The Last Broadcast

Da li da pustim modu?

Pusti, pusti modu. Rece jednom Zdravko Colic. Zacudo, ostade ziv. Jer je musko, valjda, sta ja znam?? Zato mu je i lako tako laprdat.

Recimo, ima jedna stvar koju ne pustam. Pa nek si Zdravko misli ako bas hoce (to sigurno). Regina pisase o suncanim naocalama. Onim sa velikim okvirima. E, pa moje su kostale basnoslovnih 12 funti. Oliti 120 i nesto sitno kuna i jos valjda pokoja lipa (sad vidim da su u pola cijene, ali ta nisam ja od jucer da se sad idem cjenkat). Obozavam ih natakarit na nos svoj premali i tako izigravat bijesne gliste ponaokolo. Pogotovo jer ti prekriju i oko i kapak i trepavicu i obrvu jednim mudrim potezom. Kao neki oveci televizijski ekran. Mislis, papparazzi te ganjaju ponaokolo, a ti se krijes sa 'vakvim monstrumom na ocima. Divna stvar, masta i iluzija. Nekako odmah dignem nos do neba, hodam korakom preodlucnim, ko da iza mene sluge vuku 100 kila tezak Louis Vuitton pun drangulija, a ja licno zurim na jutarnju kavu sa Vincentom u New Yorku. A na celu sama sebi ispisem Make way, chic person coming through!

So far, so good. Iluzija se lijepo odmotava. Naocale se grcevito drze nosurine, iako sunca za vidit nema vec citavih mjesec dana, kratke rukave zadnji puta obukoh prosle godine, a centralno trosim ko pijan covjek plot. I onda se usudi prikazat problem koji me nece spriject da ih i dalje nosim. Ali nervira, brate, nervira! Naime, u kojem zbunju lezi bizon?

Magla. Zamaglica. Kad covjek dise, tj izdise. Topli ljudski dah na staklima velicine Burkine Faso. Ko da imam mrenu. Valjda zbog velicine stakala, stajaznam. Mozda ima i neko znanstveno objasnjenje. No, svaki puta ista stvar. U roku od 8 sekundi ne vidim ni prst pred nosom. U roku od 8 sekundi zacudim se da otkud ova magla pred ocima mi (prokleti bili najavljivaci vremena sto uvijek fulaju)??? Pa kao mislim, proci ce, samo disi duboko, nemoj se zamarat, sad ce to, evo, progledat ces i bit kul istovremeno.

Pa cekam. Pa prolaze minute. Pa me neizmjerno nervira. Ko kad te svrbi posred ledja, a ti se ne mos' posvrbit. Pa poludis. E, pa poludim i ja ovako. A magla jos uvijek pada mi pred oci. Pa probam gledat kroz prozor vlaka. Nista. Probam citat. Nista. Probam buljit. Mater mu, ni to mi ne ide! Probam ne disat jer upravo zato mi se i magli pred ocima. Nakon 2 sekunde vec se zajapurim i moram hvatat zrak. Hm. Sad mi je vec svega popreko glave i odlucujem se borit svim snagama.

Kazem samoj sebi, takva teska seljacina ipak nisam da ih skinem, obrisem i ponovo nakindjurim na nos. Ih! Moja strategija je puno diskretnija i efektnija: dignem ih tek toliko da malko zraka udje u njih i ubije maglu. Pa ih opet spustim. Pa se opet zamagle. Jos gore nego prije. Pa proces ponavljam jedno 345 puta u jedno sat vremena. I to onako, diskretno. Kao, nu, vidi, namjestam ih, uopce ih ne dizem. A magla sve gusca i gusca. Esenti trendy naocale i sve. Pa ih dizem na tjeme, onako kao sto to rade turisti na moru. No, sve je to samo kratkotrajno rjesenje jednog dubokog i ozbiljnog problema sa kojim se svakodnevno moram hvatati u kostac.

Neka mi Zdravko jos jednom samo pisne i ima da ga nema. Zapravo, ima li ga uopce jos?