The Last Broadcast

Get ready for love!

Dear Nick, I want to marry you and I want to have your babies. Pardon, zanijela sam se. Nego, koncert. Hm, da, gdje da zapocnem? Isprva nije kazalo na dobro: Russell Square stanica mi se zatvorila pred nosom poradi security alert. Konacno se uspijem ugurat na vlak za Brixton, kad ono, pokvari se odmah na izlasku sa Victorie. O, jebem ti sve. Ipak, stigoh u Brixton na vrijeme. Toliko sam out of touch da nisam znala da se ne smiju furati plasticne 500ml boce sa vodom jer su mi je odmah na pregledu torbi konfiscirali. A nista, moralo se stati u red za Guinness. Ne znam kaj sam ja ocekivala od Brixton Academy, ali cinila mi se puno manja nego sto sam je zamisljala. Naravno, imala sam karte za stajanje, a ne sjedenje. Isprva mi nije bilo toliko vazno, ali poslije, nakon 4 puna sata stajanja, hm... Mozda je ipak trebalo kupiti staracke karte za sjesti. Nisam se nacrtala tik do pozornice jerbo su mi rekli da cu garant oglusit (ogromni zvucnici), tako da sam stala malo dalje (necu sad davit da je sve bilo OK dok se ispred mene nisu nacrtale neke muske glavurde od 2 metra. Visokim ljudima treba ili zabranit pristup koncertima, ili trebaju imati exclusion zone: ne smiju se naci barem 20 metara ispred stagea. Tak da patuljci poput mene ipak imaju kakvu-takvu sansu).

Predgrupa broj 1: Silver Ray iz Melbournea, neki jazz combo, onak, ajd, jedva cekas da zavrse. Predgrupa broj 2: Mercury Rev. Nije lose. Uopce. Ali mi nekako nisu pasali bas prije Cavea. Konacno oko 21 sat pojave se oni. Ne moram govoriti koji urnebes su odmah stvorili isprasivsi 'Abattoir Blues' odmah na pocetku. Genijalno. Koliko taj covjek ima energije! Iako mu je ovo bio 3. koncert za redom u Brixton Academy ovog tjedna, djelovao je svjeze, u tamno sivom sakou i bijeloj kosulji, mrsavo-zgoljav, po obicaju. Dao je sve od sebe. Cak me je podsjetio na onog starog, starog Birthday Party Cavea: plesao je poput dervisha. Ma kakva koreografija, molim vas! Nije bilo ni laznog ulagivanja publici: uglavnom se samo zahvaljivao i predstavio je The Bad Seeds. Nikakve kerefeke. Prvo je izredao Abattoir Blues/Lyre of Orpheus. Pjesme su zvucale puno bolje nego na albumu, imale su jednu zestinu koja ih je dizala. Stajala sam buljeci, ne vjerujuci da prisustvujem jednom od najboljih koncerata na kojima sam ikada bila. Nadam se da cu ja imati toliko energije kad mi bude 47 godina. Sve skupa svirali su sat i 15 minuta. Onda se, naravno, cekalo na bis. E, to je bio jos veci urnebes. Skinuo je sako (moment za beskonacno slinjenje), zapalio prvu cigaretu veceri. Zapoceo je sa Red Right Hand, izvodeci je u totalno manijakalnom stilu kako i prilici, sa upaljenim crvenim svjetlima na stageu i dizanjem desne ruke. Slijedile su Deanna, God Is In The House, The Weeping Song (priznajem, bilo mi je malo cudno jer Blixa nije vise u Bad Seedsima pa ne moze otpjevati svoj dio), Do You Love Me? i na kraju, Stagger Lee. E, Stagger Lee je bio highlight veceri: bolje interpretacije od ove jucer nisam cula ni vidjela: nastao je bio apsolutni kaos u publici, Cave je fantasticno odigrao svoju ulogu. Divota! Naravno, izasli su i na bis broj 2 i za kraj odsvirali The Mercy Seat. Ipak, meni je Stagger Lee bio vrhunac sto se tice bisa. Sto se tice 'zvanicnog' dijela programa, to je definitivno bila Get Ready For Love.

Drago mi je bilo da nije bas puno svirao balade jer mi nekako nisu pasale u okruzenju. Neki su pokusali onaj standardni upaljaci u zrak approach dok je izvodio God Is In The House, ali srecom, ne za dugo. Sve u svemu, da se seljacko-pucki izrazim, Nick Cave & The Bad Seeds kick motherfuckin' ass! Bez gomile plesaca i kompliciranih koreografija, bez laznog ulizivanja publici: jednostavnost je uvijek efektnija. Na kraju je samo rekao Thank you. Goodnight. See you in a couple of years. You bet Nick you will!