The Last Broadcast

srijeda, 31.01.2007.

Pa ti sad putuj ako ti se putovat da!

Dakle, moram nastojat ne radit slijedece stvari ako hocu ostati megasuperkul neraznervirana. A to su: nikad putovati avionima javnog prijevoza (oni privatni galfdzetstrimovi sasvim dolaze u obzir); nikada odsjedati u hotelima.

Sad ide red prolijevanja zuci. Avioni. Ovi javni. Stocnoklasni. Odnosno, citavo putesestvije priprema. Kao sto vec vrapci, golubovi, galebovi, morski psi i moruzgve znaju jos uvijek nam ovdje pune glavu sa teroristima, bla, bla, pa prema tome, neke restrikcije za rucnu prtljagu i dalje ostaju. Jedinoprenosivih genijalnih 100 ml tekucine i tako to. Pa se redovi lelujaju ko cegrtuse u pustinji. Te nije samo to. Nego moras skidat i cipele. Dodje mi da namjerno metnem carape koje su neoprane jedno 10 godina pa da onda vide ko ce im skidati cipele (i to jos ove, mislim, semteksa mos' u njih strpat koliko 'os!). Ne znam zasto mi to toliko ide na raznorazne unutarnje organe, ali zajapurim se ko zajapurena baba s placa kad to vidim. Pa skidaj jaknu (i to tanku jaknu ispod koje jedva da i moje sise prosvercam, a kamoli ista drugo). Te ovo. Te ono. I onda moram grist i glodat vlastiti jezik da ne puknem. Ne znam u kakvo cudoviste se to pretvorim, posto sam, zapravo, vrlo miroljubivo stvorenje. U principu, jel'. Ali na kraju tih svih pretraga spremna sam vlastitim ocnjacima zagrist u bilo koga.

Ovo gore je fini dodatak mojoj totalnoj nesposobnosti da putujem u stilu. Odnosno, da putujem lagano. Nego torbetina ova, ruksak onaj (majko mila, koliko kila moram vucarat sa sobom poradi 24-satnog izbivanja, bogamu poljubim??), vrecica ta, boca vode ta-i-ta. I sad ti koordiniraj sve to, ponesi sve sa sobom, nemoj zaboravit nista od toga. Pa se patent jedne od torbi ne moze otvorit. Pa kad se otvori iskupusari sve sto je unutra dok nadjes novcanik. Pa strpaj ono kupljeno sve nekako zbrda-zdola (izguzvah si citavu naslovnicu Pynchona, dakle, nehotice napravih citavu lepezu magarecih usesa na njoj). Pa onda nemogucnost zatvaranja torbe. A tlak raste eksponencijalno sa nervozom. Ne pomaze mi ni glasno pickaranje na materinjem jeziku. Posebna opsesija mi je otvaranje rucne prtljage i manijakalno provjeravanje da li mi je putovnica na mjestu. Svakih 30 sekundi. Uzas. Pa ako je slucajno ne napipam u prve 3 milisekunde momentalno pobenavim i dobijem zivcani slom divovskih razmjera.

Mrzim kad izgledam natovareno. Gledam naokolo sve te babetine ko i ja, sve nekako fino hodaju bez problema, sa sto pravim, sto krivim Louis Vuitton torbama, a ja nabadam sa ovom mojom i uvijek mi nesto smeta, uvijek mi se nesto nenadano otvori i istrusi na pod. Uvijek samu sebe zajebem. I proklinjem to sto nisam holivudska zvjezdetina pa da imam hrpu slugi koji trckaraju uz mene i nosaju mi sve sto pozeljet mogu. I jos da me hlade velikim listom vinove loze. A ja da se seretski i zlocudno smjeskam i namigujem obicnim smrtnicima seljacima okolo mene.

Nego jos dobijem par modrica uz sve to i jedva se sparkiram na sjedalo. Pa sad ti putuj. Ovo je bio let na domacoj relaciji. Jos je bolje kad je internacionalni. Ista srecica, samo poduplana.

A u hotelu me obavezno izbace iz takta tusevi i plahte/jorgani.............................

'Odo lec'.

- 21:59 - Komentari (33) - Isprintaj - #

utorak, 30.01.2007.

Dijaspora i dijasporasko dijasporasenje

Dakle, posto na ovim prostorima dijaspore-emigracije koja travu pase imade ko plijeve, korova i nezrelih kopriva zajedno prije negoli su izmislili DDT, stavljam ovo. Neka se netko nije usudio prijavit, klikarat na link, ja da ga vidim! I nemojte mi dolazit sa placipizdastim izgovorima Joj, predugacko mi je za citat/Ajme, hocu, ali necu jerbo cu vas pocupat i ocerupat ko svjeze ofurenu perad (iskljucujem samu i vlastitu sebe jerbo si odredih vrijednost izboldanog samoosmislenog i pametnog teksta na desnoj strani, odmah iznad onog da sam 71% istinski umjetnik, koji me ne moze bolje i ljepse opisat, a i ljenguza sam. Tocka).

I ko kaze da je kliknuo, a da zapravo nije, neka se pazi da ga se ne zgazi! Slijedeci puta pitam pa ce se onda odredit ko je kukolj, a ko zrno. Dakle, prokletstvo je baceno. Bojte se - bu! Inace, Ilegalni poslasticari su neki nestasni ljudi koji rade raznorazne spacke.

Emigrantski konkurs za priču, esej ili nešto treće
Ilegalni poslastičari i izdavačka kuća "Kornet", a po ideji Mjehura Ubice, tj. Srđana Anđelića, pokreću konkurs pod nazivom "Pa... kako vam je tamo?". Do ideje je došlo preko Srđanovog teksta za Playboy i preko kojeg on sa svog bloga poziva naše ljude iz inostranstva da se svojim komentarima uključe na ovaj nacin. E sad, mi smo došli na dodatnu ideju da od te zbirke utisaka, eseja, pričica i sl. napravimo knjigu. Najbolje radove objavićemo i autorima podeliti po pet primeraka. Knjiga može da bude jako zanimljiva za širu publiku, i kod nas i u inostranstvu. I informativna i poučna! To zavisi od vas!

Sad ide jos puno teksta kojeg mozete procitat tu. Pa ono na kraju. Pa kaze...

Dakle, svi vi koji živite u inostranstvu, otišli ste, ne biste se vraćali ili biste se vraćali pod nekim uslovima, ili ste već bili pa ste se vratili, ili ste tek stigli ili tek nameravate da odete, ovo je konkurs za vas. Nije isključivo blogerski, ali bilo bi dobro i da je to razmišljanje ili šta već objavljeno i na nekom blogu. Zanimaju nas iskustva svih ljudi iz nekadašnje SFRJ.
U žiriju su Pavle Ćosić, Ivan Tobić, Goran Kostrović, Boris Starešina i Goran Bogunović

Uslovi konkursa:
1. Tekst mora imati najmanje 3000, a najviše 40.000 karaktera (broj karaktera nije bitan ako je rad u formi pesme, poeme, crteža, slike, aforizma ili doskočice)
2. Mogu se poslati najviše tri rada
3. Dostaviti ime, prezime i adresu
4. Ovaj uslov je naknadno izbačen
5. Konkurs je otvoren do 31. marta/ožujka
Radove slati na adresu korn@kornet.co.yu u .doc ili .rtf formatu
Živeli!

Osim ko fol neke tamo nagrade koja se spominje pregovara se i za kajmak, flasu domace rakije, heklane miljee sa grbovima zemlje porijekla, jetrenu pastetu, domace peceno meso, kobasice i krumpire, kazeta sa domacim popijevkama po zelji i izboru. Daljne zelje i plemeniti prijedlozi su dobrodosli.

Eh, dijaspora, ta nestasna autohtona zajednica. A u medjuvremenu odo' se izblamirat na razgovoru za potencijalni novi poso.

- 11:00 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.01.2007.

Sretna u sijecnju. Di su vrapci???

Odlucila sam se na radikalan potez kojem bi mi pozavidjeli svi moguci radikali svijeta: objavih rat kukumavcenju! Dakle, nema vise da cmrljim, cendram, duboko uzdisem, primam se za glavu i vrtim istom u nevjerici i oh-tako-okrutnom-zivotu-i-sudbini-kletoj. Nema vise krokodilskih suza da ronim kad cujem onog gnoma od covjeka Timberlejka (Cry Me A River) - da, da, mizerija od covjeka koji me natjerase na takve rigorozne mjere. Nema vise busanja u prsa u predjelu srca i ridanja kako je zivot veliko, okruglo sranje koje eksponencijalno raste sa godinama, bojom kose i dezenom tapeta koje covjek ima u hodniku.

Izvukoh imaginarnu kuburu i sve ovo gore spomenuto ustrijelih ko lovac Luka fazana u letu. Ne dira me ni to sto mi se paucina nahvatala po okvirima modernisticko nastrojenih slika koje vise po zidovima; sto mi prasina doslovce cubi na grkljanu i ceka moju zadnju nepaznju da me posteno stisne i udavi me. To sto cu se u srijedu zasigurno obrukat na jos jednom razgovoru za novi poso. To sto i sutra moram radit kad inace ne radim. To sto postoji mogucnost da nestanem u vlastitoj zimskoj trbusini koja mi se nakupila u zadnjih par tjedana. To sto OPET po 2452. put propustih Fischerspooner lajv. Bez obzira sto za onu neku rabotu u kojoj se dvoje ljudi kinje i znoje (stono upraznjavah, mislim, negdje u 3456. godini prije nase ere) mislim da je rijec o novoj tehnici zavarivanja i lemljenja lemlicom. To sto je jos uvijek antipaticni sijecanj. To sto Vincent Gallo vise voli strkljaste plavuse bez sisa nego mene. Nema tangente, ne tangira me, ravno ko pruga Brcko-Banovici. Zen budizam i pleonizam. Samo sreca i veselje.

E, a sad bi valjalo poc dovrsit usisavanje te ine prasine. Ovo je 'vako rascepusano nalaprdano u pauzi izmedju usisavanja dnevne i spavace sobe. Jos mi samo fali da zacvrkucem kako smo svi mi lijepi, pametni, talentirani (ne mogu naci taj lavor, djavo nek ga nosi), u onom Oprah-doktoretina Fil stilu i pitat cu se kojih sam se ludih i podgrijanih gljiva najela. Nit mi je Gruzijac predlozio da se razvede i odvede me u Tbilisi kao novopecenu zenu. Nit sam se preko noci preobrazila iz krastace u zabu (stono bi ipak bio korak, iako nedostizan, prema naprijed).

Sretno slusam. Depresivcima i inima ulaz zabranjen.

Aerosmith - Eat the Rich
Prince - Let's Go Crazy
The Cure - Just Like Crazy/Why Can't I Be You?
Ash - Burn Baby Burn
Beach Boys - Wouldn't It Be Nice?
The Knack - My Sharona
Rick Springfield - Jessie's Girl (usprkos tome da jadni Rick 'oce da je zena zaljubljena u njega, a ne u najboljeg prijatelja, eh, ta vjecna neuzvracena ljubav)
Zdravko Colic - Glavo luda
The Fratellis - Henrietta
Daft Punk - Crescendolls
Tom Tom Club - Wordy Rappinghood

Dabogda crklo kukumavcenje, kukanje, kukanluk, cendranje, ridanje i ostale popratne nuspojave!

Sve je nemoguce, stono bi reko moj Zdravko.

- 16:00 - Komentari (36) - Isprintaj - #

srijeda, 24.01.2007.

Sta zna seljo sta je snijeg?

SNIJEG!! - prestravljeno vrisnuh jutros docim otvorih zavjese u kupaoni. Znala sam da nece misirat na dobro, nego samo na zlo i naopako i nahero i sve tako nesto. Jer, docim zapadne snijezic bijeli, Britanci se uzjogune ko zmija ljutica kojoj si na glavu neoprezno visokom petom stao.

Moja vjesticja intuicija ispostavila se kristalno istinitom na stanici, gdje su se horde pobjesnjelih supatnika-trudbenika sjatile i istovremeno sa mnom zaradjivale ozebline pedesetisedmog stupnja, stajajuci na peronu, ceznutljivo pogledavajuci u daljinu i naivno vjerujuci onima sto su nas obavjestavali da ce slijedeci vlakic doc za samo 46 minuta (a nije ni tad doso, pizdamumaterina i sve po spisku).

Usprkos cinjenici da je zapalo jedno brat-bratu-ujni-strini 2 centimetra snijega, to je bilo dovoljno za masovnu drzavnu paniku necuvenih razmjera. Nepovoljni vremenski uvjeti, trubili su sa svih strana. Mogu si te nazovi nepovoljne uvjete zarolat i popusit. 2 centimetra! Pft! A sto drugo ocekivat od zemlje gdje se vlakovi odgadjaju i kasne jer je malko prasine palo na tracnice (ovo je ozbiljno i ziva istina i neka me netko odstrijeli ako nije istina). Trebali su vidit po kojoj snjezurini putovah u Zagreb prije godinu dana: snijeg do grkljana, strmine, zavoji, zagorske ceste, ali bus je prezivio i putnici u njemu (ukljucujuci i moju prepametnu malenkost), svi stigli na odrediste gore-dolje na vrijeme.

A ovo? Osim sto smrzoh sve vanjske i unutarnje organe stajajuci i cekajuci da se na vrbama pojave svjetlucajuci mali zeleni, stigoh na poso relativno na vrijeme: nesto prije podneva. Divota! Samo sat i pol stajah na svojoj vlastitoj pocetnoj stanici. U jednom trenutku moradoh uhvatit nos mi vlastiti sa prstima i trljat si ga da mi potpuno ne obamrne. Takodjer istovremeno razmisljah o razlicitim stvarima koje me trenutno okupiraju: da li je i patkama hladno? Koliko kalorija ima u jednoj kavi sa mlijekom? Zasto mi jedan od prstiju izgleda ko nateknuta kobasica? Da li izgledam debelo danas u ovim hlacama? Tko je Keyser Söze? No, nije pomoglo, i dalje se osjecah duboko smrznuto, ocajno, naljuceno, te i dalje stajah ko smrznuta mila gera koja samo sto proplakala ko zora od muke nije (kompletno sa drhtajucom donjom usnicom).

Kapitalizam i privatizacija i tako to je sveopce dobro. K kao jelen kapitalac za odstrel. Dobro, k nije j, ali sta ja znam sta je abeceda?! Od muke odo' si nadodavat u svoju virtualnu i nadasve kvalitetnu biblioteku (fala Loli sto me uputila). Treba prezivit ove sibirske zimske noci. Sve cekam da mi vukovi pocnu zavijat i mjerkat me za svoju veceru.

Smrt fasizmu, sloboda narodu!

- 22:15 - Komentari (52) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.01.2007.

Smece

Veceras ocistih frizider. Oliti hladnjak. Taj mracni predmet zelja. Obicni, bijeli, plastificirani vulgaris. Smeca u njemu kol'ko 'os. Bilo je vrijeme. Zazmirih i posegnuh u poluplitku mu utrobu. Bez gumenih rukavica. Golom kozom, odnosno, rukama, doticah raznorazne organske tvorevine koje su zracile: gnjecavoscu; plijesni; raznom stupnju raspadanja (osnove biologije i organske kemije). Doticni se opirao ko musko pred oltarom, ali ne popustih ni pedlja plastike.

Kao sto to obicno biva cvrkutah u ritmu muzike, odnosno glazbe, koje mi je drezdala sa iPoda, istovremeno troseci vise vremena na krampusarije poput kreveljenja, kvazipjevanja, upotrebe doljespomenute Maglite baterije ko mikrofona (pri tome spretno je bacakajuci sa u lijevu, sad u desnu ruku, ko prava zviznuta zvijezda - a sve to mogah pratit u staklenom odrazu prozora, ko da sam na televiziji), nego na krvavo-znojavi fizicki rad ciscenja. Umjesto da sam u cas posla to sve obavila i pocistila u 15-ak minuta, ja se libila jedno sat i po' vremena tamo-amo po kuhinji. Tako mi i treba kad pokusavam glumit Srdjana Sapera Citavih skoro sat vremena (kad se sve zbroji i oduzme).

Bilanca bijase: 2 raspadnuta limuna; vreca smezuranog poriluka; sok sa 2006. rokom trajanja; pljesniva mandarina; 3 uzegla maslaca; par jabuka sumnjivog porijekla; predpotopna jaja sa pitajboga kojim rokom trajanja; i jos par nekih organskih sitnica u razlicitim stadijima kemijske razgradnje. Da sam samoj sebi majka ne da bih se same sebe odrekla, nego bih si sve prste polomila i stavila konjsku glavu u krevet u najboljoj mafijaskoj tradiciji. Mozda bi me to koliko-toliko opametilo.

- 21:17 - Komentari (50) - Isprintaj - #

petak, 19.01.2007.

K kao karijes

Osim sto jos uvijek klijestima cupam i cackam komade dvijeiljaditeiseste iz sebe ko seoski zubar zubni karijes, osjecam da me je netko odozgo urokljio (jel se to tako kaze? Ono, bacio urok?). Jer mi je pregorilo. Odnosno, pregorile su mi. Dvije. Zarulje. Odjednom. U kupaoni i nazovi radnoj sobi. Ova u radnoj sobi me se uopce ne tice, mogu ja radit i u mraku, cas posla - zdrobim se o neki opako ostri kut, zajaucem tu i tamo, i nakon nekog neodredjenog vremena sva ozarena dokotrljam se do konacnog odredista.

Ali bogami, muci me ona u rajskonebeskim dvorima zvanim kupaona. Naime, em je zarulja neka posebna koju nema nitko osim neka tamo prcvarnica od ducana do kog treba odjahat na konju tri dana (dakle, sipak od svega, treba otic kad ne radim ili kad ne putujem 3 sata kuci ko jucer, zahvaljujuci nevremenu), em ne mozes brate u kupaoni celer brati u mrklom mraku!

Do subote mi predstoji mrak u zivotu. Dobro sad, mrak u kupaoni, a ne svjetlo: gola cinjenica koja mi se nudi ko rajska djeva krizarskom ratniku. Ali kako sad doskocit tom delikatnom problemu? Pokusavam sa svijecama. Mislim si, divno, jos ce mi bit totalna romantika, osjecat cu se ko u filmovima i reklamnim fotoshutevima, a saksofon ce svirat u pozadini, pjena ce se cjedit sa mene, zamamno cu piljit u daljinu. Vraga crnoga. Nabadam ko pajac, naprezem vid. Vrpoljim se na raznorazne nacine i pokusavam ne srusit citav niz pizdimaterina koje mi se potucaju po policama. I jos se moram sjetit svaki put ugasit ih da ne zapalim citavu kucu. Pa ih onda opet upalit. Pa ugasit. Pa upalit. Odlucih da se necu tako igrat. Pogotovo kad se svaki puta prije toga na ulasku odalamim u shtok.

No, ne reci vraze, doskocih problematici. Maglite baterija. Nadasve lijep i korisni asesoar. Sama ideja me odusevila ko zvecka malu bebu. Nema nista romanticnije od pokusaja pranja zubiju sa baterijom od pola metra u jednoj, a cetkicom u drugoj ruci.Ponekad kad mi se cefne bateriju razbacim na pod pa frakcija svjetlosti prozima citavu prostoriju, tako da se osjecam ko da sam u eksperimentalnom kazalistu. U nekoj dramaticnoj sceni punoj nade i iscekivanja. Ponekad zaboravim da je baterija na podu pa je nehotice zgazim, a katkada se i spotaknem. Sto me razveseli ko goluba pismonosu koverta oko vrata. Takodjer sa baterijom u punom pogonu napravim tako da razrusim police i sve pomade koje se nalaze tamo. Sati i sati mi tako prolaze u izvrsavanju veselih i vrckavih dogadjaja dok se ribam, cistim i perem. Prosto pozelim razbit svjetlo komadom cigle i nikad ga vise ne imat.

Buha je poginula u okrsaju sa mojim dugackim noktima. Skljastrih je. Izgubih druzicu. Tugujem.

- 12:30 - Komentari (50) - Isprintaj - #

utorak, 16.01.2007.

Kako sam pocupala obrve

Dakle, kao sto se moglo pretpostavit, ne cupam obrve. Nikad ih u zivotu mom kratkom pocupala nisam. Lazem. Zapravo, jesam, jednom, i sve zbrljala. I od onda vise nikad. Sve do sudbonosnog trenutka jucer kad mi se ona zabulji u obrve i uzvikne sa mjesavinom strave i primjesom uzasa : "NE CUPAS OBRVE!?!?!?" Mentalno se sklupcah ko jez kad ga pregazi TAM-ov kamion. Jer znam da ne cupat obrve nije zenski nego babuskarski. To znaci da po defaultu babe i roge sigurno imadem po dvije-tri bradavice po licu iz kojih proviruje po par crnih i zlokobnih cekinja (iz svake bradavice, to jest). "Ne.", plaho odbrusih. I dobih citavu jezikovu juhu sa prilogom kako treba da si depilisem obrve da ne budem ko pracovjecna zena daleke proslosti. Nego da budem zena osvjetlane buducnosti. U sebi sam mislila da li bi Vincent Gallo ikad pozvo zenu na romanticnu setnju newyorskim gradilistem, prepunog mjesalica i betona,
koja ne cupa obrve. Odgovor se sam po sebi nametao kao vrlo nijecan. Nakon brzinskog predavanja Marisi kako da iscupam dlacetine, odluka je pala ko meteorit na Sibir: iscupat cu ih, majci, pa makar mi to bilo zadnje sto napravih u zivotu.

I tako danas ujutro nacrtam se pred ogledalom. Usnimih obrve. Aha, da. Pokusavam se sjetit Marisinih mudrih rijeci. Ne ide mi nesto. Te improviziram. Stavljam pincetu u ruke, mjerim neke razdaljine od obrve do nosa. Zapocnem masakr i udri da cupam. Lijevo-desno, gore-dolje, cik-cak. Stanem. Provjeravam. Hm. Treba valjda izgledat gore da bi bilo bolje. Nastavljam. Drz-ne daj. Urlicem od boli. Mrstim celo. Pa skiljim cas na jedno, cas na drugo oko. Osebujnim rjecnikom raznorazne pitoreskne prostakluke opisujem. Lupam se po lubanji. Sta mi je ovo trebalo, staroj i nemocnoj. Sreca u nesreci bijase sto ne uspijeh spazit ni jednu sijedu u obrvi lijevoj i desnoj.

Cupam ko da travu kosim tupom kosilicom. I doso cas da se nadivim konacnom produktu - fino oblikovanim i nekosmatim obrvama. Kadli ono - nocna mora! Jedna obrva iscupanija od druge. Od oblika ni O. Ne znam zasto je idem slusat. Da kazem da izgledam ocerupano je eufemizam. Odrano. Iscepusano. To bi bilo to. Postoji li perika za obrve?

Zadnji put da se idem nagovorit na nesto za sto nemam smisla. Naivna sam poput patke koja pliva posred Save i nosi pismo povrh glave.

Mos' mislit kako cu na Botox.

- 21:10 - Komentari (50) - Isprintaj - #

Lingvisticke tikve (ona i ja) posadjene u Londonu

Jucer se na vec standardnoj i nimalo neobicnoj krkaoni zabrinuh iz dva razloga: prvi razlog jer sam se (zajedno sa Marisi, da ne bude zabune) poenglezila do koske. Sjedimo tako na Marisinom toplom i mekanom i dosta udobnom madracu (odbih ponudu da se zavucem pod jorgan zajedno sa polugolom zenskom, sto vjerujem da bi bilo jos i toplije) i prebiremo po vlastitim misaonim zicama. Jedem(o) fish and chips (ne znam da li ona, ali ja da, ponekad); uvijek fino stanemo u red bez naguravanja (ako se netko i slucajno prepizdi preko reda samo odmahnemo glavom uz glasno tststskanje i poneku arhaicno-anarhicnu uzrecicu poput oh, dear, isn't this terrible?!; u limenim kutijama javnog prijevoza (kojeg uporno nazivasno javni transport) gledamo ili u pod, ili u zrak, ili studiozno proucavamo vec pettisucaidvadesetsedmi put vidjeni plan londonske podzemne (inace uvijek se jako skoncentriram proucavajuci omiljenu mi Northern Line). Ne dao bog da se pogledamo u oci sa nekim putujucim supatnikom ili da sacuvaj boze, zapocnemo razgovor!! Nema ko u zagrebackom tramvaju kad jedan penzic zapocne, a drugi se odmah jedva cekaju ubacit! Da, i u inim tramvajima smo zakljucile da se snebivamo ostalih putnika i da ne znamo di da pogledamo, ko mala djeca na trznici, bogati!

Ni u ludilu da ti netko bane na vrata, a da se prije nije najavio!! Ovakve ubijamo odmah, bez milosti. A ne ko kod nas, nasere ti se na vrata u 8 ujutro sa rijecima Je, bas sam se sad vracala sa mise pa sam malo navratila Kao sto se desilo majci bas kad bijah sad nedavno tamo. Ili kad smo se majka i ja skrivale u kuci jerbo je dosla neka zenetina nenajavljena, a nas dvije se bas vratile od nekud. Pa smo sutile, puzale po podu da nas ne vidi, a zena stoji. Pa oblijece oko kuce. Pa isprobava svakakva vrata da vidi nisu li mozda otkljucana. Pa se naslonila na zvono i zvoni li ga, zvoni. Sat vremena nije odlazila, a majka i ja sat vremena puzemo. Misilm da sam u tom vremenu cak uspjela pojest neku kiflu koju sam 'ukrala' sa stola bez da me vidi i onda posteno raskomadala. Errr, da...

Takodjer zakljucismo da govorimo cudnovatom mjesavinom jenglesko-rvackog (sa posebnim naglaskom na Dalmatinsku zagoru te Bosnu i Hercegovinu, ali sa majusnim primjesama zagrebacko-purgerskog). Ko bi nas razumio, svaka mu cast! Prekrscujemo jengleske rijeci u rvacki. Rvacke u jengleski. Sve to uz obilno razmahivanje rucetina. Tipicna recenica bi glasila otprilike ovako:

Ako vidimo signs of activity onda cemo hoverirat dok ne otvore. signs of activity = znakovi zivota (grubo prevedeno); to hover = kruziti, lebdjeti, obigravati. Dakle, ako vidimo da se u restoranu vide znakovi zivota, onda cemo se zalijepit za staklo i ne mrdat dok ga ne otvore. Kurac su ga otvorili, restoran u koji se prvotno nameracismo (latinskoamericki Sabor) fino ne radi ponedjeljkom. Tako da smo mogle hoverirat do mile volje, dzaba nam sve to kad su se Latinoamerikanci ufatili 24-satne fjake. Morale smo iz lijevanog zeljeza iskovat na nakovnju plan B: tajlandski (OPET!). Jedino sto uspjesmo zakljucit iz tajlandske krkaonske putesestvije jest da tajlandjanke izgledaju gracilno i skladno oblikovano. I da smo prema njima i jedna i druga mesnate Balkanke. To bijase samo konstatacija golih cinjenica.

I da, izuzetno bijah zadovoljna kako iznjedrih kovanicu pichak (mora se izgovorit onako dugacki, piiiichak, a ne pichak) za musko koje je pichka. Sad kad pricam o toj umotvorini dodje mi da bih poletjela ko pernata ptica sa parom krila.

Ovo drugo cu ostavit za iduci put: kako NE cupam obrve i NE dam se nagovorit da odem na Botox i imadem poslije Botox party sa njom vec gore spominjatom spodobom.

- 11:00 - Komentari (17) - Isprintaj - #

subota, 13.01.2007.

Simbolicka simbioza

Imam buhu. Jednu. I jedinu. Vec tjedan dana je gojim.

Nastanila se na meni. Zivimo u skladnoj simbiozi medjusobnih ugriza. Izujedala mi je citavu desnu nogu. Usudila se malko prijeci sad i na lijevu. Kad se vratim kuci sa posla odmah me zaskoci. Mozda mi prvo i pozeli dobru vecer. Kako kada. Ponekad me zapita kako sam. Odgovorim joj tako sto je pokusavam scepat prsticima tanasnim. Ali svaki puta promasim. Pa joj se izvinim.

Veselimo se zajedno. Pricam joj o mom danu. Ona samo suti, ali slutim da razumije. Pocne me sisat dok ne zajaucem od boli. Tepa mi tako da me jos vize zagrize. Jer me voli. Da ne bude bas neka tamo seljanka bez bontona kojoj se cijedi niz bradu dodam joj rucnik da se obrise. Pa se oporavlja. Uljuljkam je u laznu nadu da sam joj prijateljica i ljubavnica u jednom. I onda je probam scepat i rijesit je se. No, okretna je ona te mi stalno migolji.

Nakon tog prvog sisanja malo se odmara. Odmaram se i ja. Dok pickaram kucnog ljubimca od kojeg je dobijeh na poklon. U poklon paketu. Sve cekam kad cu zradit onu neku bubonicku kugu od koje pocrkase pola Europe 1348.

Kad obavimo te formalnosti izadjemo vani. Ko pravi par. Naime, citav ovaj tjedan izadjem van kuce po mrklom mraku. I zapalim jednu. Dabogda buhu, ali ne, zapalim cigaretu. Kao, otarasit cu se buhe tako. Jer u kuci ne zelim smrad. Izgasim sva svjetla, tiho se isuljam vani, stavim plasticnu vrecicu ispod nogu da si ne namocim carape (brizna sam ja individua), uzmem salicu kave. I u mrklom mraku zapalim, iPod nano na usesima. Dimu koji ide u mene (ovisno u kojem smjeru vjetar puse) govorim marsh. A sa mnom, vjerujem, i buha uziva. Cujem je kako pjeva sa mnom moj trenutni hit favorit. Zajedno udarimo brigu na veselje. Ona me sishe, a ja pusim.

Moja buha i ja.

- 22:20 - Komentari (23) - Isprintaj - #

srijeda, 10.01.2007.

Tko? Sta? Gdje? Kako?

Danas sam na poslu rjesavala prakticni test na nekoj elektronskoj napravici velicine zrna prosjecne grahorice, zvan otprilike koliko mozga imas. Vec otpocetka sam slutila da je to neka masna patka. Ali svejedno sam se dala navest na tanki led. Prije svakog zadatka kolegica mi je trebala slikovno mahat prstima, rukama, laktovima, pa cak i trbusno plesat, da bi mi objasnila sto sad trebam kliknut, maknut, spojit, odvojit, preracunat (se).

Vapila sam za necim sto bi mi olaksalo trnovit put, no svekolikog spasenja ne bijase ni otkuda. Dakle, dzaba sam vapila. A bome dzaba mi je bilo i citat Kjerkegaarda u srednjoj skoli. Nista, kud koji, mili moji. Pa rjesavam. Zbrajam. Mnozim. Cak ponekad i oduzimam. Veselim se. Malko ponekad natmurim i oci: onako stisnem ih inteligentno jer razmisljam najdublje sto mogu. A celo (velicine Heathrowa sa svih 5 terminala) mi se nabora u par slojeva (istinski znak ubrzanog starenja, ali pripisat cu to inteligencijskim naporima u 28 nabora).

Pa sad kliknem tu, sad onamo. Pa me zajebava ona olovkica sa kojom klikam. Majku mu, znala sam ovo, ali ekran nije dovoljno osjetljiv na dodir moje slabasne rucice. Pa mi pripisuje minus umjesto krvlju i znojem zasluzeni plus. Podvikujem da je ovo nepravda i glumim trecerazrednog Matiju Gupca, a vjezbe idu dalje (citaj: psi laju, karavana prolazi, prosla baba s kolacima i ostale mudre izreke po zelji koje zorno ocitavaju moju nesposobnost mentalno-inteligentne koordinacije).

Pogotovo mi nije islo gdje je trebalo klikat ko je tezi na klackalici: kornjaca ili pas; tenk ili kamion sa 5 prikolica. Sto me je izuzetno obeshrabrilo pa sam teska srca u ocaju puhala u ekran. I citavog ga ispljuvala. Krasno!

Nakon napora i muka naspram koje se i one Tantalove cine lagane ko pero od peradi napola umoceno u bocu tinte, vrijeme je kucnulo za konacni rezultat. Sumu sumarum. Potajno sam se nadala najboljem, znajuci da ce ispast najgore. Nakon drobljenja programa kako covjecji mozak tezi nekih par kila, ovo, ono (koga to zanima, daj mi rezultat, bogamu), eto, zvanicno jeste da na osnovu zadatih pitanja i rezultata mojih krvos(l)uznih odgovora:

*moj mozak tezi 574 grama (kolega Svedov tezi jedno dvije kile zive vage, Stenmark da ga odnio!)
*da sam prespora na odgovorima (citaj: eufemizam za nesposobnjakovica)
*da imam mozak muzejskog kustosa (ovo ne zajebavam, stvarno je to iskocilo na zaslonu). Sved je ispao arhitekt i prvi je na nekoj ljestvici ocjena po odgovorima. Meni ce cinila greota gledat na kojem dnu dna zavrsih.

Idem si sad pokusat stavit soli na rep. Javit cu ako uspijem. Mislim da vec sad Mensa place za mnom. Placem i ja sa njom.

Spada je urodio plodom. Pomolimo se!

- 21:15 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 09.01.2007.

Akcija "Vratimo Spadu na ceradu"

Spada je piso. Ali je onda izbriso.

Oda Spadi da mu se ogadi (ovo je naslov)

Spada, budi svjetlo na kraju tunela,
Budi cvijet u kanalizaciji ovog blogerskog jada,
Spada, dabogda nek ti prst vjecno otpada,
Na rubu gradskog komunalnog otpada,
Gdje rdjava nalazi se ograda. (kraj poezije)

Iskovano u kombiniranoj kovacnici od Strouka - onog sto mu se mater vjecno kupa gola i moje cetvrtine. Eto ti na sad, Spadetino!

Milo se pridruzuje akciji. A ima se i nesto za one naprednije koji mogu slusat.

Molim da se Pulitzerova nagrada za poeziju dostavi, odnosno, uruci, meni osobno. Fala lijepa slijepa.

- 23:00 - Komentari (26) - Isprintaj - #

subota, 06.01.2007.

Kulturna, hranoljubiva, uljudna, profinjena, udomacena, sa manirima

I sad kaze on meme. Sta meme? Tipfeler jer je mislio na mene? Meme, samo bez onog circonflexe naglaska na prvom e (znaci isto na vrancuskom)? Kakvi su ovo bakraci? Ko me 'oce nasamarit? I sad kao cita se mim. Sta, Mima Jausovec? Trebalo mi je par minuta da se oporavim i shvatim o cemu je rijec. Nikad cula, ali kad se ide grlom u jagode onda sam uvijek tu u prvim redovima.

Ma kakve web aplikacije koje su mi promijenile zivot!? Mujo pojma nema sto, gdje, kako. Danas jedva skuzih kako promijenit password na poslu (i to nakon pola sata dubokog mozganja i prebiranja po svemu i svacemu, a kamoli web, pa jos aplikacija).

A o sebi fala bogu mogu uvijek nadugacko i nasiroko. Pa cu se priklonit jednostavnijoj opciji. 5 stvari koje niste znali o meni.

1) Obozavam kopat nos svim snagama. Svoj. Bilo kad i bilo gdje. Na poslu. U autu (dok vozim, dok cekam na semaforu, dok pokusavam zgazit pjesake na zebri). U krevetu (prva stvar koju napravim kad otvorim one moje oci snene ujutro). Cisto blazenstvo. Kategorija: odvratnost.

2) Kladim se da sam zena jedna i jedina (a mozda i sire) koja voli tripice. Fileke. Iliti na slovenskom vampe. Usprkos tome sto ne volim ovce, jagnjad i slicne papkare. Takodjer obozavam bijeli luk (oliti cesnjak) i luk (crveni, crni, mladi, stari, you name it). Kategorija: odurnost i smrad.

3) Znam strikat (ali ne znam oduzimat za rukave), vest goblene (one sa koncem i one sa vunom), zakrpat musku carapu, zasit otpadnuti gumb. Ne znam heklat, to jest kukicat, skratit hlace, prostepat bilo sto na bilo kakav nacin. Kategorija: domacinstvo i kucanstvo.

4) Nesudjeni sam pantomimicar. U srednjoj skoli pohadjah tecaj pantomime u bivsem OKC-u koji je vodio covjek. Gdje se trackah sa bijelom bojom po licu te uvjezbavah predstavu koja nikad izvedena bila nije. Niti ce ikad biti. Kao bajka o nekom konjaniku i misterioznoj spisateljici koja cami u kuli babilonskoj. Pa me konjanik ko fol trebao izbavit i spasit. Kategorija: nesudjena slava i hvala.

5) Preglasno se smijem. Odnosno, rokcem. Zabacim glavu. Vide mi se sve olovne plombe, plus jezik, plus onda dobijem vrlo neestetsku duplu bradu. Kategorija: stil i ljepota.

6) Zapadnem u apatiju kad se pojavi ista vezano uz SajFaj. Star Trikovi, Frikovi i ostalo zvijezdje i prazvijezdje - radije da se pitroida najedem. Jedino sto probavit mogu bez grceva jest Gallactica (ona originalna gdje je onaj bozanstveni Apollo, aka Richard Hatch, uzrok mojih ranih uzbudljivih snova - cak kemijskom olovkom napisah ime koje se njegovim zove na zidu u roditeljskoj kuci). I Kubrickova Odiseja 2001 koju prvi puta do kraja odgledah, erm, 2001. u jednom rotterdamskom hotelu. Prije ne dospijeh dalje od trenutka kad Hal pocinje pizdit. I onda ga cuh kako pjeva Daisy, Daisy. Izmamivsi mi suzu ili dvije. Jedna od najdirljivijih scena u povijesti filmografije. Kategorija: opca (ne)kultura.

To je sest. A pet nije sest. Ni sest nije pet. Sta se moze!

- 23:00 - Komentari (57) - Isprintaj - #

srijeda, 03.01.2007.

Staljinov slikovni dokumentarac

Ici se slikat za dokumente me uvijek toliko razveseli. Ovog puta tu rabotu odgadjah jedno mjesec dana. Jerbo sam spretna i okretna i izgubih si mjesecnu kartu za vlak veselja prije mjesec dana, ukljucujuci i onaj plasticni ovitak sa slikom. Ma, SVE! U jednom trenutku drzim ga u rukama, u drugom ga gubim, a da ni svjesna nisam. Ko osamucena mazga. Triput hura za mene!

Dakle, treba otic u one zaliboze kutijetine gdje ti nepoznati robotski glas utuvljuje u glavu kako trebas sjest, kako zatreptat, kako napucit usne, kako se naculit na stolicu. Sve u svemu, radije bih da se kupam gola ko Stroukova mater nego da ispucam 3 i po' funata na 4 identicna primjerka horora. A buduci da u jednoj takovoj kabini ne bijah, ima brat-bratu, jedno 10-ak godina, ufatila me blaga panika. S razlogom. Docim povukoh onaj majusni zastoric koji te kao treba zastitit od radoznalih pogleda zlobnih prolaznika, javio se onaj automatski glas. Sjedi tu. Namjesti sjedalo. Nemoj buljit nego milo gledaj. Opusti se (ma nemoj, to si reci svojoj jetrvi). Ako ste zadovoljni, pritisnite zelenu tipku (koju groznicavo pipah samo zato da me sto prije rijesi agonije). Nisam ni htjela vidit sto je ispalo. Slutila sam da nije bilo dobro. Nikako.

Melodramaticno pokrih vidno polje sa sakom. Te bez da pogledah remek-djelo odnesnoh ga na salter i reko' ovom sluzbeniku nek mi laminira jos jednu. I to brzo. Najbrze sto moze.

Ali crv mi ne dase mira. Moradoh pogledat sliku i priliku si. Ne da se zabezeknuh nego se ZABEZEKNUH. Jesam to ja? Sta je ovo? Ispijena babushka iz sovjestkosojuskog sovhoza iz doba Josifa Visarionovicha Staljina, cirka 1927., negdje u Sibiru. Netom izasla iz sabirnog sibirskog logora prisilnog rada. Jos mi samo fali poluprazna flasa etanol-vodke kako balansira na mojoj glavi. Ko fol je trebala bit kolor fotografija. U boji, da se rvacki izrazim. Ali sovjetsku revolucionarnu atmosferu slici je dodala i neka neodredjena boja blatnosmedje u svim mogucim tonovima. Da jos vise docara atmosferu babuskare u smedjoj radnoj kuti. Osjecah kako me nesto ugrizlo u desnoj pretklijetki srca. Momentalno zateturah naprijed-natrag, jucer-danas-sutra.

A u sebi vrisnuh od uzasa. Strpah preostale 3 slike duboko u ladicu - ne dao bog da ih ikad vise nadjem. U odnosu na ove sad najnovije slike, ona sto je imam u putovnici je mila majka. Ljepotica nadnaravna. Ona u osobnoj isto tako. Jos ljepsa. I nadasve prirodnija. No, ova sad ih shisha sve u dvadeset. Regresiram. Slijedeci put kad se idem slikat za prelijepe dokumente (po mogucnosti kad ce mi se cefnut vadit rvacku putovnicu) valjda cu dogurat do Gorgone (ili tu negdje). Po mogucnosti u tehnikoloru. Jedva cekam!

- 23:20 - Komentari (32) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.01.2007.

Novogodišnje zagrebačke pustolovine jedne guske

Da riješimo dilemu iz naslova: u zadnjih par dana guska je jedini opis koji mi najbolje pristaje.

A sad: spomene li mi itko još jednom riječi doček, nova, godina i slavlje (bilo kojim redosljedom) zviznut ću ga svom snagom posred prepona (bilo muških, bilo ženskih), a nakon zavjžnjavanja morat će da sjedi sa mnom i odgleda jedno 50-ak epizoda “Običnih ljudi”, pri tom držeći me za ruku. Pa da vidiš onda boli!

Čekala me (a bome i dočekala) noć žena i kineskih restorana. Jegermajstera i crnog vina. I još više crnog vina. Zamišljenog piljenja (doslovce, ali i figurativno) sa moje strane i melodramatičnog uzdihivanja. Jerbo većina nas imade suznu priču o pojedinačnim brodolomnim muškar(a)činama. Grijanja guzice u prastaroj i izgrafitiranoj četrnajstici (sjećanja na srednju školu i strašenja nevinih ljudi crnim pelerinama po Schlosserovim stubama). Dizanja hlačnica da prisutnim ženama kojima bijah okružena pokažem kako ne nosim štrample nego crne dokoljenke sa šljaštećim srcima sa strane (dakle, bijah čisti seks na nogama). Ali da ne zaboravimo i intelektualno obojani dio programa: učimo makedonski sa Xiolom. Prva riječ u vokabularu: dupka (rupa, op. a.) koje se slavodobitno sjetih. Besplatno (a može i za sitne pare) radim kvalitetno loše prijevode sa/na makedonski. Učili su me i novorvacki: riječ za hardware – očvrsnjenje ili tako nešto. Očajnički pokušavah ne zamislit ikakve božemiprosti seksualne konotacije. Slabo mi je išlo.

Zatim je uslijedio dosta tužni i dirljivi dio čitave pustolovine par žena i jedne guske: ponoć nas je zatekla iskakujući sa tramvaja na stanicu na metropolskoj rivijeri (a nije Bundek). Nikada još nisam tako dočekala neki događaj. Petarde i ostala pirotehnička sredstva zujala su oko nas, ali partizanski se opirasmo svakom predavanju i predaji. Ipak, rezultanta tog herojskog podhvata bijaše krš i lom jednog lakta (ne mog) i pravac Traumatologija.

Okrnjeni za jednog člana četa se učahurila u jednom od stanova te nastavila sa aktivnošću koja nam je sa lakoćom išla: trabunjanju. I dokusurivanju preostalog crnog vina. Ne znam zašto, ali osjećah se kao guska među ženama. Svako malo bih se sjetila na razloge poradi čega 2006. u mislima sustavno i nemilosrdno sasjekoh na sastavne djelove. Zapravo, ne sve, nego samo onu šesticu na kraju. Zamišljah kako je iznakazujem te joj prvo param onaj trbuh. Pa vadim crijeva. Onda se obrušavam na gornji dio, glavu i stavljam je u usta, žvačem i onda vše ne znam što bi. Također zamišljah što bi bilo kad bi umjesto moje glave na ramenima imala, recimo, janjeću glavu? Ili teleću? A tek pseću… Možda bi se onda ta šestica bila zaljubila u mene, oženila me, izrodila mi sitnu dječicu i ne bih je onda nikad htjela iskasapit je? Čudne neke primisli i pomisli.

Skljokah se u postelju meku i pamučnu između 4 i po’ i 5. Sanak ne bijaše lagan. Još uvijek me morihu pitanja životinjskih glava na mojim plećima koje nikako ne mogah riješit. Sve neke varijable i parcijale (zvuči dobro i matematički) koje vise u zraku i nikako da mi legnu. Prebirem po natuknicama iz psihologije koje mi je Papić bio usadio u srednjoj školi. Ne ide mi baš.

Sva sreća da se sad piše 7 umjesto 6. Pa ispada da je sad to ko neka 2007. godina. Želja mi je da se zaredim. Pomno ću pratiti hoće li mi to i uspjeti.

- 17:30 - Komentari (48) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>