The Last Broadcast

Pretty In Pink

Buduci da mi je jucer bio slobodni dan, kao svaka polu-stara baba, prezivah dane svoje mladosti kad bijah lijepa, mlada, nadobudna i glupa. Sad sam jos ljepsa, starija, malo manje nadobudna i glupa na neki drugi, voljela bih reci, osebujniji nacin. Uostalom, kako objasniti cinjenicu da sam svoj prejednostavni mozak uspjela zabaviti ponovnim gledanjem Pretty in Pink, te slusanjem istoimenog soundtracka (samo da mogu cuti Psychedelic Furs)?

Zapravo, ovo je nebulozna uvertira u cinjenicu da, kao predstavnik zenske ne tako mlade klase (hm, po Pretty in Pink se i moze skuziti otprilike pod koju generaciju spadam) jos uvijek nemam ni najmanju zelju za djecom. Ili kako se to jos gluplje zna reci: potomstvom, ostavljanjem genetskog materijala, stvaranju novog pokoljenja i slicno. Nista. Nula. Svako malo u konverzaciji sa mima slucajno (ko fol) se zalomi pitanje 'kada ces imati djecu?' Da mi je vec debelo prekasno. Da su vec svi njihovi poznanici debelo zabrazdili u babske (namjerno ne kazem bapske, jer mi 'bapski' ima sasvim drugu konotaciju)/didske vode. Zanimljivo, posto nije da nema unucadi (od strane buraza), ali eto, htjeli bi me vidjeti kao majku. Klasicna ucjena: dok su jos zivi. A meni se jednostavno ne da. Nema one zelje koja valjda treba postojati pa da se ide na to. Nikako. Za sada, barem. Jedno 90% mojih znanica debelo ima djecu. I to neke imaju djecu koja vec idu u osnovnu skolu. Iako pamtim jedan od ultra pijanih uleta jednog frajera koji je glasio otprilike ovako: "'Os da ti napravim dijete?"

Mala djeca su me oduvijek plasila. Nikada nisam imala afiniteta prema njima ni kao mala. Ni kada bi se sve moje prijateljice/znanice znale rastapati poput gorgonzole na suncu kada bi prosle pored neke djecje spodobe. Uvijek sam se drzala po strani, tipa, je, je, ajmo dalje. Kad bi mi kakvo dijete prislo, ukipila bih se, smrzla bih se. Di da pogledam, di?? U takvim trenucima bih vise pozelila da vidim kako mi se priblizava King Kong: mislim da bih znala kako baratati sa njime. Ali sa malim djetetom? Katastrofa. Naravno, mozda upravo zbog takvog stava privlacila sam (i jos uvijek ih privlacim) djecu kao izglancani magnet. Sto vise ih pokusavam izignorirati, to se nekom cudnom magijom sve vise priblizavaju meni. Uh. Kad vec vidim da je vrag uzeo salu sbrljavim neki 'Buci, buci' zvuk i molim boga da se sve sto prije zavrsi. Jednom mi je kolegica, koju sam zamjenjivala dok je ova bila na porodiljskom, tutnula u krilo svoju malu od kojih 5 mjeseci. Rekla sam da, hm, ne znam kako je drzati i da se bojim da mi ne padne. Kaze ona, ma kaj bulaznis, evo ti je i kvit. I kamo sad? Stjerana u kut. Drveno sam primila malu i ukipila se ko zadnja mila gera i cmrljila na sjedalu, ne znajuci sto bih napravila. Malu to uopce nije diralo tako da mi je bilo malo lakse. Ali svejedno.

Sebicno? Naravno. Volim svoj trenutni nacin zivota. Za sada mi se ne rade nikakvi kompromisi koje bi, da sam roditelj, to nedvojbeno iziskivalo. Nisam jos u fazi kada se unezvjerim vec na samu reklamu za pelene na TeVe. Ne okrecem se tugaljivo za trudnicama i majkama s malom djecom. I sto je (meni) najvaznije, ne zelim imati dijete samo zato jer ce mi mozda vec sutra biti prekasno. Point being: trenutno se vidim kao sve, samo ne majku. Naravno, to je sve subject to change. Hm, hm, opet imam osjecaj da sam na sebe metnula moje brkove i bakandze. Kako za koga. Ja sam, zapravo, jedna jako ljupka spodoba. Ah, mojoj skromnosti nikad kraja.

Po prvi puta smogoh snage otrcat 10km za manje od sat vremena. Ovim putem htjela bih se zahvalit iPod Shuffle za to dostignuce i slijedecoj listi pjesama:

Daft Punk - Robot Rock
Fischerspooner - Just Let Go
Michael Gray - The Weekend
Mylo - Drop the Pressure
Faithless - Insomnia
Les Rythmes Digitales - (Hey You) What's That Sound?
Caesars - Jerk It Out
Grandmaster Melle Mel & The Furious Five - White Lines (Don't Do It)
Mint Royale - Wait For You
Tom Vek - I Ain't Saying My Goodbyes

I za kraj, uzbudljivo-edukativna i zanimljiva sekcija ucimo gruzijski, lekcija broj jedan:

naxvamids = dovidjenja