In Death Valley nobody can hear you scream
Provedoh, ahem, zanimljivih par dana u Death Valley. Jednom od najvrucih mjesta na kugli zemaljskoj. Mislim da je jedino u libijskoj pustinji bilo izmjereno vise stupnjeva nego ovdje (u Death Valley rekord je 57 stupnjeva Celzija). Zasto bih se ja odlucila provesti 3 puna dana na tom paklu, a u principu ne podnosim vrucinu vecu od 30? Eh, pa Death Valley je Death Valley. Vrucina ko u paklu (mislim da je bilo oko 45 skoro sva 3 dana), ali cak me nije toliko ni dirala. Krajollik je prekrasno surov (iako su najbolji pogledi bili zatvoreni, poput Zabriskie Point, zbog posljedica proslogodisnje ljetne poplave), gomila nakupina soli od jezera i mora koja su postojala ovdje prije tisuce i tisuce godna. Jedino mi je zao sto nisam vidjela kojote. Nije mi zao sto nisam vidjela skorpione, crne udovice i zmijetine (zvecarke iliti cegrtuse). Iako sam premrla od straha hodajuci pjescanim dunes (ne znam prevesti na rvacki) prvo vidjevsi ocigledne tragove zmija (a nemam ni neko posebno zivotno osiguranje ako umrem, eto, takve misli su mi se motale po glavi), a potom cuvsi neke ljude tik to mene koji su odjednom zavristali
Don’t scare it off, don’t scare it off!! Sto bi u prijevodu fino znacilo Nemojte ju plasiti!
Vise ni ne sjecam na kojem mjestu u Death Valley.
Obuzdala sam moj iskonski nagon da pocnem skvicati ko prasica, ali jedva. No, na mjestu zvanom Salt Creek skvicanja je bilo ko u prici. Tamo su neke nakupine vode koja je 3 puta slanija nego ikakav ocean. Tamo zivi neka sitna riba (puck fish) koja se prilagodila takvom nacinu zivota u super slanoj vodi. Sve 5. Cak se vise nisam ni plasila gomile sitnih gustera koji su pretrcavali tamo-amo pred mojim nogama. Ono, gusteri? Bring it on!! Onda sam vidjela jedan od informativnih panoa koji je lijepo objasnio da gdje ima insekata (fino plutaju po onoj slanoj vodi) ima gustera. OK, to je dobro, to je bioloski. Onda, gdje ima gustera, ima i zmija. E, tu sam vec lagano pocela panicariti i buljiti ispred sebe da su mi skoro oci ispale. Na kraju sam zaskvicala jerbo me je pocela proganjati neka ogromna muverina, bumbar, statijaznam. Nisam znala da li bode, je li otrovna kad ubode, nista (inace sam alergicna na ubode osa i pcela). Ali zalijepila se za mene i zuji li zuji. Bila sam gotova. Naravno, iza mene je bio neki frajer koji se je sigurno grohotom smijao zenskom skvikarluku koji sam bila priredila (vrlo jakog i reskog decibela, ali vec odavno me je bila obuzela histerija pa se nisam mogla zaustaviti). Sjecam se jedino da je bio golog torza.
Zabriskie Point iz auta jerbo je zatvoren pa ne smijes uopce stajati.
Primjetila sam na onim pjescanim ‘brdima’ jednu evolucionarnu scenu: muski svi odreda gordo i spremno grabe naprijed, ne osvrcuci se ni na sto. Zmije? Skorpioni? Koga briga! A zenske sve odreda onako cupkaju 10-ak metara iza njih, ono, tipicno se plase i histeriziraju (ko ja, naravno). Ono, ako se vec mora mrijet, neka to budu muski. Hihihihi.
Hodala sam po metrima i metrima bjeline, tj soli. Ogromna polja soli koja se bijele i od koje su me pocele boljeti oci (refleksija pod tako jakim suncem = ovdje se tu veli ‘snow blindness’). Steta da nisam mogla donijeti nista sa sobom: naime, zabranjeno je ikakvo odnosenje ‘objekata’ iz prirode. A tako sam htjela malo posoliti si veceru! Kad hodas po tim solnim poljima, zvuci bas kao da covjek hoda po snijegu. Jedino sto je plus cetrdeset i umires od vrucine, Na tim slanim poljima cuh neki poznati jezik iza mene:
Dej, no, poglej si tlele, a ves… Da, Slovenci. Malo sam odvagivala da li da im se javim ili ne, ali sam na kraju odlucila da ne. Kaj da im velim? Tudi jaz sem, ahem, Slovenka (zvanicno jesam, ali…)? More ajde, nosi se: sutila sam ko zalivena i to je bio kraj potencijalnog okupljanja slovenske emigracije u Death Valley. Spustila sam se i u Ubehebe krater (krater nastao prije 3000 godina, a radijus mu je oko 300 metara), na samo dno. Spustanje ko spustanje, ne ide lose. Ali sad jebemu, treba se uspet natrag iz kratera. Po vulkanskom sljunku. Po najvecem zvizdanu. Ispustih dusu pentrajuci se natrag. I opet si mislih, nemam oporuku, kome da ostavim svu moju ostavstinu ako ne uspijem? Ali ne trcim 2x tjedno po 10km zabadava!
Ubehebe krater.
Devil's Golf Course (solna polja).
Jedino razocaranje mi je bio jedan napusteni grad (ghost city), Rhyolite. Jedino po cemu cu ga pamtiti su oznake Beware of rattlesnakes i par pohabanih kamp prikolica u kojima zive hillbillies sa gomilom oruzja (na svakom drugom elektricnom stupu su oznake Discharge of firearms prohibited. Gross misdemeanor. Sve sam cekala da izadju i zadreknu se Damn hippies!. Onda sam malo zasla u Nevadu, u gradic zvan Beatty, koji se sastoji od nesto malo vise pohabanih kamp prikolica i nekih par pohabanih kazina te raznoraznih crkvi. Grmph, nisam se bas dugo zadrzala. A oznaka na cesti (prema Beattyju) Welcome to Nevada! je sva izresetana.
Ne vidjeh ni jednu. Fala ocu i sinu.
Izresetana tabla za Nevadu.
Prednja strana izresetane table.
Darn hippies and their rules!
Takodjer sam imala cast po prvi puta sresti se oci u oci sa zoharima. U kabini u kojoj sam odsjela u Furnace Creeku. 3 predstavnika zohara su me fino docekala. U kupaoni, Ne da sam skvicala, nego… U pocetku me je malo bilo strah spavati jer, sto ako slucajno otvorim usta, a ono, jedan on zohara odluci se da mi uskoci ravno u usta? Nisam ja za odmore u prirodi i sa prirodom: recimo, da sam isla kampirati sa satorom, pa covjece, ne da bih umrla, nego bih UMRLA od straha! Daj ti meni krevet, cistu kupaonu, vece, klimu. Ne mogu protiv sebe! Svejedno, Death Valley: thumbs up.
A danas? Umrijeh prvi dan u Las Vegasu. Koja selendra od grada, majku mu milu! Jos gore nego LA. 100x gore. Boli glava od silnog neona! Ali glavno da sam si vec prvi dan kupila majicu CSI: Las Vegas. I ne, ne namjeravam kazinoirati. Osim ako mi ne isperu mozak sa silnim neonskim sljastecim svjetlima, reklamama, vrazjim materama. No, o tom-po tom.
Hotel u Las Vegasu.
Suckers at work.
|
