The Last Broadcast

Mozgovni znanstveni prilog: moj mozak i ja

Pamtim datume ko smukove (ne znam zasto smukove, bit ce da mi je pijan ko smuk fraza u glavi). Ne da ih pamtim nego ih klesem u kamenom mozgu mi. Nema sto mi nece promaknut zapamtit i utuvit, to jest, utrpat u glavu. Bit ce da ima podosta praznine pa je treba nekako napunit. Dabogda je prepunila, ali osjecam da imam posla sa jamom bez dna. Osudjena na vjecno pamcenje gluposti, nevaznih i bezveznih cinjenica. Specijalnost su mi datumi. Ponekad i godine. Godisnjice. Ljubavi. Smrti. Zenidbe. Udaje. Penjanja na planine. Dobrovoljnog davanja krvi. I ostalog. Mislim da sam dovoljno ometuzamila i da pamtim desetljetnice. Jos malo pa ce se tu nac i stoljetnice. Nakon cega cu si cestitati i nazdraviti.

Ko je kad koga ostavio. Dotako. Poljubio. Verbalno skrsio tanjur na cijoj glavi. Kad su se necije carape prvi puta rasparale. Kad je bila velika gnjilidba/gnjiloba (jel' ima toga - imenica od glagola gnjiliti?) susjedovih rajcica? Sve je brizljivo, a sasvim nepotrebno, pohranjeno unutar mojih poprilicno praznih i hladnih glavarskih zidina. Test mogu proc bilokad, bilogdje, bilokuda. Izresetaj me pitanjima kad sam bunovna tik probudjena, znat cu. Dok sastavljam onu igracku iz Kinder jajeta, ispaljujem ko iz pozamasnog topa. Osinem sve informacije sa kirurskom preciznoscu skalpela koji kruzi po ljudskoj kozi. Ne znam je li to tipicno zenski i da li je pohranjeno u zenskom kromosomu, ali dat cu sasjec svih preostalih 7 dugackih noktiju (3 mi istovremeno popucase neki dan) sa sjekirom na panju za tocan znanstveni odgovor.

Umjesto da kanaliziram taj silni kapacitet za pamet i inteligenciju kroz druge nacine. Prije neki dan kupih ujutro novine. Koje duzno i procitah. Nakon hranidbe mozga cinjenicama koje cu pamtit i kad mi bude 566 godina, opet oktoracah vani jerbo ne imadoh neceg, secera, dasaka, cavala, stajaznam. Prvo sto zgrabih sa polica bijahu novine (nisam ih danas kupila, NISAM!). One iste jutarnje. Naslovnica? Pih, ko to jos gleda! Sjetit se da su vec procitane i izgladjene i da prste vec dobrano zamrcih stamparskom tintom? Jok. Jer koncentracija mi vec neko vrijeme cirkusantski balansira na jutenom uzetu. Tek ponovo listanje iste kopije, tik do ove jutarnje, dadne mi do znanja da nije sve sto izgleda da jest. Tko se spasit uspio spasio se. Za mene nema spasa.

Uvidjam da mi koracanje do skleroze nece biti previse posuto trnjem. Jer moj mozak i ja odlicna smo druzina. Bas stono bi ova djevojka rekla.