Marketing
Vozim ko musko, parkiram ko zensko
Oduvijek htjedoh izrec ovu mudru izreku, ali nikako da dobijem priliku. Sto ne znaci da nije istinita. Dapace, istinitija izjava od ove ne postoji. Sto se mene tice. Logicno. Necu trosit previse zrnja i suhog drvlja na nju, ali jest, vozim perfektno (upadam, ispadam, preticem, ne podnosim da je itko ispred mene, odnosno naslijedih cacin gen za inatljenje i nadmudrivanje dok vozikam naokolo), ali za diverzantsku akciju zvanu sparkirat se, boze sacuvaj! Nikakvi retrovizori, ogledala sa strane, buljenja kroz otvoreni prozor ne pomazu. Pa se onda postavlja pitanje kako to da covjek ne moze gledat ko ptica, i sa lijeve i desne strane istovremeno? Oko tamo, oko onamo i da vidis kako ne bi bilo problema sa sparkiravanjem kako spada. Ovako, em se zagledas u lijevu, sjebes desnu stranu. I obrnuto. Isto i sa skiljenjem naprijed/natrag. Netom pogledas naprijed da se nisi preblizu natandrcio onom ispred tebe, kad ono, garantirano se nesto desava iza. Nekoordiniranost. Da. Jako teska tema. JEL' IMAM MJESTA? NIJE LI PRETIJESNO? Ne znam kako to cudnovato izgleda da nemam mjesta dok sjedim u autu, a kad izadjem vani onda se vidi iz aviona da imam mjesta za smjestit par tona balvana izmedju zida i auta. To je neka ozbiljno opaka opticka percepcija koja vara i obmanjuje nesretne vizualno-percepcijski nesposobne spodobe poput mene.
Venice Beach
A tek odlucivanje gdje cu zasjest! Ovo mjesto hocu, ovo necu, ovo mi je preseljacko, ovo mi je preblizu zida, ovo ima losu karmu, u ovo garant necu upast. I taman odlucim proci to neko mjesto, ali frakcija sekunde cini svoje u zenskom primozgu i zapravo shvatim da ja u to mjesto ipak hocu. No, kut stajanja auta vise se ne poklapa i onda slijedi citav niz saljivo-posalicnih peripetija kako iskobeljat pravi kut za uguzit se tamo. Manevriraj tamo-amo, desno-lijevo, bog-djavo, pizda materina, sta sve ne, prodje 945 minuta, a jos uvijek se vrtim ko ringispil pod istim kutem. Ista meta, isto odstojanje. Ni makac, a sve okrecem volan, auto ide naprijed-natrag, a nikakvog pomaka. Sto me uvijek zna iscudit. Treba i to znat. Treba se i za to izborit. Treba medalju i za to zaradit.
Pa se onda probaj ugnjiezdit pokusavsi parkirat u rikverc. To mi ide marginalno bolje nego ovi ostali pokusaji, ali svejedno: bulji, panicari, ponekad malko i zagrebi svoj auto reda radi (ko ga shisha, i ovako i onako je 100% moj, dakle, bez kredita jest). Najmilije mi je ipak kad se nadobudni muskarci nadju u blizini i prave se veliki pomagaci nespretnijem spolu. Ispupce trbusinu, dignu nos do nebesa, stave seretski smijesak na lice te onda stanu mahat rukama, glavom i nogama i davat mi naputke: sad desno, sad lijevo, sad vamo, sad tamo. I istovremeno cvatu jer se teorija zena parkiracica jos jednom potvrdila da je neosporivo armirano-betonsko cvrsta.
I sve to usprkos tome sto je paralelno parkiranje bilo sastavni dio mog vozackog ovdje. Kojeg polozih iz prve.
Post je objavljen 05.06.2006. u 11:45 sati.