The Last Broadcast

Ugodnu i veselu voznju!

Eto, zivim medju sretnom i radisnom druzinom. Toliko bogom danom da ovaj mjesec imadosmo cak dva praznika (prvi i zadnji ponedjeljak). Tolika rasipnost ne znam da li je bogom kaznjiva, ali posto Rvacka imade 3 praznika iduci mjesec, hej, jebo bozje munje i gromove. I tako se otisnuh na sjever. Edinburgh, da budem sto preciznija. I to prijevoznim sredstvom zvanim automobil. 7 sati i nesto sitno (preciznije, 450 milja). Upalih ovo i otperjah u daljinu (ono, jel', idem u svemir svemirskim brodom). Pri tom spazih i kamion Peveca (kupujte s osmijehom!) negdje u Staffordshireu i odmah se sjetih njega. Eh, te nestasne asocijacije!

Obozavam vozit, ali ne i bit vozena (vizljastija lingvistickogramaticka publika uocit ce ovdje i aktiv, ali i pasiv). Kad vozim, vozim sa velikim V. Preskacem sve zivo. Iako se ne usudim potegnit vise od 103 milje na sat (mislim da se za prekoracenje stotke - milja, to jest- odmah dobije oduzimanje vozacke dozvole). Kamioni. Kombiji. Automobili. Motori. Kamp prikolice. SVE! Rijetki su oni koji mene preteknu. Poseban mi je gust pretjecat marke auta koje imadose svi oni koji mi ikad na zulj zasjedose. Takodjer seksisticki obozavam preteknut zene vozace (neopisiv osjecaj). I one 4x4, odnosno, sve te Range Rovere i ine glomazne traktoristicke automobile koji u 99% slucajeva sluze da ogrebu nekog u gradskom prometu jer su sirine jedno 3 kontinenta spojena zajedno. Takodjer moram spomenut da doslovce pojedem one koji ne daju zmigavac kad se prestrojavaju. Te ne da pojedem, njih progutam. Zasto? Jednostavno zato jer ne davanje zmigavca smatram cistom lijenoscu i prepotentnoscu. Dakle, na njih zajasim ko konj na magarca.

Sjest sa mnom u auto vesela je dogodovstina. Odnosno, ko sa mnom sjedne u auto ko vozac jadna mu majka i otac i ostala rodbina. To naslijedih od cace. Kad me se vozi, e, onda svasta radim, samo ne odmaram guzicu. Vozaca stalno bodem sa: preblizu si ovog; koci, KOCI, majku mu; nemoj sad u ovu traku; makni se ulijevo/udesno; upali brisace; izgasi brisace; parkiraj tu, NE tu. I tako redom. Tako je on stalno komandiro uzduz i poprijeko ko suvozac. Kad se umorim od pustih naredbi onda obicno pocnem mitarit vlastitu kosu. Prstima prolazit kroz nju. Cupat popucale vrhove. Promatrat je u razlicitim lomovima svjetlosnih odsjaja kako mijenja boju. Zamisljat da sam cas Thelma, a cas Louise. Pravit grimase i promatrat se u retrovizoru. I raspalit Aziju i prisjecat se PirsoBroznana sa brcetinama.

I onda mi zasvira ovo. Otkud sad ovo, cesem se jednom od ruku (ah, da, mojgejpederovo maslo)?? Potiho se ufatih i pjevuseci (dakle, skleroza jos nije uzela danak, hura!). Lijepo, kulturno i dostojanstveno je putovati sa mnom u autu.

Skotski parlament. 129 ih zasjedne tamo. Znam jerbo moram ucit za test britanskog drzavljanstva. Zivila ja! Jedino sto mi je vertikalna lampa sjebala koncepciju.