The Last Broadcast

utorak, 28.06.2005.

Boys had better beware, you could seem a wasted affair

Boys had better beware, you could seem to colour your hair. Or on a wig, you already spent all the dough to cover your rent.

Hmm, dao mi je ideju Jurop, tako da se njemu (i upravi vodovoda, naravno) mozete zaliti zbog toga sto cu danas okaljati sveto ime sljakera. Pri tome ne mislim na obicnog sljakera, vec na onog britanskog, koji spada u posebnu vrstu. Ovdje postoji kolektivni naziv za goreokarakteriziranu osobu: white van man. Zasto bas covjek u bijelom kombiju? Zato jer vecina njih posjeduje takvo elitno vozilo zvano Ford Transit kojim upravljaju ko seljak s traktorom koji ore njivu: dakle, prvo i osnovno kod sljakera jest da voze ko da su jedini na cesti. Da li su polozili vozacki ili im kombi ima kasko ili je prosao tehnicki, ili im je kombi toliko izjeden od rdje, to su sve minorne i usputne cinjenice. Moram priznati da su mi takvi posebna poslastica za preteknuti na cesti. I ovako ne podnosim da je netko ispred mene, a jos kad skuzim da je pod a) ili sljaker s bijelim kombijem, ili b) penzic koji vozika 3km/h, ili c) zena vozac, napadam bez ikakvog pardona i ne sramim se zbog toga.

Osim ovakvog izuzetno sofisticiranog prijevoznog sredstva (za raznorazni alat, skele, vrece cementa, svinjske polovice i hrpe starih brojeva Daily Sporta), britanski sljaker voli sebe vidjeti kao jednog sofisticiranog muskarca koji debelo vodi u modnim vodama ispred nas obicnih smrtnika. Pod obaveznu odoru tu spadaju prekratke hlace koje mu pokrivaju pola guzice pa nas onda zaslijepe gornjom polovicom dupeta. Jos pogotovo kad se onako lezerno-seretski sagnu: zenska srca brze kucaju, feromoni se bahate.

Mogu garantirati da se barem 50% britanskh sljakera odaziva na plemenita imena poput Dave, Mick, Steve, Gaz. U mojoj pripizdini postoji neka sljakerska firma (ono, opcenito rusenje starih zgrada, gipsanje, opituravanje i soboslikarstvo) koja se zove Mick Cave. Vec pocnem biljezit broj telefona da ih nazovem i na narucim da mi dovedu sefa da mi on osobno omalja zidove, kad ono... Vidim da je M, a ne N...

Britanski sljaker NEMA plocice. Nema isklesan torzo poput onog frajera u Diet Coke reklami otprije pet-deset godina. Sise koje vise: to ima. Trbusinu, koja se razlijeva ispod prekratke majice, isto tako. Ako ste ikada culi ista suprotno, lazu vas. Isklesan torzo postoji samo kod onog clana Village People koji se predstavlja kao kvazi-sljaker.

Obrijana glavurda je jedan od vaznijih modnih detalja. Ako nemas obrijanu glavu nisi nitko i nista u sljakerskom svijetu. Jos ako se nadje par tetovaza na raznoraznim dijelovima tijela, to bolje. Piercings nisu bas nesto jako popularni. Mislim da je to znak gejpederstva u svijetu BS.

BS (britanski sljaker) dan zapocne sa engleskim doruckom: krvavice, spek, przena jaja i przeni kruh, przene gljive i paradajz. U caj obicno stavi 9 zlicica secera. Loce pivo bez pjene (lager). Jos uvijek je popularna i cackalica, onako neobavezno klateci se u ustima Obrazuje se citajuci raznorazna stiva poput Daily Sporta i The Suna, a vikendom je tu i News of the World. Na svom bijelom kombiju ljeti zna razvit i Englesku zastavu. Oni malo vise inteligentniji tu zastavu i opituraju na haubi kombija.

Ipak, nema ljepseg nego cuti poetske komplimente (Corr blimey!) ako se kojim slucajem nadjete u blizini gradjevinskih i inih radova. Takvu izuzetnu cas i srecu imadoh prije neki dan kad se vracah s posla mrtva izubijana. Na sebi imah natandrceno ovo (u desert boji). Stvar je u tome da ja 'vakve stvari rijetko kad tandricm na sebe. A po svemu sudeci nikada vise ni necu. Slijedilo je milozvucno komentiranje: ni sam Sheks-pir se ne bi mogao elokventnije izraziti. Da me je 'vako iskomentirao Courteney Taylor, autor gorespomenutih (na pocetku) rijeci kupila bih si jos barem nesto 'vakvog. Ah. Nikad srece!

- 11:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.06.2005.

Noel Gallagher mi je rod (podnaslov: zasto NE volim Live8)

Noel Gallagher. Osim sto se bio ozenio za babetinu koja bi se cak moze oklasificirati za nijansu gluplju od mene (na kraju je skuzio koji mu je djavo bio pa se razveo), jedino po cemu ga pamtim (osim da je clan tamo nekog benda kojeg nikad nisam mogla smislit) jest da stravicno lici na mog strica, circa 1971. (dok je ovaj bio clan jednog provincijskog nogometnog kluba koji je te kobne 1971. pobijedio neki tamo puno poznatiji klub). To, i cinjenicu da je javno priznao da 99% rijeci pjesama od Oasis (a koje je on pisao) prosto receno - govno. Da ih je napisao dok je glavinjao bespucima raznoraznih intoksicirajucih supstanci. Ajde, barem netko da prizna da njegove pjesme nece rijesiti svjetsko siromastvo, bezobrazno visoke cijene nafte i nepravde na ovom svijetu. Nego da ih je i moj macak, u napadaju lucidnosti, mogao sklepati.

A posto se tu vec cijelu vjecnost lagano laprda o tom famoznom i opet ponovljenom Live Aid koncetu (odrzat ce se 2. 7.) zvanom Live8, Noel se lijepo izrazio. Mislim, lajv ejt, kaj im sad ovo znaci (eight se ne izgovara isto kao i aid, mislim, d i t, pa razlika je ogromna). A i organski ne podnosim kad se pise sa takvim debilno-osakacenim kraticama. I luv U. I would die 4 U. EfJuSiKej Of!

Dakle, o cemu htjedoh prolaprdat ovako na brzinu? Da, Live8. Bruji se da ce ONA tamo sto je udata za ONOG sto pjeva u Coldplay-u kuhat caj i dijelit kekse bekstejdz. Bez da trazi da joj se plati konobarenje. Ali jadna nece moc nit izist kekse, nit' ista popit: makrobiotski nacin prehrane zabranjuje kafein i rafinirani secer. P. Diddy (ili kako se vec najnovije zove) ce se morati odreci svojih pravih dijamanata koje uvijek nosi i morat ce natandrcit lazne, kao u znak postovanja prema ovima za koje se manifestacija i odrzava. Oh, kako dirljivo od njega!

Slazem se u potpunosti sa stricem, odnosno, Noelom. Nikako da se ufuram u cijeli taj ah, ah, peace, love, dajte novce jadnim ljudima, oh, mi smo tako pametni i vazni i nastupit cemo na koncertu da pomognemo jer smo, oh, tako altruisticki nastrojeni. Mislim, OK, ideja kao takve je vrijedna paznje. Teoretski. Ali ima li to ikakvog smisla osim da svatko tko prisustvuje izmuze maksimalni publicitet? Za sebe i svoj najnovji nadolazeci singl/kvazi-projekt? Koliko ce ova manifestacija pomoci onima za koje se tako zalazu? A koliko ce para biti ulupano da bi se platile raznorazne pristojbe, racuni, ovo-ono, umjesto da se svi koji se zalazu za takve dobrotvorne manifestacije odreknu honorara? Mozda bi to ipak bilo malo previse altruisticki? Ili koliko para ce otici upravo onima koji su izazvali glad, neimastinu i sveopcu bijedu? Ali dobro, dajte mladima dernek, nek se zabavljaju, to je dobro, u grob s nama metuzalemima-cinicima.

Drugo, ne moras se pokazivati 24/7 i brujiti koliko ti mrzis nepravdu i neimastinu i da hoces pomoci svijetu da bude bolje mjesto za sve nas (popaljeno iz hipi literature). Suti i radi, doniraj i potpomazi anonimno. Dobro Noel kaze - nece, recimo, Dab(l)ja, videci Status Quo kako se gerijatrijski drece sa gitarama (pri tom misleci na to kako ce majstoru sutra platit racun za pedesti bazen u kucetini na Bahamima), mater mu bozju, pa nemoguce da nisam to prije shvatio? Dabome, otpisat cu dug zemljama treceg svijeta, evo, sad odmah, docim mi se vrati Condoleezza s godisnjeg.

Iako, moram priznati da sam buljeci u originalni Live Aid prosjedila citavih 24 sata pred teveom, sve revno snimajuci na kazete. Najvise me bio impresionirao Sting koji se bio skinuo do pojasa, te onako znojan i misicav (lobotomija dobrog ukusa s moje strane) odgulio par pjesama. Evo, jos i dan danas znam sto kaze kad je publika pokusala pjevat sa njime. You can do this better... Much better!

Edmund Burkeova izjava if you want evil to triumph, all that is required is for good men to do nothing drzi, ali trebas, brate, uklonit razlog, a ne samo krpat posljedice. Maknuti raznorazne diktatore i korumpirane rezime (postavljeni, hmmm, od strane tzv. Zapada) koji se bogate dok narod gladuje. Uglavnom, sigurno ce Live8 rijesit sve sto rijesit pozeljeti mozes. Sigurno ce se izdat parstokomada dozlaboga dosadnih live albuma, prodat ce se gomila majica, piva, pecenih kobasica, magicnih gljiva (koje, usput budi receno, uskoro postaju ilegalne, dakle, klasificirat ce se kao klasa 1 droga poput heroina), krda bizona ce i dalje rezati na nepravdu po citavom svijetu, a ovih par sto sjede odozgora i drze samar i uzde da se krda kopitama ne ritnu ce i dalje biti sretni i veseli. Mislim, Bobe, svaka ti cast za ideju, ali... Zivili i uzivajte u spektaklu! Tko god kaze da nemam pojma o cemu pricam (sto je, erm, cista istina, ali svejedno cu mu rec) magarac je bio!

- 13:07 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.06.2005.

Kako se dijasporaska inteligencija odmara u cetiri zida

UVOD
Tko kaze da rvacka dijaspora samo rmba, crnci i puni krvavo zaradjene pare u jastuke, carape i ispod parketa? Tko kaze da samo zivimo da se dofuramo u zlatnoj kociji doma za ljetne praznike i bahatimo se po domacim selima, rasipajuci raznorazne strane valute? Tko to kaze da je Vladimir Savicevic - Cobi u pravu? Dolje stereotipi!

RAZRADA
Neizmjerno sam sretna jerbo mi je pocela nova sezona moje omiljene i mozdano-stimulativne serije Mile High (gdje si piloti i zene piloti krate vrijeme izmedju letova izvodeci poker striptiz; naravno, kako to i biva u stvarnom zivotu, samo pitajte kakvog pilota). Umjesto da sam se bavila vezom i goblenima, odstrikala par redova jedan-pravo-jedan-krivo boda ili da sam se posvetila kuci, kucnim i inim poslovima i kuhanju, ja sam se zabetonirala za poluraspadajucu si fotelju i korisno provela 60 minuta u blagotelecem bestezinskom stanju (citaj: blejala sam ko omadjijana) = obrati paznju na 'najduza recenica ikad alert'. Kao hajlajt cu iznijet jednu od bezbroj paralelnih radnji osoblja Fresh Airlinesa: osoblje koje se vracalo iz Ujedinjenih Arapskih Emirata nije stiglo dalje od Varsave jerbo im se u medjuvremenu u avionu nakotilo stado buha. Morali su se presaltati na cargo avion, u kojem su spazili par milijuna poljske valute poznatije pod imenom zloti (koje su se u funtama pretvorile u svega pola milijuna: nes' ti inflacije, jake funte i ministra financija Gordona Browna!).. Njih je pratio hrgan od covjeka. U medjuvremenu su cetvorica bukvana stjuardesa, sto muskih, sto zenskih (pametno moje osoblje, je li) dosli na ideju na koju opcenito dolaze samo genijalci sa mozdanom masom jednog suhog oraha: maznut ce pare bez da hrgan primijeti (njega su onesposobili sa kvazi-karate udarcem u bradu). Slijedile su raznorazne moralno-filozofske dileme, sale, posalice, a sve skupa protkano super inteligentnim razgovorom i kvazi Ocean's Twelve muzikom. Na kraju su spusili jerbo su morali presjedati i otfurali su se u krivi G(olf) Z(ulu) avion na krivoj pisti. Dakle, nemojte se baviti drpanjem poljskih zloti ukoliko vam mozak ne doseze barem 100g zive vage. Mislim da je sveukupna mozdana masa ove cetvorice otprilike 97g. Tako blizu, a opet tako daleko: damn!

ZAKLJUCAK
No, ovo je tek mali djelic citave plejade prljavih i jos prljavijih rabota u seriji koju cak i Marisi, kraljica raznoraznih pljesnivo-sirnatih produkcija, odbija gledati. Mislim da to sve govori. Ucrvala mi ova vrucina i ovo malo inteligencije koju sam navodno nekad davno posjedovala. Tako mi barem govore.

- 12:42 - Komentari (23) - Isprintaj - #

utorak, 21.06.2005.

Pocetak ljetnih gluparija

Nedavno procitah da je izasla knjiga tipa 100 najtuznijih pjesama (nema bas neke vezije s poezijom, dakle, onih pjesama koje se pjevaju). Tipa 100 pjesama plodne za rezanje zila/vena. Kao, ljudi se vise zapale za srcedrapateljne pjesme nego za one druge. Sto moze proci pod koliku-toliku istinu. Ono, eeee, i ja sam prosao/la kroz sve to. Drugim rijecima, opet opravdava onu metuzalemsku teoriju da je 6034 puta lakse kukat (sveopcenito se drecat), plakat (sveopcenito suze gorke ronit) i pickarat na sav svijet nego slusajuci Chumbawambu i rec Jebe mi se za sve, daj jos jednu pivu. Znam po sebi jerbo provedoh najbolje teenage godine kukajuci i naricuci kako je zivot sranje, kako me nitko ne razumije. Stravicno. Umjesto da sam gledala Evroviziju 1990. u kojem je nastupala Tajci, ja se zatvorila u sobu iz protesta i 'osla ucit marskizam. Strava i uzas! I onda sam ocekivala da cu na takav nacin zbarit kakvog komada. Ma, malo sutra!

Ovo nije lista najplacljivijih, emocionalno-nabijenih pjesama, nego samo izuzetno pametno i duboko kvazi-analiziranje u nedostatku pametnijeg posla prvog dana ljeta.

Athlete- Wires
Slaba sam na rijeci koje opisuju 'vakvo ridanje nad sudbom kletom. Mislim da se frajeru raspada rilejsnsip. Barem tako moj mozak-bukva to interpretira. Jos kad spomene bozicne svjecice u jednom dijelu (u kombinaciji sa nezaobilaznim gudalima), umrem.

Fleetwood Mac - Dreams
Oduvijek sam bila slaba na Stevie Nicks, moja ultimate rock chick, i na njezino kvazi-misticno ufuravanje.

The Verve - History
Opet otkrivam jednu od mojih bezbrojnih slabosti, a to je prepotentni Richard Ashcroft koji misli da se svijet okrece oko njegove osi i koji se bavi takvim vaznim zivotnim pitanjima tipa, tko smo mi na ovome svijetu i kako funkcioniramo? Opet me gudala u pjesmi dovode na tanki led. Misllim da sam skriveni obozavvalac uber-patetike. Da, bit ce da je tako.

Beck - Lost Cause
E, pa ako ovo nije za izrezuckat neki dio vlastitog tijela, onda nista nije. Mislim da su ga brojni ljudi pitali je li mu dobro nakon sto su culi ovu pjesmu. Nije ni cudo (ostavila ga cura, bla, bla, bla). Di su mi papirnate maramice?

Pete Doherty & Wolfman - For Lovers. I nije toliko picko-placljiva, koliko sam ja jedna histericna baba kod koje bi konverzacija mogla teci otprilike ovako:

On - Zasto places, boga ti tvoga??
Ona - Joj, pa neee znaaam, tako sam sretnaaaa.

O, Boze, sta se moze??

Procitah ovo jutros i prosto ne mogu vjerovati bezobrazluku i bahatosti prokletih privatiziranih kompanija koje kolo vode u ovom kaosu od zeljeznica na ovom blesavom otoku ovaca. Jer spiskaju pare na raznorazne managere i radna mjesta koja prodaju uglavnom maglu, je, sad bi oni nama, koji MORAMO koristiti vlakove u spici (dakle, izmedju 7 i 9 ujutro, te 4 i 7 popodne), nakalemili jos dodatnu cijenu bas zbog toga. E, pa ne moze, dragi moji neranimajkovci, NE MOZE! Umjesto da udruga blesavih seljaka i vlastodrzaca, (poznatija pod kolektivnim nazivom vlada), ulaze u javni prijevoz, oni jos dalje skresavaju budzet. I onda jos imaju obraza reci, eee, pa nemojte toliko koristiti aute. Vidim sad da ce nama sljakerima skoro pa zabranit koristiti i vlakove s kojima se tako velebno dofuravamo do radnih mjesta (u stilu, naravno, da se ne zaboravi: sve svila i kadifa po tim vagonima). Sad ce ispasti da cu morati samoj sebi placati da idem na posao. Savrseno! Ma, more idem se odselit u tu Jameriku: ako i nema javnog prijevoza, imas brate auto koji te kosta frakciju uzdrzavanja kao ovdje. Gdje je benzin toliko jeftin da mi dodje da si ga natocim u flasu i sama malo popijem. Gdje je parkiranje toliko rasprostrto i gdje ima mjesta u svako doba dana. A ne ovaj otok pristojinih, samozvanih vladara svijeta (to je drzalo vodu u, recimo, 18. stoljecu)

Jos ovako pod friskim dojmom Las Vegasa procitah Mobyjevu verziju. Nemam sto nadodati. Samo sto meni nisu u facu lapdancirale golisave spodobe. Ah, slava, tko bi je uopce htio?

- 11:35 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.06.2005.

Gospels by Xiola, part 1: summer fashion no-nos

Pripeklo je napokon sunce i ovdje. I to bas ono, pravo pripeklo, da glava boli. Jest da se vise osjeca ogroman postotak vlage u zraku pa to sve skupa izgleda kao da ti je nilski konj zajasio na vrat, ali bogamu, pa ipak je ovo UK (bez anarhije, na zalost). Dakle, s tipicnim britanskim ponosom novine i televizija su vec danima trubile na sva zvona ovu senzacionalnu vijest, da ce vikend bit ubijboze vruc (iliti u dobrom duhu The Suna, phwoar, scorchio). Likovalo se kako ce nam bit toplije nego na iznimno mondenoj spanjolskoj obali zvanoj Costa del Sol na koju ide samo probrano plemstvo JuKeja u obliku hrgana obrijanih glavurda i tetovaza, plus pivskih mjesina i pripadajucih im zenskih ekvivalenata puti boje raskuvanog jastoga (e, sad nemam pojma je li metafora odrazava piscevu zamisao, ali cinila mi se dosta zgodna i zavodljiva). Ovakvi dani su prava rijetkost tako da se diljem lijepog naseg otoka odrzavaju bezbrojni zagorili rostilji, pocapaju se svi sladoledi iz ducana, plaze se napune vec od 7 ujutro (ko ova moja lokalna u Brightonu) i nastane sveopce stanje u narodu poznatije pod nazivom udri brigu na veselje.

Osim ovih opcenitih socio-populacijskih osobina, 'vakvo vrijeme probudi u vecini jacespolne UK populacije jednu ogromnu plimu neukusa. Zapravo, mozda to i nije neukus vecini, ali u mene proizvede reakciju ekvivalentnu lizanju soli s poluzrelog limuna. Vjerujem da ima jos stotine strahota i grozota s kojima bih mogla plasiti malu djecu po vrticima do iznemoglosti. Ali pokusat cu se ograniciti na par bitnih, tj na one koje se vide iz aviona i izazivaju kolaps sistema. Redoslijed je sasvim slucajan jer su svi podjednako odurni.

Recimo, britanski muzjaci osjecaju neodoljivu potrebu da se razgolite na jedan sasvim osebujan nacin. Prvenstveno tu mislim na onaj horror od horrora: sandale u kombinaciji sa carapama. Sandala kao takvih se grozim vec po defaultu jerbo otkrivaju i prste i petu. Jos kad se sofisticirano iskombinira sa carapama, nema boljeg melema za moje oci. Zapravo, takva kombinacija se i ne cini toliko blesava koliko i izgleda jerbo nikad ne znas s britanskim vremenom: ovako ubijes dvije muhe jednim udarcem. Em si opremljen za vrucinu, em za kisu. Kad vidim nesto takvo ocajnicki ne pokusavam zamisliti kako mu noge kuhaju u sandalama. Ali ne ide bas. Mind is a powerful thing. I obavezno mislim da nisu odrezali nokte na noznim prstima otkako su Bay City Rollers imali zadnji hit.

Materijal koji je ovdje izgleda omiljen od strane pucanstva, pogotovo onog koji se obicno opisuje kao sredovjecni jest poliester. Poliester ljeti. To je kao da ti na celu pise oprez, perem se, a ipak smrdim. Poliester su umjetna vlakna. Odjeca od poliestera nije bas jaka na ventilaciji, tj da se izrazim seljacki, koza ti ne dihta. Dakle, oznojis li se, jadna ti majka! Tj jadna majka onome tko mu se nadje u uzem (a i sirem) radijusu. Zato ljudi padaju u nesvijest po podzemnim zeljeznicama, zbog takvih lumena. Jos k tome izazivaju statiku kad ih pokusas povuci za vestu i prodrmati Eeeej, covjece, poliester!!! Ovo je opet jedan unisex problem.

Zatim, kratke hlace, one iznad koljena. Jos pogotovo one VRLO kratke, koje skoro pa zuljaju u preponama. Ne znam zasto, ali musko u takvim kratkim hlacama u mene izaziva opcenitu nervozu. Mozda je to ekvivalent kad sisata zena obuce vrlo usku majicu pa kad je covjek vidi, ne zna gdje bi pogledao (a pogled ga hipnotizirajuce-automatski vuce na gravitacijsko podrucje broj 1)? Jedino sto ja njima ne buljim u crotch zato jer sam abnormalno fascinirana potencijalnom velicinom koja bi se mogla skrivati iza vrata, nego jednostavno sto... E, pa nekad covjeka magnetiziraju i izuzetno uzasne stvari. Obicno takvo nesto ne obuku oni mladjahni i prposni kojima bi se mozda takvo nesto i moglo oprostiti (pod uvjetom da u faci izgledaju kao klonovi Jakoba Dylana - moja nova opsesija), nego oni takozvano sredovjecni gospodini i businessmani na godisnjem. Mogu se izraziti jedino jednom engleskom krilaticom koja najbolje opisuje tavu situaciju: Nasty piece of work! A u kombinaciji sa carapama i sandalama prizor moze postati vrlo nenadjebiv!

Primjecujem da ipak nisam spomenula horror broj jedan, koji se ne odnosi samo na muskarce vec je onako, liberalan: za oba spola. Da, da, japanke. Ipak mislim da one zasluzuju jedan zasebni ranting and raving post. Japanke. Uh, covjece, don't get me started! Mislim da cu trebati jednom otici na Speaker's Corner u Hyde Parku i olaksati si dusu u svezi ove problematike. Da, svijet ce onda postati bolje mjesto za sve nas!

Slika: Talitha Pol Getty, druga zena pokojnog John Paul Gettyja II, koja je otegla papke u bazenu u Maroku, obucena u pelcmantil. Sina su nazvali Tara Gabriel Galaxy Gramophone Getty. Naravoucenije za ove vruce dane: nemojte se istovremeno drogirati i smisljati kako nazvati svoju tek rodjenu djecu.

- 11:25 - Komentari (31) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.06.2005.

Kalifornia

Samo da napomenem da mi se sve vise poceo svidjati Brad Pitt. Uzas. Mora da je to posljedica 8-satne voznje avionom u stoka-klasi i gledanja Deltinog tzv. entertainment programa gdje su prikazivali Ocean's Twelve.

Jucer me je prao jedan od onih tipicnih dana poznatiji pod nazivom prvi dan povratka nakon fantasticnog godisnjeg. Dan kad ti je jos uvijek svejedno sto u inboxu imas 452 mailova. Dan kad si jos pod narkotickim djelovanjem jetlaga pa jos uvijek ne primjecujes cinjenice poput ove da je jucer u Londonu bila ledara s kisom i vjetrom. I to da sam navecer morala ukljucit centralno grijanje. Dan kad te odmah zadesi sveopci sastanak NAKON radnog vremena. I kad saznas da sefica planira tzv. away day gdje cemo morati uciti o samima sebi, hodati preko vruceg ugljena i sveopcenito mlatit praznu slamu. 'Ko vas shisha, nirvana me jos drzi (citaj: jos uvijek 100% vjerujem da cu biti ponosni vlasnik kuce na Venice Beach). I drzat ce me valjda jos jedno 532 sekunde. Dan kad ti svi kolege od jednom kazu kako imas healthy glow (u slobodnom prijevodu da dobro i zdravo izgledam). Aj da vidimo tko ce mi od njih to reci, recimo, danas, kad ce moje lice poprimiti vrlo poznati izgled izblijedjenog pepela?! Cak vidjeh i helikopter vracajuci se s posla. Ako sam zazmirila i tako zirkala, mogla bih se zaklet da sam u LA-u i da je helikopter bio live na Fox News in hot pursuit.

Moje ruke taman stanu u Bette Davisine otiske.

Najbolji moguci kut za uslikat Hollywood slova. Kilometrima od njega. Beachwood Drive, LA.

Inace, LAX aerodrom je jedna najobicnija prcvarnica od zracne luke. Brijem da ima vise reda na kakvom lokalnom stocnom sajmu u Rvackom zagorju. Kao prvo, u oko ti upadaju najmanje tri redcuge koja se prostiru duljinom ovece pustinjske zmijetine. Bez ikakvih informacija u koji se red trebas stati. A u vrazju mater sad, mislim si: tko ziv, a tko mrtav. I cemu ti redovu uopce sluze (ko da su uzimali lekcije od fanova redova broj 1, Britanaca, ex im kolonizatora)? Ko mutava sam se stala u jedan red misleci da je to-TO. A-a. Dakle, prvi red je bio za check in. Ali ne onaj obicni gdje dobijes boarding pass i odfuraju ti kufere u crnu rupu. Nego samo dobijes boarding pass. Kufere ti NE odfuraju. Jos ti se pod nogama pocnu motat citave meksicke familije od po 100 clanova koji se svi idu masovno cekirat za Guadalajaru na salteru do tvog, ali ne stanu svi tamo pa se pocnu 'prolijevat' na okolne saltere.

Prcvarnica zvana LAX.

Tek onda stanes u red broj 2, gdje predas prtljagu na rendgenski pregled. I to cekas sve dok ti ih frajer ne pokupi. Nema da sad frknes kufere i odmaglis. Usput kad ih konacno frajer uoci, onda ti veli da imas opciju: moras cekat tamo dok ih ne izzrace do besvijesti ukoliko imas vlastiti lokot. Jer, ako ga 'oce otvorit, sumnjajuci da krijumcaris tko zna sto, moras im ti otvorit. Ili ti obiju lokot ako nije u skladu s nekim ABCDEFGHIJKL... americkim standardom. Sto moj, naravno, nije bio. Nakon pola sata takvog dernecenja u redu broj 2, konacno slijedi red broj 3.

A u redu broj 3 (iliti red za stocna krda nize kategorije), tj rendgeriraju rucnu prtljagu i tebe samog (maltene). Naravno, uocili su da moj boarding pass sadrzi slijedeca misteriozna velika slova SSSS. S tim slovima dobijes specilani VIP tretman u obliku izdvajanja na stranu. Iliti tretman poznatiji pod nazivom Diana Ross. Osjecajuci se ko da mi na celu pise dobro poznata kratica OBL koja oznacava jamerickog neprijatelja broj 1 moradoh se povuc na stranu. Pri tome sam se pokusavala ipak nekako suzdrzavat da se ozbiljno ne zapjenim jerbo su me svi ti redovi bez voznog reda maksimalno izbacivali iz takta (a meni ne treba bas puno da mi se digne tlak). "Tretirala" me je odeblja zenetina koja je pri tom pokusavala prosipati ine sale i posalice. Bas zgodno! Pogotovo sto je onaj metal detector s cime ti prelaze preko tijela stalno vristao. Jos pogotovo kad se motala oko mog grudnjaka.

Vrhunac cemernog jada uzrokovanim skorasnjim odlaskom je bila posjeta meksickoj cantini na LAX-u gdje sam uz burrito i suze skoro rezala zile slusajuci srcedrapateljne zvukove meksickih balada. Se habla espa?ol. Not.

Kako mi nedostaje!! Automatsko moje milo.

Javni prijevoz u LA. Cisti Samuel Beckett.

I jos nesto: zasto se muski moraju raskrebecit ko debele babetine-turisti iz, recimo, Las Vegasa, dok sjede u avionu? Provedoh tako nezaboravnih 8 sati leta iz Atlante (gdje presjedah) do Londona uz jednog takvog od 2 metra. I to na sjedalima u sredini aviona (i to u sendvicu-sjedalu u sredini, u redu u sredini). Nigdje ni za prismrdit prozoru. Nocna mora. Ajde, barem nije hrkao.

- 11:28 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.06.2005.

Cevapi, kajmak, ajvar i burek (i gubljenje u South Central) u Los Angelesu

Joshua Tree nacionalni park je bio vruc, prasnjav, ali neodovljiv. Iako sam i tamo zamalo pregazila 2 zmijetine. i usprkos tome sto ne vidjeh niti jednog kojota. Joshua drvece (koje, zapravo, nije drvece, nego vrsta biljke yucca) su tako nazvali Mormoni. Naime, grane drveta su ih podsjecale na proroka Joshuu koji ih gestikulirajuci zove u obecanu zemlju. Vidjeh i gomilu kaktusa koje obozavam. Bauljajuci po ovim americkim pustarama otkrila sam da se vise uopce ne bojim gustera. Dapace, poceli su me fascinirati. Zmijetine jos uvijek izbjegavam. U Joshua Tree parku sam se cak i umjereno pentravala po raznoraznim putevima. Vrucina ubija, prasine koliko hoces, nema niti jegnog oblacka, ali u pricipu sam te vrucine podnijela dosta dobro. Mislim da je to zato jer vlage u zraku skoro pa i nema. Odsjela sam bila u mjestu zvanom Twentynine Palms, koji je, izgleda, grad marinaca koji imaju bazu tamo. Svaki stup ima zakeljenu zutu masnu (masna nade) za trupe u Iraku. Svaka druga zgrada ima natpis Support our troops. Za razliku od auta koje vidjeh po LA-u gdje je vecina bila oblijepljena sa Kerry – Edwards nalijepnicama. Svaki drugi auto ima isto takve oznake. Na svakoj drugoj zgradi je izvjesena americka zastava. Na dorucku u hotelu jedan gost se pozalio da kako to da hotel nije imao niti jednu kopiju magazina Stars & Stripes.

Cholla kaktusi.

Joshua Tree

Oaza palmi.

Vozeci se iz Twentynine Palms za LA na I-10 autoputu primjetih da sam se nasla u tipicnoj LA prometnoj situaciji vec od San Bernardina (oko 120 km istocno od LA): svih 4-5 traka je bilo dupkom puno. Migoljila sam vrlo sporo (iako je bila subota, rano prijepodne, te ponekad upadoh i u car pool lane: traka u kojoj je dozvoljeno kretanje vozila koja imaju 2 ili vise putnika unutra), U medjuvremenu sam se zabavljala primjecivajuci LA predgradja koja su narodu dala takva blaga poput Motley Crue (Covina), i Tom Waitsa (Pomona). Takodjer u to doba primjetih da je sunce bilo zamijenilo sivo nebo. Ne zbog toga sto je bilo oblacno, nego zbog toga sto je to cijena koju Los Angelenos placaju za takvo besramno sluzenje autom: smog i zagadjenje. Zapravo, dan u LA uvijek zapocinje sivo i turobno. Smog se pocinje dizati tek negdje malo prije podneva. Za razliku od pustara u kojima obitavah ovih dana, gdje kristalno plavo nebo udari odmah cim proviri sunce.

Eto, gdje cu probat cevape nego u Los Angelesu, courtesy of LA bloggers!! Drugi susret bloggerske mafije na relaciji LA – London. U svih ovih 14 godina bivanja u UK nisam ni prismrdila cevapima. No, vec prije nego sam gumom zaskripala u u LA po drugi puta odmah je pao dogovor. Posto sam sad vec pa kao neki starosjedilac u LA-u odvezoh se na mjesto zlocina bez nekih velikih problema. Usput moram izdigresirat da sam se ama totalno izgubila vozeci se iz Joshua Tree nacionalnog parka (tj mjesta zvanog Twentynine Palms iliti Dva’es devet palmi) za LA. Krivo skrenuh s autoputa I-10 i eto ti gubljenja vrijednog oko sat i pol. Tj tih sat i pol sam kruzila i vrtila se oko svoje osi dok nisam nasla put do hotela blizu LAX-a. Ali nije to bilo vrcenje u prazno nego vrpoljenje po, ni manje ni vise, nego LA South Central. Oliti okrugu Los Angelesa juzno od centra u koji bas turisti i ne zalaze. Dom takvih legendi poput Snoop Dogga, Tupac Shakura, N(iggaz) W(ith) A(ttitude). In da ghetto. Mislim da sam Compton zaobisla. Srecom. No, tko zna? Mislim da sam prestala citati sto pise oko mene kad procitah natpis na jednoj zgradi South Central Family Center. Mozda sam samo bespotrebno panicarila ko tipicni turist. Ali pojedini djelovi su mi djelovali poput Massive Attack videa u Unfinished Sympathy.

Jos jedan od mnostva kaktusa u Joshua Tree parku.

Uglavnom, moj lukavi plan da provedem citav dan na Venice Beach se izjalovio zahvaljujuci toj mojoj spretnoj orijentaciji i navigaciji. Na cevapima nas je bilo oko osmero: osim standardnih LA Woman. Gastona, Ateh, upoznah I OC Dude-a, najnovijeg pin upa nekih bloggerica. Moram reci da se decko jako suzdrzavao, a da ne eksplodira svoj six-pack na sveopcu zalost zenskadije. Razgovor je tekao tipicno rvacki: od tracanja blogahaera opcenito, razglabanja Hollywood-stajl da je Tom Cruise gejpeder (i da dijeli postelju s Stevenom Spielbergom), pa sve do regionalnih razlika izmedju Splita, Lastova, Rijeke i Zagreba. Sve je to bilo popraceno udaranjem saka o stol, gromoglasnim nadvikivanjem, te besramnim dobronamjernim vrijedjanjem tipa Dalmatinci vs. Purgeri vs. Rijecani. Jelo se na tipicno nas nacin (cevapi, pljeskavice, kajmak, ajvar, luk, nase vino, cokoladne bananice): drobilo se, capalo se, govorilo se punim ustima: jednom rjecju, dernek! Zanimljivo je da toliko bloggera nisam upoznala ni kad sam bila u Zagrebu! Na kraju sam bila jedini party pooper jerbo sam se pobrala u hotel, a ostali su ostali dernecit na nekom partyju. Tako da sam na teveu uspjela po drugi puta odgledati Collateral (pazljivo pratih Tom Cruisove manire da potkrijepim dokaze Gastona & OC Dudea o njegovom gejpederstvu). Naravno, sad se mogu iz petnih zila drecat gledajuci filmove cija se radnja odvija u Los Angelesu (eee, nije li ovo ta i ta ulica??).

Cipele.

Za Bugenviliju: 'vakve cipele ti ja obicno nosim.

Kako sad dalje? Kako sad opet vozit auto s kuplungom? I to na krivoj strani ceste? Ali obecah LA bloggerima da cu se vratit. Kad-tad. A do tada mi ne preostaje nista drugo doli se klanjati kraljici, placat benzin gotovinom NAKON sto napunim rezervoar (za 87 penija po litri), trazit parkiranje ko sumanuta kokosh za masne pare, odvest auto na tehnicki pregled i ponovo poceti koristiti javni prijevoz (koja je to ogromna nepoznanica u Los Angelesu!). Zakljucak, Jerry Springer style cu ostavit za to kad sletim u majku kraljevinu. Za sad mi preostaje jos par sati izuzetno kvalitetne americke televizije te izuzetno cudjenje pakovanju sladoleda od skoro 5 litri.

Yucca biljka u Joshua Tree parku.

Joshua Tree nacionalni park (Hidden Valley).

Jucerasnji cevapi u Aroma Cafe, Los Angeles.

- 17:55 - Komentari (45) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.06.2005.

Union of the Snake

Mislim da sam u srijedu pregazila zmijetinu na cesti u Mojave pustari. Hm, ako se ispostavi da je tocno, zmijski bogovi ce me uzeti na zub do kraja mi zivota. Naime, nisam imala vremena zakocit jerbo bih inace isla cik-cak po cesti. Jebiga, eto, pregazih zivinu. Do tada sam uspjesno bila izbjegla 2 ptice trkacice koje su u zadnji cas odlucile pretrcat cestu (uopce nemaju veze sa onim likom iz crtica, 300x su manji i uopce nemaju strkljasto duge nokte; ne znam zasto bi ih kojoti uopce i ganjali, nisu veci od, recimo, obicne prepelice ili debele grlice). Dakle, mislim da se zmija onako previjala nakon sto sam je zgazila (barem mi se tako cinilo kad sam uzasnuto pogledavala retrovizor nakon mjesta zlocina). A jebo sad! Znala sam da ce mi se san o zmijama obiti o glavu (sanjah da lezim na pijesku, a 3 zmijetine plaze po meni i onako lagano me grickaju).

Uglavnom, Mojave pustara nema nekih vidljivih turista (cijeli dan boravka tamo vidjeh ne vise od 10 vozila) i to je jedan od bitnih faktora. Hladnija je od Death Valley, ima dosta vegetacije, ukljucujuci i famozna Joshua drveca, raznorazne kaktuse, juniper (opet zaboravljam kljucnu rijec na rvackom??) drveca. Mogla sam se fino i lec posred ceste te slikat se (sto sam i napravila) bez da me zgazi ikakav auto. Dosta cesta je neasfaltirano tako da sam Chevroleta izmucila do besvijesti (nadam se da amortizeri nisu totalno krepali). Ima i Mojave pjescanih dina, po kojima sam opet plazila ko po jajima, da slucajno kakva zvecarka ne iskrsne ispred mene (side winder, ona koja ide dijagonalno po pijesku) jerbo sam na dine isla nakon gazenja zmijetine.

Mojave Desert

Usred svih tih kalifornijskih i nevadskih pustara nalaze se raznorazne vojnicke baze. Nije ni cudo da su Amerikanci vrsili raznorazna nuklearna testiranja bas po takvim mjestima. Nigdje zive duse kilometrima. Takodjer sam si mislila da bi Mojave, recimo, bilo idealno mjesto za rijesit se nepozeljnog lesa. Nestao bi u vrlo kratkom roku. Uzareno sunce i temperatura bi ga odmah raspale, a za ostalo bi se pobrinule raznorazne zivine. U pravom smislu rijeci to bi bila popapala ga maca situacija.

Grand Canyon u Arizoni je isto tako bilo nezaboravno iskustvo: izgleda upravo onako kakvim ga se prikazije na teve: nevjerojatno. Trebala sam se spustit preko kanjona Bright Angel u dolinu rijeke Colorado, put koji je dugacak 18 km i traje 2 dana (dok se spustis dolje, pa onda prespavas, pa onda opet gore). Jedina mana mu je sto je apsolutno zakrcen turistima. Za sparkirat se mozes frigat i kruzit ko blesav dok ne nadjes kakvo mjesto. Djelovi su puni ducana sa raznoraznim suvenirima, turista ko u prici. Na naplatnoj kucici se ceka jedno 20 minuta (to je bilo u ponedjeljak prijepodne: ne usudim se pomisliti koliko se ceka vikendom ili kad je neki praznik).

Grand Canyon

Grand Canyon, s pogledom na Bright Angel kanjon (druga slika i kratkometrazni, ahem, film). A sta cu kad sam otkrila cari moje ditigalne kamere. Sad vas sam djavo moze postediti, aha.

Nevada/Arizona

Sedona, jedno 150 km juzno od Grand Canyona, smjestena u Red Rock-u, mi je bila preporucena, ali usprkos crvenim stijenama koje je okruzuju, sve sto nudi je jos jedna gomila ducana i restorana samo za turiste. Nema nekog svog sarma. Glavna ulica se i sastoji od takve ober-turisticke ponude. A parkiranje je opet bila nocna mora. Za otic u Phoenix nije bilo vremena. Na zalost.

Red Rock Sedona

Pogled na Red Rock Canyon u Sedoni.

Na ulasku iz Arizone u Californiu imala sam vehicle checkpoint. Mislim si ja, koji im je ovo sad, pa ne idem iz drzave u drzavu (dobro, idem, ali nije to internacionalna granica??). Kad ono, zaustave te i pitaju da li unosis kakvo voce ili povrce? Molim? Aj dobro, nemam pojma koja im je ovo for a, ali frajera na tom checkpointu nisam nista skuzila. Ni njegovu jeftinu foru na racun NYPD majice koju sam ponosno imala natandrcenu na sebi. Na kraju se ispostavilo da mu je fora bila u tome da je rekao da mu ne bi bilo krivo da ga uhapsi policajka koja izgleda ko ja? Jeftina fora, da, ali fora koju sam uspjela skuziti tek nakon sat vremena. Jerbo sam mislila da mi je rekao da se ne igram sa NYPD logom jer me oni mogu kaznit. Tako nekako. Kaj ja znam, vrucina mi bila udarila u glavu, pa onda jos taj checkpoint nakon 300 km non stop voznje.

Usput sam se jos zaletila malo po Route 66, stala u Route 66 roadside café gdje su drezdali Rolling Stonesi i gdje su konobarice ko u filmovima (sure, honey!). A na recepciji hotela sam pobrala letak o Sam’s Shooting Emporium gdje sam mogla otici da malo izvjezbam pucanje iz raznoraznog oruzja. Ali ufatila me neka fjaka pa nisam otisla.

Route 66

Uglavnom, u pauzama od bauljanja po najvrucim mjestima na kugli zemaljskoj, drogiram se americkom televizijom. Istina je sto Snoop Dogg I LA Woman kazu, helikopteri u LA fakat imaju kamere. Jucer sam nabasala na 2 policijske akcije koje su bile prenosene u zivo na Fox TV vijestima. Prvi ujutro je bio neki frajer koji je glavinjao LA autoputevima (bio je to neki osumnjiceni za otmicu) sto se prikazivalo, naravno, live. Navecer je neki sasvim stoti frajer ukrao auto i glavinjao jos zesce po nekom drugom LA autoputu (isto tako popraceno kamerom iz helicoptera te ‘mastovitim’ komentarima Fox TV spikera. Na kraju se zabusio u neciju garazu. i ne, nije uopce tako glamurozno kako takve akcije prikaziju u filmovima. Neka sve ide u vrazju mater: izgleda da sam jako puno tople vode otkrila na ovom proputovanju.

- 18:51 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.06.2005.

Fear and Loathing in Las Vegas

Teoretski, naravno. Ta nisam ja Hunter S. Thompson i Ralph Steadman. Kao prvo, htjela sam da mi odmah u hotelu zasvira Viva Las Vegas! (i to originalna Elvisova) docim sam otvorila vrata. Ali nista od toga. Uzas od razocarenja!! I opet bijah kolosalno razocarana dok sam ulazila u Las Vegas. Ono, jel' to TO??? Opet neki gigantski industrijski park!! Nemoguce! Krkljanac od prometa, 100x gora guzvetina nego u Los Angelesu. Jebo! A grad? Pa, nema ga. Ima glavna zila kucavica zvana The Strip po kojoj su svi poznatiji hoteli tipa Caesar's Palace, Mirage, Bellagio, Luxor, Mandalay Bay. I to su sve hoteli (ukljucujuci i moj) s casinima u sklopu.

Svaki hotel ima casino. S tisucama raznoraznih masina, pa stolova za kartanje i slicne pizdarije. I mislio bi covjek, ljudi se zasite kockanja, ali nema majci: sve dupkom puno, a najvise sam primijetila da u tome prednjace penzici i invalidi. Dakle, oni koji si to najmanje mogu priustiti. Sve u nadi da ce ih sreca pomilovati. Ajde, neka. Neka se mase vesele! U sklopu casina ima tu i gomile ducana. Zapravo, svi ti hoteli su jedan grad u jednom: svi imaju obavezno gomilu ducana, restorana, snack barova, nocnih klubova i statijaznam-sta-sve-ne. Kad hodas Stripom, svako malo iz hotela pustaju rashladjenu paru da rashlade prolaznike. I naravno, svi su unutra klimatizirani.

Pogled na The Strip.

Kao drugo, svaki drugi prolaznik zbori ove nezaboravne rijeci It's Vegas, baby!. Eto. Toliko white trash Amerikanaca ne vidjeh na jednom mjestu. Svi samo bauljaju besciljno Stripom tamo-amo. Ko i ja. Na Strip otprilike otpada 3,5 kilometra. I to je to. Nemas kaj drugo vidjet u Las Vegasu. Dobro, i one kapelice za svadbe, ali to je na periferijama (cast izuzecima). Umrijeh hodajuci po vrucini. Opet, ne mozes mrdnut bez auta, iako neki hoteli/casinoi imaju besplatni shuttle bus koji voza izmedju hotela koji imaju iste vlasnike. Hmmm, kazu da to sve vise nije u vlasnistvu mafije: pricam ti pricu. Sve sam ocekivala da ce me zgrabit Joe Pesci utjerivac/snagator jerbo sam napravila par fotki tamo gdje se kocka. Navodno da samo nekolicina hotela dozvoljava fotografiranje igraonica.
Ne marim bas za neke show-ove tipa Celine Dion, Elton John. Vidim da ce i Seinfeld biti tamo negdje slijedeci tjedan. Najjeftinija karta za njegov show: $75 (najskuplja $150). Folies Bergere i te fore me isto ne zanimaju. Karte su skupe, a nije mi se islo samo da kazem da sam bila.

Caesar's Palace.

Nego, fino sam isla u 2 najcheesy muzeja ikad: Liberaceov muzej i Elvis-A-Rama. Liberaceovi scenski kostimi su nesto naj-over-the-top ikad! Najtezi je imao oko 90-ak kila, pun kristala, poludragog kamenja, krzna, raznoraznih ostali sljoketina. Htjela sam si kupiti majicu na kojoj je on u jednom od svojih legendarnih odijela, ali ne dam $65 za to. Bilo je i dobrih Liberace torbica sa kojim bih sigurno bila zadivila kojeg gejpedera kojeg poznam, ali $112?? Sorry, Liberace! A u Elvis-A-Ramu sam morala otici. Mislim, biti u Vegasu, a ne uvjeriti se da Kralj ipak zivi??

Elvis-A-Rama.

Liberace muzej.

Naravno, kao sto je LA Woman rekla, masa ljudi ti pokusava uvalit vizitke s raznoraznim izborom kurvi/striptizeta. Kad zensko prodje pored njih, nista ne dijele. Docim musko prodje, odmah ispruze ruke. Mozes pokupit i kataloge raznoraznih, ahem, ponuda, ko da kupujes novine. S razlikom sto su ovi osebujni katalozi besplatni (ne moras ubacit 50 centi).

Bikini rodeo. Hell, yea'!

Kao drugo, trece, cetvrto i tako dalje, kupih si par verzija CIS: Las Vegas majica; par verzija NYPD majica (u New York, New York hotelu: naravno, ako dodjes u Las Vegas, dodjes istovremeno i u New York, Pariz, Mandalay Bay, Rim, Veneciju = replike znamenitosti tih gradova su u tim hotelima). I probah konacno svoju prvu margaritu u Margaritaville-u. Naravno, prvu casu sam odmah prolila, i to po sebi, cisto onako da dokazem da se seljak nikad ne mijenja. Tako mi i treba kad idem prtljat sa slamkom.

Takodjer sam skoro umrla, ali doslovce, otisavsi na svoj prvi ever rollercoaster ride u sklopu New York, New York hotela. I ovako se snebivam kad se spomenu rollercoasteri, ali eto, da prevazidjem strah, reko' samoj sebi, ajde. I vidim ljudi koji stoje u redu su sve mirni, stalozeni. Meni je prvo trebalo jedno 10-ak minuta da se uopce odlucim stati u red. Prvo sam promatrala neki health & safety video i jos se vise isprepadala. Ajde, dobro, stadoh u red, sjedoh, vezah se. Kaj da velim? Uzas i strahota. Mislila sam da cu si skrsit i vrat, i kicmu, a vriskala sam sve u 16, tako da sam sad sva promukla. NIKAD VISE! I fino kad je nocna mora zavrsila, ljudi izlaze opet onako mirni i stalozeni. Mene su s lopatom morali vaditi jerbo nisam mogla hodat od uzasa. Pa ne bi me vise nitko mogao nagovoriti na nesto takvo! Radije cu guscjim perom skakljati Billy Ray Cyrusa nego ponovo sjest na takvo nesto.

New York New York rollercoaster.

I jos nesto: da, istina je da je UK puno skuplja od USA. Mrzim to! Cijene su otprilike 1:1, a odnos funte i dolara je otprilike 1 funta = 1,8 dolara. Jedino sto mi ide na zivce je to sto su cijene uvijek prikazane bez uracunatog poreza (PDV-a po rvackom iliti VAT po britanskom). Pa se onda uvijek malo zajebes. Ali nema veze. I ne, nisam isla kockat. Nije to moja scena. A i lijena sam guzica, nije mi se dalo proucavati kaj bi ja sad tu trebala napravit. Radije sam bauljala po ducanima. I americki customer service je neprikosnoven. Sve je 'Hi, how are you today? Thank you SO much. Have a great day!' Dok u UK jedva da nesto prosikcu kroz zube, i to onako namrgodjeno, tipa 'Nu, evo ti na tamo, sto me sad cinis?' Jos jedna stvar sto me nervira su napojnice. Svugdje se trazi. Tj kao ne trazi se, ali svi to rade.

Preostalo mi je jos tjedan dana prije nego opet tresnem svom snagom u realnost. Trenutno sam u Arizoni (Flagstaff): slijedi Grand Canyon, Phoenix, Sedona, Mojave Desert i Joshua Tree nacionalni park. I vec si sada mislim kako bi bilo da se odlucim na pothvat proputovanja s istocne na zapadnu obalu s autom? Mos' mislit kako cu na poslu dobit toliko godisnjeg!

Dosadni 2-sekundni filmic na putu do Flagstaffa (tko ima Mac ili QuickTime).

- 08:57 - Komentari (23) - Isprintaj - #

subota, 04.06.2005.

In Death Valley nobody can hear you scream

Provedoh, ahem, zanimljivih par dana u Death Valley. Jednom od najvrucih mjesta na kugli zemaljskoj. Mislim da je jedino u libijskoj pustinji bilo izmjereno vise stupnjeva nego ovdje (u Death Valley rekord je 57 stupnjeva Celzija). Zasto bih se ja odlucila provesti 3 puna dana na tom paklu, a u principu ne podnosim vrucinu vecu od 30? Eh, pa Death Valley je Death Valley. Vrucina ko u paklu (mislim da je bilo oko 45 skoro sva 3 dana), ali cak me nije toliko ni dirala. Krajollik je prekrasno surov (iako su najbolji pogledi bili zatvoreni, poput Zabriskie Point, zbog posljedica proslogodisnje ljetne poplave), gomila nakupina soli od jezera i mora koja su postojala ovdje prije tisuce i tisuce godna. Jedino mi je zao sto nisam vidjela kojote. Nije mi zao sto nisam vidjela skorpione, crne udovice i zmijetine (zvecarke iliti cegrtuse). Iako sam premrla od straha hodajuci pjescanim dunes (ne znam prevesti na rvacki) prvo vidjevsi ocigledne tragove zmija (a nemam ni neko posebno zivotno osiguranje ako umrem, eto, takve misli su mi se motale po glavi), a potom cuvsi neke ljude tik to mene koji su odjednom zavristali
Don’t scare it off, don’t scare it off!! Sto bi u prijevodu fino znacilo Nemojte ju plasiti!

Vise ni ne sjecam na kojem mjestu u Death Valley.

Obuzdala sam moj iskonski nagon da pocnem skvicati ko prasica, ali jedva. No, na mjestu zvanom Salt Creek skvicanja je bilo ko u prici. Tamo su neke nakupine vode koja je 3 puta slanija nego ikakav ocean. Tamo zivi neka sitna riba (puck fish) koja se prilagodila takvom nacinu zivota u super slanoj vodi. Sve 5. Cak se vise nisam ni plasila gomile sitnih gustera koji su pretrcavali tamo-amo pred mojim nogama. Ono, gusteri? Bring it on!! Onda sam vidjela jedan od informativnih panoa koji je lijepo objasnio da gdje ima insekata (fino plutaju po onoj slanoj vodi) ima gustera. OK, to je dobro, to je bioloski. Onda, gdje ima gustera, ima i zmija. E, tu sam vec lagano pocela panicariti i buljiti ispred sebe da su mi skoro oci ispale. Na kraju sam zaskvicala jerbo me je pocela proganjati neka ogromna muverina, bumbar, statijaznam. Nisam znala da li bode, je li otrovna kad ubode, nista (inace sam alergicna na ubode osa i pcela). Ali zalijepila se za mene i zuji li zuji. Bila sam gotova. Naravno, iza mene je bio neki frajer koji se je sigurno grohotom smijao zenskom skvikarluku koji sam bila priredila (vrlo jakog i reskog decibela, ali vec odavno me je bila obuzela histerija pa se nisam mogla zaustaviti). Sjecam se jedino da je bio golog torza.

Zabriskie Point iz auta jerbo je zatvoren pa ne smijes uopce stajati.

Primjetila sam na onim pjescanim ‘brdima’ jednu evolucionarnu scenu: muski svi odreda gordo i spremno grabe naprijed, ne osvrcuci se ni na sto. Zmije? Skorpioni? Koga briga! A zenske sve odreda onako cupkaju 10-ak metara iza njih, ono, tipicno se plase i histeriziraju (ko ja, naravno). Ono, ako se vec mora mrijet, neka to budu muski. Hihihihi.

Hodala sam po metrima i metrima bjeline, tj soli. Ogromna polja soli koja se bijele i od koje su me pocele boljeti oci (refleksija pod tako jakim suncem = ovdje se tu veli ‘snow blindness’). Steta da nisam mogla donijeti nista sa sobom: naime, zabranjeno je ikakvo odnosenje ‘objekata’ iz prirode. A tako sam htjela malo posoliti si veceru! Kad hodas po tim solnim poljima, zvuci bas kao da covjek hoda po snijegu. Jedino sto je plus cetrdeset i umires od vrucine, Na tim slanim poljima cuh neki poznati jezik iza mene:

Dej, no, poglej si tlele, a ves… Da, Slovenci. Malo sam odvagivala da li da im se javim ili ne, ali sam na kraju odlucila da ne. Kaj da im velim? Tudi jaz sem, ahem, Slovenka (zvanicno jesam, ali…)? More ajde, nosi se: sutila sam ko zalivena i to je bio kraj potencijalnog okupljanja slovenske emigracije u Death Valley. Spustila sam se i u Ubehebe krater (krater nastao prije 3000 godina, a radijus mu je oko 300 metara), na samo dno. Spustanje ko spustanje, ne ide lose. Ali sad jebemu, treba se uspet natrag iz kratera. Po vulkanskom sljunku. Po najvecem zvizdanu. Ispustih dusu pentrajuci se natrag. I opet si mislih, nemam oporuku, kome da ostavim svu moju ostavstinu ako ne uspijem? Ali ne trcim 2x tjedno po 10km zabadava!

Ubehebe krater.

Devil's Golf Course (solna polja).

Jedino razocaranje mi je bio jedan napusteni grad (ghost city), Rhyolite. Jedino po cemu cu ga pamtiti su oznake Beware of rattlesnakes i par pohabanih kamp prikolica u kojima zive hillbillies sa gomilom oruzja (na svakom drugom elektricnom stupu su oznake Discharge of firearms prohibited. Gross misdemeanor. Sve sam cekala da izadju i zadreknu se Damn hippies!. Onda sam malo zasla u Nevadu, u gradic zvan Beatty, koji se sastoji od nesto malo vise pohabanih kamp prikolica i nekih par pohabanih kazina te raznoraznih crkvi. Grmph, nisam se bas dugo zadrzala. A oznaka na cesti (prema Beattyju) Welcome to Nevada! je sva izresetana.

Ne vidjeh ni jednu. Fala ocu i sinu.

Izresetana tabla za Nevadu.

Prednja strana izresetane table.

Darn hippies and their rules!

Takodjer sam imala cast po prvi puta sresti se oci u oci sa zoharima. U kabini u kojoj sam odsjela u Furnace Creeku. 3 predstavnika zohara su me fino docekala. U kupaoni, Ne da sam skvicala, nego… U pocetku me je malo bilo strah spavati jer, sto ako slucajno otvorim usta, a ono, jedan on zohara odluci se da mi uskoci ravno u usta? Nisam ja za odmore u prirodi i sa prirodom: recimo, da sam isla kampirati sa satorom, pa covjece, ne da bih umrla, nego bih UMRLA od straha! Daj ti meni krevet, cistu kupaonu, vece, klimu. Ne mogu protiv sebe! Svejedno, Death Valley: thumbs up.

A danas? Umrijeh prvi dan u Las Vegasu. Koja selendra od grada, majku mu milu! Jos gore nego LA. 100x gore. Boli glava od silnog neona! Ali glavno da sam si vec prvi dan kupila majicu CSI: Las Vegas. I ne, ne namjeravam kazinoirati. Osim ako mi ne isperu mozak sa silnim neonskim sljastecim svjetlima, reklamama, vrazjim materama. No, o tom-po tom.

Hotel u Las Vegasu.

Suckers at work.

- 07:41 - Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>