Marketing
Kalifornia
Samo da napomenem da mi se sve vise poceo svidjati Brad Pitt. Uzas. Mora da je to posljedica 8-satne voznje avionom u stoka-klasi i gledanja Deltinog tzv. entertainment programa gdje su prikazivali Ocean's Twelve.
Jucer me je prao jedan od onih tipicnih dana poznatiji pod nazivom prvi dan povratka nakon fantasticnog godisnjeg. Dan kad ti je jos uvijek svejedno sto u inboxu imas 452 mailova. Dan kad si jos pod narkotickim djelovanjem jetlaga pa jos uvijek ne primjecujes cinjenice poput ove da je jucer u Londonu bila ledara s kisom i vjetrom. I to da sam navecer morala ukljucit centralno grijanje. Dan kad te odmah zadesi sveopci sastanak NAKON radnog vremena. I kad saznas da sefica planira tzv. away day gdje cemo morati uciti o samima sebi, hodati preko vruceg ugljena i sveopcenito mlatit praznu slamu. 'Ko vas shisha, nirvana me jos drzi (citaj: jos uvijek 100% vjerujem da cu biti ponosni vlasnik kuce na Venice Beach). I drzat ce me valjda jos jedno 532 sekunde. Dan kad ti svi kolege od jednom kazu kako imas healthy glow (u slobodnom prijevodu da dobro i zdravo izgledam). Aj da vidimo tko ce mi od njih to reci, recimo, danas, kad ce moje lice poprimiti vrlo poznati izgled izblijedjenog pepela?! Cak vidjeh i helikopter vracajuci se s posla. Ako sam zazmirila i tako zirkala, mogla bih se zaklet da sam u LA-u i da je helikopter bio live na Fox News in hot pursuit.
Moje ruke taman stanu u Bette Davisine otiske.
Najbolji moguci kut za uslikat Hollywood slova. Kilometrima od njega. Beachwood Drive, LA.
Inace, LAX aerodrom je jedna najobicnija prcvarnica od zracne luke. Brijem da ima vise reda na kakvom lokalnom stocnom sajmu u Rvackom zagorju. Kao prvo, u oko ti upadaju najmanje tri redcuge koja se prostiru duljinom ovece pustinjske zmijetine. Bez ikakvih informacija u koji se red trebas stati. A u vrazju mater sad, mislim si: tko ziv, a tko mrtav. I cemu ti redovu uopce sluze (ko da su uzimali lekcije od fanova redova broj 1, Britanaca, ex im kolonizatora)? Ko mutava sam se stala u jedan red misleci da je to-TO. A-a. Dakle, prvi red je bio za check in. Ali ne onaj obicni gdje dobijes boarding pass i odfuraju ti kufere u crnu rupu. Nego samo dobijes boarding pass. Kufere ti NE odfuraju. Jos ti se pod nogama pocnu motat citave meksicke familije od po 100 clanova koji se svi idu masovno cekirat za Guadalajaru na salteru do tvog, ali ne stanu svi tamo pa se pocnu 'prolijevat' na okolne saltere.
Prcvarnica zvana LAX.
Tek onda stanes u red broj 2, gdje predas prtljagu na rendgenski pregled. I to cekas sve dok ti ih frajer ne pokupi. Nema da sad frknes kufere i odmaglis. Usput kad ih konacno frajer uoci, onda ti veli da imas opciju: moras cekat tamo dok ih ne izzrace do besvijesti ukoliko imas vlastiti lokot. Jer, ako ga 'oce otvorit, sumnjajuci da krijumcaris tko zna sto, moras im ti otvorit. Ili ti obiju lokot ako nije u skladu s nekim ABCDEFGHIJKL... americkim standardom. Sto moj, naravno, nije bio. Nakon pola sata takvog dernecenja u redu broj 2, konacno slijedi red broj 3.
A u redu broj 3 (iliti red za stocna krda nize kategorije), tj rendgeriraju rucnu prtljagu i tebe samog (maltene). Naravno, uocili su da moj boarding pass sadrzi slijedeca misteriozna velika slova SSSS. S tim slovima dobijes specilani VIP tretman u obliku izdvajanja na stranu. Iliti tretman poznatiji pod nazivom Diana Ross. Osjecajuci se ko da mi na celu pise dobro poznata kratica OBL koja oznacava jamerickog neprijatelja broj 1 moradoh se povuc na stranu. Pri tome sam se pokusavala ipak nekako suzdrzavat da se ozbiljno ne zapjenim jerbo su me svi ti redovi bez voznog reda maksimalno izbacivali iz takta (a meni ne treba bas puno da mi se digne tlak). "Tretirala" me je odeblja zenetina koja je pri tom pokusavala prosipati ine sale i posalice. Bas zgodno! Pogotovo sto je onaj metal detector s cime ti prelaze preko tijela stalno vristao. Jos pogotovo kad se motala oko mog grudnjaka.
Vrhunac cemernog jada uzrokovanim skorasnjim odlaskom je bila posjeta meksickoj cantini na LAX-u gdje sam uz burrito i suze skoro rezala zile slusajuci srcedrapateljne zvukove meksickih balada. Se habla espa?ol. Not.
Kako mi nedostaje!! Automatsko moje milo.
Javni prijevoz u LA. Cisti Samuel Beckett.
I jos nesto: zasto se muski moraju raskrebecit ko debele babetine-turisti iz, recimo, Las Vegasa, dok sjede u avionu? Provedoh tako nezaboravnih 8 sati leta iz Atlante (gdje presjedah) do Londona uz jednog takvog od 2 metra. I to na sjedalima u sredini aviona (i to u sendvicu-sjedalu u sredini, u redu u sredini). Nigdje ni za prismrdit prozoru. Nocna mora. Ajde, barem nije hrkao.
Post je objavljen 16.06.2005. u 11:28 sati.