Marketing
Necu da se nerviram, necu da se sekiram
Stigoh natrag u relativnu ledaru. I naravno, na poso. Ushicenje koje osjetih prilikom krocenja preko poslovnog mi praga premilog ne bih htjela prosipati po ovim prostorima. Previse bi bilo dirljivo. No, zapravo, uvijek mi je prvih par dana posla (nakon godisnjeg) nekako bajkovito divno. Trnoruzica, Snjeguljica. Jos si uljuljkan u iluziju da ce od sad bit sve sredjeno ko puter sa kruhom, da te nece gnjavatat, da se neces nervirat i bunit ko Grk u 'apsu.
Sjedas mirno i stalozeno na vlak ocaja, strahote i beznadja, piljis u imaginarnu tocku u jednistvenom zen-post-godisnjem stanju. Ne nervira te ni komjuter koji sjedi do tebe i cija glava kleca na tvoje rame (sve dok ne pocne slinit, ali to je druga prica); ni komjuter zena na povratku koja vadi plasticnu zdjelicu sa nekom salatom i pocne je zvakat tik do tebe (imam averziju prema ljudima koji jedu u javnosti, a da nije restoran, odnosno, primjereno mjesto za krkaonu). U jednom trenutku cak skinuh mini mi iPod sa usesa mi njeznih, tek toliko da cujem sta se laprda po prigradsko-periferijskom prijevozu londonskom. Dvoje poslovnih co'eka razglaba o citavoj englesko-Svenovoj nogometnoj reprezentanciji. Te Beckham ne vrijedi ni susenog zrna graska, usprkos onom slobodnom udarcu, te Gerrard i Owen ogromnog muskog spolovila ne valjaju, te treba sve njih na gradiliste poslat da mijesaju malter. Ko da su mene pitali.
Pa na poso i obavezno pitanjce tipa "Oh, pa kako ti je bilo na godisnjem???" Da bih im odvratila: "Ma bijase kristalno cista divota, podavih se ko riba bez skrga od vrucine i sparine." Donijeh im vec tradicionalne bajadere koje su odmah rascapali. Srecom, zaboravili su me opet malko podjebavat za bambus. Ali vec ce to oni, bez brige.
Ni najmanjim pipcima me se ne dotice inbox, debele papircine sto prekrivaju stol moj radisni, nego samo budisticki disem kroz dijafragmu i mantram u sebi. Malko me bilo izbacilo iz takta sto su u Vrancuza sad zabranili pusenje (ne znam di ce sad Big Vern dimit, a i ja sa njom???). Ali sto je to naspram moguceg sluzbenog puta u Louvre, pipave zajebancije sa izlozbenim katalogom i potencijalnog rukovanja iduce godine sa David Hockneyem Ipak moj zivot pruza nebrojene sretne i vesele trenutke!
Dajem si fore do, jedno, prekosutra.
A sad malko lokalpatriotizma za ljeto- ovo!
Post je objavljen 28.06.2006. u 09:00 sati.