The Last Broadcast

Britain, Britain, Britain... We've had running water for over ten years and we invented the cat!

Eh, ovo Ujedinjeno Kraljevstvo! Nema boljeg. Osim sto imamo trenutno jednu od najlabilnije izabranih, vlada (tj onu koja se kroz iglene usi sprovela na vlast nakon ovih izbora, iliti izabranu sa de facto svega 36% glasova) u Europi, nasli smo si jedan super nacin provodjenja slobodnog vremena zvan happy slapping. Zvuci dobro, jelda? To ide otprilike ovako: kad ti je, kao svakom pravom teenageru dosadno do boli, skupis nekoliko frendova i odes malo van u svijet da vidis sto ima. No, nakon nekog vremena i to postane dosadno pa pocnes mozgati supljom glavurdom i dodjes do jos bolje ideje: zasto ne iscipelarit nekog glupog prolaznika? Mislim, prolaznici, ne, bezveze, kaj imaju oni radit po cesti? I ne samo to, nego zasto to sve fino i ne snimit na mobitel? Pa kud ces veceg derneka, jelda? Istovremeno reziras i sudjelujes u svom vlastitom filmu. Ko shisha Hollywood, Cannes i slicne pizdarije? To sve mozes dobiti bez ikakvih audicija ili nekog posebnog truda ili talenta. Naravno, izaberes si uvijek slabije protivnike, tipa oni nemocni ili bolesni (ljudi koji boluju od raka su izuzetno podatni za takvo nesto). Savrseno, zar ne? Skola je tako passé, ucenje isto tako. A tek one tipicno dosadne aktivnosti, naroljivanje i dernekovanje, ah, pa nismo ipak toliko staromodni! Recimo, ovoj spodobi je to bio vrhunac teenagerske veceri. Ali koga briga za to sto je gerijatrija poput nje radila dok je bila, ahem, mlada: uzasno demodé i staracki (za zadrecit se Shut it, Grandma!)! Mislim, zasto bi bilo tesko kad moze biti izuzetno lako? Zasto bi se isli truditi nesto napraviti od svog zivota, potruditi se? Pih, kako malogradjanski, zar ne? Trebala bih se suzdrzati od lijeka koji bi bio vrlo efikasan, a koji spomenuh nedavno: kramp, motika, shtihaca, kombajn u ruke i marsh raditi fizicki posao okopavanja, plijevljenja, i drobljenja kamena po kamenolomima. A mozda samo nisam in pa ne razumijem problematiku danasnjeg prosjecnog teenagera koji u glavi ima mozdanu stanicu koja podsjeca na amebu?? Idem se poklopiti svojim starackim usima. Iliti kako bi se Vicky Pollard puno elokventije izrazila:

"No, but yeah, but yeah, but yeah, no, but yeah, no, but yeah... ...but no, because I'm not even going on the pill... ...because Nadine reckons they stop you from getting pregnant."

Potpisala sam peticiju u Independentu za promjenu glasackog sistema u UK. Ko da mene netko pita, ali eto, mrdnula sam guzicom, sto je vise nego sto rade ovi koji samo naricu i kukaju.

Sutra odoh na izlozbu na kojoj i Banksy izlaze. Samo da napomenem da je Banksy opet izvrsio 'subverziju', ovog puta u velebnoj instituciji zvanoj British Museum. Umjesto da dodje tamo gdje ja radim, sto je prakticki skoro pa preko puta. Smrc.

I za kraj, izuzetno zanimljiva crtica iz svakodnevnog zivota: posto imam kosurinu za bacanje, a ovdje neprestano puse vjetar cijeli mjesec, jucer mi je to skoro doslo glave. Naime, vjetar, naravno, uvijek mora puhati iza mene, dakle, znanstvenim rjecnikom receno, mora mi svu kosu razbacat u lice. Dakle, tim procesom postanem slijepa ko ocerupana brojler kokosh i nabadam na slijepo (tj oslanjam se na moju profinjenu intuiciju, sto dodje na isto kao da posaljete Javine da se natjece za Euroviziju umjesto Jordan = dakle, katastrofa). Shodno s time, skoro me je pregazio, ne auto, nego bicikl. Tipicno! Ne moze me cak ni auto zgazit posteno. Kud ovaj svijet ide?!