The Last Broadcast

Simbolicka simbioza

Imam buhu. Jednu. I jedinu. Vec tjedan dana je gojim.

Nastanila se na meni. Zivimo u skladnoj simbiozi medjusobnih ugriza. Izujedala mi je citavu desnu nogu. Usudila se malko prijeci sad i na lijevu. Kad se vratim kuci sa posla odmah me zaskoci. Mozda mi prvo i pozeli dobru vecer. Kako kada. Ponekad me zapita kako sam. Odgovorim joj tako sto je pokusavam scepat prsticima tanasnim. Ali svaki puta promasim. Pa joj se izvinim.

Veselimo se zajedno. Pricam joj o mom danu. Ona samo suti, ali slutim da razumije. Pocne me sisat dok ne zajaucem od boli. Tepa mi tako da me jos vize zagrize. Jer me voli. Da ne bude bas neka tamo seljanka bez bontona kojoj se cijedi niz bradu dodam joj rucnik da se obrise. Pa se oporavlja. Uljuljkam je u laznu nadu da sam joj prijateljica i ljubavnica u jednom. I onda je probam scepat i rijesit je se. No, okretna je ona te mi stalno migolji.

Nakon tog prvog sisanja malo se odmara. Odmaram se i ja. Dok pickaram kucnog ljubimca od kojeg je dobijeh na poklon. U poklon paketu. Sve cekam kad cu zradit onu neku bubonicku kugu od koje pocrkase pola Europe 1348.

Kad obavimo te formalnosti izadjemo vani. Ko pravi par. Naime, citav ovaj tjedan izadjem van kuce po mrklom mraku. I zapalim jednu. Dabogda buhu, ali ne, zapalim cigaretu. Kao, otarasit cu se buhe tako. Jer u kuci ne zelim smrad. Izgasim sva svjetla, tiho se isuljam vani, stavim plasticnu vrecicu ispod nogu da si ne namocim carape (brizna sam ja individua), uzmem salicu kave. I u mrklom mraku zapalim, iPod nano na usesima. Dimu koji ide u mene (ovisno u kojem smjeru vjetar puse) govorim marsh. A sa mnom, vjerujem, i buha uziva. Cujem je kako pjeva sa mnom moj trenutni hit favorit. Zajedno udarimo brigu na veselje. Ona me sishe, a ja pusim.

Moja buha i ja.