The Last Broadcast

Kako NE obilaziti Los Angeles

Dakle, Los Angeles. Cudnovati kljunas svjetskih gradova. Ocekujes ne znam sto, a na kraju se ispostavi da izgleda kao jedan ogromni retail park (sve cekam kad cu ugledat B&Q uradi sam ogromnu robnu kucu koja je popularna odje u mene). Sve neke ravne zgrade, ulice pod pravilnim kutom, dakle, nikakvo! Nema nekog postenog centra, javni prijevoz je na razini onog u Gornjem Cucerju, taksija nemos' vidit ma sve i da se skines do golog na Sunset Stripu. A prvoklasni svjetski moron, tj autor ovog bloga je odlucio da, nema to veze, na mapi to ne izgleda daleko. Reci cu samo jedno: 4 sata hodanja. Po suncu. I na kraju jos nisam mogla kupiti Team Jolie i Team Aniston majice u butiku Kitson. Obuzela me je bila neka cemerna nervoza. Pogotovo sto tumarajuci po Beverly Hillsu (trebam li jos jednom napomenuti: tumarajuci BEZ AUTA: auto je fino kunjao u hotelskoj garazi) naidjoh na zenske primjerke toliko mrsave i samopotamnjene da me je to reduciralo na tri rijeci: lagano zaobljeni slon (sve eufemizmi).

Uglavnom, ishodala sam se do besvijesti, a jos nisam otisla u Hollywood Hills. Auto je bio prica za sebe, posto ovdje nema kuplunga i mijenjanja brzina rucno. Sve je automatski. Trebalo mi je otprilike sat vremena proucavanja prospekata, urlajuci samu na sebe, lagano histerizirajuci da kako cu sve to izvesti bez kuplunga, psujuci Amerikance uzduz i poprijeko. Cak sam bila pozvala i frajera s Hertz parkiralista da mi pokaze kako to ide. Hm, nije imao pojma. Reko mi je: kocnica je ovdi, gas ovdi, svjetla ovdi... Jebote, pa to sam i ja znala, reci mi di je rucna kocnica, 'oce li mi se auto otkotrljat na brdu, kako kontroliras kad ides u rikverc i te fore. Nije bas lucidno objasnjavao pa sam samo kimala glavom, histerizirajuci u sebi i proklinjuci po ne znam koji put moje avanturisticke pohlepne zelje koja me je dovela do toga da se moram bakcit sa Chevroletom kojeg nikad u zivotu nisam vozila. No, na kraju sam samo duboko uzdahnula nadajuci se najboljem. Sto je i bilo: jednom kad sam zapicila po La Brea cesti, nitko me nije mogao zaustavit.

Vidim da se ovdje Los Angeles rijec upotrebljava vrlo fluidno: naime, vozac taksija me jucer pita 'A u koji grad ti 'oces?' Mislim si, iz koje kace si ti ispao, pa u Los Angeles, budalo! Aaaa, ne! Moradoh rec Hollywood; ili Fairfax; ili Beverly Hills; ili Century City; ili Westwood. Seljaci svih zemalja ujedinite se!

Parkiranja ko u prici. Ne mogu se nacudit koliko ga ima i na svakom koraku. Jeftin do boli. Ovi automati na cesti su ultra jeftini: 50 centi za jedan sat!!! Pa za to ne mos' parkirat ni 3 sekunde u Londonu (ako imas i gdje za sparkirat se in the first place). Benzin: bezobrazno jeftin u odnosu na nas Toncijevce. Znam da su mi govorili da je auto car, ali dok to nisam vidjela na svoje vlastite poluslijepe oci... Nikakav congestion charge, nikakvo parkiranje koje moras trazit povecalom da ga uopce i nadjes, mjesta na razbacivanje.

Hollywood slijedi sad: prvo s autom po Mulholland Driveu (pri tome nadajuci se da se ne stropostam negdje u provaliju jerbo nije moj zivot holivudski film), pa onda negdje sjatit se blizu onih Hollywood slova i uslikat i to. I za kraj, ostavljam jednu uistinu zanimljivu cinjenicu koja otkriva toliko toga o meni: fasciniraju me one ogromne palmetine pa ih shodno s tome non stop uslikavam.



Moglo bi se sumirati ovako:
Hollywood or bust iliti dodjoh, vidjeh, histerizirah, nahodah.



(dio mog hotela, tj apartmana)