The Last Broadcast

petak, 30.06.2006.

Necu da TO radim sa Wayne Rooneyem

Jos jedna iz (van)serijske proizvodnje "necu da...".

Svi smo mi Englezi. Odnosno, svi znamo engleski. A mozemo se po potrebi i Englezima pravit. I sad, sta, zapravo, znaci 'wag'? Kao glagol, znaci mahati. Kao, mahati repom. Kao psi i ostala repasta bica. No, sa dodatkom jos jednog majusnog slovca s dobije se jedno sasvim moderno-mondeno znacenje bez kojeg vam zivot nece vise bit mio zivjet. Naime, Wags je aktualni termin za babetine/zenturace/mile djeve bajne engleskih nogometnih reprezentativaca. Jebo neku tamo igru zvanu nogomet koja ukljucuje pimplavo mandrljanje lopte na travnatim povrsinama. Zene nam dajte, zene, babuskare, zenetine!

Svakodnevno se u vaznim vijestima pojavljuju simpaticni isjecci i kadrovi iz bogatog zivotnog repertoara zenetina. Koje su udate/hodaju/setuckaju/svijecu drze/sendvice rade ljepotanima i intelektualcima poput Wayne Rooneya, Ashley Colea, David Beckhama et al. Te zenetine su se naroljale. Stvarno cudnovata vijest. Te zenetine ceprkaju po ducanima. Uzas, ko je jos to vidio?!?! Te zenetine dernece. Pa sta ce drugo, bogati, i radit??? Nogomet gledat? Te Colleen & Wayne idu na spoj. Majko mila! Kud ovaj svijet ide?? Stvarno sokantno!

Svila i kadifa. Milina jedna! San svake prave zene i onima koje se tako osjecaju. Krkat molekule kisika umjesto pecenih kobasica. Razvlacit robu po ducanima. Bit uslikavan na svakom koraku. Probudit se sa mamurlukom u podne. Razularit se mokar i divlji. Ali ipak, to su sve male zrtve naspram one orijasko velike: da se moras probudit u krevetu, do, recimo, naseg Waynea!!! Onako, progledas kroz poluzamagljene ocurde svoje, a ono, do tebe lezi Wayne. Onako, prozirno mlijecno bijeli, sa onim zmirkajucim okicama i pjegama, kako ti sa milozvucnim Scouse naglaskom sapuce "Go on, luve, give us a kiss then." Pa da te onda pocne onim svojim zdepastim sapama pipat. Dahtat ti zavodnicki u uho (i to dahtat na liverpulskom naglasku): "All right, luve?" Ne bi pomagalo ni debelo zmirenje, ni recitiranje budisticke mantre, ni vesele misli na 49 kreditnih kartica bez limita. Eventualno saka u oko, uspaniceni vrisak tipa "Koji mi je djavo, sta ja radim sa ovom moruzgvom od covjeka??" i bjezanje glavom bez ikakvog obzira. A mozda eventualno, dok se ocajnicki pokusavas izognut slinavo-balavim poljupcima ljupkog Waynea, da mu ispod brka (a moze i brkova) skreses nesto tipa "Ostavi me na miru, matere ti, ish tamo, igraj, trckaraj, spuzvom ledja Svenu peri."

Colleen & Wayne.

Mozda bi ipak bjezo od mene da se nakrkam cevapa, luka, ajvara i kajmaka? Slaba vajda od toga, s obzirom da u 14 i po' godina otocarenja jos ne nadjoh prave cevape.

Tezak je to kruh sa sedam i po' kora.

*luve = 'vako se "love" kaze na "liverpulskom".

- 10:00 - Komentari (31) - Isprintaj - #

srijeda, 28.06.2006.

Necu da se nerviram, necu da se sekiram

Stigoh natrag u relativnu ledaru. I naravno, na poso. Ushicenje koje osjetih prilikom krocenja preko poslovnog mi praga premilog ne bih htjela prosipati po ovim prostorima. Previse bi bilo dirljivo. No, zapravo, uvijek mi je prvih par dana posla (nakon godisnjeg) nekako bajkovito divno. Trnoruzica, Snjeguljica. Jos si uljuljkan u iluziju da ce od sad bit sve sredjeno ko puter sa kruhom, da te nece gnjavatat, da se neces nervirat i bunit ko Grk u 'apsu.

Sjedas mirno i stalozeno na vlak ocaja, strahote i beznadja, piljis u imaginarnu tocku u jednistvenom zen-post-godisnjem stanju. Ne nervira te ni komjuter koji sjedi do tebe i cija glava kleca na tvoje rame (sve dok ne pocne slinit, ali to je druga prica); ni komjuter zena na povratku koja vadi plasticnu zdjelicu sa nekom salatom i pocne je zvakat tik do tebe (imam averziju prema ljudima koji jedu u javnosti, a da nije restoran, odnosno, primjereno mjesto za krkaonu). U jednom trenutku cak skinuh mini mi iPod sa usesa mi njeznih, tek toliko da cujem sta se laprda po prigradsko-periferijskom prijevozu londonskom. Dvoje poslovnih co'eka razglaba o citavoj englesko-Svenovoj nogometnoj reprezentanciji. Te Beckham ne vrijedi ni susenog zrna graska, usprkos onom slobodnom udarcu, te Gerrard i Owen ogromnog muskog spolovila ne valjaju, te treba sve njih na gradiliste poslat da mijesaju malter. Ko da su mene pitali.

Onako, nju volim pa je ubacujem di god mogu. Tuzite me upravi vodovoda.
(c) Norman Seeff

Pa na poso i obavezno pitanjce tipa "Oh, pa kako ti je bilo na godisnjem???" Da bih im odvratila: "Ma bijase kristalno cista divota, podavih se ko riba bez skrga od vrucine i sparine." Donijeh im vec tradicionalne bajadere koje su odmah rascapali. Srecom, zaboravili su me opet malko podjebavat za bambus. Ali vec ce to oni, bez brige.

Ni najmanjim pipcima me se ne dotice inbox, debele papircine sto prekrivaju stol moj radisni, nego samo budisticki disem kroz dijafragmu i mantram u sebi. Malko me bilo izbacilo iz takta sto su u Vrancuza sad zabranili pusenje (ne znam di ce sad Big Vern dimit, a i ja sa njom???). Ali sto je to naspram moguceg sluzbenog puta u Louvre, pipave zajebancije sa izlozbenim katalogom i potencijalnog rukovanja iduce godine sa David Hockneyem Ipak moj zivot pruza nebrojene sretne i vesele trenutke!

Dajem si fore do, jedno, prekosutra.

A sad malko lokalpatriotizma za ljeto- ovo!

- 09:00 - Komentari (31) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.06.2006.

Voznja na Pleso u autu bez klime francuske proizvodnje i marokanska govedja kobasica

Savrsen svrsetak jos savrsenijeg (polu)godisnjeg odmora kojeg provedoh sto u grudima domovine po drzavljanstvu, sto u njedrima domovine po materinjem jeziku. I vozika mene bratova zena do Plesa. Odnosno, pokusava. Posto iza zasjedose necaci. 10 i 4 i po' godine. Prolazimo mi preko zagorskih brega krivudavih. "MAMA, udario me!!!" "Nisam!" "Jesi!" "Mama, potrgao mi je moju najbolju majicu!!" "Nisam!" "Buaaaaa, skrampala me je!" "Ti si glup!" "Nisam!" "Ti si beba!" "Nisam!" I tako u nedogled. A mama im vozi i istovremeno vice na njih; jednom rukom drzi volan, drugom ih tamo iza usutkava. Ja se smjeskam i istovremeno krajickom mozga (kako samo nevjernici i bogohulci poput mene znaju) boga molim da zivi i zdravi dodjemo na odrediste.

A klime nema. Vrucina. Drndavanje i po'. Traktori zajasili posvuda i sad pretici ti po zavojima. Pa neki zagorski psi koji trce za autima pa ih sad ti ne zgazi ako mozes! Fino, bogami, mislim si, stic' cu na Pleso ko kutija bajadera u gepeku ovog predivnog limenog autica francuskog. BEZ KLIME!! Na kraju moralo se ici na plan B poradi necaka koji su se zakrvili do kraja. Te mala nervozna jer treba otic na rodjendan, te mali nervozan jerbo mu je dosta vozikanja. Pa brze-bolje iskrcavanje trupa djecjih (djecja posla - sasvim vrijedi ona stara sa lijeganjem, djecom i budjenjem u ne bas najboljem izdanju).

Slijedi prestrojavanje. Nastavak puta bijase sa burazom, minus zena i djeca. I dalje skapavam od vrucine, a buraz vozi ko glista po Sahari - dakle, sporije ne moze. Te mi govori, vidis, tu ti se ide na Bundek (taj famozni Bundek za kojeg samo cuh, a ne pohodih ga nikad), tu ti je ovo, tu ti je ono. Mislim si, bolje ti je da me izvozis i dovedes do odredista, ali zapravo, bijase mi svejedno na onoj goropadnoj vrucini. I ovako se na Pleso stigne u cas posla. Odnosno, zaboravih da je Zagreb majusan i sicusan u odnosu na London (u koji se sjatila skoro dupla populacija Rvacke) gdje ti treba citavo desetljece da stignes iz centra u centar, a kamoli izvan!

Ne bijah vidno razocarana kad mi je konobar donio bijelu kavu. Da, da, naucih da bijela kava ne znaci ona Kneipova, nego nesto kao odje latte; a uporno trazih kavu sa mlijekom koja mi bijase bljak; ali progledah i onda se ponasah ko bona fide stanovnik Zagreba - prosto covjek da ne povjeruje da u njemu provedoh samo osminu zivota mog dosadasnjeg. Dokaz bona fidastine moje zagrebacke bijase kad razrogacih oci na 17 kuna za doticnu bijelu kavu; a na autobusnom kolodvoru je mos' dobit za samo 9 kuna. Ili rijecima: devedeset penija. Napredujem.

Ali razocarase me konobar koji ne bijase onaj famozni koji laprda na svakojakim jezicima, a koji me revno sluzise zadnijh par puta. Od muke iskoristih priliku da kupim kutiju cigareta za 2 funte. 20 kuna. Sva sreca da ne zivim u Rvackoj. Inace bih si vec sad bukirala krevet u plucnom krilu, odnosno odjelu neke bolnice. Navrat-nanos ispusih 3 cigarete, i to tako da jedva da i vidih da mi neki dim izlazi bilo iz usta, bilo iz nosa. Dakle, nagutah ga se do kraja. Profesionalno, nema sto! Sva sreca da je odje kutija Marlboro Lights 5 funti.

I sad, tamo-amo, Wizz Air gore-dolje, kriticki narod rvacki (zena do mene svojem muzu: "Tjah, gle, stjuardesa, a ne zna izgovarat engleski!"), povratak u kapitalizam koji zivot znaci i odmah iduci dan na poso. Kadli, kuhar Marokanac odluci radit rostilj. Pa kao neki marokanski rostilj. Na meniju sve sama janjetina. Janjeci burger. Pa janjeca kobasica. Erm. A kolega Jamajkanac do mene razrogacio oci od uzbudjenja. Dakle, ne mogu Marokancu rec' da cu janjetinu jest ko karton od kutije za televizor. Jerbo bi to znacilo da bi me Jamajkanac prokuzio. Tanka je linija od janjetine do ovcetine. Pa se opet uzvrpoljih na veliko. Sva sreca bijase neka govedska opcija kobasice. Kao, neka famozna marokanska kobasicetina. Rece on "To ti mi jedemo u Maroku. A jede se u Vrancuskoj, tek da znas!" Aj, daj to, reko' ja njemu. Dobro prodjoh. Barem mi se tako cini.

- 23:32 - Komentari (32) - Isprintaj - #

petak, 23.06.2006.

Metropolske zavrzlame

Bus po vrlovitim krivuljama zagorskim. Metropola. Moja bivša škola na putu do Autobusnog kolodvora. Prijateljevanje. Ugodno žensko ćaskanje 1. Ekstremna vrućina i sparina. Smrdljiva Petica. Još smrdljivija Četvorka. Čaj sa tučenim vrhnjem. Ugodno žensko ćaskanje 2. Prvi puta u životu Cinestar. Klimatizirano. Imaju dobre Wc-e. Neugodno žensko dramatiziranje sa moje strane. Film. Margarita je jedno fino alkoholno piće. A Pierce Brosnan je dlakav. Ima i sijedih dlaka po trbuhu. Shvatih da još uvijek imam dobro uho za stadionske hitove poput ovoga. Upravo poradi toga vraća mi se nada u život. Kraj filma. Nogomet. Utakmica u Radićevoj. Točeno Tomislav tamno pivo. Pola litre. Ugodno žensko ćaskanje 3. Kamenita vrata. Gornji grad. Lapidarij i neka sjećanja. Donji grad. Sparina. Palačinke sa Nutellom na Cvjetnom. Kazalište. Tramvajska stanica. Presjedanje. Stan. Sparina. Ugodno žensko ćaskanje 4 do jutarnjih sati. Sutradan autobus strave i užasa koji pretiče i ruši sve pred sobom.

A to sve samo da mogu reći: umjesto da sam primila planetu koja bi se mojim imenom zvala, primih trećerazredni stiropor u vreći za krumpir. U žaklju. Ko mi je kriv. Nekad ni to nije loše.

- 12:50 - Komentari (37) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.06.2006.

Općenito neke slike i prilike

I tako prođje skoro tjedan dana života divnog u (polu)domovini. Prije nego će proći još jedan i prije nego se opet vratim u žrvanj kapitalizma sijaset zanimljivih događanja mi se desi. Događanja koja su sama po sebi fascinantna kao glista koja se koprca u blatu. Ali dijaspori je to ko da je vidjela mečku što igra.

* Obavezni očajnički pokušaji prepoznavanja lokalnih ljudi pripizdinskih. “Eee, gle, to ti je ona Micika što je radila u nabavi. Sjećaš se nje, jel’?” Da skratim muke i sebi i majci moj odgovor bi otprilike išao ovako: “Ah, da, naravno, uopće se nije promijenila.” A u sebi mi prolaze riječi koje, da se mogu pisati, pisale bi se velikim štampanim slovima: KOJA MICIKA, ISUSE, POJMA NEMAM! Onda ide red Micike sa “Ijoooooj, pa ti se niš nisi promenila, ne? Tak si ista ko i kad si bila mala. Ijooooj.” Divota. Što bi tek bilo da sam se promijenila, pitaj boga!? I tako se ta točka ponavlja, osim sa Micikom iz nabave, i sa Baricom iz komercijale te Štefom iz bivše općine. I svaki puta se ništa nisam promijenila.
* Također sam već uspjela upast u oko lokalnom općinskom perverznjaku koji me je oslovio sa “Punčka! Eeej, punčka!”, pri tome lamatajući šakom posred međunožja svog ofucanog. Super, sve bolje od boljeg. Slijedeći puta mi ne gine lokalni dvojnik Brad Pitta. Jedva čekam!
* Za kraj, Marisi me zvrnda na mob. Dok sam ođe. Dok sam na predivnom i prejeftinom roamingu. Dring. Alo, ja sam. Oš doć, ovo, ono… Poskočih od užasa jerbo ću platit masno dio razgovora pa joj telegrafski odgovaram: “Ja. Rvacka. Ne mogu.” Ona: “Rvacka??? WARGH!” Ja: “WARGH!” Klik. Najbolji telefonski razgovor ikad. Ko hoće da se žali i da pobije ovu izjavu, neka se slobodno javi, ja da ga vidim!
* U birtijama okolnim ne možeš kupit flašu vode za iznijet vani. “Je, mi vam to tu ne držimo.”

Vužgi ga Blaž!

- 14:37 - Komentari (38) - Isprintaj - #

subota, 10.06.2006.

Pauk (ni)je bauk!

Reko' vec jednom neku supermudru o insektima i kako ih volim, kako me uopce ne plase i kako, ukoliko ih ugledam, obavezno otplesem jedan valcer sa njima prije nego zaurlam od straha.

S rijeci na djela, dabome. Prije par dana 10 godina mladja kolegica (da, znam, odvratna i gnjusna cinjenica, 10 godina mladja) unezvjereno rece' kao meni starijoj, iskusnijoj, mudrijoj i sve ostalo naj-naj: "E, gle, pauk na staklu! Sta da napravimo???" Pih, nema problema, mislim si, pauci su meni slatka bica neduzna. Da je, recimo, u pitanju bio ogromni nocni leptir, mislim da bih ovo pisala sa kardioloskog odsjeka neke londonske bolnice. Ni tri, ni sedam, ni deset, odo' ga pogledat. Hm, nije se bas cinilo tako jednostavno kako zamisljah u prepametnoj glavi svojoj.

Kao prvo, imao je uzasno dlakave noge. Toliko dlakave da se iz aviona propelerca to moglo jasno vidit. To me je odmah malko bilo izbacilo iz takta. Dobacujem premladjahnoj kolegici: "Eeeeeerrrrmmm... Ne mogu ga samo tako, ima predlakave noge. Ali sad cu ja, ne brini." Mlada i nadobudna se trese i upozorava me da ona nije sa paucima na ti, da de neka ja to sredim. Dobro, dlake, kvake, trake, sta sad, pih, da me nece jos i to uplasit!

Zatvorih oci i pokusah zamahnut papirom da ga pokupim kadli otvorih oci u zadnji cas i vrisnuh od uzasa - shvatih da je, zapravo, ogroman. Tarantula je golobradi, mrsavi mladic prema ovome orijasu. Odoh po metlu i lopaticu. Nes' majci meni utec. Ovako spremna pokusah ga odalamit metlom u lopaticu. Teoretski, naravno. A misli se samo roje li roje: ako zamahnem, da li to znaci da ce upast drito tamo gdje treba ili ce onako milo odskocit ka meni i zabit mi svoje dlacurde u prsni kos? Ili ne daj boze da zavrsi u kosi mojoj milenoj!!! K tome udjose i neki posjetioci, a sad da vristim ko kuga pred njima, e, to mi ponos nije dozvoljavao. Pa uzmaknuh pedalj.

Posjetioci odose kako i dodjose, ja se opet nameracih. Ovog puta paucetina bijase vec na sasvim drugom mjestu. Jebemti, kako su brzi, mislih si, taj bi me mogo u cas posla za dorucak slistit. Mladjahna kolegica promatra i ocekuje moju herojsku ofenzivu. Pravim se luda, pravim se kul, a trese mi se donji ves. Opet hocu probat, ulaze neki penzici. E, pa sad, ne mogu se jos i pred penzicima izblamirat. Ustuknuh.

I tako par puta. Drz'-ne daj. Idi mi-dodji mi. Kolegica i dalje ocekuje partizansku pobjedu moju, a ja je ne htjedoh razocarat. Na kraju se zajapurih, zaletih, vrisnuh iz petnih zila par puta, cudoviste zakacilo za metlu (cak nije ni htjelo upast u lopaticu), te ga zdusno stresoh vani.

Laknulo mi bilo. A kolegica mi je pljeskala na uspjehu. Poruka mladima: samo vi fino slusajte starije i zivot ce vam bit puno laksi.

Paraguayos, República o muerte!
Nuestro brío nos dío libertad...

I tako dalje. Ovog podneva. Samo na nasem (a mozda i vasem) ekranu. Ole!

- 11:12 - Komentari (49) - Isprintaj - #

srijeda, 07.06.2006.

Sveto trojstvo: Wayne, Sven, Uri

Udarn(ick)a vijest dana: Wayne Rooney je, zajedno sa ostalim Svenovim gulanferima, sretno i veselo sletio u Njemacku. Aleluja! Danas je trckarao i pimplao nesto tamo s loptom na treningu. Ocenas! Takva radosna vijest dovoljna je da razg(v)ali srce svakog Engleza i onih koji se tako osjecaju. Dovoljna je da se svi masovno i radosno zagrcnu sa cajem ili jeftinim pivom ili trokutastim sendvicima od krastavaca. Mislim da se citavom svijetu bolje pise poradi ovog mirakula. Za one koji ne znaju (a ima i takvih, sram ih bilo), nas (i vas, ako to bas zarko pozelite) prije 5 tjedana Wayne je nesretno slomio metatarzalnu kost na stopalu svom plemenitom. Zlo i naopako. Zato smo i imali najodurniji svibanj u zadnjih par stoljeca. Nebesa nas citavih mjesec dana obasipase sa zlokobnom kisom i vjetrometinom. Sreca nam se bila posteno izbeljila te otisla sa drugim, prokleta bila, poput kakve oskudno odjevene prevrtljive prostitutke.

No, sada citava Engleska prati daljnji razvoj dogadjaja. Desavaju se masovne molitve na otvorenom za uspjesno saniranje koscice Wayneove. Uri Geller (onaj koji snagom uma svog pametnog i krsnog moze savijat zlice ko od sale) nam porucuje da svojim pozitivnim mislima doprinesemo blagoslovljenom ozdravljenju naseg Waynea. Ko zucne protiv lomaca mu se pise. Pa i vise od toga.

Paragvaj je jedna lijepa i gostoljubiva drzava. Nadam se da ce to i dalje biti i u subotu. A tek ako spomenem bozju ruku jednog malog i zdepastog Argentinca tamo nekog ljeta gospodnjeg dok su pracovjeci tavali zemaljskim prostranstvima, a bizoni gospodarili livadama i savanama?!?! Mislim da sam se ovim zabetonirala sto se tice trazenja britanskog drzavljanstva. Tjah, uvijek mi ostaje Paragvaj. Ili Trinidad i Tobago.

Isuse, ne mogu vjerovat da ovo objavljujem pod kategorijom zvanom 'sport'. Prvi i zadnji put. Budi se istok i zapad, budi se sjever i jug. Smrt fasizmu, sloboda narodu, a zdravi Wayne svima nama. Kaze danas da je 300% siguran da ce igrat. Uf, to je 3 puta po 100%. Mocno, vrlo mocno! Inace...

A za kraj... Ne, mislim, ono, jel'... Hocu se zaposlit u The Sunu pa da mogu smisljat domisljate naslove za naslovnicu (i za sportsku zadnjicu). Na zalost, ovaj moj naslov ne bi proso ni u Daily Sportu (jos inteligentnija verzija The Suna, sa sisama na naslovnici, a ne puritansko skrivene na trecoj stranici). Dala bih tricetvrt jetre za jedan dan izmisljanja i smisljanja udarnickih naslova! Michael Owen (shodno sa time i povik - oh, no, prelazi u owe no! koji su domisljati Sunovci vec izmislili i iskoristili, damn!), jel', ima neku povredu. Pa ista spacka ko i sa Rooneyem - 'oce il' nece igrat? Sven pali svijece i svedski se moli onom gore. Big deal, who cares, ali ova igra rijecima je jednostavno bolja od seksa i svega ostalog. Dajte mi da i ja izmisljam! Dajte bebi zvecku!

- 11:23 - Komentari (46) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.06.2006.

Vozim ko musko, parkiram ko zensko

Oduvijek htjedoh izrec ovu mudru izreku, ali nikako da dobijem priliku. Sto ne znaci da nije istinita. Dapace, istinitija izjava od ove ne postoji. Sto se mene tice. Logicno. Necu trosit previse zrnja i suhog drvlja na nju, ali jest, vozim perfektno (upadam, ispadam, preticem, ne podnosim da je itko ispred mene, odnosno naslijedih cacin gen za inatljenje i nadmudrivanje dok vozikam naokolo), ali za diverzantsku akciju zvanu sparkirat se, boze sacuvaj! Nikakvi retrovizori, ogledala sa strane, buljenja kroz otvoreni prozor ne pomazu. Pa se onda postavlja pitanje kako to da covjek ne moze gledat ko ptica, i sa lijeve i desne strane istovremeno? Oko tamo, oko onamo i da vidis kako ne bi bilo problema sa sparkiravanjem kako spada. Ovako, em se zagledas u lijevu, sjebes desnu stranu. I obrnuto. Isto i sa skiljenjem naprijed/natrag. Netom pogledas naprijed da se nisi preblizu natandrcio onom ispred tebe, kad ono, garantirano se nesto desava iza. Nekoordiniranost. Da. Jako teska tema. JEL' IMAM MJESTA? NIJE LI PRETIJESNO? Ne znam kako to cudnovato izgleda da nemam mjesta dok sjedim u autu, a kad izadjem vani onda se vidi iz aviona da imam mjesta za smjestit par tona balvana izmedju zida i auta. To je neka ozbiljno opaka opticka percepcija koja vara i obmanjuje nesretne vizualno-percepcijski nesposobne spodobe poput mene.

Venice Beach

A tek odlucivanje gdje cu zasjest! Ovo mjesto hocu, ovo necu, ovo mi je preseljacko, ovo mi je preblizu zida, ovo ima losu karmu, u ovo garant necu upast. I taman odlucim proci to neko mjesto, ali frakcija sekunde cini svoje u zenskom primozgu i zapravo shvatim da ja u to mjesto ipak hocu. No, kut stajanja auta vise se ne poklapa i onda slijedi citav niz saljivo-posalicnih peripetija kako iskobeljat pravi kut za uguzit se tamo. Manevriraj tamo-amo, desno-lijevo, bog-djavo, pizda materina, sta sve ne, prodje 945 minuta, a jos uvijek se vrtim ko ringispil pod istim kutem. Ista meta, isto odstojanje. Ni makac, a sve okrecem volan, auto ide naprijed-natrag, a nikakvog pomaka. Sto me uvijek zna iscudit. Treba i to znat. Treba se i za to izborit. Treba medalju i za to zaradit.

Pa se onda probaj ugnjiezdit pokusavsi parkirat u rikverc. To mi ide marginalno bolje nego ovi ostali pokusaji, ali svejedno: bulji, panicari, ponekad malko i zagrebi svoj auto reda radi (ko ga shisha, i ovako i onako je 100% moj, dakle, bez kredita jest). Najmilije mi je ipak kad se nadobudni muskarci nadju u blizini i prave se veliki pomagaci nespretnijem spolu. Ispupce trbusinu, dignu nos do nebesa, stave seretski smijesak na lice te onda stanu mahat rukama, glavom i nogama i davat mi naputke: sad desno, sad lijevo, sad vamo, sad tamo. I istovremeno cvatu jer se teorija zena parkiracica jos jednom potvrdila da je neosporivo armirano-betonsko cvrsta.

I sve to usprkos tome sto je paralelno parkiranje bilo sastavni dio mog vozackog ovdje. Kojeg polozih iz prve.

- 11:45 - Komentari (43) - Isprintaj - #

petak, 02.06.2006.

Da li da pustim modu?

Pusti, pusti modu. Rece jednom Zdravko Colic. Zacudo, ostade ziv. Jer je musko, valjda, sta ja znam?? Zato mu je i lako tako laprdat.

Recimo, ima jedna stvar koju ne pustam. Pa nek si Zdravko misli ako bas hoce (to sigurno). Regina pisase o suncanim naocalama. Onim sa velikim okvirima. E, pa moje su kostale basnoslovnih 12 funti. Oliti 120 i nesto sitno kuna i jos valjda pokoja lipa (sad vidim da su u pola cijene, ali ta nisam ja od jucer da se sad idem cjenkat). Obozavam ih natakarit na nos svoj premali i tako izigravat bijesne gliste ponaokolo. Pogotovo jer ti prekriju i oko i kapak i trepavicu i obrvu jednim mudrim potezom. Kao neki oveci televizijski ekran. Mislis, papparazzi te ganjaju ponaokolo, a ti se krijes sa 'vakvim monstrumom na ocima. Divna stvar, masta i iluzija. Nekako odmah dignem nos do neba, hodam korakom preodlucnim, ko da iza mene sluge vuku 100 kila tezak Louis Vuitton pun drangulija, a ja licno zurim na jutarnju kavu sa Vincentom u New Yorku. A na celu sama sebi ispisem Make way, chic person coming through!

So far, so good. Iluzija se lijepo odmotava. Naocale se grcevito drze nosurine, iako sunca za vidit nema vec citavih mjesec dana, kratke rukave zadnji puta obukoh prosle godine, a centralno trosim ko pijan covjek plot. I onda se usudi prikazat problem koji me nece spriject da ih i dalje nosim. Ali nervira, brate, nervira! Naime, u kojem zbunju lezi bizon?

Magla. Zamaglica. Kad covjek dise, tj izdise. Topli ljudski dah na staklima velicine Burkine Faso. Ko da imam mrenu. Valjda zbog velicine stakala, stajaznam. Mozda ima i neko znanstveno objasnjenje. No, svaki puta ista stvar. U roku od 8 sekundi ne vidim ni prst pred nosom. U roku od 8 sekundi zacudim se da otkud ova magla pred ocima mi (prokleti bili najavljivaci vremena sto uvijek fulaju)??? Pa kao mislim, proci ce, samo disi duboko, nemoj se zamarat, sad ce to, evo, progledat ces i bit kul istovremeno.

Pa cekam. Pa prolaze minute. Pa me neizmjerno nervira. Ko kad te svrbi posred ledja, a ti se ne mos' posvrbit. Pa poludis. E, pa poludim i ja ovako. A magla jos uvijek pada mi pred oci. Pa probam gledat kroz prozor vlaka. Nista. Probam citat. Nista. Probam buljit. Mater mu, ni to mi ne ide! Probam ne disat jer upravo zato mi se i magli pred ocima. Nakon 2 sekunde vec se zajapurim i moram hvatat zrak. Hm. Sad mi je vec svega popreko glave i odlucujem se borit svim snagama.

Kazem samoj sebi, takva teska seljacina ipak nisam da ih skinem, obrisem i ponovo nakindjurim na nos. Ih! Moja strategija je puno diskretnija i efektnija: dignem ih tek toliko da malko zraka udje u njih i ubije maglu. Pa ih opet spustim. Pa se opet zamagle. Jos gore nego prije. Pa proces ponavljam jedno 345 puta u jedno sat vremena. I to onako, diskretno. Kao, nu, vidi, namjestam ih, uopce ih ne dizem. A magla sve gusca i gusca. Esenti trendy naocale i sve. Pa ih dizem na tjeme, onako kao sto to rade turisti na moru. No, sve je to samo kratkotrajno rjesenje jednog dubokog i ozbiljnog problema sa kojim se svakodnevno moram hvatati u kostac.

Neka mi Zdravko jos jednom samo pisne i ima da ga nema. Zapravo, ima li ga uopce jos?

- 11:59 - Komentari (47) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>