Jucer se na vec standardnoj i nimalo neobicnoj krkaoni zabrinuh iz dva razloga: prvi razlog jer sam se (zajedno sa Marisi, da ne bude zabune) poenglezila do koske. Sjedimo tako na Marisinom toplom i mekanom i dosta udobnom madracu (odbih ponudu da se zavucem pod jorgan zajedno sa polugolom zenskom, sto vjerujem da bi bilo jos i toplije) i prebiremo po vlastitim misaonim zicama. Jedem(o) fish and chips (ne znam da li ona, ali ja da, ponekad); uvijek fino stanemo u red bez naguravanja (ako se netko i slucajno prepizdi preko reda samo odmahnemo glavom uz glasno tststskanje i poneku arhaicno-anarhicnu uzrecicu poput oh, dear, isn't this terrible?!; u limenim kutijama javnog prijevoza (kojeg uporno nazivasno javni transport) gledamo ili u pod, ili u zrak, ili studiozno proucavamo vec pettisucaidvadesetsedmi put vidjeni plan londonske podzemne (inace uvijek se jako skoncentriram proucavajuci omiljenu mi Northern Line). Ne dao bog da se pogledamo u oci sa nekim putujucim supatnikom ili da sacuvaj boze, zapocnemo razgovor!! Nema ko u zagrebackom tramvaju kad jedan penzic zapocne, a drugi se odmah jedva cekaju ubacit! Da, i u inim tramvajima smo zakljucile da se snebivamo ostalih putnika i da ne znamo di da pogledamo, ko mala djeca na trznici, bogati!
Ni u ludilu da ti netko bane na vrata, a da se prije nije najavio!! Ovakve ubijamo odmah, bez milosti. A ne ko kod nas, nasere ti se na vrata u 8 ujutro sa rijecima Je, bas sam se sad vracala sa mise pa sam malo navratila Kao sto se desilo majci bas kad bijah sad nedavno tamo. Ili kad smo se majka i ja skrivale u kuci jerbo je dosla neka zenetina nenajavljena, a nas dvije se bas vratile od nekud. Pa smo sutile, puzale po podu da nas ne vidi, a zena stoji. Pa oblijece oko kuce. Pa isprobava svakakva vrata da vidi nisu li mozda otkljucana. Pa se naslonila na zvono i zvoni li ga, zvoni. Sat vremena nije odlazila, a majka i ja sat vremena puzemo. Misilm da sam u tom vremenu cak uspjela pojest neku kiflu koju sam 'ukrala' sa stola bez da me vidi i onda posteno raskomadala. Errr, da...
Takodjer zakljucismo da govorimo cudnovatom mjesavinom jenglesko-rvackog (sa posebnim naglaskom na Dalmatinsku zagoru te Bosnu i Hercegovinu, ali sa majusnim primjesama zagrebacko-purgerskog). Ko bi nas razumio, svaka mu cast! Prekrscujemo jengleske rijeci u rvacki. Rvacke u jengleski. Sve to uz obilno razmahivanje rucetina. Tipicna recenica bi glasila otprilike ovako:
Ako vidimo signs of activity onda cemo hoverirat dok ne otvore. signs of activity = znakovi zivota (grubo prevedeno); to hover = kruziti, lebdjeti, obigravati. Dakle, ako vidimo da se u restoranu vide znakovi zivota, onda cemo se zalijepit za staklo i ne mrdat dok ga ne otvore. Kurac su ga otvorili, restoran u koji se prvotno nameracismo (latinskoamericki Sabor) fino ne radi ponedjeljkom. Tako da smo mogle hoverirat do mile volje, dzaba nam sve to kad su se Latinoamerikanci ufatili 24-satne fjake. Morale smo iz lijevanog zeljeza iskovat na nakovnju plan B: tajlandski (OPET!). Jedino sto uspjesmo zakljucit iz tajlandske krkaonske putesestvije jest da tajlandjanke izgledaju gracilno i skladno oblikovano. I da smo prema njima i jedna i druga mesnate Balkanke. To bijase samo konstatacija golih cinjenica.
I da, izuzetno bijah zadovoljna kako iznjedrih kovanicu pichak (mora se izgovorit onako dugacki, piiiichak, a ne pichak) za musko koje je pichka. Sad kad pricam o toj umotvorini dodje mi da bih poletjela ko pernata ptica sa parom krila.
Ovo drugo cu ostavit za iduci put: kako NE cupam obrve i NE dam se nagovorit da odem na Botox i imadem poslije Botox party sa njom vec gore spominjatom spodobom.
Post je objavljen 16.01.2007. u 11:00 sati.