The Last Broadcast

Necu da se nerviram, necu da se sekiram

Stigoh natrag u relativnu ledaru. I naravno, na poso. Ushicenje koje osjetih prilikom krocenja preko poslovnog mi praga premilog ne bih htjela prosipati po ovim prostorima. Previse bi bilo dirljivo. No, zapravo, uvijek mi je prvih par dana posla (nakon godisnjeg) nekako bajkovito divno. Trnoruzica, Snjeguljica. Jos si uljuljkan u iluziju da ce od sad bit sve sredjeno ko puter sa kruhom, da te nece gnjavatat, da se neces nervirat i bunit ko Grk u 'apsu.

Sjedas mirno i stalozeno na vlak ocaja, strahote i beznadja, piljis u imaginarnu tocku u jednistvenom zen-post-godisnjem stanju. Ne nervira te ni komjuter koji sjedi do tebe i cija glava kleca na tvoje rame (sve dok ne pocne slinit, ali to je druga prica); ni komjuter zena na povratku koja vadi plasticnu zdjelicu sa nekom salatom i pocne je zvakat tik do tebe (imam averziju prema ljudima koji jedu u javnosti, a da nije restoran, odnosno, primjereno mjesto za krkaonu). U jednom trenutku cak skinuh mini mi iPod sa usesa mi njeznih, tek toliko da cujem sta se laprda po prigradsko-periferijskom prijevozu londonskom. Dvoje poslovnih co'eka razglaba o citavoj englesko-Svenovoj nogometnoj reprezentanciji. Te Beckham ne vrijedi ni susenog zrna graska, usprkos onom slobodnom udarcu, te Gerrard i Owen ogromnog muskog spolovila ne valjaju, te treba sve njih na gradiliste poslat da mijesaju malter. Ko da su mene pitali.

Onako, nju volim pa je ubacujem di god mogu. Tuzite me upravi vodovoda.
(c) Norman Seeff