The Last Broadcast

Voznja na Pleso u autu bez klime francuske proizvodnje i marokanska govedja kobasica

Savrsen svrsetak jos savrsenijeg (polu)godisnjeg odmora kojeg provedoh sto u grudima domovine po drzavljanstvu, sto u njedrima domovine po materinjem jeziku. I vozika mene bratova zena do Plesa. Odnosno, pokusava. Posto iza zasjedose necaci. 10 i 4 i po' godine. Prolazimo mi preko zagorskih brega krivudavih. "MAMA, udario me!!!" "Nisam!" "Jesi!" "Mama, potrgao mi je moju najbolju majicu!!" "Nisam!" "Buaaaaa, skrampala me je!" "Ti si glup!" "Nisam!" "Ti si beba!" "Nisam!" I tako u nedogled. A mama im vozi i istovremeno vice na njih; jednom rukom drzi volan, drugom ih tamo iza usutkava. Ja se smjeskam i istovremeno krajickom mozga (kako samo nevjernici i bogohulci poput mene znaju) boga molim da zivi i zdravi dodjemo na odrediste.

A klime nema. Vrucina. Drndavanje i po'. Traktori zajasili posvuda i sad pretici ti po zavojima. Pa neki zagorski psi koji trce za autima pa ih sad ti ne zgazi ako mozes! Fino, bogami, mislim si, stic' cu na Pleso ko kutija bajadera u gepeku ovog predivnog limenog autica francuskog. BEZ KLIME!! Na kraju moralo se ici na plan B poradi necaka koji su se zakrvili do kraja. Te mala nervozna jer treba otic na rodjendan, te mali nervozan jerbo mu je dosta vozikanja. Pa brze-bolje iskrcavanje trupa djecjih (djecja posla - sasvim vrijedi ona stara sa lijeganjem, djecom i budjenjem u ne bas najboljem izdanju).

Slijedi prestrojavanje. Nastavak puta bijase sa burazom, minus zena i djeca. I dalje skapavam od vrucine, a buraz vozi ko glista po Sahari - dakle, sporije ne moze. Te mi govori, vidis, tu ti se ide na Bundek (taj famozni Bundek za kojeg samo cuh, a ne pohodih ga nikad), tu ti je ovo, tu ti je ono. Mislim si, bolje ti je da me izvozis i dovedes do odredista, ali zapravo, bijase mi svejedno na onoj goropadnoj vrucini. I ovako se na Pleso stigne u cas posla. Odnosno, zaboravih da je Zagreb majusan i sicusan u odnosu na London (u koji se sjatila skoro dupla populacija Rvacke) gdje ti treba citavo desetljece da stignes iz centra u centar, a kamoli izvan!

Ne bijah vidno razocarana kad mi je konobar donio bijelu kavu. Da, da, naucih da bijela kava ne znaci ona Kneipova, nego nesto kao odje latte; a uporno trazih kavu sa mlijekom koja mi bijase bljak; ali progledah i onda se ponasah ko bona fide stanovnik Zagreba - prosto covjek da ne povjeruje da u njemu provedoh samo osminu zivota mog dosadasnjeg. Dokaz bona fidastine moje zagrebacke bijase kad razrogacih oci na 17 kuna za doticnu bijelu kavu; a na autobusnom kolodvoru je mos' dobit za samo 9 kuna. Ili rijecima: devedeset penija. Napredujem.

Ali razocarase me konobar koji ne bijase onaj famozni koji laprda na svakojakim jezicima, a koji me revno sluzise zadnijh par puta. Od muke iskoristih priliku da kupim kutiju cigareta za 2 funte. 20 kuna. Sva sreca da ne zivim u Rvackoj. Inace bih si vec sad bukirala krevet u plucnom krilu, odnosno odjelu neke bolnice. Navrat-nanos ispusih 3 cigarete, i to tako da jedva da i vidih da mi neki dim izlazi bilo iz usta, bilo iz nosa. Dakle, nagutah ga se do kraja. Profesionalno, nema sto! Sva sreca da je odje kutija Marlboro Lights 5 funti.

I sad, tamo-amo, Wizz Air gore-dolje, kriticki narod rvacki (zena do mene svojem muzu: "Tjah, gle, stjuardesa, a ne zna izgovarat engleski!"), povratak u kapitalizam koji zivot znaci i odmah iduci dan na poso. Kadli, kuhar Marokanac odluci radit rostilj. Pa kao neki marokanski rostilj. Na meniju sve sama janjetina. Janjeci burger. Pa janjeca kobasica. Erm. A kolega Jamajkanac do mene razrogacio oci od uzbudjenja. Dakle, ne mogu Marokancu rec' da cu janjetinu jest ko karton od kutije za televizor. Jerbo bi to znacilo da bi me Jamajkanac prokuzio. Tanka je linija od janjetine do ovcetine. Pa se opet uzvrpoljih na veliko. Sva sreca bijase neka govedska opcija kobasice. Kao, neka famozna marokanska kobasicetina. Rece on "To ti mi jedemo u Maroku. A jede se u Vrancuskoj, tek da znas!" Aj, daj to, reko' ja njemu. Dobro prodjoh. Barem mi se tako cini.