The Last Broadcast

Smece

Veceras ocistih frizider. Oliti hladnjak. Taj mracni predmet zelja. Obicni, bijeli, plastificirani vulgaris. Smeca u njemu kol'ko 'os. Bilo je vrijeme. Zazmirih i posegnuh u poluplitku mu utrobu. Bez gumenih rukavica. Golom kozom, odnosno, rukama, doticah raznorazne organske tvorevine koje su zracile: gnjecavoscu; plijesni; raznom stupnju raspadanja (osnove biologije i organske kemije). Doticni se opirao ko musko pred oltarom, ali ne popustih ni pedlja plastike.

Kao sto to obicno biva cvrkutah u ritmu muzike, odnosno glazbe, koje mi je drezdala sa iPoda, istovremeno troseci vise vremena na krampusarije poput kreveljenja, kvazipjevanja, upotrebe doljespomenute Maglite baterije ko mikrofona (pri tome spretno je bacakajuci sa u lijevu, sad u desnu ruku, ko prava zviznuta zvijezda - a sve to mogah pratit u staklenom odrazu prozora, ko da sam na televiziji), nego na krvavo-znojavi fizicki rad ciscenja. Umjesto da sam u cas posla to sve obavila i pocistila u 15-ak minuta, ja se libila jedno sat i po' vremena tamo-amo po kuhinji. Tako mi i treba kad pokusavam glumit Srdjana Sapera Citavih skoro sat vremena (kad se sve zbroji i oduzme).

Bilanca bijase: 2 raspadnuta limuna; vreca smezuranog poriluka; sok sa 2006. rokom trajanja; pljesniva mandarina; 3 uzegla maslaca; par jabuka sumnjivog porijekla; predpotopna jaja sa pitajboga kojim rokom trajanja; i jos par nekih organskih sitnica u razlicitim stadijima kemijske razgradnje. Da sam samoj sebi majka ne da bih se same sebe odrekla, nego bih si sve prste polomila i stavila konjsku glavu u krevet u najboljoj mafijaskoj tradiciji. Mozda bi me to koliko-toliko opametilo.