The Last Broadcast

Kako postadoh netalentirana (i super mi je)?

Jednom davno, u nekoj stranoj zemlji, najvjerojatnije ili na madracu ili nakon obilne krkacurine (ne mos' uvijek rec' krkacina, moraju se izmisljat nove, izvitoperenije varijacije na temu), priupita me ona "Kad ce nas izdat???" Sta, ko, ko nas je izdao da imademo 455 godina, da zajedno tezimo jedno 567 kila zive vage, da na obrazima moramo cupat dlake pincetom i da nam sise opasno idu prema jugu? Ko je taj izdajica, ja da ga vidim!! Mislim si to sve u sebi, a ona nastavlja dalje: "Guzi-Marisijola. Onako, na reklamnom plakatu da se kocoperi!" Od smijeha (ovog puta) zatitrah desnom obrvom i zaroktah ko prase zaglavljeno u termalnom blatu.

Da, stvarno, kako bi to bilo, uzdahnuh romanticno? Dok mi se pred ocnim, odnosno, vidnim poljem, vec zacaklio taj neki poster slave, pun svjetlucavih crcki-mrcki koje se pale-gase, ovisno o tome da li ima napona ili nema. No, zaboravlja prija moja da za takvo nesto treba imat ono nesto sto se u narodnom rjecniku talentom zove. Ovdje prvenstveno zborim o meni i distinktnoj nestasici inog u mene.

Recimo, kad ga nemas, onda mos' mirne duse radit sto ti se cefne. Kad ga nemas, onda mos' sa talentom, koji ti zakuca na vrata u ime dobrih, starih vremena, otic popit koju, bez bojazni da cete se odjednom spojit i postat jedno. Ma neima razgovora (stono bi moj profesor psihologije reko)! Mozete se pri tom i drzat za ruke, onako sramezljivo, ali znaju se tu granice. Ipak. Nema zaskakivanja jednog na drugo.

Osim pica, moze se izac i u kakvu neobaveznu setnju i pri tom razgledavat one (ne)sretnike koji svoj talent moraju drzat na plecima; ili ga vodat na uzici; ili mu brisat slinava usta; ili se drzat za krhke rucice; ili mu citat slikovnice ko majusnom djetetu; ili ga stalno nadzirat da talent ne otperja glavom bez obzira. Nema bojazni kod mene i njega: nas dvoje ko dvije plus katode (ili dvije negativne elektrode) - sto dalje jedno od drugog, na sigurnosnoj distanci, grohotom se smjeskamo ovim talentiranima.

Ne kupujemo si nikakve poklone. Nema potrebe za tim. Raskrstismo to negdje davno, davnije, kad zivjesmo u ludoj zabludi kako smo mozda ipak stvoreni za jednu simbioticku zajednicu. Kad se znalo tko je tko, a tko nije, kad su se za trackanje tintom po papiru o cetama partizana i miniranju mostova dobivale raznorazne nagrade na kojekakvim zagorsko-regijskim natjecanjima. Kad se uredjivao osnovnoskolski casopis mastovito nazvan Pionir i kad bi u svakom od izdanih brojeva svanulo nesto od tebe, o, talentu moj, i mene (stono i nije cudo posto bijah urednik i zivo mi se jebavalo za nepotizam nad samom sobom).

Onda smo se jednom odlucili razracvit (osebujna forma glagola racvat). Jer nije vise bilo smisla da produzavamo ovu na propast osudjenu simbioticku zajednicu. I od tada procvasmo: i jedan, a bogami i drugi. Kao sto vec rekoh, tu i tamo ispijemo po kakav neobavezni gusti sokic (na slamku, dabome) od breskve ili jagode.

I Bob's yer uncle (oliti mirna Bosna, u slobodnom prijevodu), stono bi tu rekli. A i njega volim.