Danas sam na poslu rjesavala prakticni test na nekoj elektronskoj napravici velicine zrna prosjecne grahorice, zvan otprilike koliko mozga imas. Vec otpocetka sam slutila da je to neka masna patka. Ali svejedno sam se dala navest na tanki led. Prije svakog zadatka kolegica mi je trebala slikovno mahat prstima, rukama, laktovima, pa cak i trbusno plesat, da bi mi objasnila sto sad trebam kliknut, maknut, spojit, odvojit, preracunat (se).
Vapila sam za necim sto bi mi olaksalo trnovit put, no svekolikog spasenja ne bijase ni otkuda. Dakle, dzaba sam vapila. A bome dzaba mi je bilo i citat Kjerkegaarda u srednjoj skoli. Nista, kud koji, mili moji. Pa rjesavam. Zbrajam. Mnozim. Cak ponekad i oduzimam. Veselim se. Malko ponekad natmurim i oci: onako stisnem ih inteligentno jer razmisljam najdublje sto mogu. A celo (velicine Heathrowa sa svih 5 terminala) mi se nabora u par slojeva (istinski znak ubrzanog starenja, ali pripisat cu to inteligencijskim naporima u 28 nabora).
Pa sad kliknem tu, sad onamo. Pa me zajebava ona olovkica sa kojom klikam. Majku mu, znala sam ovo, ali ekran nije dovoljno osjetljiv na dodir moje slabasne rucice. Pa mi pripisuje minus umjesto krvlju i znojem zasluzeni plus. Podvikujem da je ovo nepravda i glumim trecerazrednog Matiju Gupca, a vjezbe idu dalje (citaj: psi laju, karavana prolazi, prosla baba s kolacima i ostale mudre izreke po zelji koje zorno ocitavaju moju nesposobnost mentalno-inteligentne koordinacije).
Pogotovo mi nije islo gdje je trebalo klikat ko je tezi na klackalici: kornjaca ili pas; tenk ili kamion sa 5 prikolica. Sto me je izuzetno obeshrabrilo pa sam teska srca u ocaju puhala u ekran. I citavog ga ispljuvala. Krasno!
Nakon napora i muka naspram koje se i one Tantalove cine lagane ko pero od peradi napola umoceno u bocu tinte, vrijeme je kucnulo za konacni rezultat. Sumu sumarum. Potajno sam se nadala najboljem, znajuci da ce ispast najgore. Nakon drobljenja programa kako covjecji mozak tezi nekih par kila, ovo, ono (koga to zanima, daj mi rezultat, bogamu), eto, zvanicno jeste da na osnovu zadatih pitanja i rezultata mojih krvos(l)uznih odgovora:
*moj mozak tezi 574 grama (kolega Svedov tezi jedno dvije kile zive vage, Stenmark da ga odnio!)
*da sam prespora na odgovorima (citaj: eufemizam za nesposobnjakovica)
*da imam mozak muzejskog kustosa (ovo ne zajebavam, stvarno je to iskocilo na zaslonu). Sved je ispao arhitekt i prvi je na nekoj ljestvici ocjena po odgovorima. Meni ce cinila greota gledat na kojem dnu dna zavrsih.
Idem si sad pokusat stavit soli na rep. Javit cu ako uspijem. Mislim da vec sad Mensa place za mnom. Placem i ja sa njom.
Spada je urodio plodom. Pomolimo se!
Post je objavljen 10.01.2007. u 21:15 sati.