The Last Broadcast

utorak, 31.05.2005.

California soul

Trecerazredna avantura zvana Xiola se nastavlja. Nakon mondenog LA-a i prekrasne Sequoie (nisam bila sigurna jesam li u Americi ili Japanu od pustih japanskih turista) gdje vidjeh Generala Shermana, tj jedno od najstarijeg drva na svijetu (star je, otprilike, par tisuca godina) nalazim se skoro pa na domak Death Valley.

Sequoia drvece

Vozim ko velika taj automatic (ne znam samo kako cu se ponovo priviknuti na vrazjematerni kuplung), jos nisam spizdila kocnice po vijugavim nizbrdicama. Danas vozeci po cesti broj 155 moradoh paziti na neke bestije koje izgledaju nesto poput vjeverica (mozda su meerkats, ne znam), a koje su posred ceste. I tu sam skoro spizdila kocnice koceci naglo svakih 30 sekundi. Mater im bestijsku! No, problema nije bilo posto cesta nije nesto previse prometna. Bas ko u filmovima: samo pusta prostranstva kilometrima. Ako ste slucajno vozac kamiona i ako su vam spizdjene kocnice, mozete se zaletit u runaway truck lane, oliti traku za prolupane kamione, koja vodi na prasnjavi put do glavne ceste, na kraju koje brdo nasipanog sljunka. Dakle, da se mogu zaustaviti. Sto ni nije losa ideja posto su ceste jako vijugave i spustaju se pod jakim kutem, tako da, iako je auto automatic, moras ubacit u jednu od rucnih nizih brzina da ne moras toliko kociti. Rancheva ko u prici. A vozeci danas popeh se na nadmorsku visinu nesto vecu od 2000 metara. Hipohondar kakav jesam, pitala sam se ‘ocu li dobit visinsku bolest?

Sierra Nevada planine u pozadini.

Cudim se svakakvim stvarima na ovome putu. Recimo, danas hocu podic nesto para na bankomatu. Dobro, vidim ja gdje toga ima i zaletim se. Sa autom, naravno, iako je bankomat bio recimo 300 metara od hotela. I sad dodjem tamo, a kad ono, drive-thru ATM machine. Dakle, ne moras uopce ispulit debelguzu spodobu vanka, nego samo spustis prozorsko staklo i ubacis karticu. Posto sam jako visoka i imam izuzetno dugacke ruke i prste, morala sam ipak izaci van da podignem pare. Pih, i onda se Amerikanci cude kako su debeli! Pa kad ni za podic novce ne moraju izaci iz auta! Nte Boze!

Gigantske porcije svega i svacega (u ovom slucaju ovo je prosjecna porcija za jednog: 5 palacinki sa sirupom od borovnica i slagom). 'Alo, kardioloski odjeljak, molim lijepo!

Benzin sam opet kupovala na zastarjeli europski nacin: dodjes na pumpu, nabacis turbo engleski naglasak i pitas trepcuci trepavicama da ja to nista ne razumim sa kupovanjem benzina gotovinom i placanju unaprijed. Pali svaki puta.

Na teveu sve sto reklamiraju su gigantske porcije hrane, lijekovi koji se daju na lijecnicki recept i aute koji prosjecnom seljackom Europljaninu izgledaju poput tenkova (Amerikanci i njihova opsesija sa ogromnim autetinama). Ova moja iznajmljena bijeda od Chevroleta (Classic) bi se u UK okarakterizirala kao family car. Ovdje nije ni za pod kutni zub. Vidjeh i par reklama za botox. Rokenrol!

Po putu imaju oznake tipa ne bacajte smece inace cemo vam jebat mater. Dobro, ne bas tako, ali mogu te oglobit 1000 USD. Svaka im cast. Ja bih stavila da je globa jos i veca. Novcanom kaznom protiv lijencuga: tako treba! Tek je sad postalo vruce, kad se nakon par sati doslepah do Lone Pine-a koji ima jedno raskrsce, jedan semafor i jedan jedini ducan. A u ducanu sam se zabavila prolistavajuci najnoviji broj intenzivno zanimljivog casopisa Guns & Ammo koji je imao veliki podnaslov "Featuring home defence shotguns: what you need to know". Pokusavah biti kul i ne zjakati ko u cudo neko u puske koje stoje u staklenom ormaru odmah do cipsa. Ono, kaj mi je danas na shopping listi? Gigantska porcija rebaraca, 5-litarski tetrapak soka, 2 kilsko pakiranje keksa i, ah, da, zmanjkalo nam je oruzja, deder da si nabavimo jos jedno. Amerika, ih! Zlu ne trebalo.

Svejedno, uopce mi se ne vraca natrag iako su me, naravno, uslikali i fingerprintali na ulasku, I sto su me cinili da si izujem cipiele jerbo da, naravno, svasta sam bila skrila tamo u dzonovima (e, u tom trenutku sam si morala pregrist jezik jerbo su me tako vec bili raspizdili prtljajuci sa svim i svacim). I sto me je nakon imigracijske kontrole docekala ogromna sliketina Dab(l)ja-a sa uzrecicom Welcome to the United States of America. Hm, nekako si mislim da bi mozda bila dobra ideja ovako napravit turu Bible belta slijedeci puta.

Sutra cu zabrazdit u Death Valley, usprkos tome sto je Zabriskie Point zatvoren poradi nekih radova na novoj cesti. Vec sad me fata jeza od zmijetina, skorpiona te raznoraznih ostalih bestija koje obitavaju u ovim krajevima.

Na putu za Death Valley (395 cesta).

Za kraj da kazem da sam nasla srodnu dusu u Gastonu koji ni nakon ohoho godina zivota u LA-u ne moze smislit japanke. Respect!

Samo za Gastona i Marisi (Venice Beach).

- 09:05 - Komentari (31) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.05.2005.

Escape from LA (iliti ni Snake Plissken se ne bi posramio)

Hm, jutros kad ostavih LA iza sebe malo mi bijase zao. Ipak sam ga na kraju, ako ne zavoljela, onda tolerirala. Nije bila ljubav na prvi pogled, ali naucili smo tolerirati jedno drugo. Mozda zato jer sam drugi dan (nakon one pjesacke katastrofe) ipak uzela stvar u svoje ruke i vozala se okolo naokolo. Moram reci da vozit po LA-u je piece of cake u odnosu na voznju, recimo, Londonom. Sve su ulice pod pravim kutem, nema kruznih tokova, sve tece relativno normalno, usprkos dosta gustom prometu. Jos uvijek zjakam na ucestlost parkiranja i jeftinoce istog te benzina sveukupno. Naravno, imala sam malu epizodicu pokusaja punjenja rezervoara benzinom na benzinskoj po prvi puta. Veli znak da moras platit unaprijed ako placas gotovinom. What the fuck??? Motala sam se okolo-naokolo pumpe ko neki gangsta rapper oblijecuci oko pumpe, nemajuci apsolutno blage veze sto da radim. Dobro, velim, necu sad prtljat s gotovinom, pri tome se cudeci kako sad platit, a nisam jos uzela benzin??? Ali ni sa karticom nije islo jer me pita za ZIP code. ‘Alo? Nemam ja to, ja imam postcode. I tako je bilo dosta polu-zabavno jos jedno 10-ak minuta, da bih se na kraju ipak odlucila pokazati moje totalno neznanje frajeru za pultom. Veli on, da, trebas prvo platit gotovinom, a onda tankat, ali za tebe, ‘aj mozes prvo uzet benzin pa onda platit. Bit ce da se sazalio nad sudbinom mi gorkom i valjda je vidio da sam dosta jednostavnog uma pa da se sad ne ide zajebavat, pustio mi je.

U supermarketima se cudim ko pura glisti gigantskim pakovanjima svakojake hrane. Neka vrsta Rame: pakiranje od nesto vise od 2 kile!! U ime Oca i Sina… Sve je u super ogromnim velicinama, a bezobrazno jeftino: nije ni cudo da covjek moze otic u vrazju mater u vrlo kratkom dobu. Recimo, meni ne bi trebalo puno: aproksimiram, jedno otprilike mjesec dana i kola bi vrtoglavom brzinom pocela ici nizbrdo. Nikakvo dizanje gvozdja mi ne bi pomoglo.

Pravo otkrice u LA-u mi je bila Venice Beach. Otkrice jerbo nisam beach babe tip koja se uzbudi I na samu pomisao na plazu i more. Docim sam se sparkirala (i to odmah do plaze, za 5 dolara cijeli dan: aj ti parkiraj u Brightonu em do plaze, em za samo 2,5 funte cijeli dan: mission impossible) zadrecala sam se od uzbudjenja i pohrlila u ocean. Dobro, samo sam noge tocala jerbo je more super-duper hladno, ali i to mi je bilo dovoljno. Htjela sam si iznajmiti role, ali buduci da sam zadnji puta na role stala otprilike u 4. razredu osnovne skole. Vidjeci kako ostali ljudi brzo grabe, odlucila sam se radje za bicikl. Iako se ni na bicikl nisam bila uspentrala jedno 20-ak godina. Ukocenila sam se ko mutava jedno prvih 5 minuta, glavinjajuci uzduz i poprijeko. Svejedno, na kraju sam dogurala do Santa Monice (Santa Monica Pier) I natrag, U jednom komadu. Sjetila sam se i na Marisi, docim sam vidjela dizaonu gvozdja na otvorenom zvanu Muscle Gym. Takodjer joj uslikah havaianas japanke koje ni mrtva ne bih obula na sebe. Venice Beach: gomila turista i tzv. "Alternativnih" ljudi koji nude sve i svasta: od gatanja do raznoraznih prorocanstava.

Onda sam se jos malo sepirila po LA-u vozajuci se po krivudavom Mulholland Driveu i slineci nad kucama u Hollywood Hills. Sudjelovah i u pravom druzenju autenticne blogerske rvacke mafije na jednom mjestu. Za pravi autohtoni dozivljaj usput sam jos imala cast vidjet policajce kako bustaju neke hookers na Sunsetu (a skoro i mi svi bijasmo busted kao hookers i pimps jerbo smo se libili slucajno cekajuci na plocniku hooker-style).

Uglavnom, da ne duljim vise, trenutno sam u Sequoia National Parku: vrucina upacila ko blesava, krajolik kao u filmovima, The Cult drezde u autu. A za LA: mislim da cu mu se vratiti kad-tad. Kao sto sam vec rekla, nije to bila ljubav na prvi pogled, dapace. Ali nekako sam imala mini suzu u oku kad sam se jutros oprastala od njega.

Kao sto bi kalifornijski gubernator reko; I’ll be back!

- 04:36 - Komentari (29) - Isprintaj - #

petak, 27.05.2005.

Kako NE obilaziti Los Angeles

Dakle, Los Angeles. Cudnovati kljunas svjetskih gradova. Ocekujes ne znam sto, a na kraju se ispostavi da izgleda kao jedan ogromni retail park (sve cekam kad cu ugledat B&Q uradi sam ogromnu robnu kucu koja je popularna odje u mene). Sve neke ravne zgrade, ulice pod pravilnim kutom, dakle, nikakvo! Nema nekog postenog centra, javni prijevoz je na razini onog u Gornjem Cucerju, taksija nemos' vidit ma sve i da se skines do golog na Sunset Stripu. A prvoklasni svjetski moron, tj autor ovog bloga je odlucio da, nema to veze, na mapi to ne izgleda daleko. Reci cu samo jedno: 4 sata hodanja. Po suncu. I na kraju jos nisam mogla kupiti Team Jolie i Team Aniston majice u butiku Kitson. Obuzela me je bila neka cemerna nervoza. Pogotovo sto tumarajuci po Beverly Hillsu (trebam li jos jednom napomenuti: tumarajuci BEZ AUTA: auto je fino kunjao u hotelskoj garazi) naidjoh na zenske primjerke toliko mrsave i samopotamnjene da me je to reduciralo na tri rijeci: lagano zaobljeni slon (sve eufemizmi).

Uglavnom, ishodala sam se do besvijesti, a jos nisam otisla u Hollywood Hills. Auto je bio prica za sebe, posto ovdje nema kuplunga i mijenjanja brzina rucno. Sve je automatski. Trebalo mi je otprilike sat vremena proucavanja prospekata, urlajuci samu na sebe, lagano histerizirajuci da kako cu sve to izvesti bez kuplunga, psujuci Amerikance uzduz i poprijeko. Cak sam bila pozvala i frajera s Hertz parkiralista da mi pokaze kako to ide. Hm, nije imao pojma. Reko mi je: kocnica je ovdi, gas ovdi, svjetla ovdi... Jebote, pa to sam i ja znala, reci mi di je rucna kocnica, 'oce li mi se auto otkotrljat na brdu, kako kontroliras kad ides u rikverc i te fore. Nije bas lucidno objasnjavao pa sam samo kimala glavom, histerizirajuci u sebi i proklinjuci po ne znam koji put moje avanturisticke pohlepne zelje koja me je dovela do toga da se moram bakcit sa Chevroletom kojeg nikad u zivotu nisam vozila. No, na kraju sam samo duboko uzdahnula nadajuci se najboljem. Sto je i bilo: jednom kad sam zapicila po La Brea cesti, nitko me nije mogao zaustavit.

Vidim da se ovdje Los Angeles rijec upotrebljava vrlo fluidno: naime, vozac taksija me jucer pita 'A u koji grad ti 'oces?' Mislim si, iz koje kace si ti ispao, pa u Los Angeles, budalo! Aaaa, ne! Moradoh rec Hollywood; ili Fairfax; ili Beverly Hills; ili Century City; ili Westwood. Seljaci svih zemalja ujedinite se!

Parkiranja ko u prici. Ne mogu se nacudit koliko ga ima i na svakom koraku. Jeftin do boli. Ovi automati na cesti su ultra jeftini: 50 centi za jedan sat!!! Pa za to ne mos' parkirat ni 3 sekunde u Londonu (ako imas i gdje za sparkirat se in the first place). Benzin: bezobrazno jeftin u odnosu na nas Toncijevce. Znam da su mi govorili da je auto car, ali dok to nisam vidjela na svoje vlastite poluslijepe oci... Nikakav congestion charge, nikakvo parkiranje koje moras trazit povecalom da ga uopce i nadjes, mjesta na razbacivanje.

Hollywood slijedi sad: prvo s autom po Mulholland Driveu (pri tome nadajuci se da se ne stropostam negdje u provaliju jerbo nije moj zivot holivudski film), pa onda negdje sjatit se blizu onih Hollywood slova i uslikat i to. I za kraj, ostavljam jednu uistinu zanimljivu cinjenicu koja otkriva toliko toga o meni: fasciniraju me one ogromne palmetine pa ih shodno s tome non stop uslikavam.

Moglo bi se sumirati ovako:
Hollywood or bust iliti dodjoh, vidjeh, histerizirah, nahodah.

(dio mog hotela, tj apartmana)

- 03:30 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 24.05.2005.

(All night!) We've been talking to liars. And it's (All right!) just not in the style of tigers.

The time has come to... galvanize!

Dakle, doslo je do toga da me dijeli otprilike 24 sata od La-la land. Shodno s time, groznica pakiranja se obrnuto-proporcionalno povecava. Raste nezaustavljivom brzinom sinusiodne krivulje (ne garantiram znanstvenu osnovu ove izjave jer sluzi u lose stilske svrhe). Moj zivot je jedna velika kampanja, pa tako i kod pakiranja igram glavnu ulogu prigodnog kampanjca. Bez ikakvih lista. Kaj ce mi liste? Pre-analno! Otprilike bi se moglo svesti na ove glagole (imperativ jednine): bacaj, trpaj, guraj, drpaj, zivcani, pickaraj, treskaj. Ne nuzno tim redosljedom.

Problem je u tome sto mislim da ce mi ama bas SVE trebati. Efikasnost na djelu: dakako! Umjesto da fino razmislim logicno, ja zgrabim cijeli red onog sto visi na vjesalicama i cijeli red onog sto ne visi na vjesalicama, ispobacam to sve u kufer, pri tome ne obracajuci paznju na logicni raspored koji bi znatno olaksao stvari: cipele i teze stvari na dno, lakse na vrh. A-a. Obicno mi nestane prostora vec nakon 3 sekunde pa pocnem prigodno panicariti i hiperventilirati. Posluzim se i otrcanim trikom sjedanja na kufer i svojom doslovce pahuljasto-slonovskom tezinom pokusavam stlaciti sto se stlacit da, pa da mogu zatvoriti patent. Ali fizika i zakon mase/volumena mi je svemirska nepoznanica. Pothvat se smatra za uspjesno obavljenim onda kad patent vec doslovce puca, ali jos uvijek drzi. Zazmiri i nadaj se najboljem.

Onda ide cijeli niz vrlo bitnih dilema: u kakvom stilu da putujem? Kako odrzati stil i kulerstvo holivudske zvijezde koja lakocom jedri kroz nebrojene vremenske zone bez da joj dlaka padne s glave (one fotke slavnih kako prolaze kroz Heathrow nadnaravnom lakocom, bez da su zguzvani, nepocesljani, s ogronmin kolobarima oko ociju i bez da su izjetlagirani do boli)? Hm, da li da kvarim dojam sa onim carapama za cirkulaciju, od kojih, navodno, ne dobijes trombozu vena koji se pretvori u pulmonarni embolizam, s kojim nas plase na dugim letovima? Hocu li dobiti sjedalo u sredini pa cu do veceja morati gaziti po ljudima? Da li da natandrcim neki casual stajl ili da se uglamurishem do boli (make way, a VERY important person coming through!)? Kako da sakrijem cinjenicu da mi je kufercina iz Marks & Spencera, a ne Louis Vuitton? Takodjer cu morati nesto napraviti u pogledu toga sto je tamno plavi i izgleda ko svaki drugi. Na pokretnoj traci gdje se podize prtljaga redovito upadam u delirijska stanja panike jerbo shvatim da ne prepoznajem vlastitu prtljagu pa buljim prenapadnom koncentracijom i capam svaku drugu torbu. A tek kad na imigracijskoj kontroli vide moju putovnicu, pitaj Boga sto ce mislit! Samo da opet ne bude Step aside, Ma'am...

Skupih vec greatest hits od The Cult pa cu sa njima zapoceti opcenarodno drezdenje po kalifornijskoj pustinji. U LA cu se relativno konzervativno drzati Snoop Dogga (domaca zadaca koju mi je Marisi naredila). A mislim da cu ozbiljno morati proraditi i na tome da mi se u fantazijama pojavi i nezaobilazni Michael Madsen. Nadam se da necu obrukati LA Woman sa svojim ober-turisticko-seljackim ponasanjem i zvirlanjem u svaku turisticku rupetinu. Bas sam se jucer bila zgrazavala na Oxford Streetu kako turisti hrle na najseljackije standove koji su tamo raspobacani strateskom preciznoscu, kupujuci seljacke suvenire poput majica sa oznakom podzemne, raznorazne Rooney i Vieira dresove, minijaturne double decker buseve i slicno. A sama cu se fino nasadit na Sunset Boulevard, Rodeo Drive i Beverly Hills; a tek kad cu se uzivit u Scorseseov Casino, bolje da me nema! Zapravo, necu jerbo mi je za kladjenje svejedno, ali udisat cu atmosferu. A u pustari cu bit Louise. A Boze moj, kucne pomocnice i seljaci moraju imati nekakve fiksne ideje!

16 sati saftanja u avionu za LAX, via Cincinnati/Kentucky International. Delta Airlines. Make way, Croatians coming through! Odo'!

Viva Las Vegas! Dead Kennedys style.

- 11:36 - Komentari (37) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.05.2005.

Britain, Britain, Britain... We've had running water for over ten years and we invented the cat!

Eh, ovo Ujedinjeno Kraljevstvo! Nema boljeg. Osim sto imamo trenutno jednu od najlabilnije izabranih, vlada (tj onu koja se kroz iglene usi sprovela na vlast nakon ovih izbora, iliti izabranu sa de facto svega 36% glasova) u Europi, nasli smo si jedan super nacin provodjenja slobodnog vremena zvan happy slapping. Zvuci dobro, jelda? To ide otprilike ovako: kad ti je, kao svakom pravom teenageru dosadno do boli, skupis nekoliko frendova i odes malo van u svijet da vidis sto ima. No, nakon nekog vremena i to postane dosadno pa pocnes mozgati supljom glavurdom i dodjes do jos bolje ideje: zasto ne iscipelarit nekog glupog prolaznika? Mislim, prolaznici, ne, bezveze, kaj imaju oni radit po cesti? I ne samo to, nego zasto to sve fino i ne snimit na mobitel? Pa kud ces veceg derneka, jelda? Istovremeno reziras i sudjelujes u svom vlastitom filmu. Ko shisha Hollywood, Cannes i slicne pizdarije? To sve mozes dobiti bez ikakvih audicija ili nekog posebnog truda ili talenta. Naravno, izaberes si uvijek slabije protivnike, tipa oni nemocni ili bolesni (ljudi koji boluju od raka su izuzetno podatni za takvo nesto). Savrseno, zar ne? Skola je tako passé, ucenje isto tako. A tek one tipicno dosadne aktivnosti, naroljivanje i dernekovanje, ah, pa nismo ipak toliko staromodni! Recimo, ovoj spodobi je to bio vrhunac teenagerske veceri. Ali koga briga za to sto je gerijatrija poput nje radila dok je bila, ahem, mlada: uzasno demodé i staracki (za zadrecit se Shut it, Grandma!)! Mislim, zasto bi bilo tesko kad moze biti izuzetno lako? Zasto bi se isli truditi nesto napraviti od svog zivota, potruditi se? Pih, kako malogradjanski, zar ne? Trebala bih se suzdrzati od lijeka koji bi bio vrlo efikasan, a koji spomenuh nedavno: kramp, motika, shtihaca, kombajn u ruke i marsh raditi fizicki posao okopavanja, plijevljenja, i drobljenja kamena po kamenolomima. A mozda samo nisam in pa ne razumijem problematiku danasnjeg prosjecnog teenagera koji u glavi ima mozdanu stanicu koja podsjeca na amebu?? Idem se poklopiti svojim starackim usima. Iliti kako bi se Vicky Pollard puno elokventije izrazila:

"No, but yeah, but yeah, but yeah, no, but yeah, no, but yeah... ...but no, because I'm not even going on the pill... ...because Nadine reckons they stop you from getting pregnant."

Potpisala sam peticiju u Independentu za promjenu glasackog sistema u UK. Ko da mene netko pita, ali eto, mrdnula sam guzicom, sto je vise nego sto rade ovi koji samo naricu i kukaju.

Sutra odoh na izlozbu na kojoj i Banksy izlaze. Samo da napomenem da je Banksy opet izvrsio 'subverziju', ovog puta u velebnoj instituciji zvanoj British Museum. Umjesto da dodje tamo gdje ja radim, sto je prakticki skoro pa preko puta. Smrc.

I za kraj, izuzetno zanimljiva crtica iz svakodnevnog zivota: posto imam kosurinu za bacanje, a ovdje neprestano puse vjetar cijeli mjesec, jucer mi je to skoro doslo glave. Naime, vjetar, naravno, uvijek mora puhati iza mene, dakle, znanstvenim rjecnikom receno, mora mi svu kosu razbacat u lice. Dakle, tim procesom postanem slijepa ko ocerupana brojler kokosh i nabadam na slijepo (tj oslanjam se na moju profinjenu intuiciju, sto dodje na isto kao da posaljete Javine da se natjece za Euroviziju umjesto Jordan = dakle, katastrofa). Shodno s time, skoro me je pregazio, ne auto, nego bicikl. Tipicno! Ne moze me cak ni auto zgazit posteno. Kud ovaj svijet ide?!

- 16:47 - Komentari (21) - Isprintaj - #

petak, 20.05.2005.

Because you are NOT worth it

Pravilo broj jedan: nikada se ne sastajati sa osobama koje bi se onako u globalu mogle okarakterizirati sa rijecima poput 'bivsi', 'ex', 'onaj tamo od prije', 'kretencuga/budala/moron'. Ali ne, jebena znatizelja je jaca od svakog drugog racionalnijeg razmisljanja. Vrlo mazohisticka crta moglo bi se reci. Pa posto se ni sa cime ne izdvajam iz pomahnitale gomile, odlucila sam se za taj olimpijski pothvat. Jer sam vizljastom spretnoscu prosjecnog kineskog gimnasticara otkrila da mi je jedan, ajde, nazovimo ga mastovito 'Bivsi', maltene pred nosom u ovoj anglosaksonskoj metropoli. I sto sad? Umjesto da sa revolvera otpuhnem dim, pljunem u pijesak, zazvacem malo cackalicu koja mi se nalazi izmedju zubiju i kazem 'Aha, da, zanimljivo' i da zgromim casu jednim udarcem sake, moja bapska znatizelja je bila puno jaca od toga. Sto sam ocekivala? Mos’ mislit. Nista. Je li popravio zube? Jel’ se otrijeznio od redovitog mlacenja s policajcima i jednim izuzetnim dvotjednim paket-aranzmanom u Jankomiru?

Usprkos salama i posalicama tipa "Zadnji put kad sam te vidio, bila si ovolika" (pokazujuci visinu do pasa, dakle, aludirajuci na, hm...) reko', aj, sad kad si vec tu, da mi ne propadne dan. Pokusavao me je pipat dok sam se ja udubljavala u Rembrandta. No, tu opet do izrazaja dolazi moja vizljasta spretnost kojom sam mu migoljila; iliti bila sam jedan korak ispred njega. Ocigledno je imao neke sasvim druge ideje nego ja. Isao mi je kuhati (je, popravio je bio zube), citati svoju poeziju i prozu, te na kraju cak isao vrtit neki Bunuelov film. Sve u svemu, mislio bi covjek, jako dobro. Ali ne. Sve sto mi je i prije 14 godina dizalo zivac, dizalo mi ga je i sada. Uzas. Jedva sam se iskobeljila. Sto ti je bapska znatizelja! Pitaj boga sto sam ja njemu htjela dokazati, a sto on meni?! Hm, jesam li stvarno tako pokvarena da sam mu podsvjesno htjela reci "Eto ti na, sto propustas!" Mislim da mi je ovo odgovorilo na moje pitanje i dileme glede ove misteriozne zavrzlame mog pomracenog uma pa cu zavrsiti sa tipicno bapskom porukom (kojom se babe poput mene sluze da si malo podignu ego kad zapadnu u tu neku starobapsku apatiju) koju dobih danas na posao.

Today is International Very Good Looking Damn Smart Woman's Day, so please send this message to someone you think fits this description. Please do not send it back to me as I have already received it from a Very Good Looking Damn Smart Woman. And remember this motto to live by:

Life should NOT be a journey to the grave with the intention of arriving safe in an attractive and well preserved body, but rather to skid in sideways, chocolate in one hand, wine in the other, body thoroughly used up, totally worn out, and screaming WHOO-HOO what a ride!

Da barem jos vjerujem u ove gorespomenute rijeci! No dobro, barem me nisu jos potrovali sa CS plinom u podzemnoj. Sva sreca, inace se ne bih mogla diviti Next torbi koju dobih jucer sa junackim likovima dvoje gejpedera.

- 12:27 - Komentari (42) - Isprintaj - #

srijeda, 18.05.2005.

Being John Malko... errr, Xiola Bleu

Jucer je kraljica imala svoju govoranciju. Naravno, tradicionalnu, prije nego je sa radom pocela nova vlada. Tek toliko da se zna tko tu vedri i oblaci. Mozemo mi imati Toncija, Gordona, parlament, (shatro)demokraciju, ali kad dodje da se veli popu pop, a bobu bob: nes' majci utec'! Monarhija oli bust! Posto sam jucer imala slobodni dan, htjela sam ga korisno iskoristiti i imala sam najbolju namjeru rasprostrit cebe po sredini dnevne sobe sa raznoraznim asortimanom britanskih papirnatih zastavica (da mogu bolje zamahivat i mlatarat okolo: skoro sam srusila vazu s cvijecem), sesira od stiropora, 'rane (vec sam bila raskrpotila 225-gramsku vrecicu gumenih bombona) i pica, ali shipak: nisu prenosili lajv. Pitam ja jutros frenda da zasto sad kraljica mora laprdat kad nema nekih prevelikih ovlasti osim na papiru? Najobziljnije mi je rekao da zato da ima kaj za radit. A dobro, netko laprda u prazno s govorancijom, a netko (poput mene) cisti perzijske tepihe, prasinu i paucinu sa umjetnina cijeli ponedjeljak. Life's a bitch!

Kad smo vec kod kuchki, sanjala sam da si moram kupiti majicu u Los Angelesu sa natpisom LA Bitch From Hell. Ne znam da li postoji, ali od jutros ja sam zena s misijom. Kupit to i posjetit Liberaceov muzej u Las Vegasu. Vec su me na poslu optuzili da sam gejpeder u zenskom izdanju. Nisam imala bas neki protuargument da pobijem tu teoriju. Jos i sad razbijam glavu sa time: jesam li ili nisam? Hmmm...

Jos i to: receno mi je da kolega Sved i ja meljemo najkolosalnije gluposti na poslu. Tj da smo mega-sampioni u tome (ajd, barem u necem). Kad god nas kolege cuju da trabunjamo, trabunjamo o najnesuvislijim stvarima. Jedan od proslotjednih hitova nam je bila diskusija o Richard Gereu (kako smo dosli do njega nemam pojma) i malom glodavcu (gerbil - zaboravih mu iskonsko ime na rvackom). Nisam imala pojma o cemu on to brije pa mi je izricito bilo receno da moram napraviti domacu zadacu za slijedece jutro. Sto sam, revna kakva jesam, i napravila. Bilo je vrlo zanimljivo. Sad znam puno znacenje glagola (gerund, ako se ne varam) gerbilling.
Takodjer s vremena na vrijeme se zabavimo gutajuci helij iz snopova balona koji znaju ostati sa nekih 'zabava' od prijasnjih veceri koje se priredjuju u muzeju. 'Progutamo' svaki po jedan balon. Naravno, u trenutku kad se nakrkamo plina, obicno zazvoni telefon, na nasu opcu infantilnu histeriju jer se moramo javit. Totalni profesionalizam na djelu. Oh, Bog da mi prosti: tako je to kad se nadju dvije djevice na djelu. Treba nam dati kramp i motiku u ruke, te marsh u kamenolom ili rudnik: pa da onda vidis!

Erno Goldfinger na slici. I pogledah dokumentarac Stalking Pete Doherty. Sve sto sam zakljucila jest da je reziser Max Carlish moron. Pete je rock'n'roll klasika (pogotovo kontroverzna scena gdje 'lovi zmaja'). No, svejedno, cak sam i ja pozelila udati se za njega, a ne samo Kate Moss. Ahem, Pete, mos' mi serenadirat kad god 'os. Znam da je bigamija ilegalna, ali dobro de sad...

- 10:39 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.05.2005.

If you kling to me I'll klong to you

Ovim fino popaljenim naslovom zavrsavam Chemical Brothers trilogiju. Tek toliko.

Hm, da, napokon sam se otkrila kao jedna obicna 300-kilasica sa ogromnom mjesinom i neobicnim zapescem. Da, da, mnogima sam srusila iluzije. Umjesto ugodne spodobe za oci, raskrinkana sam kao tamo neka sa viklerima, slafrokom, bradom, brkovima (zato i nisam stavila facu, da se prosjecan covjek previse ne splasi) i flasom obicne Evian vode. Ne mogu se vise vadit ni na tajanstveno-predivni izgled, niti na izuzetni intelekt koji bi eventualno mogao kompenzirati za pivsku trbusinu. Gotovo je. Kraj. Krah. Dno dna. Ko sto bi Mate/Miso reko, ja nemam vise razloga da ziiiiviiiiim (po potrebi uglazbiti).

Zaintrigirao me je ovaj novi val turizma iliti dadaisticki turizam. Putovati na turisticke destinacije je vec tako passé (pogotovo oni paket-aranzmani gdje se upakiras sa jos 50 izuzetno modno-stilski osvijescenih turista sa pederusama oko struka koji misle da su popili citavu pamet svijeta). Jos vise passé su tzv. backpacking ture, gdje mladi (i oni koji se tako osjecaju) idu sa ruksacima na ledjima u, oh, tako neke 'alternativne' zemlje i destinacije. Ne. Zasto, recimo, ne otici na neko mjesto za koje uopce nemas predodzbu? Recimo, zasto ne otici u Veneciju odvojeno, i onda se pokusati naci sa svojom boljom (ili gorom) polovicom. Bez upotrebe ikakvog sredstva komunikacije. Ili ides roniti i onda, da razbijes malo monotoniju, ides se slikat kako peglas roneci. Na par desetaka meatra ispod oceana. Ili zavrtiti globus, pipnut ga kaziprstom i koju destinaciju ubodes tamo i otperjas. Ili ides stopirati na M25 (autoput koji okruzuje London) sa komadom kartona na kojoj ti je ispisano odrediste: Mongolija, na primjer (moze i Gruzija, isto je tako super egzoticno).

Nema problema: odes, nemas pojma gdje i kako, i onda fino isplivas na povrsinu. I uzivas. Bez pederusa, plasticnih vrecica sa ogromnim DUTY FREE SHOP logom, havajskih kosulja, carapa i sandala, polupansiona i hotelske terase sa jeftinim bendom koji svira izuzetno lose cover verzije Celine Dion greatest hits.

Odgovori na nagradna pitanja: je, narukvica je (jeftinjara iz Marks & Spencera); ne, taksist me nikako ne bi mogao oborit s nogu buduci da je bio niski, s obrijanom glavom i trbusinom cak vecom od moje (da, vecom: cuda se, ipak, desavaju). Da je izgledao ko Robert Downey Junior mislim da ne biste vise culi ni A ni B od mene (drugim rijecima, bila bih mu se vec prikrpala, ostala u drugom stanju i postala Mrs Downey u nekoj sirnatoj Elvis Las Vegas kapelici). Na vasu (a bome i moju) zalost - nista od toga.

- 11:06 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 13.05.2005.

Slip on your pink fur coat, bring your rude pictures, put on your teenage head, this is a love thing, we all want to kiss the sky, join our club, we're going to try

Hm, kazu da nas tudji feromoni zaludjuju. Da ih jedino mozemo omirisat na podsvjesnom nivou. Da gejpedere najvise privlace feromoni drugih gejpedera (now there is a surprise) i ne-gejpederskih zena. Dakle, mora da je reakcija zena proporcionalna ovoj muskoj gejpederskoj. U mom slucaju ova vijest predstavlja apsolutnu novost i jednu veliku zackoljicu (mos' mislit). Dakle, nema veze sto su i Cimer i Gruzijac izuzetno zgodni, nego samo sire fantastican miris ispod pazuha koji me neuobicajeno zaludjuje? Mislim da u jednoj parfumeriji prodaju vodicu u bocicama koja je ko fol feromonska. Tj kazu da ako se natrackas sa njom, privuci ces koga god 'oces. Vazi samo za zene (i gejpedere, sigurno). Za ciglih 48 funti? Hmmmm, da li da isprobam ili da se samo nacapam sa vodom iz kuhinjske pipe?

Uglavnom, feromonsku teoriju sam nesvjesno isprobala jucer posjetivsi London Metropolitan Archives (because my job is, oh, so glamourous). Prvo sto mi je bilo cudno je bilo da se nisam izgubila nego sam destinaciju nabola nevjerojatnom preciznoscu prosjecnog kirurskog instrumenta. Trebadoh se naci sa nekim arhivistom. Glamur broj 2. Tj glamurozni su ti arhivisti mos' mislit, dakle, ocekivah pepeljarke zalijepljene sa flasterom, samt jaknu sa onim zakrpama na laktovima, sandale koje se nose na carape. A kad ono: uleti Richard i obori me s nogu! Dobro, izgledao je malko nerdski, ali u onom pozitivnom Morrissey smislu (iako uopce nije licio na Morrisseya nego vise na Grahama Coxona). Ni traga pepeljarkama, carapama i sandalama. Woah! Ko da me strijela pogodila (zajedno s gromom; ili je to mozda jedno te isto??). Izgleda da su se feromoni odmah bili razbahatili. Poprimila sam neki cudnovati izraz cijelog tijela i govora. Otpale mi trepavice od treptanja. Kao najgori seljak sam naglasavala cinjenicu da nikad jos nisam bila u arhivi i kako pojma nemam kako nesto potraziti (a trebala sam mu samo predati neki dokument iz 1855 i zgibat). Richard, bog ga blagoslovio, se odmah ponudio da mi to sve pokaze. Pa onda neki projekt na kompu, pa mu tutnuo gomilu letaka u ruke, ovo-ono. Pa da mu moram poslati neku listu s tim-i-tim. I tako, punih pola sata me je Richard zabavljao. Izignorirao je nekog frajera koji je dosao na recepciju nesto gnjavit. To, covjece! Nadam se da nije gejpeder (Richard, ne ovaj koji je pokusao zagnjavit i prekinut nasu polusatnu feromonsku romansu). Mislim da cu se jos koji puta uputiti tamo pod nekom laznom izlikom. Jadni Richard, pojma nema sto ga ceka!

Izuzetno zanimljiva taksisticka anegdota: kolega Sved i ja pokupismo neke drvene djelove (za predstojecu izlozbu) koji su zavrsili kod jednog prijateljski raspolozenog mesara (upalo mi je bilo u oko da je specijalista za kobasice) u njegovoj hladnjaci (da ubije woodworm). Dakle, opet se nazire ober-glamurozni dio mog posla. Utrpali smo se nakon 104 godine cekanja taksija u Finsbury Parku (navodno smo imali dosta srece; inace u prosjeku trebas cekati 213 godina prije nego ugledas slobodni taksi u tom dijelu metropole). I kako to obicno biva, taksist nije prestao mljet na izuzetno reskom Cockney naglasku. Melje on s Svedom i melje. Mislim si, oli 'os ti sa mnom isto malo porazgovorit ili sta? Kad me odjednom odmjeri u retrovizoru i izjavi "And what do you do, except look very nice?" Nes' ti zenske emancipacije u Londonu!

E, sad svim onima za inat koji su rekli da se prije budem bacila pod kamp prikolicu nego pokazala nekaj od sebe: nu, evo vam, na vlastitu odgovornost! Odbijte s reklamacijama: ne primam ih!

- 10:42 - Komentari (43) - Isprintaj - #

srijeda, 11.05.2005.

Paid tha cost to be da boss

Kocka je bacena. Ilea iacta est. Kocko smo vrgli. The dye has been cast. Frlime ja kockata. Nastavi niz: dalje ne znam. Na kraju, iduci logicnim (!) procesom eliminacije, Motley Crue su otpali. Ostao je Snoop Dogg u igri. Drugim rijecima, pojednostavit cu za one koji nisu navikli na moju stilsko-mocnu kriptografiju: odjebah Motley Crue koncert u korist nekog tamo narodskog covika zvanog Calvin Broadus. Moram opet malo skrenut: recimo, fasciniraju me ljudi koji imaju ta scenska imena. Jer, osim ako to ime zakonski nisu urezali u drvo, onda im u putovnici sigurno pise ovo staro.

Dakle, zamisljam si Snoopa na carini: nema sad tu "Yo, Snoop, wassup? Shizzle my nizzle, man!" Nego, "None of this nonsense here, Mr Broadus."

Neobavezna digresija i kutak za zamislit se: Snoop jos nije rasprodao koncerat. Fischerspooner jesu (o tome kako sam ijopet zakasnila kupit karte na vrijeme necu jer cu se zasuzit u vrlo kratkom roku). Tko je sad tu veca faca, pitam se ja? A nis', preostaje mi svemoguce cmoljenje nad sudbinom gorkom.

Uostalom, koja pomrcina uma mi se desila, ne da nije za povjerovat, nego jednostavno rvacki vokabular nije dovoljno prebogat za opisivanje takvog neceg. Da, pao je koncerat. 12.7. na Wembleyu (iako, ja sam vise Jay Z nego Snoop Dogg, ali ajde de sad). Prvo sto pomislih je da ce Marisi i mene ukokati hrpa Yardiesa (kriminalni gangovi Jamajkanaca koji harace Londonom) pa sam malo panicarila i histerizirala Marisi na uvo. Kada mi je ona rekla da nece jerbo cemo se upicanit ko white hos oliti bitches, ufatila me jos gora panika. Dobro, mogu jos skuziti da me pokosi i opali Yardievski kundak i metak, ali za obuc (iliti podabuc na Marisi-jeziku), e, to je vec kolosalni problem. Naime, priprijetila mi je da se ni pod koju cijenu ne smijem obuc u vec poznati i rado primijenjeni Xiola-pseudo-intelektualni stil. Nego da moram utegnut sise i isprcit guzicu. Da se sto vise vidi i jedno i drugo. Dobila sam zivcane napadaje jerbo intelektualni stil je sve skrivati, moto less is more i takve fore koje nisu cuttale nikakav mustard kod nje (rezale senf na doslovnom prijevodu; inace u ovom kontekstu bi bilo nisu je jebale 5 posto, zdravoseljacki receno). Snebivam se i svisnem od muke ako pokazem golo rame, a kamoli nesto gore.

Dakle, preostala mi je jos domaca zadaca. Marisi ce ziher pitat i ako ne znam rusit ce me na ispitu. Pa cu morat na popravni. Od Snoopa znam circa 4 pisme. Od te 4 2 ih je sa Pharrell Williamsom. Jedna sa onim odurnim Justin Timberlakeom (koju trenutno ucim na pamet jerbo ima relaciju Los Angeles - Las Vegas). Moram se potrudit naucit da hood lingo. Recimo, ovdje mogu vjezbat do mile volje. Rekla sam joj nek me vodi shoppingirat da se mogu obuc po poslijednjoj hood modi. Za svaki slucaj ako nas Snoop pokupi na pozornicu pa da mu mozemo otpjevat Justinove dionice u Signs.

Ne znam kako ce nas gansta in da hood javnost prihvatit. Ne znam 'ocemo li se sporazumijevat po 'naski', aka kvazi-bosansko-purgerski? Zapravo, nista ne znam. Samo se nadam izvuc zivu glavu. Pass that Hennessy, bro'!

Dablja bijase u Gruziji. Vidim, i njega su fino Gruzijci na'ranili. "I learned first hand what it means to be fed by a Georgian. I'm really full. And the food was great." Mislim, kaj je sad, svi bi ili u Gruziju, ili na Gruzijce, e, ne moze! Sekcija: ucimo gruzijski, lekcija broj 21: za Marisi: Gilotcav dabadebis dges!

PS Royale, u pravu si, kaj ces, sramotim se, a ucila sam (ko fol ucila) latinski u skoli. Te jos jedan blamaza apdejt courtesy of Daut. Koja sam ja bukva tvrda, uzas!
I da napravim sveto blamazno trojstvo, izblamirah se do jaja kod Mante. Kriminalno!

- 10:51 - Komentari (31) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.05.2005.

How to stay calm for dummies, part 1

London vikendom nije nista manje pun nego preko tjedna. Pogotovo u Kings Cross predjelu. Tamo se, naime, obnavlja citav taj dio. Iliti regeneracija. Da ne bude vise onako seedy, sa crack dealerima i kurvama. Tko je spekulant sa nekretninama znat ce sad kupit nesto, preuredit i onda se cerekat gledajuci kako je nekretnina porasla u vrijednosti jedno 5-6 puta (nedavno se prodavala neka garaza u jako posh dijelu Londona, Kensington, za negdje 250,000 funti; pa si sad misli). Pa gradi se novi terminal za Eurostar. I preuredjuju citavu stanicu podzemne, gdje se racva jedno 5-6 linija. Vec skoro godinu dana prolazim kroz tu stanicu i uvijek spusim izlaz. Jednostavno se izgubim ko mali Ivica na placu.

Rad vikendom = dernek za popizdit! Dakle, dok se covjeka nesto ne pocne ticati, boli ga briga. Tako i mene, da ne bi mislili da se izdvajam iz vecinske mase. Dok mi nije na nos pocelo izlazit raditi vikendom. No, sto je tu cudno, pomislili biste (a uopce ne bi jer vas uopce ne zanima, no idem dalje mljet bez pardona)? Neki kolege koji ne rade vikendom klikcu od ushita kad im se spomene rad vikendom: kao, vele da se toliko toga moze napravit vikendom. Mislim, iz kojeg suncevog sistema su oni ispali? Tko ziv odgovara na mailove vikendom? Ili na telefonske pozive? Oni iz dezurnih ludara se ne racunaju. Nego tamo visis kao skoro pa inventar jerbo si na 'duznosti', dakle, ako volonteri nesto zajebu da ih vadis iz (necu ipak bit toliko prosta)... Recimo, jucer sam se hvatala ukostac sa kasom koja se nije htjela otvoriti: fascinantno, zar ne? Jerbo nema se para platit ekstra vikend osoblje. Sad svaki puta kad vidim radnike u ducanima ili bilo gdje vikendom imam potpuno razumijevanje. Da i ne govorim o druzenjima, izlascima i inim stvarima koje vole (polu)mladi. Dok svi dernece vikendom, ja radim. Dok ja pljesnivim 2 dana doma preko tjedna svi rade. Kakav logicki sud bi sad tu isao?

Vikendom su u toku radovi na pruzi. Punom parom. Dakle, pogodna platforma za luzere big time. Kao jucer ujutro. 2 sata da se prijedje jedno 80km. Presjedanje 2x i onda jos drndanje na Northern Line (aka Smrdljiva Line). Zabava do jaja! Problem je taj sto vecina ljudi u pjesackom prometu su vikendzije, iliti normalni ljudi, a ne moroni poput mene, koji vikendom ne rade nego se zabavljaju. Gegaju s noge na nogu. A ja se strmopizdjujem kao furija i preskacem ih u troskoku jerbo moram biti na poslu. Za bolji efekt raspalim Chemical Brotherse. Majci, kako se brzo stize na posao ako ti, recimo, svira Morning Lemon. Beat this, suckers! Iliti kako na kraju pjesme ide - Take that, motherfuckers! Vidim da cu si morati napraviti playlistu zvanu Pobjesnjeli komjuter.

A mozda je to sve samo zato jer sam si ijopet natandrcila novu originalnu Kabbalah crvenu vunenu trakicu? Ih, sad kad me sreca i ljubav pocnu natezat ko u prici jerbo Kabbalah na lijevom, neka brazilska (senhor de bonfim...) traka na desnom zapescu (zuta - za nadu; Gruzijac, Bog ga blagoslovio, ima ljubicastu - za ljubav). Mislim, ono, Zeus bi se bio mijenjao sa mnom da je mogao. Skromnost da je vrlina? Pih!

Dakle, rogobori se za Toncijevu ostavku. Sad se fino otrijeznio i nadam se, spustio na zemlju, od pobjede koja je bila ekvivalent case mlake Cedevite. Kao, trebao bi odstupit u korist Gordon Browna. Hm, jednom davno sam sanjala Gordona. U detalje necu ulaziti. Vec vidim naslovnicu u The Sun-u: It's a shocker! Prime Minister trapped in shockingly explicit dream by a commoner.

- 10:56 - Komentari (27) - Isprintaj - #

petak, 06.05.2005.

Not a lot to smile about, Tony!

Ajde, gotov je i ovaj cirkus. Policije ko plijeve jutros na Kings Cross Thameslink stanici (mos' mislit kako su potrebni bas tamo). Iako nisam mogla glasati u parlamentarnim izborima cijeli cetvrtak sam bila uzbudjena ko malo dijete. Naravno da je mene lako uzbuditi sa vrlo jednostavnim stvarima. Uostalom, jedva sam cekala vratiti se s posla i otrcat u seosku crkvu gdje se odrzavalo glasanje. Cak sam si uzela taksi da brze stignem do odredista. 3 funte i 40 penija. Nisam normalna. Stojeci u redu zabavljala sam se zvirlajuci naokolo: vidjela sam da si besplatno mogao pokupiti video kazetu s naslovom u stilu 'In the Name of Our Father Lord Jesus'. I ovako nemam vise video rekorder, nego samo DVD player pa sam teskog srca propustila ovu gratis akciju. Jos nenormalnije je bilo to da sam mislila glasati za Serenu Tierney (LibDem). Skuzih tek dok stajah u redu da je Serena kandidat za parlamentarne izbore, a ne ove moje seljacko-lokalne. Kaj sad?? Brzo sam morala promijeniti taktiku. Srecom odmah sam ugledala plakat za lokalne kandidate i pocela me je tresti nedoumica, posto se na ovoj lokalnoj listi nalazio i kandidat Zelenih. Sve se premjestam s noge na nogu, hmpham u sebi, a red se pomice naprijed. Vec su mi bili tutnuli listic u ruke, ulazim u separe, jos uvijek ne znam: Zeleni ili LibDem??? I na kraju mi ruka sama ode do liberaldemokrata i kvit. Gotovo. Amen.

Promatrala sam presjek seoskog stanovnistva sto je glasalo. Nije kazalo na dobro. Vecina ih je penzica i radnih ljudi 'u godinama'. To znaci (ovdje na jugoistoku) samo jedna rijec: Tory. Moja constituency je cvrsti Tory. Nicholas Arthur Charles Winston Soames. Na zalost nemam pravo izraziti protest protiv toga. I eto, ovi izbori su me ponukali da se konacno prijavim za britansko drzavljanstvo. Da dobijem to pravo jerbo mi svaki mjesec uzimaju od place. I onda da nemam pravo glasa? Ne moze! Jos nesto: idu mi na strahovit zivac ljudi koji ne glasaju ili koji se vade sa 'E, kaj cemo glasati, i ovako nista ne mozemo promijeniti.' Ma da, najlakse je naguzit se i kukat kako nista ne valja i nista ne poduzimati protiv toga. Onda i zasluze tocno to sto su dobili: nista, tj suhu figu! Moj glas mozda i nece puno pomoci, ali barem znam da sam probala i nesto napravila. Da nisam peglala lijenu guzicu, kukala i zapomagala, nego sam nesto napravila. Za sebe.

Toliko sam htjela glasati za parlament da sam pomisljala krisom uzeti pozivnice ljudi koje znam, a koji nisu zeljeli glasati. Ono, tko te pita, ne moras donijeti nikakav drugi means of identification jer je pozivnica upravo to. Opet stojeci u redu zvirlam po stoti put i ugledam upozorenje da je pokusaj gorespomenute diverzantske akcije vrlo opasni prekrsaj i da se kaznjava sa 2 godine zatvora. Hmmm, dobro sam prosla. A mozda da glasam po par puta? Tko bi to skuzio? Ali, dosjetili su se i toga: i to je, navodno, vrlo ozbiljan prekrsaj koji se kaznjava sa 5000 funti globe. Dobro, toliki anarho-revolucionar ipak nisam.

Laburisti su dobili povijesni treci termin. No, nece vise imati toliku vecinu kao prije. Pobjeda, da, ali trebaju se najozbiljije zapitati kuda ce se kretati u slijedece 4 godine. Jer, nastave li ovako bahato se ponasati, izbori 2009. ce dobiti konzervativci. Ziher. Mislim da su LibDem prosli cisto solidno. Konzervativci su isto tako dobiti dosta glasova, dovoljno da se osokole za ofanzivu u slijedece 4 godine. Mislim da nije toliko bila presudna malogradjansko razmisljanje konzervativaca u obliku imigracije (naravno, imigracija je bauk), vec Blairovo perfidno laganje u vezi Iraka i oruzja za masovno unistavanje. Laganje. Kako vjerovati politicaru koji se toliko nalagao? Naravno, i ostali lazu koliko su dugi i siroki, ali ovo Tonyjevo je bilo kolosalno kraljevsko laganje. I ignoriranje apsolutne vecine stanovnistva koja je bila PROTIV rata. Ali ne, samo on i americki mu kompanjon su u pravu. Kao secer na kraju jos kaze da, hm, bas i nije sigurno da li je postojalo WMD (weapons of mass destruction). Da, hvala ti, Tony. George Galloway je uspio dobiti mjesto u parlamentu, u Bethnal Green & Bow okrugu (okrug sa vecinskim muslimanskim stanovnistvom). A laburisti su imali vecinu od preko 10,000 prije 4 godine.

U srijedu sam radila prekovremeno jerbo je bilo predavanje o William Hogarthu. Posto je moj posao, oh, tako glamurozan, morala sam gostit Ian Hislopa (uvodni govor) i Michael Palina (kao jednog od gostiju). Sluzilo se pivo (predavanje je sponzorirala pivovara Fullers). Zvjezdana prasina, o, da!

- 10:25 - Komentari (28) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.05.2005.

That's just what this country needs: a cock in frock on a rock

Danas mi je pala na pamet (koju, uzgred budi receno, nemam previse) jedna nevjerojatna cinjenica: da su svi muskarci sa kojima se druzim, pazi sad novosti, gejpederi. Povod takve revolucionarne misli je bio telefonski poziv frenda zvanog Glasgow (da izbjegnem prava imena sluzit cu se duhovitim pseudonimima) koji je, da, pogodili ste vec, gejpeder. Ovo sto slijedi je samo vrlo zanimljiv presjek isjecaka predivnih gejpederskih bivsih, sadasnjih i buducih prijateljstava.

Glasgow i ja sezemo od prve godine faksa otprije tisucu i jedne godine. Vezu nas bezbrojne studentsko-seljacke veselice na kojima bi redovito izignorirali sve prisutne i zadivanili jedno sa drugim o svemirskim letjelicama i inim intelektualnim stvarima. Takodjer smo bili razdrmali faks upadajuci s vremena na vrijeme u predavaonice uoci pocetka predavanja, namaskarani, drecajuci se iz petnih zila nesto u stilu 'ZA GEJPEDERSKA JEDNAKA PRAVA - NAPRIJED!'. Mislim da je cak i Marisi prisustvovala jednom takvom revolucionarnom podvigu. Ali sumnjam da se sjeca. Ja, s druge strane, imam slonovsko pamcenje. Glasgow je sad 'ozenjen' za Mr Glasgowa.

Nadalje, na kojem god poslu se nalazila, garantirano ce biti da je barem jedan zaposlenik gejpeder za kojeg se istog trena 'udam'. Recimo, u jednom prijasnjem muzeju Sef mi je bio gejpeder. Sef je inace vrlo zgodan. Nas dvoje bi se redovito prikrpali kakvim kvazi-mondenim otvaranjima hip & trendy izlozbi (on je ekspert za moderni dizajn) te opijali. I sjecam se da je redovito dobijao ogromne bukete cvijeca na posao od nekog tajnog obozavatelja (ne, to nisam bila ja, na zalost). I crvenio se kad bih ga upitala od koga je.

Na trenutnom radnom mjestu isto tako ima jedan kolega gejpeder. Slazemo se, stono bi ovdje rekli, kao house on fire. Stalno izmjenjujemo neke mejlove s receptima, a kad se sretnemo u hodniku, ne pozdravimo se, nego gromoglasno zadreknemo 'Grrrrrrrrrr!' Pece najbolje kolace na svijetu. I zna se napit sa pivom. My kind of man.

Danas su me na poslu maksimalno izzivcirali pa sam se zadnjih pola sata zabavljala stavljajuci dodatne screen savere. Izmedju ostalog, kad ne diram misa vise od 2 minute, pocnu se sepirit (rame uz rame sa Andy Warholom, Tom Waitsom te Nick Caveom) Marisin Cimer i Gruzijac, te Mr & Mr Glasgow. Mislim da sam sad preshishala kolegicu kojoj je screensaver polugoli Jon Bon Jovi. Beat this, sucker! I sad kako da objasnim ovaj prirodni fenomen?

Vec mi je pun kufer izbora, odbojnih faca sto bulje u mene 24-7. Te na dnevniku raznorazne projekcije: tko, gdje, zasto, koji postotak, takticko glasanje, ovo-ono, te dnevna stampa, te raznorazni leci sto mi stizu kroz vrata, George Gallowayov Respect Party bus koji je jucer sharao Kings Crossom... Pa nas ubijaju u pojam sa raznoraznom tehnologijom tipa grafika, virtual projections i tome slicno. Koja teve stanica ce imati bolji prijenos. Boli glava, brate! Hm, a za naslov: nekako mi se cini prigodan za danasnje izbore. Mislim da bi bas bilo OK - da izaberemo drag queen da vodi zemlju. Ziher je ne bi totalno upropastio ko Tonci. Idem glasati kad se vratim s posla. Na mojoj glasackoj kartici pise local elections: representation of the People Acts: county of... electoral division. Frend ima i tu, a ima i parliamentary elections: official poll card: representation of the People Acts... constituency.... Ta glasacka kartica je ujedno i znak identifikacije na izbornom mjestu, posto nema ovdje osobnih iskaznica (jos). Prvi rezultati se ocekuju oko 22.45 po britanskom vremenu. Kako cu funkcionirati na poslu u petak ostaje nepoznanica.

Znam da nam ne ginu obojci kako god da okrenes (ogromne obojcetine dobijemo li kojim cudom Michael Howarda za premijera; nesto malo manji obojci bude li se Tonci odrzao; a Charles nema sanse, na zalost). I nema ovdje predizborne sutnje: borba do zadnjega. Drugim rijecima: kruha, luka, pancete i igara! I daj Boze, gejpedera!

- 10:57 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 03.05.2005.

Just like perfection, ego alert, flawless, absolutely flawless

Mislim da sam poprilicno druzeljubiva spodoba. Ono, ne bjezim od ljudi. Nijesam luda Mara. Ali dotakne li me netko dok sjedim na vlaku, zombie-state, bolje da ga nema. Naime, na mom nadasve ekskluzivnom sljakerskom vlaku sjedala su rasporedjena tako da, hoces-neces, moras buljiti u osobu koja ti sjedi u suprotnom smjeru. Dakle, sjedala su rasporedjena u svakom redu na: dva naspram dva. Sa minimalnim prostorom za noge. Gore nego kod EasyJeta. Mozda je cak i gore od stocnog vagona. Kao prvo, sklapanje nogu. Cak i za mene kepeca. A tek kad se pokusa probiti netko tko ima malo dulje noge od mojih (sto nije tesko) ili tko je ponosni vlasnik balvan-nogu, nes' ti majci mjesta! I tako onda moram prosjedit kojih sat vremena dodirujuci necija koljena. Kao da me struja protrese. Svaki puta. Nenadjebiv osjecaj. Potiho se moli svevisnji svih religija kojih se mogu sjetiti da me izbavi sto prije. O psihodelicnom LSD-induciranom tapecirungu da i ne govorim.

Dalje, ne dao Bog da onog tko ti sjedi sa suprotne strane pogledas u oci. Odmah te na licu mjesta zgromi visa sila i pomozbog! Pa se tako moraju vjezbati i izostrivati raznorazna zjakanja po vlaku. Ono, pretvarati se da je od zivotne vaznosti prouciti cijelu zeljeznicku mapu jugoistoka Engleske koja je zakeljena diljem vagona. Ili glumatati pogledavanje kroz prozor: ono, gle, kako je zanimljivo, to uopce prije nisam primijetila, a znam svaku travku, zgradu, tko je dignuo zavjese, tko jos nije. Zato sam od danas pocela primjenjivati vrlo lukavu tehniku natakarivanja suncanih naocala a la Kate Moss u kojima se osjecam poput obada, ali barem onda mogu buljit koliko hocu.

Zanimljiva (mos' mislit) opaska je i ta da ce se netko garant sjesti do tebe, a ima mjesta koliko hoces. I to bas spodoba za koju autosugestivno molis bilo koje bozanstvo da te postedi. A-a. Sve sto se mozes nadati jest da ti na celu bude ispisano Don't even think about it koliko se koncentriras i odajes negativne signale. Ali, ne! Nasere se tocno do tebe. A ostala sjedala zjape prazna. Naravno, ne sjedne se Vincent Gallo-lookalike, nego neki debeli businessman koji bi trebao placati kartu za 2 sjedala, a ne jedno. I koji onda razjapi broadsheet novine. Strava. I ne silazi u East Croydonu, dakle ide do moje stanice. Garant.

U svim gorenavedenim trenucima pozelim da si: a) izgradim helipad po uzoru na Steve Jobsa (i nabavim helikopter, ne avion, privatni avioni su tako passe, cak i onaj ex-Boyzone frajer Brian McFadden ga ima, pih!); b) da konacno korisno upotrijebim nozic za guljenje jabuka; c) da se pravim ko da sam upravo izasla iz ludare pa da se onda mogu fino rasprostit/raspojasat ko posteno-narodski covjek; d) da se nekom magijom pretvorim u Ken Livingstonea; e) ponestalo mi je duhovito-saljivih elemenata.

Zanimljiv je i fascinantni podatak da pojedini komjuteri, prije zadnje stanice, poharaju vlak uzduz i poprijeko, u lovu na bilokakve novine. Onako, vidis ih kako ko kobci haraju i capaju sve sto im dodje pod ruku. A ja se snebivam. Umjesto da se pridruzim.

Uglavnom, narodsko bancevanje pocinje u cetvrtak, u 7 ujutro. Kao zadnja naivna seljacina mislim da cu gledati live prebrojavanje i onda otici drito na posao. Iako, sve sto im mogu poruciti je Kiss Off. Ali cu se na parove razbrojs nacrtat da glasam za lokalne izbore koji se odvijaju paralelno. Nece mi majci utec'!

Post scriptum: nekako mi bode oci slijedeca izjava: Now you stepping wit a G, from Los Angeles, where the helicopters got cameras... U Los Angelesu helikopteri imaju kamere? Uh, zelja mi je da me naganjaju O J Simpson style po autoputu. I da se sve, naravno, prenosi live na, recimo, Fox News-u. Ali mali zajeb: nisam si unajmila bijeli Ford Bronco. Kaj sad? A nis', 22 days and counting...

Stavljam Beckovu bivsu Leigh Limon za ilustraciju: nakon poduzeg razmisljanja skuzila sam da bolje izgleda od Thameslink vlakova.

- 11:21 - Komentari (24) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>