The Last Broadcast

Općenito neke slike i prilike

I tako prođje skoro tjedan dana života divnog u (polu)domovini. Prije nego će proći još jedan i prije nego se opet vratim u žrvanj kapitalizma sijaset zanimljivih događanja mi se desi. Događanja koja su sama po sebi fascinantna kao glista koja se koprca u blatu. Ali dijaspori je to ko da je vidjela mečku što igra.

* Obavezni očajnički pokušaji prepoznavanja lokalnih ljudi pripizdinskih. “Eee, gle, to ti je ona Micika što je radila u nabavi. Sjećaš se nje, jel’?” Da skratim muke i sebi i majci moj odgovor bi otprilike išao ovako: “Ah, da, naravno, uopće se nije promijenila.” A u sebi mi prolaze riječi koje, da se mogu pisati, pisale bi se velikim štampanim slovima: KOJA MICIKA, ISUSE, POJMA NEMAM! Onda ide red Micike sa “Ijoooooj, pa ti se niš nisi promenila, ne? Tak si ista ko i kad si bila mala. Ijooooj.” Divota. Što bi tek bilo da sam se promijenila, pitaj boga!? I tako se ta točka ponavlja, osim sa Micikom iz nabave, i sa Baricom iz komercijale te Štefom iz bivše općine. I svaki puta se ništa nisam promijenila.
* Također sam već uspjela upast u oko lokalnom općinskom perverznjaku koji me je oslovio sa “Punčka! Eeej, punčka!”, pri tome lamatajući šakom posred međunožja svog ofucanog. Super, sve bolje od boljeg. Slijedeći puta mi ne gine lokalni dvojnik Brad Pitta. Jedva čekam!
* Za kraj, Marisi me zvrnda na mob. Dok sam ođe. Dok sam na predivnom i prejeftinom roamingu. Dring. Alo, ja sam. Oš doć, ovo, ono… Poskočih od užasa jerbo ću platit masno dio razgovora pa joj telegrafski odgovaram: “Ja. Rvacka. Ne mogu.” Ona: “Rvacka??? WARGH!” Ja: “WARGH!” Klik. Najbolji telefonski razgovor ikad. Ko hoće da se žali i da pobije ovu izjavu, neka se slobodno javi, ja da ga vidim!
* U birtijama okolnim ne možeš kupit flašu vode za iznijet vani. “Je, mi vam to tu ne držimo.”

Vužgi ga Blaž!