Patnje mladog (u ovom slucaju ofucanog) kvazi-Werthera
Procitah zanimljivoistrazivanje ljudi koji putuju na posao i razine stresa pod kojim se nalaze. Dakle, konacno je dokazano da ne bulaznim samo bezveze kada non stop pricam o apsolutnoj komi koju svakodnevno susrecem putujuci na posao i sa posla. Kada se sve zbroji to su 3 sata dnevno, minimalno. Tj kad vlakovi ne kasne, sto je apsolutna rijetkost. Kolicine stresa koje se nakupe u covjeku: veli istrazivanje da je stres ekvivalentan onome pod kojim su piloti ratnih zrakoplova. Nije ni cudo: kada ti je naruseno primarno pravo (imati svoje mjesto pod suncem), covjek jednostavno pocne ispoljavati zivotinjski atavizam, pogotovo kada ti se ljudi naseru u facu pa ih moras gledati sa 2 milimetra daljine. Pa jos kad ti se naculi kakav znojni pazuh, ili netko tko ne moze prestati blebetati u mobitel, ili ljudi sa gomilom prtljage, ili ljudi koji jednostavno smrde; ili ljudi koji su jednostavno obnoxious, tj bezobrazni. A ne mozes se maknuti ni lijevo, ni desno, ni gore, ni dolje. Te uvijek neko otkazivanje vlakova, pa umjesto kompozicije od 12 vagona to skresu na 8 ili nekad na 4: mislim, maltene mozes vidjeti scene kao u Indiji, ljudi zamalo odu na krov. Recimo, mene moj posao kao takav uopce ne umori. Umori i izubija me to putovanje. Na zalost, izabrala sam raditi u struci, gdje je moguce dobiti posao samo u Londonu. Flexible working hours ne postoje gdje radim. A ne mogu bas ni raditi od doma zbog vrste posla kojeg radim. Dakle, moram se pomiriti sa time. Jos da velim kako zaradjujem brda i doline pa kao da mi je to kompenzacija za zivot kojeg apsolutno nemam (naprosto se srusim kad se vratim doma u 20 sati navecer; cak se uhvatim da ne mogu lucidno voditi razgovor jer sam toliko umorna). I to je kao normalno, ali nije. Ne mogu se zamisliti da tako provedem citav zivot. Podzemnu zeljeznicu u Londonu svakodnevno koristi 3 milijuna ljudi. Infrastruktura nije modernizirana (obrati paznju na covjeka iz Frankfurta koji govori kakav im je javni prijevoz, mislim, uzasno sam ljubomorna), a svake godine broj ljudi koji koriste javni prijevoz u gradu raste. I normalno da se stvore nenormalni uvjeti. Nije ni cudo da ponekada ljudi jednostavno puknu, ne mogu vise izdrzati. Pogotovo onaj osjecaj bespomocnosti o kojem se govori, to je najgore: sjedis, vlak se ne krece iz bilo kojeg razloga, kasnis, a ne mozes nista poduzeti. Ne mozes ni na sto drugo misliti osim na to, a adrenalin raste. Cak mi vise nije gust citati knjige jer mi nakon pola sata buljenja u slova bude zlo pa moram prestati. A pola sata nije nista, jos mi preostaje oko 45 minuta putovanja koje moram ubiti. Citala sam jednom da ljude obicno strefi infarkt nakon sto su proveli neko vrijeme vozeci se u autu u guzvi ili su proveli neko vrijeme u javnom prijevoznom sredstvu. Dakle, ne preostaje mi nista drugo nego da se i dalje drzim joge, te pokusavam uspostaviti neku ko fol vrstu zen stanja unutar sebe. Be one with the Buddah: yeah, right! |
Not if you were the last politician on earth
Da ne ispadne da samo Rvacki politicari stvaraju raznorazne skandale varirajucih omjera pobrinuo se David Blunkett, ministar unutrasnjih poslova (jedini slijepi covjek koji sjedi u Parlamentu). Naime, kao prvo, izbio je skandalcic (namjerno ga pisem u deminutivu) oko, surprise, surprise, Kimberley Quinn, Davidove ljubavnice sa kojom je u vezi vec 3 godine. Kimberley je udata. Ima malog sina, sada je opet trudna. No, sada se ispostavilo da bi taj sin mogao biti Blunkettov, a ne od njezinog muza. Ministar trazi DNK vjestacenje da se tocno utvrdi tko je otac. Kimberlyn muz, Stephen, kaze da ce se svim snagama zaloziti da zadrzi dijete koje obozava. David mulja. Glasine kruze da je i ovo nerodjeno dijete isto Davidovo. Navodno je Kimberley zapocela vezu sa ministrom vrlo brzo nakon udaje za Stephena (koji je, btw, imao vazektomiju). OK, so far so boring: mislim, nije to nikakav novi koncept, da vrhovni politicari posvuda siju svoje sjeme (primjecujem li ja ovdje trecerazrednu aliteraciju?). Sada se ispostavilo da je David iskoristio svoj polozaj da Kimberleyinoj dadilji osigura dozvolu boravka u UK zvanu permanent leave to remain. Naravno, to sada grleno negira, ali ipak, konzervativci su uspjeli u namjeri da se sad vodi javna istraga o tome. |
Stari senilni penzic se sjeca
Znam, oksimoron odmah u naslovu. Posto je ovo jedna od rijetkih nedjelja da ne moram biti na poslu, odlucila sam je protratiti na najgori moguci nacin: lupetanjem po tastaturi po Leksikonu Yu-mitologije. Umjesto da citam knjige, usisavam prasinu, perem ves... Vidi se kakva sam ostarjela babuskara: naime, docim se ljudi pocnu 'prisjecati' starih vremena, zna se koliko je sati. Jos malo pa cu biti ovlastena primati popuste pri kupovanju karata za vlak, ulaznica u kino, upotrebljavati farbu za kosu na kojoj mora pisati 'covers grey hair 100 %'. |
Here in my car I feel safest of all, I can lock all my doors, it's the only way to live - in cars
Obavijestavaju nas ovih dana da nam je promet kao takav u, hm, koji izraz da upotrijebim, a da nije cisto prostacenje? Uglavnom, da nam je dogustilo do grla. Da imamo puno i previse automobila na cestama, pogotovo u najgusce naseljenom jugoistoku Britanije (London i okolica). Ne znam koliko ideja je vlada imala za rjesavanje tog problema: te trake samo za autobuse; te trake samo za aute koji imaju vise od jednog putnika (tj vozaca); te congestion charge u uzem sredistu Londona (platis 5 funti od 7 do 19 sati preko radnog tjedna); te astronomsko skupi benzin (trenutno 88 penija za litru, od cega je vecina porez). A i ovako i onako placamo svake godine da koristimo ceste u obliku poreza zvanog road tax, koji trenutno iznosi oko 180 funti godisnje. U medjuvremenu, nikakvih suvislih ideja nije bilo za poboljsanje i investiranje u javni prijevoz. Svi samo hoce rijesiti problem tako da nesto bubnu o cestarinama (koje se ovdje, btw, skoro pa ne placaju, osim na jednoj dionici M6 autoputa kod Birminghama), povecanju cijena za parkiranje i slicnih nebuloza. Evo, velebni ministar za transport Alastair Darling hoce sad uvesti uber-nebulozu tipa placanje ovisno o tome u koje doba dana vozis i koliko u tom danu prevozis. Ma, savrseno! Sad mi jos hoce i odredjivati kad i koliko cu voziti, da ne bi! Da slucajno ne bi poceli investirati u bolje vlakove i ostala javnoprijevozna sredstva (digresija broj 1: danas vidjeh londonski bus broj 8 sav obojan u reklamu Back the bid, tj da podrzimo kandidaturu Londona za OI 2012. Jebo sve, ovu ironiju mogu skuziti samo ostali otocni gastarbajteri). Sad cu malo digresirati off tangent apropos izjave jedne strankinje izrecene jucer u smrdljivom Thameslink vlaku. |
Suck my kiss
Da li vam se ikada dogodio nasumicni cin ljubaznosti potpunog stranca? Da vam je ponudio nesto, a da zauzvrat nije trazio nista? Kao male uce nas da sjedamo u auta nepoznatih osoba. Medjutim, jucer sam po prvi puta to prekrsila: naime, treba mi dobrih 15 minuta brzog hoda do zeljeznicke stanice. Slusam iPod, po obicaju, kad primijetim da se neki auto zaustavlja do plocnika tih do mene i mislim si, 'Bogati, mene si nasao pitati gdje je ta-i-ta ulica, kaj ne vidis da slusam iPod, dakle, odbij u troskoku!' Skidam slusalice i sastavim neki mrki pogled, kad ono, zena-vozac otvara vrata i zove me da sjednem u auto. Veli ona da je medicinska sestra, da me svako jutro vidi kako idem pjeske na stanicu, da sam joj simpaticna, te da me hoce odbaciti do stanice jer i ona ide u tom smjeru. Ja ostala totalno zabezeknuta, buljim u nju i prosto ne mogu vjerovati. Drugi ljudi joj trube, ali to nju uopce ne dira. Uglavnom, da ne davim dalje, odbacila me ona kao sto je obecala, do stanice, ali mene je to totalno iznenadilo. Sad cu pocet jos naricati da me to podsjeca na dobra, stara vremena kad su ljudi ostavljali kucna vrata nezakljucana, kad su se djeca igrala na ulicama bez straha, kad su (ko sto bi Zagorci rekli) ljudi bili tak dobre cudi, bla, bla, ali necu. Jednostavno mi je taj cin tako nekako uljepsao dan. |
Novocaine for the soul
Kao dugogodisnji korisnik teretane u svakom obliku ne mogu, a da se ne osvrnem na nekoliko subkulturnih pojava/spodoba koje tamo susrecem. Nakon dugogodisnjeg istrazivanja dosla sam do ovih zakljucaka. |
Ocajne domacice i one koje se tako osjecaju
Citam danas u novinama o jednoj od najnovijih hit-serija u Americi zvanoj Desperate Housewives. Kao zamjena za Sex and the City. Radi se o nekoliko udatih i razvedenih zena iz predgradja, te njihovim problemima i kako se nose sa njima. Naravno, glavna okosnica serije jest seks (navodno protagonistice se u scenama vecinom pojavljuju u donjem vesu). Ali ima i medjusobnog ogovaranja (bitchiness), nevjerojatnih scena maratonskog shoppingiranja. Osnovna misao kao treba biti (nama obicnim smrtnicima) da cak i lijepe, bogate zene koje imaju 'sve' (citaj: naoko skladan brak, super zgodnog muza, perfektnu djecu, 3 auta u garazi, 5 godisnjih odmora) istovremeno mogu imati nista. Vidim da je trash faktor jako visok, prema tome, moglo bi biti po mome ukusu. Iako SATC uopce nisam gledala jer me uopce nije zanimalo. Ali ovo, hmmm... Naravno da je sve i opet napravljeno totalno nerealno: super zgodne zene kojima niti jedna vlas ne strsi krivo, sa kucama kao iz najnovijeg broja magazina za unutrasnji interijer, sa bogatim muzevima/ljubavnicima. Jednom rjecju: apsolutni eskapizam na djelu. Trenutno je jedna od najpopularnijih serija u Americi, odmah nakon ER. Scenarist Marc Cherry kaze da je cijela poanta serije da satirizira cijelu ideju koja cini tzv. americki san. Serija dolazi na britansku televiziju nakon nove godine (prikazivat ce se na Channel4). Naravno, American Family Association, osokoljena Dabljaovom pobjedom, je vec pocela haraciti i pravit cistke po americkoj televiziji. Pa tako su im ove domacice vec trn u oku i nastoje ih izbojkotirati. Kellogg's, proizvodjac famoznih pahuljica za dorucak, je vec povukao svoje reklame koje su se emitirale u pauzama epizoda. Isto tako i Lowe (lanac uradi-sam). |
Mindless act of self-promotion
|
Calling all budding Larry Gagosians out there
I vi mozete kupiti razglednicu za 35 funti koja bi mogla uskoro vrijediti puno, puno vise! Naime u Royal Academy of Art danas se otvara izlozba gdje se sve izlozene razglednice mogu kupiti za 35 funti. Jedino sto je nepoznanica je tko je autor (nisu potpisani). Dakle, mozete kupiti Damiena Hirsta ili David Hockneya vrlo jeftino. Naravno, ako ih mozete prepoznati. Vrlo lako mozete kupiti nesto cega je autor nepoznati i neafirmirani student. Kazu vam tko je autor tek kad platite. Sav prihod od prodanih djela odlaze u stipendijski fond Royal Academy of Art. |
Little pearls of shatro-wisdom
Samozapalio se jucer navecer vlak. Svi mars van u East Croydonu. Ovaj tamo gore me uporno hoce pokupit sa sobom ovaj tjedan. Zivjela prirodna selekcija! |
The bus that couldn't slow down
Posudjujem izjavu Homer Simpsona za danasnju slikopisno-pejzaznu kvazi-putopisnu nadri-reportazu. |
MoMA - New York City
Prije par trenutaka zabezeknuto zaslinih (i ne mogu to presutit poput najjadnijeg seljaka) kada je bila reportaza na Channel4 o preuredjenom Muzeju moderne umjetnosti (MoMA)u New York Cityju (mid-town Manhattan). Ulaz ce se naplacivati 20 USD (trenutno najskuplja muzejska ulaznica na svijetu): vecina NYC muzeja naplacuje 12 USD. Nije vazno, sad barem opet imam izgovor da odem u NYC. Kad bijah tamo prosle godine, morala sam otic u Queens, gdje je bila privremena postava muzeja dok su obnavljali zgradu (na zalost, nisu imali izlozenu Picassovu sliku Demoiselles d'Avignon koju sam jako zeljela vidjeti). Cijela preuredjenja: 425 milijuna USD. Nevjerojatno koliko novaca americki muzeji mogu skupit, za razliku od britanskih. Najskuplji muzej-makeover u povijesti. Slinim. Arhitekt projekta je Japanac Yoshiro Taniguchi. Interijer se vecinom sastoji od bijelih zidova, drva i stakla, razlicite galerije se nizu kilometrima, a eksterijer zgrade je isto tako impresivan (zatamnjena stakla i granit iz Zimbabwea). Glenn Lowry, direktor muzeja, je rekao da je svaki upravitelj fonda (trustee, jerbo na celu muzeja sjede board of trustees: upravitelji fonda) u prosjeku donirao oko 15 milijuna USD, medju njima Ronald Lauder (vlasnik kozmeticke tvrtke Estee Lauder), Rockafellerovi nasljednici. Boze, kada znam o kakvoj vladinoj milostinji ovisi Tate Modern! Zvanicno otvorenje je slijedece subote, 20.11. A da ne spominjem kakvu fantasticnu kolekciju muzej posjeduje: de Kooning, Warhol, Kandinsky, Pollock, Rauschenberg, Rhotko, Mondriaan: uh, mogla bih nabrajati do sutra! Ako netko od blogera ode u MoMa-u, molila bih da napisu dojmove. Za uzvrat placam pivu/rakiju/tanjur graha s kobasicama. |
Hangman Jury
Boris Johnson je podnio ostavku na mjesto ministra za kulturu u sjeni. Razlog: varao je zenu. I odmah – cap! Ode glava! Ovdje politicari daju ostavke zbog takvih stvari. Paddy Ashdown (nije dao ostavku, dakle, zadrzao se bio kroz igleno uho dok je bio na celu liberalno-demokratske stranke); Tim Yeo; Umjesto da daju ostavke jer su su-ucesnici u ratu kojeg nitko ziv osim Dablja-a i Mini-Dablja-a (aka Blair/a moze i Bliara) ne podrzava. Bas me zanima da li bi neki rvacki politicar dao ostavku zato jer je ozenjen, a imao je his bit on the side, kako ovdje vele? Mos’ mislit, jos bi ga poceli kovati u zvijezde kao vrhunskog jebaca, kakvim bi se, recimo, velebni Anto Kovacevic uporno htio predstaviti. Mislim, pa ako si politicar, znas da po defaultu moras lagati. Ne znam onda kako se svi pocnu zgrazati kad ispadne da je politicar ipak nesto slagao. Lagali su? Ma daaaj, stvarno? Tko bi rekao? A takvi fini i pristojni ljudi! Obicno glave idu zbog toga sto su ozenjeni, a imali su ljubavnice/ljubavnike/tajnu djecu za koju nitko nije znao/ili kad ispadne da preferiraju osobe istog spola. Umjesto da glave idu zbog laganja i mazanja oci narodu u vezi pustih obecanja koja su bili dali kad ih se trebalo birati. Brda i doline koje su nam obecavali, manje poreze, vise ulaganja u javne sluzbe, sveopce blagostanje, med i mlijeko. Nije da omalovazavam cin preljuba per se, samo mi se cini dozlaboga licemjerno da uvijek zbog takvih stvari dolazi do ostavki, smjena i cistki. Trenutno ne mozete ostaviti komentar na Borisovom blogu, ali zato mozete procitati njegov zanimljiv osvrt na tzv. specijalni odnos Velike Britanije i Sjedinjenih Americkih Drzava. Specijalni odnos my arse. Sve je to interes sacice ljudi koji ce izvuci masne pare iz toga. Pitam se onda koja je definicja demokracije? Jer ova ‘stara’ definicija definitivno vise ne vrijedi (tople li vode, boze sacuvaj!). Uz volim te, jedna je od najprostiturizanijih (jel to uopce rijec??) rijeci ikad. |
Get ready for love!
Dear Nick, I want to marry you and I want to have your babies. Pardon, zanijela sam se. Nego, koncert. Hm, da, gdje da zapocnem? Isprva nije kazalo na dobro: Russell Square stanica mi se zatvorila pred nosom poradi security alert. Konacno se uspijem ugurat na vlak za Brixton, kad ono, pokvari se odmah na izlasku sa Victorie. O, jebem ti sve. Ipak, stigoh u Brixton na vrijeme. Toliko sam out of touch da nisam znala da se ne smiju furati plasticne 500ml boce sa vodom jer su mi je odmah na pregledu torbi konfiscirali. A nista, moralo se stati u red za Guinness. Ne znam kaj sam ja ocekivala od Brixton Academy, ali cinila mi se puno manja nego sto sam je zamisljala. Naravno, imala sam karte za stajanje, a ne sjedenje. Isprva mi nije bilo toliko vazno, ali poslije, nakon 4 puna sata stajanja, hm... Mozda je ipak trebalo kupiti staracke karte za sjesti. Nisam se nacrtala tik do pozornice jerbo su mi rekli da cu garant oglusit (ogromni zvucnici), tako da sam stala malo dalje (necu sad davit da je sve bilo OK dok se ispred mene nisu nacrtale neke muske glavurde od 2 metra. Visokim ljudima treba ili zabranit pristup koncertima, ili trebaju imati exclusion zone: ne smiju se naci barem 20 metara ispred stagea. Tak da patuljci poput mene ipak imaju kakvu-takvu sansu). |
Abattoir blues in Brixton (no guns required)
Stigao je dan D. Drugim rijecima, koncert Nick Cave & The Bad Seeds u the Brixton Academy veceras. Aj da i ja konacno zadjem u taj famozni Brixton. Sans guns, I hope. Bit ce zanimljivo starkelji koja nije bila na koncertu ima vec 10-ak godina. Prosla su vremena kad sam mogla zaspat bez po' muke na podu brzog vlaka na relaciji Ljubljana-Zagreb; kad sam mogla divljat do 3 ujutro, i onda se jos pojavit na nultom satu povijesti u 7:15 u subotu ujutro. Hoce li mi se dati gurati (citaj: laktariti) tik do stagea? Hoce li mi smetati to sto necu moci sjesti i odmorit zahrdjalu infrastrukturu? Hoce li mi smetati dim cigareta (ajme, moram skruseno priznat da sam pogazila vlastitu 12 godina staru self-imposed no smoking policy nedavno, kad rodjaku popalih par Walter Wolf lights, i, sto je najgore, super mi je pasalo sa pintom Guinnessa), preglasno sviranje, guzva? Hoce li mi smetat 200x zgodnija i 150 kila laksa od mene balavurdija koja je isla u vrtic kada sam zadnji puta u zivo gledala Cavea (Ljubomorna? Moi? Never!). Hoce li me Cave prepoznat kao ex-mladu ex-damu sa ex-ljubicastom kosom, te pozvat na stage da zajedno otpjevamo i otplesemo 'Henry Lee' (pih, naravno da bih bila 100x gora zamjena za P J)? Hm, djevica sa djevicom, bome ne bi islo: dvije picajzle i dva hipohondra na jednom mjestu, koji horor! Draw your own conclusions. |
“I came across a corporal, ripped from his shoulder to his waist by shrapnel. He spoke one word: ‘Mother’. It haunted me for a long time.” – Harry Patch
Danas je Remembrance Day (a u Rvackoj je, koliko se sjecam, Martinje). 11.11.1918. potpisana je kapitulacija Njemacke u 5 sati ujutro u Francuskoj (Compičgne), a u 11 sati istoga dana prestale su sve borbe. Zbog toga tocno u 11 sati, u znak postovanja, uprilice se dvije minute sutnje, na sjecanje na zrtve 1. i 2. svjetskog rata. Kraljica polaze vijenac napravljen od crvenih makova podno Cenotapha (spomenik svim zrtvama 1. i 2. svjetskog rata). Hm, mislim da ga polaze u nedjelju (Remembrance Sunday). Vec danima prije nose se plasticni crveni makovi koji se pricvrste na odjecu (zapucak) u znak postovanja. Ideja dolazi iz vjerovanja da su polja na zapadnom frontu bila puna makovog sjemena koje se nije primalo/nije moglo niknuti jer polja nisu bila preorana. Bitke koje su se tamo vodile su izorale tlo, te su zbog toga poceli nicati crveni makovi. Najpoznatije polje je bilo na bojistu u Belgiji (Ypres). Neki ljudi, umjesto crvenih, nose bijele makove. Ideja bijelog maka je ista, ali se sa njime ujedno na jedan nacin iskazuje protest protiv svakog oblika rata i nasilja, a zapocela ju je 1933. organizacija zvana Co-operative Women’s Guild. No, nisu opceprihvaceni. Vijenac napravljen od bijelih makova koje Peace Pledge Union stavi podno Cenotapha uvijek bude maknut jer se smatra da se ne ukazuje duzno postovanje; smatra se da se sa time omalovazavaju zrtve i doprinos veterana pobjedi. |
London calling
Ovo ce biti ljutiti post bez nekog normalnog argumentiranja, ali eto, ne mogu presutit pa cu dati misljenje koje dolici supljoglavcu poput mene. London se za ozbiljno kandidira za odrzavanje Olimpijskih igara 2012. godine. 67% Londoncana podrzava ovu namjeru, ali ne podrzava poskupljenje komunalija 20 funti godisnje koje bi trebali placati iz svog dzepa slijedecih10 godina. Razmatra se i financiranje iz prihoda dobivenih prodajom lutrijskih listica. Ne znam da li da se smijem ili da placem. Kao, izgradit cemo sve potrebno za prvoklasne igre, a nakon toga ce se raznorazni stadioni i ini upotrebljavat u vezi obnavljanja atletske tradicije, da se pronalaze novi talenti, tipa stostruka investicija. Poanta: ulozit ce se u sport da bi se nesto povratilo natrag. Da slavna Britanija opet pocne osvajati sportske medalje. Medju ostalim kandidatima je i Pariz, koji ima vecinu toga objekata vec izgradjenih. I sad, gdje je problem, pitaju se ljudi? E, pa odjedanput se nalaze svakojaki novci za gradnju, za sminkanje. Odjedanput nema one famozne mantre "Nema para za obnovu infrastrukture grada". Gle cuda, novci se mogu samo tako stvoriti! Ne znam koji im se film vrti u glavi, ali laburisti su popizdili. Ne znam da li je i Red Ken potpao pod mainstream laburisticki manifesto, ali meni je sama ideja apsolutno suluda. Ako London pobijedi, sve ce to biti samo prividno ulaganje; usminkat ce ga za igre izvana, a iznutra ce ostati trulo i suplje drvo kao sto jest. Turisti ce me mozda blijedo gledati i pitati se o cemu to ja bulaznim, pa ovo je ipak London, svjetski grad! Eh, jedno je otici tamo na par dana kao covjek i ne morati se hvatati u kostac sa svakodnevnim problemima. Podzemna zeljeznica i regeneracija javnog transporta opcenito, zdravstvo, komunalije, skolstvo: e, tko to shisha, glavno da mi imamo Olimpijske igre na pladnju. Brijem da ce si mnogi sa tim 'ugovorima' o gradnji naveliko omastiti i potkoziti dzepove. Nista cudno. Neke stvari koje se desavaju su univerzalne, bilo da se radi o Rvackoj, bilo da se radi o Londonu: grabez i lopovluk su rijeci koje se razumiju diljem svijeta. I zato sam protiv. Sto znaci da ce ziher izabrat London. Sve je to opet politika, nece ga izabrati zato sto je 'najbolje sposoban osigurati prvoklasnu olimpijadu'. Uostalom, evo vam pa procitajte ovdje o cemu se radi u globalu, koliko bi trebalo kostati, tko ce to sve platiti (zna se!). Od 5 do 13 milijardi funti treba samo za obnovit ili izgradit potrebnu infrastrukturu, a tek kad se jos uzmu u obzir troskovi organizacije i ostalog! Investicija u infrastrukturu, eeej, ljudi moji, pa tek se onda mozete bahatiti! |
Eat your words but don't go hungry, words have always nearly hung me
The Times dnevne novine od danas se stampaju samo u tabloid formatu. Independent je prvi poceo eksperimentirati sa takvim formatom, prvo ovdje u Londonu i jugoistoku UK zbog lakseg manevriranja novinama (znajuci kakve guzvetine znaju biti u tom dijelu zemlje nije ni cudo). Naime, 'stari' format se zove broadsheet. Broadsheet novine je jako nezgodno citati u guzvi. Eventualno mozes procitati naslovnicu, ali da sad ides okretati stranice, e, nece ici, osim ako ne zelis navuci tipicni commuter gnjev i bijes suputnika i mlatarati ih po nosu dok okreces stranice. Isprva je The Times izlazio u oba izdanja, no, marketinska istrazivanja su pokazala da je tabloid izdanje popularnije, tj prodaja je veca. Takodjer ih je jako puno kostalo stampajuci dva izdanja dnevno. Naravno, bilo je die-hard fanova (sad vec) starog izdanja koji su pokretali neke kampanje i zalili se uredniku. U ovom clanku urednik Robert Thomson objasnjava razloge prelaska sa starog na novi format. Zanimljiva je i paralela koju vuce sa internetom. |
Congratulations, suckers!
Nevjerojatno kako se covjek oslanja na email komunikaciju u svakodnevnom zivotu, a kamoli na poslu. Totalno nam je krepao Outlook 2003 ima vec dobrih 4 dana i to je izazvalo pravu pomutnju, strah i trepet u kancelariji. Koma ziva. Ne samo da covjek ne moze obavljati svoj posao: nemam pojma tko mi kad dolazi i kad ja trebam kome ici kad mi je sve u Outlook diary. Takodjer, svi contacts su mi tamo. Dakle, ne mogu ni telefonirati. Totalna apatija na poslu, svi izgledaju bas onako shell shocked, samo besciljno bauljamo poput najgorih seljaka i davimo se medjusobno zalopojkama i naricaljkama. I gledamo onu neku spravu zvanu telefon sa prezirom, kao, majku mu, na sto smo to spali? Boze me sacuvaj! Kao da smo u kamenom dobu circa 1997. Bogati, osjecam se kao da su mi odsjekli ruke. Agonija se nastavlja do daljnjega. |
Remember, remember, the fifth of November
Posto se ovdje ne slavi 1.11., red je da sad Cigo opet ide hvalit svog konja: naime, danas se slavi Guy Fawkes Night. Iako, za razliku od 1.11. u Rvackoj, obicni je radni dan. Svoje korijene vuce iz istinitog dogadjaja britanske (tj u to doba jos engleske) proslosti iz 17. stoljeca kada su Guy Fawkes i prijatelji odlucili rasturiti Houses of Parliament 1603. Dogadjaj poznatiji pod nazivom barutna zavjera. Da skratim pricu, nakon smrti kraljice Elizabete Prve, dosao je na vlast James Prvi koji je i dalje nastavio sa progonom katolika, kao i Elizabeta. Na scenu nastupa skupina nezadovoljnih katolika, te dolazi na zamisao da je rjesenje problema rasturit parlament: rijesiti se i kralja, njegovog nasljednika (Prince of Wales) i kompletne vlade. Dofurali su gomilu baruta (36 bacvi sveukupno) i stavili ih u podrum. Ali, jedan od pobunjenika ih je izdao napisavsi pismo Lord Monteagleu jer je skuzio da bi i, surprise, surprise, nevini ljudi mogli nastradati. I tako, vlasti su upale u podrum 5.11. ujutro, zatekle Guy Fawkesa kako muljavi oko bacvi, propisno ga uhapsile, mucile i na kraju pogubile. Pis of kejk. |
He came... He saw... He conquered (again)... Hail to the thief.
Promjena samo radi promjene nije bila dovoljna da vecina glasa za Kerryja. Udarne vecernje vijesti na BBC1 pripisuju Kerryjev poraz tome sto se previse koncentrirao na Irak, a premalo na domace tematike tipa socijalni problemi, zdravstvo, ekonomija, gospodarstvo, zaposljavanje. Ultimativno to mu se obilo o glavu. Takodjer mu se obilo o glavu sporo reagiranje na njegovo sudjelovanje u Vijetnamskom ratu i kako je dosao do neke medalje/ordena u vezi toga. Mislim da takodjer nije projicirao sliku smooth operatora (citaj: ljiga-operatora), kao sto to uspjesno cini Dablja. Nakon Floride i Ohio-a = totalna pusiona. Digresija bezmozdanog jednostanicnog bica: mene Ohio me podsjeca na frajera iz benda fIREHOSE (moj prvi koncert, Kulusic, 1989.), edfromohio. Nes' ti inteligencije. |
Ikonoloska morfologija radnog stola jedne seljacine
Moram priznati, dosta izgleda uredno, ovako, gledano iz polupticje perspective. I ne, nisam nista posebno uredjivala stol prije nego sam ga uslikala. Ne mogu podnijeti papircine i sta-ja-znam-sta-sve-ne na radnom stolu. Picajzlasta djevica na djelu. Svejedno, prosli petak sam popizdila od muke: odjedanput vidim gomilu papircuga rasutih po stolu, i kao za inat bas sam tada trebala pronaci neku vaznu kovertu sa nekim dokumentima. Nakon 5 minuta histeriziranja i pokusaja da si ne izazovem infarkt, stjetila sam se da sam je bila dala kolegici. Mislim, once a seljacina, always a seljacina, usprkos pokusajima da budem mrtva-’ladna i kul. Dakle, ako imam nekakvih papircuga, to sve ispobacam u in tray koji bi stovani citatelji trebali spaziti u desnom kutu slike. E, tu vlada pravi kaos: ima svega i svacega, ali snalazim se kao riba u vodi. Vidi se i komp kojeg od milja zovem smece od Della (kao pravi zagrizeni Mac fan). Ova simbolicna plasticna casa vode oznacava brigu poslodavca o svojim zaposlenicima: naime, imamo onaj water cooler u kancelariji, dakle, daju nam piti. Kaj jos? Ah, da, mouse mat mi je neopisivo uzbudljiv: crno-bijeli, od tvrtke Constantine. Ima tu jos i onih standardnih drangulija poput spenadli, ziherica, sprava za cvikanje (koju mi netko uredno maznjava svaki puta kada me nema). Sekretarica koja sjedi do mene, a koja je pravo brbljalo me stalno ometa u obavljanju duznosti (a mos’ mislit kako mi to tesko padne), a od danas kolega Sved se mijenja sa njom pa ce, umjesto drito ispred sjedit drito do mene. Na njegov zahtijev: tj da moze biti blize nekog kompa koji vrsi neka specijalna mjerenja atmosfere. Ih, nes’ ti romantike! |
"America... just a nation of two hundred million used car salesmen..." - Hunter S Thompson
Predlazem da si barem netko procita intervju sa Hunter S. Thompsonom objavljenom u jucerasnjem izdanju Independenta. Obrati paznju od cega mu se sve ne sastoji dorucak: klasika. Kerry ga je obecao proglasiti potpredsjednikom: dobro, mos' mislit, ali ideja je vrlo zanimljiva. Recimo, prvi Thompsonov dan u Bijeloj kuci: evo, to bi mogla biti tema neke srednjoskolske zadacnice, umjesto onih standardnih poput "Dolazi jesen". Rasturio bi onog Blaira, aka "simpering, little whore". Bas me zanima kako bi mu se Blair dodvorio: valjda bi opet poceo drndati po elektricnoj gitari i prizivati svoj ex-bend Ugly Rumours. Odtetura se Hunter u Ovalnu kancelariju, pogleda Kerryja i zagrmi "Get me out of here, John, goddamit, I need a drink". Steta sto nema ilustracija u online izdanju poput Steadman/Thompsonove kolaboracije u karikaturi velebnog trojca Bush/Cheyney/Rumsfeld. Tekst ide otprilike ovako: |
< | studeni, 2004 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv