kruva i udri da stiscem ko da sam pobenavila (stono i jesam). Docim ugledah zmijske oblike koje novoizasla pasteta radise po kruvu osokolih se i oraspolozih. Vise pastete nego kruva, tako i treba. Ali ipak, nesto mi nije dalo mira i kopkase me ko pijetlov kljun neposlusnu kokosku. Sjetih se sto treba: paradajz, oliti rajcica. To se trazi! Slike djetinjstva, sjedeci na plazi i cekajuci kad ce mater i caca da dadnu rucak u obliku ogromne snitetine bijelog kruva obilno natrackan pastetom, plus okrugljikavi paradajz, klizile su mi niz potiljak ko kapi znoja.

Ne mogu nikako sazet opis vrhunca tog okusa, mirisa. Sad sam ispunjena. Smirena. Spokojna. A iz ustiju mi bazdi pasteta.

Dok mi je iTunesima drezdao Hasan Dudic, mljackajuci zadovoljno (ponudih i macketini komad, macketina mi se samo kiselo osmjehnula i produzila se ispruzit na suncu - ih, sta zna macketina sta valja??), mozgah kako to da u narodnjacima (koje ovih dana ijope' revnosno proucavam, etnoloskog specifikuma poradi, naravno, a ne zato sto sam seljacina u dubini duse moje - proklet bio scrobbler, sve mi se biljezi!) se pojavljuju zene ili visoke sa plavom kosom/plavim ocima, te visoke sa crnom kosom/plavim ocima. Nikad ni rijeci o smedjecrvenim, ukljucujuci i pokoju sijedu, koja ne moze dosegnut police po ducanima. Bas me briga, glavno da moj Spada mene voli i da smo ostarili skupa.

Jedna prigodna dijasporaska u duhu.