Reko' vec jednom neku supermudru o insektima i kako ih volim, kako me uopce ne plase i kako, ukoliko ih ugledam, obavezno otplesem jedan valcer sa njima prije nego zaurlam od straha.
S rijeci na djela, dabome. Prije par dana 10 godina mladja kolegica (da, znam, odvratna i gnjusna cinjenica, 10 godina mladja) unezvjereno rece' kao meni starijoj, iskusnijoj, mudrijoj i sve ostalo naj-naj: "E, gle, pauk na staklu! Sta da napravimo???" Pih, nema problema, mislim si, pauci su meni slatka bica neduzna. Da je, recimo, u pitanju bio ogromni nocni leptir, mislim da bih ovo pisala sa kardioloskog odsjeka neke londonske bolnice. Ni tri, ni sedam, ni deset, odo' ga pogledat. Hm, nije se bas cinilo tako jednostavno kako zamisljah u prepametnoj glavi svojoj.
Kao prvo, imao je uzasno dlakave noge. Toliko dlakave da se iz aviona propelerca to moglo jasno vidit. To me je odmah malko bilo izbacilo iz takta. Dobacujem premladjahnoj kolegici: "Eeeeeerrrrmmm... Ne mogu ga samo tako, ima predlakave noge. Ali sad cu ja, ne brini." Mlada i nadobudna se trese i upozorava me da ona nije sa paucima na ti, da de neka ja to sredim. Dobro, dlake, kvake, trake, sta sad, pih, da me nece jos i to uplasit!
Zatvorih oci i pokusah zamahnut papirom da ga pokupim kadli otvorih oci u zadnji cas i vrisnuh od uzasa - shvatih da je, zapravo, ogroman. Tarantula je golobradi, mrsavi mladic prema ovome orijasu. Odoh po metlu i lopaticu. Nes' majci meni utec. Ovako spremna pokusah ga odalamit metlom u lopaticu. Teoretski, naravno. A misli se samo roje li roje: ako zamahnem, da li to znaci da ce upast drito tamo gdje treba ili ce onako milo odskocit ka meni i zabit mi svoje dlacurde u prsni kos? Ili ne daj boze da zavrsi u kosi mojoj milenoj!!! K tome udjose i neki posjetioci, a sad da vristim ko kuga pred njima, e, to mi ponos nije dozvoljavao. Pa uzmaknuh pedalj.
Posjetioci odose kako i dodjose, ja se opet nameracih. Ovog puta paucetina bijase vec na sasvim drugom mjestu. Jebemti, kako su brzi, mislih si, taj bi me mogo u cas posla za dorucak slistit. Mladjahna kolegica promatra i ocekuje moju herojsku ofenzivu. Pravim se luda, pravim se kul, a trese mi se donji ves. Opet hocu probat, ulaze neki penzici. E, pa sad, ne mogu se jos i pred penzicima izblamirat. Ustuknuh.
I tako par puta. Drz'-ne daj. Idi mi-dodji mi. Kolegica i dalje ocekuje partizansku pobjedu moju, a ja je ne htjedoh razocarat. Na kraju se zajapurih, zaletih, vrisnuh iz petnih zila par puta, cudoviste zakacilo za metlu (cak nije ni htjelo upast u lopaticu), te ga zdusno stresoh vani.
Laknulo mi bilo. A kolegica mi je pljeskala na uspjehu. Poruka mladima: samo vi fino slusajte starije i zivot ce vam bit puno laksi.
Paraguayos, República o muerte!
Nuestro brío nos dío libertad...
I tako dalje. Ovog podneva. Samo na nasem (a mozda i vasem) ekranu. Ole!
Post je objavljen 10.06.2006. u 11:12 sati.