The Last Broadcast

K kao karijes

Osim sto jos uvijek klijestima cupam i cackam komade dvijeiljaditeiseste iz sebe ko seoski zubar zubni karijes, osjecam da me je netko odozgo urokljio (jel se to tako kaze? Ono, bacio urok?). Jer mi je pregorilo. Odnosno, pregorile su mi. Dvije. Zarulje. Odjednom. U kupaoni i nazovi radnoj sobi. Ova u radnoj sobi me se uopce ne tice, mogu ja radit i u mraku, cas posla - zdrobim se o neki opako ostri kut, zajaucem tu i tamo, i nakon nekog neodredjenog vremena sva ozarena dokotrljam se do konacnog odredista.

Ali bogami, muci me ona u rajskonebeskim dvorima zvanim kupaona. Naime, em je zarulja neka posebna koju nema nitko osim neka tamo prcvarnica od ducana do kog treba odjahat na konju tri dana (dakle, sipak od svega, treba otic kad ne radim ili kad ne putujem 3 sata kuci ko jucer, zahvaljujuci nevremenu), em ne mozes brate u kupaoni celer brati u mrklom mraku!

Do subote mi predstoji mrak u zivotu. Dobro sad, mrak u kupaoni, a ne svjetlo: gola cinjenica koja mi se nudi ko rajska djeva krizarskom ratniku. Ali kako sad doskocit tom delikatnom problemu? Pokusavam sa svijecama. Mislim si, divno, jos ce mi bit totalna romantika, osjecat cu se ko u filmovima i reklamnim fotoshutevima, a saksofon ce svirat u pozadini, pjena ce se cjedit sa mene, zamamno cu piljit u daljinu. Vraga crnoga. Nabadam ko pajac, naprezem vid. Vrpoljim se na raznorazne nacine i pokusavam ne srusit citav niz pizdimaterina koje mi se potucaju po policama. I jos se moram sjetit svaki put ugasit ih da ne zapalim citavu kucu. Pa ih onda opet upalit. Pa ugasit. Pa upalit. Odlucih da se necu tako igrat. Pogotovo kad se svaki puta prije toga na ulasku odalamim u shtok.

No, ne reci vraze, doskocih problematici. Maglite baterija. Nadasve lijep i korisni asesoar. Sama ideja me odusevila ko zvecka malu bebu. Nema nista romanticnije od pokusaja pranja zubiju sa baterijom od pola metra u jednoj, a cetkicom u drugoj ruci.Ponekad kad mi se cefne bateriju razbacim na pod pa frakcija svjetlosti prozima citavu prostoriju, tako da se osjecam ko da sam u eksperimentalnom kazalistu. U nekoj dramaticnoj sceni punoj nade i iscekivanja. Ponekad zaboravim da je baterija na podu pa je nehotice zgazim, a katkada se i spotaknem. Sto me razveseli ko goluba pismonosu koverta oko vrata. Takodjer sa baterijom u punom pogonu napravim tako da razrusim police i sve pomade koje se nalaze tamo. Sati i sati mi tako prolaze u izvrsavanju veselih i vrckavih dogadjaja dok se ribam, cistim i perem. Prosto pozelim razbit svjetlo komadom cigle i nikad ga vise ne imat.

Buha je poginula u okrsaju sa mojim dugackim noktima. Skljastrih je. Izgubih druzicu. Tugujem.