Pregled posta

Cevapi, kajmak, ajvar i burek (i gubljenje u South Central) u Los Angelesu

Joshua Tree nacionalni park je bio vruc, prasnjav, ali neodovljiv. Iako sam i tamo zamalo pregazila 2 zmijetine. i usprkos tome sto ne vidjeh niti jednog kojota. Joshua drvece (koje, zapravo, nije drvece, nego vrsta biljke yucca) su tako nazvali Mormoni. Naime, grane drveta su ih podsjecale na proroka Joshuu koji ih gestikulirajuci zove u obecanu zemlju. Vidjeh i gomilu kaktusa koje obozavam. Bauljajuci po ovim americkim pustarama otkrila sam da se vise uopce ne bojim gustera. Dapace, poceli su me fascinirati. Zmijetine jos uvijek izbjegavam. U Joshua Tree parku sam se cak i umjereno pentravala po raznoraznim putevima. Vrucina ubija, prasine koliko hoces, nema niti jegnog oblacka, ali u pricipu sam te vrucine podnijela dosta dobro. Mislim da je to zato jer vlage u zraku skoro pa i nema. Odsjela sam bila u mjestu zvanom Twentynine Palms, koji je, izgleda, grad marinaca koji imaju bazu tamo. Svaki stup ima zakeljenu zutu masnu (masna nade) za trupe u Iraku. Svaka druga zgrada ima natpis Support our troops. Za razliku od auta koje vidjeh po LA-u gdje je vecina bila oblijepljena sa Kerry – Edwards nalijepnicama. Svaki drugi auto ima isto takve oznake. Na svakoj drugoj zgradi je izvjesena americka zastava. Na dorucku u hotelu jedan gost se pozalio da kako to da hotel nije imao niti jednu kopiju magazina Stars & Stripes.

Vozeci se iz Twentynine Palms za LA na I-10 autoputu primjetih da sam se nasla u tipicnoj LA prometnoj situaciji vec od San Bernardina (oko 120 km istocno od LA): svih 4-5 traka je bilo dupkom puno. Migoljila sam vrlo sporo (iako je bila subota, rano prijepodne, te ponekad upadoh i u car pool lane: traka u kojoj je dozvoljeno kretanje vozila koja imaju 2 ili vise putnika unutra), U medjuvremenu sam se zabavljala primjecivajuci LA predgradja koja su narodu dala takva blaga poput Motley Crue (Covina), i Tom Waitsa (Pomona). Takodjer u to doba primjetih da je sunce bilo zamijenilo sivo nebo. Ne zbog toga sto je bilo oblacno, nego zbog toga sto je to cijena koju Los Angelenos placaju za takvo besramno sluzenje autom: smog i zagadjenje. Zapravo, dan u LA uvijek zapocinje sivo i turobno. Smog se pocinje dizati tek negdje malo prije podneva. Za razliku od pustara u kojima obitavah ovih dana, gdje kristalno plavo nebo udari odmah cim proviri sunce.

Eto, gdje cu probat cevape nego u Los Angelesu, courtesy of LA bloggers!! Drugi susret bloggerske mafije na relaciji LA – London. U svih ovih 14 godina bivanja u UK nisam ni prismrdila cevapima. No, vec prije nego sam gumom zaskripala u u LA po drugi puta odmah je pao dogovor. Posto sam sad vec pa kao neki starosjedilac u LA-u odvezoh se na mjesto zlocina bez nekih velikih problema. Usput moram izdigresirat da sam se ama totalno izgubila vozeci se iz Joshua Tree nacionalnog parka (tj mjesta zvanog Twentynine Palms iliti Dva’es devet palmi) za LA. Krivo skrenuh s autoputa I-10 i eto ti gubljenja vrijednog oko sat i pol. Tj tih sat i pol sam kruzila i vrtila se oko svoje osi dok nisam nasla put do hotela blizu LAX-a. Ali nije to bilo vrcenje u prazno nego vrpoljenje po, ni manje ni vise, nego LA South Central. Oliti okrugu Los Angelesa juzno od centra u koji bas turisti i ne zalaze. Dom takvih legendi poput Snoop Dogga, Tupac Shakura, N(iggaz) W(ith) A(ttitude). In da ghetto. Mislim da sam Compton zaobisla. Srecom. No, tko zna? Mislim da sam prestala citati sto pise oko mene kad procitah natpis na jednoj zgradi South Central Family Center. Mozda sam samo bespotrebno panicarila ko tipicni turist. Ali pojedini djelovi su mi djelovali poput Massive Attack videa u Unfinished Sympathy.



Uglavnom, moj lukavi plan da provedem citav dan na Venice Beach se izjalovio zahvaljujuci toj mojoj spretnoj orijentaciji i navigaciji. Na cevapima nas je bilo oko osmero: osim standardnih LA Woman. Gastona, Ateh, upoznah I OC Dude-a, najnovijeg pin upa nekih bloggerica. Moram reci da se decko jako suzdrzavao, a da ne eksplodira svoj six-pack na sveopcu zalost zenskadije. Razgovor je tekao tipicno rvacki: od tracanja blogahaera opcenito, razglabanja Hollywood-stajl da je Tom Cruise gejpeder (i da dijeli postelju s Stevenom Spielbergom), pa sve do regionalnih razlika izmedju Splita, Lastova, Rijeke i Zagreba. Sve je to bilo popraceno udaranjem saka o stol, gromoglasnim nadvikivanjem, te besramnim dobronamjernim vrijedjanjem tipa Dalmatinci vs. Purgeri vs. Rijecani. Jelo se na tipicno nas nacin (cevapi, pljeskavice, kajmak, ajvar, luk, nase vino, cokoladne bananice): drobilo se, capalo se, govorilo se punim ustima: jednom rjecju, dernek! Zanimljivo je da toliko bloggera nisam upoznala ni kad sam bila u Zagrebu! Na kraju sam bila jedini party pooper jerbo sam se pobrala u hotel, a ostali su ostali dernecit na nekom partyju. Tako da sam na teveu uspjela po drugi puta odgledati Collateral (pazljivo pratih Tom Cruisove manire da potkrijepim dokaze Gastona & OC Dudea o njegovom gejpederstvu). Naravno, sad se mogu iz petnih zila drecat gledajuci filmove cija se radnja odvija u Los Angelesu (eee, nije li ovo ta i ta ulica??).


Za Bugenviliju: 'vakve cipele ti ja obicno nosim.

Kako sad dalje? Kako sad opet vozit auto s kuplungom? I to na krivoj strani ceste? Ali obecah LA bloggerima da cu se vratit. Kad-tad. A do tada mi ne preostaje nista drugo doli se klanjati kraljici, placat benzin gotovinom NAKON sto napunim rezervoar (za 87 penija po litri), trazit parkiranje ko sumanuta kokosh za masne pare, odvest auto na tehnicki pregled i ponovo poceti koristiti javni prijevoz (koja je to ogromna nepoznanica u Los Angelesu!). Zakljucak, Jerry Springer style cu ostavit za to kad sletim u majku kraljevinu. Za sad mi preostaje jos par sati izuzetno kvalitetne americke televizije te izuzetno cudjenje pakovanju sladoleda od skoro 5 litri.







Post je objavljen 12.06.2005. u 17:55 sati.