The Last Broadcast

Kaznio me bog

(Zvuci ko nesto sto bi Saban mogo otpjevat).

Non stop sam gladna. Gladna ujutro. Ogladnjela u podne. Nervozno gladna navecer. Neprekidno. Uvijek. Ali, kao zensko sa svih ne znam vec koliko XX kromosoma koji mi evolucijski pripadaju, uvijek se snebivam jest. Osim kad sam u drustvu doticne. Onda se momentalnoi raspojasem. No, odmah zatim stegnem kais i opet se zacahurim ko licinka nocnog leptira.

Kad sam gladna oblije me hladni znoj pa pocnem trckarat naokolo kuce. Oblijecem okolo frizidera ko vjernik oko kojegod vjerskog kipica. Otvaram ga i zatvaram; buljim u njega otvorenog (i pri tom se sjetim majcinih rijeci kako cu zaledit frizider - hm, da li je zalediti frizider oksimoron?). Bogami, buljim u njega i zatvorenog. Vrtim se ko ciganski ringispil i otvaram sve ostale moguce ladice koje postoje sa hranom. Pa ih onda odmah pristojno i zatvorim. Sve sto bih metnula u usta, sve se to racuna, obracunava i placa. A bijah poprilicno odeblje dijete vec odmah kad se rodih, no ne treba nastavljat tradiciju. Kako i prilici, kad ne pojedem nesto onda budem nervozna. Razjarena. Kivna. Ipak, u zadnjih 24 sata uspijeh pojest (izmedju ostalog) citavu staklenku maslina i kiselih krastavaca. Ne dao bog da ikad zatrudnim, jest cu cigle i malter ko malu djecu!

U drustvu stranaca snebivam se jest. Ne daj boze da me vide da zadovoljno mljackam sve sto se nadje ispred mene. Pa ispadam neodgojena mila gera. 'Oces jest ovo? Ma ne, nisam gladna, najela se ja vec, ne brinite (a najela se blitve i k(r)umpira), uzet cu, evo, samo ovaj list salate. Docim napravim takav ispad, dodje mi da samu sebe osamarim uzduz i poprijeko. Ali ucinim li to, ode moja reputacija mirne i stalozene sredovjecne zene. Pa se suzdrzim. A crijeva kvrce li kvrce. Takva sam ja, kontradiktorna i svakakva. Ispadne onda da sve one bajkovite price o cevapima i ostalom je samo paravan. Kunem se da nije, samo se snebivam zvakat ispred puno ljudi. Iskrivljena zamascena usta, zelenje zakaceno izmedju sedmice gore i petice dolje (zubiju, op. a.), trodupla brada kad se zvace. Nema ljepseg prizora nego vidjet gorespominjano zdepasto truplo kako drobi hranu (oduvijek htjedoh upotrijebit kombinaciju zdepasto i truplo).

Ali odrapit cu jednu orgijsku ovdje za dva tjedna. Njoj dam da me vidi u izilickom izdanju. U medjuvremenu odo' opet do frizidera da ga pomilujem, potapsam i nervozno odalamim vrata u zatvaranju. Tesko je bit zena.

To mi je pokora za ljubav koju gajim prema losim filmovima iz osamdesetih i cinjenici da bih zenila Christophera Penna da nije umro (oh, kako volim kad Kevin uci Christophera kako plesat - jedna kvalitetna homoeroticna scena). Oduvijek imadoh diskutabilni ukus u svemu.