The Last Broadcast

subota, 30.04.2005.

Loops of fury

Definicija Sod's Law: if something can go wrong, it will. Iliti kako se kaze u trokurac, da budem uzasno prosta, na gruzijskom? Iliti kako si sjebati subotnju vecer na neoriginalni nacin?

Uglavnom, znala sam. Dodjose Xioli rodjaci u posjetu. Dakle, to znaci gostiti i biti pristojan i biti sav mio. I moliti svevisnjeg da Marisi ne pukne i da me odjedanput ne pozove na dernek. Na dernek koji ukljucuje slijedece: Gruzijca, Cimera, mozebit jos kojih gejpedera, gruzijsku 'ranu, kuhanje u toplesu (citaj: kuhanje s obnazenim torzom). Drugim rijecima: svinja u blatu dozivljaj.

Marisi zove negdje u 18 sati i veli, ovo-ono, dolazi 'vamo, Gruzijac kuva! Isusmater, je li ja to dobro cujem? Skoro sam zaboravila da sam vec bila na jurecem vlaku za pripizdinu. Ne znam ima li smisla opisivat gusto crnilo koje mi je trenutno napunilo dusu i srce? Ne moram. Kao sol na ranu, Marisi veli (sad vec malko podvikuje): dolazi 'vamo, ne samo da kuva, nego ce kuvat polugol! Nastala mi je trenutna pomrcina i duse i tijela, te sam samo nepovezano pocela bulazniti neke nerazumljive recenice koje su sadrzavale probrane rvacke psovke. Spominjala sam majku, oceve, raznorazne spolne organe i spolno opcenje opcenito. Kud bas sad mi to ides govorit, velim joj ja, nisi se mogla prije sjetit, jel znas da ja moram sve planirati vojnickom preciznoscu ako zelim dernecit u tebe? Em nemam svog derneckog outfita, em nemam raznorazne kozmeticke pizdarije, em nemam pidjame, kaj ti je? Da ovako drito s posla banem pred Gruzijca (i Cimera, dakako), pa ima da me nema?? Kaze ona, ma neima frke, dodjes u mene, imas krevet, ajde, ponovo ces iscasit rame, idemo, cap-cap! Morala sam odbiti, koliko god sam gorko i tiho plakala, te lila suze u dusi svojoj cemernoj i jadnoj. A zasto? Pa jedan od razloga je bio i taj sto krv nije voda, stono je to lijepo Gazdinho uglazbio. Rodjaci uber alles!

Onda mi je divanila jos nesto o nekim svojim idejama (tipa da Cimer ugovara neki biznis sa prodajom japanki, te da i ona, i Cimer i Gruzijac posjeduju zapanjujucu kolekciju ine satanske obuce, uzaasssss!), ali ja nista nisam cula dalje od mog uha. Jerbo mi se uho zacaklilo cuvsi magicne rijeci Gruzijac i goli torzo. Ni neka posalica u vezi nekog Brazilca koji naganja sad Marisi (nije Brus) me nije mogla smesti.

Tugu svevisnju sam onda pokusala utopiti raspaleci Chemical Brotherse (zbog toga i prigodni naslov ovog sasvim dobrocudnog posta), buljeci besciljno u zelene pripizdinske povrsine i autosugestivno si docarati da nista ne propustam veceras. Ali uzalud: dusa krvari li krvari. Sudbo kleta, urekla si me, ne das mi da prismrdim malo gruzijske kulture. Ni gruzijskog torza.

Stono li sad rade? Krcu (hm, ili krkaju, ne sjecam se kako smo se slozile da ovo treba konjugirati u trecem licu mnozine). A ja cmoljakam na veliko (rodjaci su otisli u krpetine) sa casom soka od narance. Da parafraziram Tammy Wynette: D.E.R.N.E.K. Loops of Fury, indeed!

- 23:06 - Komentari (27) - Isprintaj - #

petak, 29.04.2005.

Clueless in the City

Volim svoju seficu. Kao prvo, zna za Rufusa Wainwrighta. I plakala je kad je umro John Peel. Uzivam sa njom otici na takozvane tecaje, kao, na primjer, jucer. Naravno, opet sam se bila izgubila jerbo sam morala otici u Guildhall Art Gallery, u samom srcu Londona, iliti staroj jezgri zvanoj The City. Guildhall je zgrada gdje bancuju politicari i kraljica, te ostala stoka krupnog zuba na raznoraznim banketima. Kraljica tamo drzi i svoju godisnju govoranciju. Na zalost, nista od bancevanja i lokanja sa Tonyjem ovoga puta. Nego neki seminar. Dobro, svaka prilika da se bude izvan ureda je vise nego dobrodosla. Sharala sam ulicama Cityja ko velika i na kraju se izgubila ko, pogadjate vec, predzadnji (da ne bude uvijek zadnji) seljak. Tri puta sam kruzila oko Guildhalla, a da nisam skuzila da je to-to.

Nadjoh sa seficom i smjestih na udobne stolice. Kaze mi ona da je 'vlasnik' Guildhalla Corporation of London koji ima svoje korijene u srednjevjekovnim cehovima. Corporation of London je, recimo, nesto slicno opcini. Ali je najbogatija opcina u Velikoj Britaniji. Ima para na bacanje. Bijah opcinjena galerijom. Slika ima na bacanje (bogata kolekcija slikarstva 19. stoljeca i raznoraznih imperijskih bitki, koje mene opcinjavaju; ali mene je i ovako jako lako opciniti). Imaju i predivne WeCee nad kojima smo sefica i ja razrogacile oci. Sve u tepihu. Pa neke posh plocice. Kad povuces vodu nista se ne cuje. Nesto nadnaravno.

Uglavnom, na pauzi (nakon sto smo opustosile svedski stol dva puta zaredom), sefica je otperjala u nepoznatom smjeru, ostavivsi me cmoljit samu sa sobom. Nesto sam networkala, stvarala kontakte simo-tamo. I odjednom zacuh 'Hello!' I eto, tko mi se prikrpa nego dezurni nerd (frajer koji je bio jedan od predavaca). Kako sam ja pristojno celjade, pocela sam pricati sa njim, tj pokusala sam izmisliti neki prikladno britanski small talk. Nisam mogla prestati buljiti u mrvice koje su mu se stvorile u kutu usana od keksa. Koje nije obrisao. Nosio je odijelo od poliestera i cipele sa debelim gumenim dzonom. Ente Boze! Imao je i jedan predivni bijeli prist posred lica u koji me je isto tako opsjedao citavo vrijeme. Pokusala sam zvirlat uokolo pogledmo, ali nije islo: moje iskusno oko je iznova zumiralo samo na prist i mrvice. Konverzacija je bila prikladno zanimljiva: pokusao me je oboriti s nogu pricajuci o privatizaciji zeljeznice. U ime Oca i Sina... Trajalo je otprilike 20 minuta. Sefica se pravila luda i ostavila me na milost i nemolost nerda. Mislim da joj to jos dugo necu oprostiti. Isto tako mislim da ce me jednom moja pristojnost skupo stajati.

Ubudjosana crtica stara otprilike 2 dana: kolege su me odvele na pivo u pub blizu radnog mjesta. Toliko smo bili uzbudjeni skorasnjim lokanjem da smo bili zakljucali jednu zenu koja radi u muzejskom cafeu. Sutra cemo joj kupiti cvijece da se iskupimo. Lokalo se neko prigodno pivo koje se prodaje samo tjedan dana uoci i nakon St. George's Day (svetac kojeg slave Englezi; Velsani slave svetog Davida; Skoti svetog Andreja). Nakon 2 pinte (otprilike nesto vise od litre) bila sam gotova. Sramota! Mozda se jos totano poanglosaksonim? Uzas! Moram se oduprijeti tom porivu.

Moram se takodjer oduprijeti nepatvorenom i iskonskom porivu da odem na Mötley Crüe koncert. I must be strong.

Rijec 'dovidjenja' na odnedavno mi jako milom jeziku nema neko kripticko znacenje osim cisto edukativnog. Ne predajem se ja tako lako. A-a.

Tom Vek - primjer dobroizgledajuceg nerda.

- 10:57 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 27.04.2005.

Pretty In Pink

Buduci da mi je jucer bio slobodni dan, kao svaka polu-stara baba, prezivah dane svoje mladosti kad bijah lijepa, mlada, nadobudna i glupa. Sad sam jos ljepsa, starija, malo manje nadobudna i glupa na neki drugi, voljela bih reci, osebujniji nacin. Uostalom, kako objasniti cinjenicu da sam svoj prejednostavni mozak uspjela zabaviti ponovnim gledanjem Pretty in Pink, te slusanjem istoimenog soundtracka (samo da mogu cuti Psychedelic Furs)?

Zapravo, ovo je nebulozna uvertira u cinjenicu da, kao predstavnik zenske ne tako mlade klase (hm, po Pretty in Pink se i moze skuziti otprilike pod koju generaciju spadam) jos uvijek nemam ni najmanju zelju za djecom. Ili kako se to jos gluplje zna reci: potomstvom, ostavljanjem genetskog materijala, stvaranju novog pokoljenja i slicno. Nista. Nula. Svako malo u konverzaciji sa mima slucajno (ko fol) se zalomi pitanje 'kada ces imati djecu?' Da mi je vec debelo prekasno. Da su vec svi njihovi poznanici debelo zabrazdili u babske (namjerno ne kazem bapske, jer mi 'bapski' ima sasvim drugu konotaciju)/didske vode. Zanimljivo, posto nije da nema unucadi (od strane buraza), ali eto, htjeli bi me vidjeti kao majku. Klasicna ucjena: dok su jos zivi. A meni se jednostavno ne da. Nema one zelje koja valjda treba postojati pa da se ide na to. Nikako. Za sada, barem. Jedno 90% mojih znanica debelo ima djecu. I to neke imaju djecu koja vec idu u osnovnu skolu. Iako pamtim jedan od ultra pijanih uleta jednog frajera koji je glasio otprilike ovako: "'Os da ti napravim dijete?"

Mala djeca su me oduvijek plasila. Nikada nisam imala afiniteta prema njima ni kao mala. Ni kada bi se sve moje prijateljice/znanice znale rastapati poput gorgonzole na suncu kada bi prosle pored neke djecje spodobe. Uvijek sam se drzala po strani, tipa, je, je, ajmo dalje. Kad bi mi kakvo dijete prislo, ukipila bih se, smrzla bih se. Di da pogledam, di?? U takvim trenucima bih vise pozelila da vidim kako mi se priblizava King Kong: mislim da bih znala kako baratati sa njime. Ali sa malim djetetom? Katastrofa. Naravno, mozda upravo zbog takvog stava privlacila sam (i jos uvijek ih privlacim) djecu kao izglancani magnet. Sto vise ih pokusavam izignorirati, to se nekom cudnom magijom sve vise priblizavaju meni. Uh. Kad vec vidim da je vrag uzeo salu sbrljavim neki 'Buci, buci' zvuk i molim boga da se sve sto prije zavrsi. Jednom mi je kolegica, koju sam zamjenjivala dok je ova bila na porodiljskom, tutnula u krilo svoju malu od kojih 5 mjeseci. Rekla sam da, hm, ne znam kako je drzati i da se bojim da mi ne padne. Kaze ona, ma kaj bulaznis, evo ti je i kvit. I kamo sad? Stjerana u kut. Drveno sam primila malu i ukipila se ko zadnja mila gera i cmrljila na sjedalu, ne znajuci sto bih napravila. Malu to uopce nije diralo tako da mi je bilo malo lakse. Ali svejedno.

Sebicno? Naravno. Volim svoj trenutni nacin zivota. Za sada mi se ne rade nikakvi kompromisi koje bi, da sam roditelj, to nedvojbeno iziskivalo. Nisam jos u fazi kada se unezvjerim vec na samu reklamu za pelene na TeVe. Ne okrecem se tugaljivo za trudnicama i majkama s malom djecom. I sto je (meni) najvaznije, ne zelim imati dijete samo zato jer ce mi mozda vec sutra biti prekasno. Point being: trenutno se vidim kao sve, samo ne majku. Naravno, to je sve subject to change. Hm, hm, opet imam osjecaj da sam na sebe metnula moje brkove i bakandze. Kako za koga. Ja sam, zapravo, jedna jako ljupka spodoba. Ah, mojoj skromnosti nikad kraja.

Po prvi puta smogoh snage otrcat 10km za manje od sat vremena. Ovim putem htjela bih se zahvalit iPod Shuffle za to dostignuce i slijedecoj listi pjesama:

Daft Punk - Robot Rock
Fischerspooner - Just Let Go
Michael Gray - The Weekend
Mylo - Drop the Pressure
Faithless - Insomnia
Les Rythmes Digitales - (Hey You) What's That Sound?
Caesars - Jerk It Out
Grandmaster Melle Mel & The Furious Five - White Lines (Don't Do It)
Mint Royale - Wait For You
Tom Vek - I Ain't Saying My Goodbyes

I za kraj, uzbudljivo-edukativna i zanimljiva sekcija ucimo gruzijski, lekcija broj jedan:

naxvamids = dovidjenja

- 11:33 - Komentari (25) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.04.2005.

Leave your baggage behind, you won't need it tonight, enjoy your flight

Dakle, Xiola se opet prikrpala metropoli vikendom. Kaze Marisi, aj, dodji, spavat ces u mene, krkarit cemo i gledat raznorazne degutantne kozmeticke procedure u zivo na teve. Mislim si, ajme, pa ima li boljeg provoda subotom navecer? U pripizdini sigurno nema pa se zato i odlucih na podhvat zvan 3 dana jahanja da stignem do mondenog kutka gdje cu provesti slijedecih 24 sata.
Ljestvica uzbudjenja: umjereno do pretezno velika.

Vec na pocetku Marisi me upozorila da ima gripu i da ne odgovara za ponovo iscasivanje ramena. Mislim si, sta je to u odnosu na zanosnu cinjenicu da cu ponovo uskicat i Cimera i Gruzijca na jednom mjestu. Gruzijac je zazvonio, Marisi se preko interfona zadreknula Ooooooj, Gruzijaaaaaaac!, te ga je malko zajebavala sa otvaranjem vrata. I eto ti njega, onako svog mladog i prposnog, te me sarmantno decko pristojno pozdravi, a ja smrsmosim neki odzdrav i pozurim ga se maksimalno izignorirati da ne skuzi da brisem sline u kutovima ustiju i da ne kaze Nu, evo stare perverzne babetine, koji uzas, jebote! Bila je neka otprilike poluminutna konverzacija o Bodyrockersima i kako se sad pjesma pojavljuje u nekoj reklami za pivo, ali ja sam se namjerno bila udubila u trackanje trepavica maskarom i galantno ga prepustila carima Cimera. Takodjer sam se ponadala da ce Gruzijac ponoviti svoju kvazi-kurvarluk paradu u donjem vesu, ali avaj, nista od toga. Zbog toga mi je bilo malo cemerno u dusi, ali u principu sam stoicki podnijela taj ne-dogadjaj.
Ljestvica uzbudjenja: nadnaravno visoka.

Odluka je pala: vikend krkacina ce se odvijati u lokalnim okvirima, a poslije kino. Marisi se, po obicaju, nije mogla skockat i odlucit koji film da odemo pogledat. Gnjezdila se jedno pola sata i ko fol meni ostavila odluku, ali svaki puta kada bih joj rekla idemo gledati to i to, rekla je, ne moze, ali reci jos jednom, e, to ce biti zadnji puta, kako kazes, tako ce i biti. Mislim si, a sacuvaj me Boze, dobro da nije ona bila JFK kad se nije mogao odluciti da li da pritisne gumb za nuklearno oruzje 1961. Odluka je pala na Constantine. Poradi Keanua, nad kojim i ona i ja slinimo.
Ljestvica uzbudjenja: mala do umjerena.

I tako, odemo krkat. Marisi me vodila spretnoscu jegulje, pri tome vjesto izbjegavajuci da ne zgazimo u jedan obilni primjerak pasjeg izmeta na plocniku. Popratne pricice i posalice su se uglavnom svodile na Brazilce (i raznoraznim perverzijama i nacinima na koje spolno opce), te Marisin neobicni i osebujni san. Nisam se usudila ispitivati za Gruzijca pa sam samo kimala glavom. Iskrkale smo brdo mljevene govedine, usvinjile se ko prasice (za divno cudo, nismo znale trebamo li jesti sa bestekom ili ne) i na kraju ostavile hranu na tanjiru. Pucale smo po savovima.
Ljestvica uzbudjenja: privremeno suspendirana poradi prepunog zeluca.

Krkacina over, dodjosmo opet do Marisinog dvorca (u Marisinom slucaju, ona je opet odcupkala, ovog puta na sjajnim zeleno-rozim stikletinama na koje je spiskala zadnje pare u Brazilu). Disale smo na skrge jer smo bile prezderane. Usprkos tome sto sam se osjecala kao nasukani 15-tonski kit bila sam izuzetno uzbudjena jer mi je ovo bila zadnja prilika jos jednom snimit i Gruzijca i Cimera prije nego odose dernecit. Da izbjegnem buljit u gruzijskog covika, prtljala sam nesto po mobitelu. A gruzijski covik je buljio u mene i ijopet lijepo pristojno pozdravljao, a ja mutava ni beknut (stono bi Makedonci rekli, divo kuche). Nakon jedno treceg pokusaja ipak sam digla tupastu glavurdu i slatko mu uzvratila. Milo me je pogledao i otperjao sa Cimerom. Gorko sam uzdahivala, ali tako mi i treba kad se ponasam ko mutava seljankura. Sa Cimerom sam se bolje i pristojnije ponasala, ne znam zasto. Iako me je i on opet oslijepio sa silnom ljepotom svojom.
Ljestvica uzbudjenja: enornmno-eksplozivno visoka.

Marisi je opet pizdila nad Cimerovim neopranim sudjem, mrvicama i nepropisno pojedenoj naranci, te nepropisno posudjenim CeDejima. Pali su mi na pamet kraljica Elizabeta i njezin muz princ Philip. Zagrijavale smo se sa CSI:NY. Sramezljivo sam upitala da li se Marisi svidja Rufus Wainwright. Odbrusila mi je da NE! Vidla sam da sam nasla crkvu u kojoj cu Boga molit, pa nisam vise spominjala slicne nebuloze.

A sad dosta o mracnom objektu mojih perverznih zelja. Constantine je toliko los film da naprosto nemam dovoljno rijeci u mojem bogatom vokabularu da ga opisem. Iako smo se Marisi i ja oboruzale gigantskom porcijom slano-slatkih kokica te prilicno ogromnom porcijom gumenih bombona, tuga, jad, bijeda i cemer su rijeci koje mi padaju na pamet. Marisi je bila malkice nervozna jer nije mogla sjesti na NJEZINO sjedalo, ko puckoskolac, tamo negdje u prvim redovima. Mene je malo pucala nervoza jer nisam mogla na moje omiljeno sjedalo (bilo gdje, samo da je totalno odotraga jerbo mrzim kad mi netko sjedi iza i dahce za vratom). Da, film. Sto smo naucile? Nista. Keanu samo toca noge u lavoru, zavrce rukave i u nekim sekvencama haraci sa zlatnim smajserom sa kojim pocmeka gomilu baddiesa. Tokom filma smo se zabavljale konjugiranjem glagola 'krkati' (prezent). Nas je lako zabaviti.

Da skratim i sazmem samo turbo zanimljive isjecke: malo smo jos tandrkale po netu do sitnih sati, Marisi je zvala Brucea (na moju inicijativu), gledale smo neku emisiju 'pogodi tko je gejpeder', divanile na madracu do besvijesti (prevodila mi je neki intervju o sebi i japankama koji je bio izasao u brazilskim novinama: prevodi poput Siptara: malo engleskog, malo rvackog bez padeza, malo prepravljenog engleskog poput wearali su = nosili su, op. a.), spavale (rame mi se, zacudo, nije iscasilo), digle se u podne, opet divanile zavaljene na madracu (nije spominjala Pedeset Centi, sto smatram opcenarodnim napretkom), usporedjivale misice, te opet malo tandrkale po netu i zavrsile u Saboru (latinoamericki restoran, ne rvacki parlament) na brunchu. Na kraju smo opustosile Space NK, iscmakale se i rastale. Ovu dvojicu nisam vise vidla (a jesu se potiho iskrali vanka, sveca im poljubim!). Za Bogu plakati. Ali ukebat cu ja njih opet. U medjuvremenu sam se morala spustit na zemlju i promijenit 3 vlaka da dodjem do pripizdine (engineering works). I sad se kurcim sa novom jaknom koju mi je cak Marisi pohvalila. Eeej, ovo je napredak!

Novi singl Jetstream od New Ordera sa Anom Mantronic (ona zena iz Scissor Sistersa): absolutely delicious!

- 10:44 - Komentari (27) - Isprintaj - #

petak, 22.04.2005.

The only one who could ever reach me was the son of a preacherman

Evo, malo se dizem iz podruma u koji sam upala pa cu sad malkice protrabunjat o ovdasnjim izborima . Nikako da se natjeram da nesto na brzinu smrmosim o toj temi. Sjednem s najboljom namjerom. To i napravim, ali onda samo buljim, piljim i tupastim pogledom samo zvirlam naokolo. Uspjela sam rijesiti jedan Observerov kviz. Pokazao mi je rezultat od 217 i reko mi je da to znaci da moram emigrirati u Ameriku.

Glasati ne mogu. Ponadah se dobivsi prvo pozivnicu za lokalne izbore koji se isto desavaju 5. 5. No, onda mi je susjed rekao da je on dobio poziv i za parlamentarne izbore. Ja nisam i nekako me je malko ipak bilo stislo oko srca. Onako, pravo me je bilo strecnulo. No, pravo mi budi kada jos do sada nisam pomaknula olovnu si i super lijenu guzicu, te si priskrbila britansku putovnicu.

U postanski sanduk su mi vec stigli raznorazni pamfleti od liberaldemokrata i evo danas i od konzervativaca (Michael Howard, da ne bih! Radije bih glasala za zarazenog stakora iz obliznje kanalizacije. I trebao bi covik oladit od prekomjerne upotrebe tekuceg pudera za lice). Laburisti u ovim krajevima nemaju sanse. Ono, cak su i liberaldemokrati bolje plasirani od njih. Ovdje ljudi obicavaju obznaniti za koga ce glasati stavljajuci transparente tih do kuce. Ili zakelje letak sa imenom kandidata u bojama te i te stranke na prozor.

Zanimljivo da uopce nemam pojma kakve nam sve floskule podmecu u obliku obecanja koje i tako nece nikada ispuniti. Ono, opet imam najbolje namjere sve to zapamtiti i time se iznimno intelektualno obrazovati da bih mogla voditi iole suvisli razgovor sa kolegama na poslu, ali jednostavno ne ide. No, vidim da mi ni ne treba. Upravo smo danas izglasali jos jedan pub dan, tj vecer. Vecer kada ce se ispijati, usudila bih se reci, kolosalne kolicine piva. Nadam se da ce u to biti ukljuceno i zvakanje nezaobilaznih i zilavih cvaraka.

Laburisti i ovako solidno vode, oni ce i dobiti izbore, iako su se tako izrodili i prodali duse (zapravo, sad su poznatiji kao samo neki malo bolje zakamuflirani konzervativci). Nadam se da ce konzervativci malo spasti, a idealno bi bilo da se liberaldemokrati popnu na drugo mjesto. No, nece. A dobro. I ovako nemam pravo glasa pa moram biti kush. Na lokalnim izborima cu najvjerojatnije glasati za zelene. Ili mozda liberaldemokrate. Ne vjerujem u onu mantru da moras kriti za koga glasas. Bas me briga tko sto misli. Evo, otkrih i tu fascinantnu cinjenicu o meni.

Moj zivot je trenutno toliko zanimljiv i ispunjen da zeljno iscekujem torbu sa likom Marisinog Cimera i pripadajuceg mu Gruzijca (na bazi fotografije). Ne mogu se samo odluciti koji postotak da im uzmem za uzvrat sto ih toliko reklamiram. I jos ljudi misle da su oni neki celebrities. Skupo ce to oni majci meni platiti. Nek' se paze! Guys, you have been warned!

- 10:32 - Komentari (23) - Isprintaj - #

srijeda, 20.04.2005.

Boogie Nights

Potaknuta nedavnim iskustvom 'vatanja zadnjeg vlaka za pripizdinu, pokusat cu opisati cari i ne-takve-cari zivota u pripizdini u odnosu na 8-milijunsku mondenu svjetsku metropolu zvanu London. Dakle, zasto ja jos uvijek zivim u pripizdini, a ne tamo gdje bih se mogla razbaskarit do sitnih sati bez da svakih pola sata gledam na sat da slucajno ne zakasnim na zadnji vlak? Nije to ni tako lose, igram na Pepeljuga-kartu, dakle, na onu foru 'Ah, gdje je nestala ova misteriozna spodoba?' Misteriozna karta, da. Ima jos i drugo ime (ono realnije): ona seljoberska.

Pa ovako: kao prvo, gdje bih ja u metropoletini mogla sebi priustiti kucu (dobro, onu semi-detached, ali kuca je kuca) sa ogromnim vrtom? Nigdje. Eventualno bih se mogla strpati u nesto zvano kutija za cipele za masnu valutu zvanu funta sterling (nema tu ojrova). Od vrta ni V ne bih mogla vidit. Dakle, ne bih mogla saditi povrce, okopavat vrt, pipkat po cvijecu, vristat 100 na sat od straha ako primijetim kakvu zabetinu ili lisicu ili fazana ili gusjenicu kako se seretski secu po travnjaku.

Luda zabava i bancevanje u pripizdini takodjer nije za odbaciti: jedino sto radi do recimo pola noci su pubovi. Tamo ne idem, iako sam pivopija. I jedan mali market otvoren 24 sata. Kina nema (najblize kino je udaljeno circa 15 km). Do najblizeg ducana imam 30 sekundi, ali zatvara se u 18:30, vrijeme dok se ja jos uvelike zabavljam i dernecim na prepunom vlaku. Slijedeci najblizi ducan: moras tamo s autom jerbo ti inace ne gine 20 minuta pjesacenja. U jednom smjeru. Ponekada se organiziraju neki seoski derneci do jaja tipa seoski plesovi i pjesme (nekad cak i u stalama: barn dancing). Ludilo!! Ili ima neki kino klub u kojem se mozes izludit do mile volje. Recimo, izdivljas se tamo od 17 do 19 sati. Dangerous living seoski style!

Da, na to mogu stilom vrhunskog ostroumnog pisca nadovezati i cinjenicu da od ducana ima ih negdje recimo circa 10, od kojih su barem 4 dubiozne kvalitete. Najradikalniji ducan s robom su Next i Marks & Spencer. Cutting edge fashion it ain't! A sve se kompletno zatvara najkasnije do 17.30. Dakle, ovo govori da je proporcija populacije penzica i majki s djecom predskolske dobi relativno ogromna. Radna kljuseta poput mene nitko ne sljivi.

Muzeja nema. Turistickih atrakcija nema. Cak nije ni na moru. Zato se za kraljicine raznorazne jubileje organiziraju ulicna bancevanja kompletna s britanskim papirnatim zastavicama i pratecim sesirima. I citira se Churchill (ovo je ipak kraj koji predstavlja njegov unuk Right Honourable Nicholas Soames). I serviraju se sendvici od krastavaca, rezani u male trokutice. Mislim da ciabatta jos nije prodrla u ove krajeve. Pod egzotiku spada da si iz Francuske, recimo. Hrvatsku da i ne spomnijem.

Jadna ti majka tvoja ako zakasnis na zadnji vlak koji ide u pola noci. Zato je ovaj na koji sam stigla nakon Rufusovog koncerta bio dupkom pun. Dakle, vidim da nisam jedini turbo luzer koji mora prekidat uzivanje u gradskim zabavama kad su najbolji. Jos mi je zena na salteru popila mozak sa time da moja karta nije vrijedila (prokleta privatizacija zeljeznice, ne zelim vise cuti za nju!). Reko' samoj sebi, fuckin' hell, penjem se ja na ovaj vlak pa makar morala istovremeno ovce gonit s desnom i shihat s lijevom rukom svaki dan od 5 do 6 ujutro. Ne znam da li to spada pod svercanje, no nitko me nije challengirao.

Susjeda raspaljuje Elvisa s lijeve, susjed Kylie s desne strane. Ja raspaljujem Boogie Nights. Aj nek' mi netko nadje 'vakvo kvalitetan odnos do zivota, ja da ga vidim! Seljaci know how to have fun. Iliti da parafraziram Madonninu majicu Seljaci do it better!

Kome se da, moze procitati recenziju Rufusovog koncerta odje.

Samo da se zna (tj da se rascisti nesporazum, naravno): Tony Blair se ne kvarca niti se tracka sa sredstvima za zatamnjenje poput St Tropeza. Njegova preplanula boja je, ofkors, posljedica ubitacnog sunca koje obicno upaci u Londonu. Zar ste sumnjali u ista drugo? Nevjernici jedni! Glavno da smo spickali Rover i ostavili 5000 ljudi bez posla.

- 11:03 - Komentari (36) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.04.2005.

Gay Messiah cometh!

Dakle, bijah, vidjeh, zamalo umrijeh od odusevljenja. Rufus was 'here! Dosao je, odsvirao, slomio mi srce (jerbo je stopostotni gejpeder, o cemu vise malo kasnije, op. a.), skoro mi prouzrokovao da me je herz strefio (pokusavajuci se ukrcati na zadnji vlak za pripizdinu), ali, boy, OH BOY, koji perfomance! Idemo redom.

Na pocetku odmah da rascistim tko je tko: dakle, frend i ja smo obojica luzeri jerbo radimo vikendom, ali za Rufusa velim ja njemu, isplati se istrpit (evo ga na, on jutros radi vec od 6:45, a ja arisokratska guzica tek od podneva). Kaze on, je, nemam ja pojma tko je taj Rufus, ovo-ono, ja njemu, daj seljak jedan, nemoj mi to govoriti da se ne raznerviram (cak mi i sefica zna tko je Rufus!). No, dobro, pustimo sad bespotrebne pricice i posalice.

Niti on, niti ja nikad jos ne bijasmo u Shepherd's Bush Empireu. Prvo sto mi kaze kad se sretosmo je "Daaaj, kakav je ovo kvart, vec su me propositionali za sex 3 puta!!" Buahahahaha, velim ja, znaci da si zgodan, mene jos nikad nije nitko s neba pa u rebra to pitao 'vako na ulici. No, mozda je Shepherd's Bush neka gejpederska cruising Mecca, ne znam. E, da, i situacija je identicna kao kad pricam rvacki s Marisi, jos i gora: ne upotrebljavamo shatro-kvazi-bosanski, nego odrapimo odmah po engleskom i nakon 5 minuta skuzimo da bi ipak bilo bolje da pricamo na rvackom. I tako, 5 minuta engleskog, 3 minute rvackog i tako u krug.

Nakon prodavanja zjaka po slasticarnicama, uputismo se u Empire. Naravno da nam je bio pred nosom, ali ne, slijepe kokoshetine to ne vide, nego idu dalje, i tek nakon 5 minuta skuzimo da, zapravo, slijedimo jedan drugog, a niti jedan od nas pojma nema kamo idemo. Uglavnom, pisalo je ogromnim neonskim slovima u crvenom tonu 'CARLING EMPIRE' (sve te koncertne dvorane su u vlasnistvu te neke megalomanske pivovare pa su preimenovane, kao Carling Academy za Brixton Academy, ali idem ja po starome). Da, to nam je promaklo. Nema veze.

Dvorana je duplo manja nego Brixton Academu. Zapravo je totalna prcvarnica od dvorane. I vec ih je bio pun sipak kad smo dosli oko 20.00 sati (sat vremena nakon sto su poceli pustati ljude unutra). Nema veze, dobih Guinness u ruke i bijah polusretna.

Uglavnom, da sad ne duljim, bijase predgrupa, ali to nas se nije ticalo. Bila sam ljuta jer smo razgovarali o svjetskom prventsvu u umjetnickom klizanju kojeg sam, izgleda, propustila! Wargh! Rufus je zapoceo oko 21 sat, i sto da kazem? Njegov stil se ne moze ukalupiti u jedan zanr. Ima tu svega: balada, cudnovatih aranzmana (cesto cujem rijec 'barok' koja se upotrebljava da se opise njegova muzika). Mali je fantastican. U pauzi izmedju pjesama vodi kratki, neobavezni razgovor sa publikom: oprao je bio i papu i posvetio mu ovu pjesmu. Bila je tu, naravno, i posveta Jeff Buckleyu (Memphis Skyline), posveta ocu (Loudon Wainwright) i sestri (Martha). Pocastio nas je i sa divnim coverom Across the Universe od Beatlesa. Na kraju je rekao da je on 'very naughty boy which I suppose, is a good thing'. Phwoar, Rufus, nemoj mi zabijati nos u ledja! Dakle, nista od moje namjere da mu bacim par grudnjaka na pozornicu. Onda sam malko cmoljila u dusi jer sam se sjetila da gejpederi ne trzaju na zenske grudnjake (ili barem na grudnjake ponudjene od strane zena). Hallelujah je izmasakrirao jerbo je dao babama iz prateceg benda da to otpjevaju. Utapljala sam tugu pregolemu u Guinnessu.

Bucimire, Kepec power, na zalost, nije palio. Dvorana je bila puna ko zreli sipak. Vidjeh nula bodova 90% vremena. Cak sam se mijenjala on and off sa jos jednom kepecicom koja nije nista vidjela: ono, kao gle, tu je malesni otvor, vidi mu se glava, daj dodji tu da mozemo vidjet. I onda nakon 5 sekundi bi se pomaknula necija glavurda i gotovo: totalna pomrcina. Pa sam se zabavljala razmisljajuci o reflektorima koji su obasijavali Rufusa. Jerbo to sam jedino i vidjela. Frenda to uopce nije diralo: sve je vidio. Ima metar devedeset. Mrzila sam ga. Iako se galantno bio ponudio da me digne u zrak. Je, mislim si, mos' mislit, ako hoces osjetiti kako je to da te trotonski slon zgromi, onda...

Koliko paragrafa, koliko izmlacene prazne slame! Rufus se vracao 2 puta na bis. Sve skupa je svirao nesto vise od 2 sata. Pred kraj je pocao svlacit bijelu si kosulju. Puls mi je poceo ubrzano raditi jer su se glave maknule i vidjela sam mu torzo! I to goli (da, goli!)! Onda si je stavio velika leptirova krila, tiaru i neke stikletine i raspalio Oh What A World!, koja se na kraju razvije u totalni over the top Bolero. Svi smo bili opcinjeni. I priprijetio nam je da ce slijedeci puta doci u Brixton Academy. Ma, samo dodji, Rufuse, bejbe, za tebe sam spremna propustiti i zadnji vlak za pripizdinu i spavati u uredu. It must be love!

Men reading fashion magazines
Oh what a world
It seems we live in
Straight man
Oh what a world
We live in
...
Why am I always on a plane or a fast train
Oh what a world my parents gave me
Always
Travellin' but not in love
Still I think I'm doin' fine
Wouldn't it be a lovely headline
Life is beautiful

Eto, svako zlo za neko dobro. Da sam upala na londonski maraton (danas se odrzava), ne bih mogla sliniti nad Rufusom. I da. Frend sad zna tko je Rufus. I svidja mu se. Pih, moj besprijekorni ukus nikada ne podbaci!

- 10:48 - Komentari (21) - Isprintaj - #

petak, 15.04.2005.

Lost in the Docklands

Ohoh, ostavit cu jos ovaj trag za kraj ovog tjedna: radujte se, djeco moja, o, radujte! Bit ce puno toga britkog nadrobljeno ovdje, zato pazite se, o, narodi, pazite se!

Dakle, jucer bijah na nekom meni zanimljivom seminaru. Hah, seminar ko seminar, samo sto se ja izgubih ko zadnji seljak s vilama i sijenom u kosi. Pola sata bauljah u 100% krivom smjeru prije nego skuzih da sam se ipak udaljila od mondenog Docklandsa (i to tek onda kad sam panicno nazvala kolegicu na poslu da mi pogleda na mapu). Tak mi i treba kad u zivotu ne zakrocih u Canary Wharf (gdje se nalazi najvisa zgrada u Londonu), poslovni kompleks ravan, recimo World Trade Centeru. Cak se i Ajarej usudila izbombardirat taj komadic Londona prije desetak godina. Tek toliko da nas podsjeti tko tu vodi glavnu rijec. No, ovo vec spada pod besmislene digresije. I tako, zahvaljujuci mom (dez)orijentacionom instinktu koji radi preciznoscu (polu)pijanog covjeka, zakasnih punih 45 minuta. Nema frke, glavno da sam dobila kuuuuul torbetinu (ko fol) na kojoj pise ALM London, tako da svi znaju u kojoj luzerskoj profesiji se nalazim. Geek chick power! Moram li napomenuti da se po prvi puta izvozah sa Docklands Light Railway? Nesto poput Total Recall marskovskog vlakica (sve je kompjutorski regulirano, pa tako nema ni vozaca, no konduktera, nikog: totalni twilight zone).

No, da, posto se sad svi igraju nekih iPod top lista (cak i Dablja), pa da vidimo sto se na random playlisti trenutno nalazi kod mene (oho, jedva ljudi cekaju, da, da). Napominjem da je ovo fakat random izbor: ono, stisnem mini iPod forward i udri. Sa prikladnim inteligentnim komentarima pokraj svake kompozicije, naravno. Disklejmer: poradi sprijecavanja masovnog ubojstva dosadom, sazet cu sve u top 5 listi (umjesto top 10).

1) Nitin Sawhney - Mausam. Nije etno, nije tehno, nije ambient, nego nesto sasvim drugo. Uglavnom, da ne brbljam previse, zvuci fantasticno. Prikladno za chill out nakon hard night's derneka. Na ustrb muzike dobar je i za mrknut. Intelektualna analiza, nema sta!

2) Bodyrockers - I Like the Way. Nista pametno, nego dobar ritam i rijeci koje savrseno opisuju Gruzijca (to cu mu pjevusiti na uho slijedeci puta). Eh!
There are so many things I like about you, I just don't know where to begin... OK well, I like the way you look at me with those beautiful eyes, I like the way you act all surprised, I like the way you always get it wrong....

Well, you get the picture.

3) Moby - Heaven. Hmmm, obicno dignem nos do neba kad mi ovo zadrezdi na mini iPodu. Onako, osjetim se sva spiritual, iznad svih i prepotentno se smijesim samoj sebi i gledam si odraz u prozoru od vlaka, tj divim se samoj sebi. Cisti egoizam na djelu.

4) Def Leppard - Photograph. Saker sam za unisonu multiharmoniju. A tog ovdje ima i na pretek. I na ovako los minival i blajhanje. Cim cujem uvodne taktove, znam da mi nista u ovom zivotu ne moze nauditi. Feel good factor complete! Koznjak nije obavezan (ali je pozeljan; znojnici po potrebi; upaljac obavezan), kozne uske hlace su de rigeur.

5) Garbage - Why Do You Love Me? Hmmm, ne mogu si pomoci: trenutno si iscasujem vratne i ine misice na sam spomen ove stvari. Gitare, rok cik etitjud, mahanje glavom, skakanje. Jedva se suzdrzim sjedeci na vlaku bez da se pomaknem. A prsti titraju.

6) Kylie - Giving You Up. Masovni populizam na djelu. Nema opravdanja. U principu Kylieine poskocie mi udju kroz lijevo, a izadju kroz desno uho. No, playcount mi pokazuje brojku 39.

Sutra odoh bacati donji ves Rufusu Wainwrightu (na slicici) u Shepherd's Bush Empire (sold out, hehehehe). Nece mi puno pomoci posto je i on, gle cuda, gejpeder. Slijedi dubljenje na trepavicama i samozapaljenje broj 15.

- 11:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.04.2005.

So Easy

Nedavno razbijah mozak sa razlikama u psovanju izmedju engleskog i rvackog jezika. I nikako mi ne ulazi u glavu kako to da smo mi toliko zabrijali na majku, zivotinje sitnog i krupnog zuba, a ovi s engleskog govornog podrucja samo briju na neke rijeci koje ispale tokom ljutnje i to je sve. Cak imaju i eufemizme za pojedine 'lose' rijeci, tipa 'sugar' umjesto 'shit'. Vidis ih, ljuti su, vec pocnu izgovarati 'sssssss....', a kad tamo, ispale 'ssssssugar'. Ma molim te lijepo, kako se mozes ispuhati dreknuvsi 'secer!' umjesto 'sraaaaanje!'? Nikako. Nikad nisam izgovorila 'sugar' vec uvijek odrapim originalnu verziju.

Iako, naravno, engleske psovke nemaju jacinu rvackih. Nikako. Kad odrapim onu standardnu, najgovru mogucu (oni je tako smatraju) tzv. 'the f word', to mi dodje isto kao da sam rekla, recimo, 'juha'. Nema mi gravitas, nema onu tezinu, koju, recimo, ima nasa psovka broj 1 (ukljucuje jednu aktivnost, majku i onoga tko to izgovara). Naime, pokusala sam ja kolegama na poslu objasniti princip nasih psovki, i prevela sam im ovaj nas gorespomenuti evergreen, ali oni su me samo tupo gledali, blagoteleci mi se nasmijesili i kimnuli glavom. Dakle, nije bilo nikakvog efekta. Nula. Totalni fijasko.

Dobro, ima i engleski jezik nekih dobrih uzrecica kojima mozes dobro sravniti protivnika na zemlju: recimo, 'cunt' (zajedno sa 'fuck', smatra se za jednu od najuvredljivijih rijeci u engleskom), 'motherfucker', ali ostale, recimo tipa 'wanker', 'scumbag', 'prick', 'dickhead' i slicno meni su ekvivalent dijetalne verzije cokolade. Naime, ne postizu nikakav efekt. Kao da kazem 'bombon'. Ostavljaju me ravnom, za razliku od, recimo, jedne od rvackih favorita (majcin spolni organ, spolno opcenje i onaj tko to izgovara).

Naravno da izbjegavam psovanje na poslu jer nije profesionalno. Ali moram jako paziti upravo zbog toga sto mi engleske psovke nemaju tezinu pa ih po defaultu, puno lakse upotrijebim nego kad razgovaram na rvackom. Ponekada se uhvatim kako zamalo nesto kazem pa moram stati i naci neku prikladniju rijec. Jednom sam mami od frendice spomenula kako mi se macka popisala, dakle, rekla sam 'The cat pissed on the floor'. Naravno, trebala sam reci 'The cat wetted himself...' ili 'The cat weed on the floor.' To bi bilo OK. Nisam imala pojma sve dok mama nije otisla, a frendica mi je onda zakolutala ocima i rekla da nek se skuliram i pazim kaj govorim. Jednom sam tako rekla i 'bloody' (prokleti): reakcija je bila kao da sam izjavila da imam vlastiti pogon za proizvodnju ricina. Sjecam se da sam jednom sa 16 godina napisala neku zadacnicu na engleskom koju mi je bio pregledao velsanin. I tamo gdje sam napisala 'bloody' mi je zaokruzio i stavio gomilu usklicnika. No, dobro, to je valjda zato da se ne naucim psovati kao velika. A meni je upotreba te rijeci zvuccala tako prirodno!

Jednom mi je u ruke zapao hrvatski prijevod knjige Trainspotting od Irvina Welsha. Mislim, gledala sam film i sve (bez titlova), psovanja ko u prici, sve 5. Ali meni je prijevod bio 100x jaci nego original, upravo valjda zato jer su se spominjale sve te ruzne rijeci, ali na hrvatskom. Maltene sam se osjecala kako mi se usi crvene citajuci pojedine odlomke.

Ako i ne psujem na poslu na engleskom, onda si ponekad barem olaksam dusu sa socnim psovkama iz domaceg repertoara, a da me nitko od prisutnih ne razumije. I odmah se bolje osjecam. Jedino sto to ima posljedicu kada dodjem doma: uhvatim se biti Englez, pa kad mi vec izlijece rijec koja pocinje sa 'pic....' onda je nekako preobratim u 'piccchmprmpfh...' - nesto sebi smuljam u bradu. Naravno da je psovanje na nizem razvojnom stupnju i da kao ne bi trebali to raditi, ali covjek se tako bolje osjeca nakon sto to izbaci iz sebe. Po mogucnosti na materinjem jeziku.

16. 6. bit cu vodic grupi zenama predstavnika konzervativne stranke (Tories) u Parlamentu. Ah, mojoj sreci i radosti nema kraja! Nadam se da ce i onda biti zene predstavnika opozicije, a ne vlade (jerbo ce tura biti nakon izbora). Mom jet-setiranju nema kraja ni konca! Sto je slijedece? Tony Blair nenajavljeno bane u muzej sa svojom nezaobilaznom salicom kave i trazi da mu netko pokaze muzej??

Zasto mi u UK nemamo 'vakvih filantropa? Izgleda da je istina stono se kaze za Jameriku: bigger, better (ovo je diskutabilno), faster, MORE!

- 11:25 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 12.04.2005.

Iznimno vazno priopcenje za javnost

Htjedoh se pozabaviti jednom od ozbiljnjijih tema iz mog sirokog i zanimljivog repertoara (go, Charlie, go!), ali ovo vec prelazi svaku granicu. Tako da upozoravam sve, pa i sebe, da je ovo definitivno najbesmisleniji post ikad. Bez premca. Usudim li se reci da je ovo, oh, jedan od rijetkih dadaistickih nastrojenih kompozicija? Ipak, moram se zadreknut svima ovako javno jer vidim da moji odgovori u komentarima su, ili besramno izignorirani, ili su nevidljivi, ili su jednostavno toliko posalicni i duhoviti da naprosto bodu oci (kao i ja sama, dakako). Dezinformacije moraju biti sasjecene u korijenu. Ja sam demokrat, dabome!

Gruzijac NIJE gejpeder nego POLUgejpeder.

Jel jasno?? Nemojte mi ubijati iluziju! Tko pisne ili se izjasni suprotno ili opet mu ne udje u glavu, neka ga nema. Power to the people! Na sto sam spala, da moram broadcastirat 'vakve izjave. Osjecam se ko ful pametni i kul holivudski parovi koji placaju par stotina 'iljada konvertibilnih valuta za oglas u, recimo, LA Timesu kako se jos uvijek vole.

Life's a bitch!

- 22:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.04.2005.

*Udat ces se ti, ozenit cu se ja, ali ne za tebe

Vjencanje stoljeca je obavljeno, mladenci osli na medeni mjesec, usprkos palmama na glavama tijekom glavne ceremonije. Dosao mi je poziv za izbore, ali ne mogu skuziti jel je to za ove glavne ili lokalne (pise lokalni izbori na dopisu, ali ja se jos nadam; mislim, tko shisha lokalce?). Uglavnom laburisti jos vode kroz iglene ushi i sad se prepucavaju oko svega i svacega (recimo, glasovanje postom). Mislim, tko bi jos dan dans htio ici u politicke vode? Jedan veliki ZZZZZZZZZZZZ (i hrkanje u pozadini).

Posto se dan odlaska u Jameriku priblizava vrtoglavom brzinom, odlucih se pozabaviti problematikom zvanom 'biti ili ne biti turist'. Tipicni seljak, ili kul spodobe koje se oboruzaju sa svakojakim arsenalom informacija i preciznoscu dirigiranog projektila ciljaju znamenitosti?

Presocit cu sale i posalice u vezi toga kako se obicno idem na-vrat-na-nos spakiravat otprilike 6 sati prije leta. Koliko god da se pravila kul, proucavala Lonely Planet vodice, mape i uobicajene 'gdje sve ne zalaziti' sekcije, docim se nacrtam na destinaciji, sav moj stil pada u vodu. Naime, prvo sto napravim kad sletim jest da uslikam aerodrom u cijeloj svojoj raskosi. Tj vec pocnem strecat aparatom odmah na pocetku sve u 16. Sva sreca da je digitalac pa mogu izbrisat sve te beskorisne fotke hotelskih shuttle kombija kada sam malo vise lucidna, inace... Obicno na to manijakalno okidanje se nadoveze euforija u kojoj mi je svaka druga rijec 'Jooooooj, vidiiiiiii, ne mogu vjerovat da sam tu!' I buljenjem u sve i svasta. Poput buljooke zabetine. Nadasve jadno.

Dobro, onda se malo skuliram i aklimatiziram. Nosim sve mape i instrukcije sa sobom u torbi. Ali ipak se igram kulerice i ne vadim nista iz torbe dok hodam ulicom. Ne, ja znam kamo idem. I to na ustrb totalnog gubljenja i apsolutne dezorijentacije. U tome je i sav car bitka i postojanja kao turista. Koliko sam puta isla downtown umjesto uptown na New Yorshkoj podzemnoj. Ali ne, da bih izvadila mapu ili da bih slucajno proucavala mapu koja se nalazi u vagonima? Ni u ludilu. Ja sam jedan od domacih, ko te pita! No, mozda ipak znam dobro glumiti jerbo me uvijek ljudi pitaju gdje je put za tu i tu ulicu (desilo mi se to i u San Franciscu i u New Yorku). I zacudo, znala sam im odgovoriti. Smug feeling no. 1.

Dobro, onda se opet presaltam iz 'ja sam oh so cool' filma u drugu krajnost 'ja sam turist, gledajte me, boli me zub za sve'. Vadim fotic u prosjeku svake 4 sekunde i okidam bez oklijevanja. Mogu si slobodno staviti sljasteci neonski natpis na celenku koja kaze 'TURIST-SELJAK NA DJELU: NAVALITE!', te punih ruku vrecica sa natpisima 'taj i taj muzej' bauljam naokolo. Jos se usput zaustavim na ukiseljenim mjestima poput CBGB's, Haight Ashbury (ukljucujuci kucu Jerry Garcie i Charlesa Mansona). I Katz's Deli, gdje zamalo propustih sansu da se uguzim na stolicu Meg Ryan style (When Harry Met Sally), i to samo zato jer je Meg stol i stolica tamo gdje se moras sam posluzivat, a ja sam htjela da mene sluze pa sam zato otisla u drugi red.

Sirnati suveniri su posebna prica. Dovoljno je da mi pod omiljenu salicu spada salica sa ogromnim emental natpisom I (HEART) NY. Svaki drugi komentar je suvisan. A u San Franciscu kupih I left my heart in San Francisco majicu. Oh, Tony Bennett, molim te, oprosti mi grijehe moje! Samo da napomenem da onaj pederaj (ona torbica koju Amerikanci nazivaju fanny bag, stono bi u engleskoj British English verziji jezika doslovno znacilo pickina torbica, ali Amerikanci i ovako i onako misle da je nazvati svoje dijete Randy ili Gay jos uvijek bez ikakvih konotacija) oko struka ne nosim ni u ludilu! NI U LUDILU! No, dosta sad o tome: laprdam poput politicara u prazno.

Sve intelektualne pretenzije koje sam ikad imala mogu slobodno pasti u vodu. Dapace, mogu se udaviti i potonuti na dno mulja. Gotovo je, nema vise. Od danas gubim i pola grama kredibiliteta kojeg sam ko fol imala. Nabasah na Mother Inc. Treba li jos nesto reci? Da sam majka (doduse, mate' sa parama i bogatim muzem), htjela bih biti 'vakva mate'. In my dreams! Ipak, Megacolon je dobar primjer jezika u obrazu iliti tongue in cheek. Mislim da cu vratiti diplomu i postdiplomu onima koji su mi ih izdali. Neke stvari se jednostavno vise ne daju prikriti. Zivile Sandra i Yvonne!

Samo jos ova britka (mos' mislit) obzervacija: koja krumpirasta glava se nalazi u spodobe Justin Timberlakea!! Sacuvaj me boze! I otkrih toplu vodu u obliku Mint Royale-a. Popravljam se, a?

PS Sto se tice Gruzijca: tako vam Boga, nemojte me trenutno nista pitat da me ne ureknete. Toliko za sada. Madlobt.

*Ovako me netko guglao. Svaka cast! Jel to neka Thompsonova ili Skorina nova?

- 11:06 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 08.04.2005.

Falling in love is so hard on your knees

OK, napravila sam svoje za promociju Gruzije kao top turisticke destinacije. Sad ocekujem honorar od gruzijskog turistickog saveza. Moze i u naturi od Gruzijca jer nisam bas izbirljiva.

Dakle, sutra je konacno neko tamo vjencanje. Tamo neki Charles, koji radi u supermarketu na delikatesama i reze kobasice na deke, i tamo neka Camilla. Posto su morali pomaknuti datum sa danasnjeg na sutrasnji, sjebali su gomilu proizvodjaca prikladnih suvenira (u obliku kuhinjskih krpi, salica, tanjura, zlica, naprstka, majica i slicnih pizdarija). Navodno da su sad takvi suveniri sa krivim datumom vrlo trazeni. Kao neki kuriozitet. Oh, Boze.

Uglavnom, imat ce neki religiozni blagoslov na kojem ce priznat i pokajat se za sve svoje grijehe. Ide nekako ovako:

"We acknowledge and bewail our manifold sins and wickedness, which we, from time to time, most grievously have committed, by thought, word and deed, against thy divine Majesty, provoking most justly thy wrath and indignation against us."

Eto, cas posla i gotovo! Pa sad neke zavrzlame oko toga da li ce kraljica prisustvovati (nece, nego ce samo odrzati neki rucak za goste). Na kraju je bilo rijeci i o tome kako su pokusali izlaktarit jadne seljacine koji se zene isto tako u subotu, ali koji su taj subotnji datum ugovorili mjesecima unaprijed. Neki kazu "Nek odbiju po kratkom postupku, ne otkazujemo nase vjencanje zbog NJIH dvoje!" Drugi jednostavniji clankonosci bez mozdane ovojnice i mozga kazu "Bit ce nam cast odgoditi za NJIH, mi ih volimo, mogu nas strpati i u masinu za mljevenje mesa, mi se necemo buniti."

I sad, pitanje je, koju ce si pjesmu izabrati da zvanicno otvore sveopcu svadbenu veselicu?? Ovdje citam da je jedna od najpopularnijih ona ubij-sacuvajmeboze Eveything I Do I Do It For You Bryana Adamsa. Strava i uzaas. Da mi mladozenja to kaze, dobio bi ekspresni zahtjev za razvod (oh, kako to holivudski zvuci!). Ma, NEIMA razgovora (kako je profesor psihologije u srednjoj skoli znao zaojkati)!

Naravno, na top listu dolaze i ostale predvidljive pjesme-posalice poput The Lady In Red (nemam rijeci, mislim, stvarno), Have I Told You Lately (da mi ovo zasvira trebam imati par lavora pored sebe, zlu ne trebalo). Jedan freak couple koji poznam je bal zapoceo sa Imperial March iz Star Warsa. WARGH! Mala digresija: Star Warse ne podnosim. Evo, izbogohulila sam sad i boga i vraga i Darth Wadera. Zalim slucaj.

Znam da, kada su vjencanja u pitanju, ljudi obicno totalno izgube zdrav razum i pretvore se u morsku vlat (po intelektu). Te gosti, te limena glazba, te torta, te ovo, te ono... Sve vise i vise zagovaram Las Vegas teoriju: upadnes u jednu od ober-kicastih kapelica, unajmis Elvis imitatora od cirka 83 godine, te uz zvuk rastimanih kvazi-orgulja kazes svoj sudbonosni Da. Bez ikakvi bakraca, haraca i bijele vjencanice od otprilike 300 kila + veo. Viva Las Vegas!

Pooka kaze.
Manta kaze.

- 12:13 - Komentari (30) - Isprintaj - #

srijeda, 06.04.2005.

*Dila mshvidobisa

Posto je Marisin madrac ili radioaktivan ili sjeban do jaja (mudrac definitivno nije), vec dva dana skapavam od boli relacija desno rame/desni vrat. Staracka reuma? Ma ne, nego samo krivi polozaj u spavanju. Fino hocu produktivno iskoristiti jedan od rijetkih slobodnih dana koje mi kapitalizam dopusta, a kad ono, stize mail od, pogodili ste vec, Marisi. Kao, kaj ima, dosadno joj je, ovo, ono, Pizdun/Bruce sim'-tam'. I kako to vec biva u ekstremno kvalitetnim i lucidnim razgovorima trece vrste razgovor je poceo teci u nekom cudnovatom i osebujnom smjeru.

Ja sam se kinjila doznat 'oce li Gruzijac ostati zapanjem mojim odlicnim znanjem gruzijskog jezika (odrapila bih mu jedan glasni Mikvarhar), a ona se zalila nad postojecom Bruce situacijom. Nakon poduzeg filozofiranja i kontempliranja ni o cemu, inteligentni razgovor me je natjerao na jedno vrlo pametno i nadasve relevantno retoricko pitanje: "Pa jel ima koji frajer u ovom posranom Londonu, a da nije gejpeder??? Svisnut cu!" Ne pomaze ni cinjenica da zivim blizu Brightona: gay capital of the UK. Kao da u Latinskoj Americi idem sad trazit Eskimce. Mislim, dobar potez, nema sta.

Marisi ne bi bila Marisi da joj se odmah nije upalila poduzetnicka zarulja iznad glavurde. Konstatirala je da ce se potruditi otvoriti tvrtku za uvoz, Pravi muskarci Ltd". Sto bi to, zapravo, moglo znaciti? Uvoz-izvoz poduzece za misicne mase iz Latinske Amerike. Pod uvjetom da ce ih sve ona prvo isprobat. To se zove customer care. Meni je to bila izuzetno zgodna ideja, ali neki crv mi ipak nije dao mira, te sam joj morala poruciti da bih ja u sklopu te tvrte otvorila neku manju firmicu, onako, na crno, za istoimeni uvoz-izvoz malo manje ljepsih, a vise ruznijih frajera. Recimo, onako, specijalizirala bih se za istocnu Europu, pogotovo zemlje bivseg EsEsEsSera. Gruzije, recimo.

Onda je razgovor krenuo u jos pametnije vode. Marisine izljeve ljubavi naspram L L Cool J-a i Maria (wtf is Mario?) i fasciniranost novog videospota od Justina Timberlakea/Snoop Dogga. Ja sam pokusala protuofanzivom sa Trickyjem (opet!), ali ona se nije dala smesti i rekla je da je Tricky em zilav, em da ima facu koju samo mate' moze volit. Ali ne dam se ja smesti jer znam da imam odlican ukus. Jos jedan dokaz da besposlen pop (u ovom slucaju besposlene babetine) i jarice krsti.

Neke od fascinantnih cinjenica o Gruziji koje vas, vjerujem, uopce ne zanimaju:

1) Glavni grad Gruzije je Tbilisi.
2) Gruzija ima oko 5 milijuna stanovnika.
3) Valuta je lari. 1 lari = 100 tetri.
4) Precjednik im se zove Mikheil Saakashvili, a himna im se zove
Tavisupleba (sto u prijevodu znaci sloboda).
5) Poznati Gruzijac: Josif Visarionovic Staljin (opa bato!). Moze i Eduard Sevarnadze. Njega jos jedino znam.

Sad kad Gruzijca oborim s nogu: bit cu nemilosrdna! Ne zvala se ja Gruzijola.

*dobro jutro na gruzijskom

- 11:24 - Komentari (48) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.04.2005.

Not even Jesus could please everyone

Bit ce nesto od Marisinog pizduna iliti kako ga ja zovem, Brucea (poradi toga sto mi lici na Brucea Willisa). Ova gorespomenuta izjava je produkt njegovog mozga u trenutku kad je doznao da meni njegova misicna masa nista ne znaci. Eh.

No, da se vratim na dernek. Popunit cu nekoliko praznina iz Marisinog mozga. Dakle, prvo sto mi je upalo u oci kad si parkirah guzicu na Marisin madrac jest da su ona i cimerko ko neki metuzalemski bracni par od se'amdespet: prvo sto cujem je

"Picka mu materina, nije oprao tavu, a pekao si je jaja. A lijepo sam mu rekla. Razbit cu mu glavu sa tavom ako je ne opere."

I dakako, kao u svakom uspjesnom braku, cimer je poslusao zenu i oprao tavu. Gruzijca se nisam usudijvala pomno ni pogledati u oci da ne bih svisnula od toga kako je zgodan, mlad i nedostupan. Pa sam ga ignorirala. Marisi je lijepila cimeru lazne trepavice, i to vrlo lose. Nesto je tamo smrmosila i skoro ga oslijepila. Nakon toga si je prala kosu i zvala me da dodjem u kupaonicu sjest na WeCe skoljku da joj pravim drustvo. Poslije smo natakarivale neke krpetine na sebe, a krepala sam kad sam vidla koje cipeletine Marisi tandrce na svoje papke: neke Playboy sandale (da, stvarno imaju bijelu zecetinsku glavu) sa vrtoglavo visokom peturinom. Iako je sa petama bila trostruko visa od mene, bilo mi je drago sto sam imala moje papkarke.

Zahvaljujuci panicnom cimeru, do kluba dodjosmo skoro pa prvi ("There will be a huge queue!!" - mos' mislit) ko zadnji seljaci. Iako, unutra se kao ulazi ako si kul. Drzala sam Marisi za ruku i prosvercala se, dakle, progledali su mi kroz prste. Kroz iglene usi dospijevam u sam hram Shoreditch (bicirk u istocnom Londonu) dernecenja. Odmah narucujemo neki pickasti ananas koktel (Marisi veli da moram rec da je to pineapple mojito, ali ja sam seljacka pivopija, sta ja znam sta je kora od banane?), ovaj neki fotograf se muva oko mene, spretno ga ignoriram jerbo vec znam i imam praksu (citaj: naguze mi se uvijek oni koje ne zelim).

Malo po malo dosao je cas kad treba kao zaplesat. Drvena Marija se ukipila i ni makac. Snimala sam Gruzijca i cimerka, ali ni to mi nije pomoglo u mom cemernom jadu. Pokusavala sam proucavati zid koji je bio obojan cudnovatim znakovljem, ali mi je ubrzo dosadilo.

Jos jedno pice gore-dolje i ajde, odlijepila sam se i pridruzila sveopcem bancevanju na dens floru kad su zasvirali FischerSpooner. Vrhunac veceri mi je bilo kada mi je Gruzijac dotakao ruku pa smo o necem kratko razgovarali. Drhtila sam poput pruta na vjetrometini, ali kratko je trajalo. Marisi je bila gropirana od strane neke spodobe. Snimao ju je, navodno, i neki David Beckham lookalike. Mene nije nitko snimao osim onog fotografa. Marisi je cak bila ponudjena sa casom sampanjca, ali posto je ona Hennessy lokarusa, onda sam se ja ponudila. I spremno prolila pola case po sebi, frajeru i Marisi: oni nisu bili bas sretni zbog toga. Neka, neka, tako joj i treba kad ne pije. Dobila zena i udavacku ponudu: zanosno ju je zaprosio frajer sa Brasil majicom i glavom punom dreadlocksa. Odbila ga je. Nije normalna. Mene nitko nije prosio, ali tada mi je vec tako bilo svejedno. Mozak mi je vec bio na ovecem pasnjaku.

Vece je bio poseban slucaj: na ulazu sjede 2-3 frajera i cekiraju, tj snimaju svakog tko ulazi, te komentiraju: a) straight, b) gay, c) bi, d) sve ostalo. Za nas dvi dreknuse STRAIGHT! Mislim da su se za 2 pernata (perje su imali na glavi) frajera zadrecali vidi odgovor pod de.

I tako, drz'-ne daj...

Kad smo se vratile i zasjele za: ona da drka po blogu, ja da buljim u teve, Marisi nije propustila priliku da mi svake 2 milisekunde veli kako bi ona mrknula Pedeset Centi i nekog Maria, za kojeg ja cula nisam. Onda se pojavio Tricky na teve pa sam ja dosla na svoje, a Marisi se, sukladno s tim, zgrazala. Onda se ona malo svadila, ja sam krkala, a u medjuvremenu su se vratili i cimerko i Gruzijac. Jos jedan hajlajt mi je bio kad me je Gruzijac pitao kako mi je bilo veceras. Pravila sam se da me uopce ne dira cinjenica sto me je to pitao obnazenog torza. I onda se malo nasmijesio i nestao u cimerkovoj sobi. Dusa mi je plakala i jedino drugo sto mi je bilo preostalo je da zakrmim na Marisinom duseku. Nadam se da nisam iskrampirala Marisin lajfstajl.

Slozile smo se da ce ova prica dobiti i nastavak u slijedecih mjesec-dva. Na vasu veliku zalost.

Naravoucenije: dobro je slusati Nitin Sawhneya u 5 ujutro.

- 10:52 - Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 01.04.2005.

Let's Get Blown

Oh, kako smo sretni sto imamo monarhiju! Besplatni cirkus! Zapravo, nije besplatni, daleko od toga, ali to sam rekla samo zbog loseg komicnog efekta. Pa ipak je tesko to sve prebroditi. Mislim, tko bi sad isao na skijanje u Klosters? Nitko ziv, tj nitko normalan. Radije bi se guzvali u javnom prijevozu, rmbali na poslu, dosli doma u pola osam navecer, drmnuli neku splacinu od hrane, zalijepili dupeta na kauc ispred tevea i na kraju se mrtvi umorni stropostali u krevet sanjajuci snove kojih se ujutro vise ne mozemo sjetiti. Da, i onda te na skijanju tako izmuce! Mislim, moras sad pozirati foto reporterima i novinarima. Pih, kako se samo usude, bloody people! I onda, sad se jos moras uskoro i zeniti, mislim, pa ocaj zivi! Treba to sve izorganizirati, treba se napraviti.

Toliko puno posla, a toliko malo vremena! Kakva momacka vecer. Zapravo, sinovi ce to sve napraviti jerbo, hm, momacka vecer? Sto je to? Kakvo je to pitanje da li ce me sinovi zavezati za ulicnu lampu i nasprejati me sa pjenom za brijanje? O cemu sad ovi tu briju? Nisam ja vesla sisao (vesela opaska spomenuta po prvi puta u ovom tekstu, op. a.). Pa pozivnice (mislim, pa nisam ja George Costanza koji je dozvolio Susan da sama lize koverte), prstenje, pa hrana, pa za lokarose alkohol, pleh muzika, toalete. Otkud pare, pitam ja sad tu vas? Aaaaa? Otkuda? Pa ipak mi donosimo toliko dobra narodu, te potpomazemo turizam sve u 16, njanjanjanjanja, ne mozete nas se rijesiti ni da hocete. A i da hocete, ako se zakon ne izmjeni, moze vas moja stara sve u bajbuk potrpati pa da vas onda vidim: popapala maca! Aha, samo se sad usudite pisnuti, seljaci jedni, olos svjetski kojeg moram podnositi, a najradije bih vas sve u Tower strpao (i ovako jos malo pa cu dogurati do stote i konacno doci do vlastite krune na glavi - bojite se, o, narodi, o stoko, buahahaha).

Mrzim raditi, mislim, glagol RADITI = TO WORK = TRAVAILLER = TRABAJO? Nepoznati koncept. Pa jos sad vidim tko ce mi biti snaha. Dobar je komad. Prava aristokratkinja koja 'studira i zeli spasiti svijet od zla'. Ali opet, muci me sad jedna stvar: i to bi moglo zavrsiti svadbom, kako cu se samo nositi sa jos jednom takvom ceremonijom? Morat cu poceti raditi!! Wargh, pa nisam ja vesla sisao (fraza ponovljena po drugi puta, op. a.). Nakalemit cu im se na grbacu jos vise. E, da, to je dobra ideja. Isisat cu ih dok ne krepaju. Tko ih shisha?! Za sada: bas me briga za sve. Micite se vi spodobe nizeg stupnja, kralj (buduci, ali dobro, necemo sad sitnicariti) vam se zeni! Radujte se, narodi!! S velikim blagoslovom, vas Charles Saxe Coburg Gotha. Pardon, Windsor. Olé!

Hocu li nju osramotit u 'vak'im cipelama? Njoj se svidjaju. A sad, mora netko igrati ulogu i zvanicnog sramotitelja. Pa reko', aj, ja cu. Let the dernek begin!

Poruka Hybridu: lijecenje je u toku: nakon subote tko ziv, a tko mrtav!

- 11:27 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>