The Last Broadcast

Patnje mladog (u ovom slucaju ofucanog) kvazi-Werthera

Procitah zanimljivoistrazivanje ljudi koji putuju na posao i razine stresa pod kojim se nalaze. Dakle, konacno je dokazano da ne bulaznim samo bezveze kada non stop pricam o apsolutnoj komi koju svakodnevno susrecem putujuci na posao i sa posla. Kada se sve zbroji to su 3 sata dnevno, minimalno. Tj kad vlakovi ne kasne, sto je apsolutna rijetkost. Kolicine stresa koje se nakupe u covjeku: veli istrazivanje da je stres ekvivalentan onome pod kojim su piloti ratnih zrakoplova. Nije ni cudo: kada ti je naruseno primarno pravo (imati svoje mjesto pod suncem), covjek jednostavno pocne ispoljavati zivotinjski atavizam, pogotovo kada ti se ljudi naseru u facu pa ih moras gledati sa 2 milimetra daljine. Pa jos kad ti se naculi kakav znojni pazuh, ili netko tko ne moze prestati blebetati u mobitel, ili ljudi sa gomilom prtljage, ili ljudi koji jednostavno smrde; ili ljudi koji su jednostavno obnoxious, tj bezobrazni. A ne mozes se maknuti ni lijevo, ni desno, ni gore, ni dolje. Te uvijek neko otkazivanje vlakova, pa umjesto kompozicije od 12 vagona to skresu na 8 ili nekad na 4: mislim, maltene mozes vidjeti scene kao u Indiji, ljudi zamalo odu na krov. Recimo, mene moj posao kao takav uopce ne umori. Umori i izubija me to putovanje. Na zalost, izabrala sam raditi u struci, gdje je moguce dobiti posao samo u Londonu. Flexible working hours ne postoje gdje radim. A ne mogu bas ni raditi od doma zbog vrste posla kojeg radim. Dakle, moram se pomiriti sa time. Jos da velim kako zaradjujem brda i doline pa kao da mi je to kompenzacija za zivot kojeg apsolutno nemam (naprosto se srusim kad se vratim doma u 20 sati navecer; cak se uhvatim da ne mogu lucidno voditi razgovor jer sam toliko umorna). I to je kao normalno, ali nije. Ne mogu se zamisliti da tako provedem citav zivot. Podzemnu zeljeznicu u Londonu svakodnevno koristi 3 milijuna ljudi. Infrastruktura nije modernizirana (obrati paznju na covjeka iz Frankfurta koji govori kakav im je javni prijevoz, mislim, uzasno sam ljubomorna), a svake godine broj ljudi koji koriste javni prijevoz u gradu raste. I normalno da se stvore nenormalni uvjeti. Nije ni cudo da ponekada ljudi jednostavno puknu, ne mogu vise izdrzati. Pogotovo onaj osjecaj bespomocnosti o kojem se govori, to je najgore: sjedis, vlak se ne krece iz bilo kojeg razloga, kasnis, a ne mozes nista poduzeti. Ne mozes ni na sto drugo misliti osim na to, a adrenalin raste. Cak mi vise nije gust citati knjige jer mi nakon pola sata buljenja u slova bude zlo pa moram prestati. A pola sata nije nista, jos mi preostaje oko 45 minuta putovanja koje moram ubiti. Citala sam jednom da ljude obicno strefi infarkt nakon sto su proveli neko vrijeme vozeci se u autu u guzvi ili su proveli neko vrijeme u javnom prijevoznom sredstvu. Dakle, ne preostaje mi nista drugo nego da se i dalje drzim joge, te pokusavam uspostaviti neku ko fol vrstu zen stanja unutar sebe. Be one with the Buddah: yeah, right!

Not if you were the last politician on earth

Da ne ispadne da samo Rvacki politicari stvaraju raznorazne skandale varirajucih omjera pobrinuo se David Blunkett, ministar unutrasnjih poslova (jedini slijepi covjek koji sjedi u Parlamentu). Naime, kao prvo, izbio je skandalcic (namjerno ga pisem u deminutivu) oko, surprise, surprise, Kimberley Quinn, Davidove ljubavnice sa kojom je u vezi vec 3 godine. Kimberley je udata. Ima malog sina, sada je opet trudna. No, sada se ispostavilo da bi taj sin mogao biti Blunkettov, a ne od njezinog muza. Ministar trazi DNK vjestacenje da se tocno utvrdi tko je otac. Kimberlyn muz, Stephen, kaze da ce se svim snagama zaloziti da zadrzi dijete koje obozava. David mulja. Glasine kruze da je i ovo nerodjeno dijete isto Davidovo. Navodno je Kimberley zapocela vezu sa ministrom vrlo brzo nakon udaje za Stephena (koji je, btw, imao vazektomiju). OK, so far so boring: mislim, nije to nikakav novi koncept, da vrhovni politicari posvuda siju svoje sjeme (primjecujem li ja ovdje trecerazrednu aliteraciju?). Sada se ispostavilo da je David iskoristio svoj polozaj da Kimberleyinoj dadilji osigura dozvolu boravka u UK zvanu permanent leave to remain. Naravno, to sada grleno negira, ali ipak, konzervativci su uspjeli u namjeri da se sad vodi javna istraga o tome.

Hm, i to tako blizu opcih izbora, ali sumnjam da ce to imati ikakav negativni utjecaj na izbore ili da ce bitni narusiti ugled laburista u ocima prosjecnog covjeka ove zemlje. Jednostavno smo tako vec oguglali na raznorazne skanale, skandaletine, skandalcice da se nitko ne obazire. Recimo, zanimljivo je poput citanja popisa cijena za kruh u razlicitim ducanima. Osim toga, opet se namece pitanje da li covjek zadobije nesto neodoljivo ako je ima moc. Mislim, David Blunkett!! Pa mogla je izabrati Gordon Browna, ministra financija. Ili jos bolje, Jack Strawa, ministra vanjskih poslova. A tek Geoff Hoona, ministra obrane, uf, sve ljepotani nad ljepotanima (iako, moram priznati, Gordon nije bio bas tako los, barem u mladim danima). Prica se da je David sarmer, da zna sa zenama, ovo, ono, da je navodno zgodniji kad ga vidis u zivo nego na slikama. Ma, pricam ti pricu. Uglavnom, meni je u svemu tome najvise zao Stephena, muza, i djeteta, koji su, ni krivi ni duzni, upleteni u sve to.

Beskorisni apdejt: na zalost, nisam upala na londonski maraton, ali sam zato dobila ultra kul jaknu za trcati po kisi. Bas me briga, 2010. mi je zagarantirano mjesto (to kad me odbiju po peti puta).

Stari senilni penzic se sjeca

Znam, oksimoron odmah u naslovu. Posto je ovo jedna od rijetkih nedjelja da ne moram biti na poslu, odlucila sam je protratiti na najgori moguci nacin: lupetanjem po tastaturi po Leksikonu Yu-mitologije. Umjesto da citam knjige, usisavam prasinu, perem ves... Vidi se kakva sam ostarjela babuskara: naime, docim se ljudi pocnu 'prisjecati' starih vremena, zna se koliko je sati. Jos malo pa cu biti ovlastena primati popuste pri kupovanju karata za vlak, ulaznica u kino, upotrebljavati farbu za kosu na kojoj mora pisati 'covers grey hair 100 %'.

Prvo na sto sam kliknula je bilo Mitska i kultna mjesta, te vidim da se tamo spominju Jabuka, Kulusic u 80-im, Kinoteka Zg (i ona knjizara Moderna vremena u prizemlju), sve mjesta koja imaju neko znacenje za mene. I kad sam se u prepunoj Kinoteci zderala na publiku tokom Betty Blue da zacepe labrnju jer su se previse smijali (eh, kad sam neke stvari previse ozbiljno shvacala!), a buraz se crvenio od srama jer je sjedio do pomahnitale sestre!

Onda sam presla na Spomenar. E, sto je to bilo popularno, uzas jedan. Pogotovo kad si jos napravio magarece uho stranici (kao, tko otvori, xiolu voli, tako nekako), pa popularni stihovi, kao, recimo, 'U srce sam te zakljucala, ne mozes izaci, kljucic sam izgubila, ne mogu ga naci.' Leksikoni su dosli malo kasnije, u visim razredima osnovne skole (tko ti je simpatija, aaa, to je bila jedna od najvaznijih stranica, pa bi onda upisivala ili inicijale AC- a ko fol se ne zna tko je to, ono, u pripizdinskoj provincijskoj skoli; btw, sa njim sam svirala harmoniku u duetu - haracili smo po penzickim skupovima big time).

Odjeca i moda. E, sad ne znam sto prvo da spomenem: evo, Borosane koje me, naravno, podsjecaju ili na cistacice (obicno one tamno plave), ili na konobarice u drzavnim menzama-restoranima (one bijele). Koledzice, evo, kriva sam, priznajem, your honour, nosila sam ih u prvom srednje, i to jos na bijele carape. Ne da sam mislila da sam bila kul, nego uber-super-duper-seretski kul. Spominje se i 'pogrebi i pomirisi', eee, covjece, imadoh narancu, jabuku i bananu. I kako sam bila razocarana kad vise nije mirisalo nakon prvog pranja! Pa trikoi za tjelesni sa zvijezdama sa strane (Yassa?), sosevi od gaze, sajmonice, sve sam to nosila.. Vrhunac kulerstva je bila jedna frendica iz osnovne skole koja je imala JNA vojnicki, kozni, debeli remen, na kojoj joj je neki Amir iz Hadzica napisao adresu. Ajme, kako sam bila ljubomorna!!

Skola i obrazovanje: domacinstvo (jel se sjeca tko tog predmeta?), Suvarica (bijah zadnja generacija koja je derala po toj sabloni i bilo mi je super, bas me briga kaj svi govore); ONO i DSZ: pa kad smo isli pucati iz M-48 negdje na Crnomerecu, a zime, snijega i leda ko na sjevernom polu, smrzli mi se prsti, nisam ni osjetila da okidam, sve sam radila naslijepo, a kad ono, Pajo mi veli da sam sve pogodila i dobila 5!! SRZ (sat razredne zajednice), e, to je bila smijurija od 'predmeta'. Pa predsjednici razreda, eeej, covjece, koja je to bila cast. Pa nositi dnevnik iz razreda u razred (i onda svima dati da si pogledaju ocjene brze-bolje nego se vrati profesor), nije to bila mala stvar. Ili biti redar. A tek higijenicar! Pa kute (tko si je zaboravio obuci kutu, jaosiga njemu!). Ili natjecanje Titovim stazama revolucije: ne znam tocno je li se ovo moje tako zvalo, ali uvijek bi na satovima povijesti u 8. razredu nas par 'najboljih' djaka sjedilo u nekoj posebnoj sobici i strebalo o NOB-u iz one neke zelene knjizice koju je napisao Dusan Bilandzic.

Moram prestati. Koja tipicno staracka kvazi-pricica. Odoh sad malo biti seljak i pustiti si Les Rythmes Digitales (kaj mogu kad volim 80-ti stih u pjesmama - vidi se da sam seljacina polulagane kategorije).

Here in my car I feel safest of all, I can lock all my doors, it's the only way to live - in cars

Obavijestavaju nas ovih dana da nam je promet kao takav u, hm, koji izraz da upotrijebim, a da nije cisto prostacenje? Uglavnom, da nam je dogustilo do grla. Da imamo puno i previse automobila na cestama, pogotovo u najgusce naseljenom jugoistoku Britanije (London i okolica). Ne znam koliko ideja je vlada imala za rjesavanje tog problema: te trake samo za autobuse; te trake samo za aute koji imaju vise od jednog putnika (tj vozaca); te congestion charge u uzem sredistu Londona (platis 5 funti od 7 do 19 sati preko radnog tjedna); te astronomsko skupi benzin (trenutno 88 penija za litru, od cega je vecina porez). A i ovako i onako placamo svake godine da koristimo ceste u obliku poreza zvanog road tax, koji trenutno iznosi oko 180 funti godisnje. U medjuvremenu, nikakvih suvislih ideja nije bilo za poboljsanje i investiranje u javni prijevoz. Svi samo hoce rijesiti problem tako da nesto bubnu o cestarinama (koje se ovdje, btw, skoro pa ne placaju, osim na jednoj dionici M6 autoputa kod Birminghama), povecanju cijena za parkiranje i slicnih nebuloza. Evo, velebni ministar za transport Alastair Darling hoce sad uvesti uber-nebulozu tipa placanje ovisno o tome u koje doba dana vozis i koliko u tom danu prevozis. Ma, savrseno! Sad mi jos hoce i odredjivati kad i koliko cu voziti, da ne bi! Da slucajno ne bi poceli investirati u bolje vlakove i ostala javnoprijevozna sredstva (digresija broj 1: danas vidjeh londonski bus broj 8 sav obojan u reklamu Back the bid, tj da podrzimo kandidaturu Londona za OI 2012. Jebo sve, ovu ironiju mogu skuziti samo ostali otocni gastarbajteri). Sad cu malo digresirati off tangent apropos izjave jedne strankinje izrecene jucer u smrdljivom Thameslink vlaku.

Turist:"I hope I can get to Gatwick on time. Are these trains always as bad as this?"
Domaci:"Oh, I've seen worse than this. This one is not that bad."
Turist:"You mean, this one is actually pretty good???"
Domaci (flegma tonom): "Oh, God, yes."

Nikako da srede prometne guzve na cestama. Meni treba najmanje 40 minuta da se odvezem i sparkiram na miru do Brightona. A daljina koju prijedjem je svega 32 kilometra. Prije par tjedana vozih za Stansted (oko 150 km u jednom smjeru). Da dodjem do tamo trebam prijeci kroz Dartfordski tunel. Vec 8 kilometara ispred tunela je bila koma: totalni zastoj. Sat i pol mi je trebalo da se dovucem tih 8 kilometara do ispred tunela. Kao, mislio bi covjek da se desila kakva nesreca, ovo, ono. Ne - kako to ovdje vole nazivati bio je sheer volume of traffic. I to u 14.30, dakle, daleko od britanskog popodnevnog rush houra. Koliko god ne htio covjek ispizdit zbog toga, moras, jednostavno ne ide, a da ti se tlak ne popne na 200 i vidis crveno ispred sebe (sve sto su te ucili na satovima joge - opusti se, disi - pada u vodu jer jednostavno moras postati apsolutna zvijer). Pa onda ovi padobranci koji se non-stop uguravaju iz trake u traku, jednostavno zakipim! A da vozim po Londonu? Ni u ludilu! Jednom mi je bilo sasvim dosta, jureci bezglavo po North Circular cesti, pa gubljenja u Willsdenu. A prometa kao u Blade Runneru, i to jos subotom ujutro. Ne bih vise vozila tamo ni da mi plate u obliku svecanog obecanja da ce me Kiedis opsluzivati svake subotnje veceri. I onda meni mama veli za onu bivsu zagorsku magistralu (sada auto-put od Zacretja do Zapresica), joj, kak je to prometna cesta! Poludim: da joj je samo vidjet M25! Najbolja fora od svega je da M25 ima svoj fan klub. Recimo, ljudi se voze u krug u oba smjera (u smjeru kazaljke na satu i obrnuto) just for fun. Dofuraju si i sendvice, kavu, sokove, pa se onda zaustave na hard shoulderu (ona traka na autoputu gdje ne smijes voziti, nego se u nezgodi zaustaviti), fino rasprostru i uzivaju u pogledu. Totalni nadrealizam. Isukrsta mu, to se moze desiti samo u Britaniji!

Kviz "Jeste li prepametni za posao koji trenutno radite?" Ja jos rjesavam, ne idu mi bas oni brojevi.

Suck my kiss

Da li vam se ikada dogodio nasumicni cin ljubaznosti potpunog stranca? Da vam je ponudio nesto, a da zauzvrat nije trazio nista? Kao male uce nas da sjedamo u auta nepoznatih osoba. Medjutim, jucer sam po prvi puta to prekrsila: naime, treba mi dobrih 15 minuta brzog hoda do zeljeznicke stanice. Slusam iPod, po obicaju, kad primijetim da se neki auto zaustavlja do plocnika tih do mene i mislim si, 'Bogati, mene si nasao pitati gdje je ta-i-ta ulica, kaj ne vidis da slusam iPod, dakle, odbij u troskoku!' Skidam slusalice i sastavim neki mrki pogled, kad ono, zena-vozac otvara vrata i zove me da sjednem u auto. Veli ona da je medicinska sestra, da me svako jutro vidi kako idem pjeske na stanicu, da sam joj simpaticna, te da me hoce odbaciti do stanice jer i ona ide u tom smjeru. Ja ostala totalno zabezeknuta, buljim u nju i prosto ne mogu vjerovati. Drugi ljudi joj trube, ali to nju uopce ne dira. Uglavnom, da ne davim dalje, odbacila me ona kao sto je obecala, do stanice, ali mene je to totalno iznenadilo. Sad cu pocet jos naricati da me to podsjeca na dobra, stara vremena kad su ljudi ostavljali kucna vrata nezakljucana, kad su se djeca igrala na ulicama bez straha, kad su (ko sto bi Zagorci rekli) ljudi bili tak dobre cudi, bla, bla, ali necu. Jednostavno mi je taj cin tako nekako uljepsao dan.

Nije bio dobar predznak. Sad cu ijopet udavit sa jednom britansko-transportno-zeljeznickom vinjetom. Nakon pretrpljenog soka gorenavedenom pricom, dodjem na stanicu sa cak 4 minute viska. Sjednem na vlak, pocnem citati Kiedisovu biografiju, kad ono nakon 2 minute - cap! Stao vlak. Nista cudno, s obzirom da su takve stanke bez ikakvih objasnjenja nesto sasvim normalno. Derem ja po knjizi. Kad ono, ipak su nas se udostojili obavijestiti kako se netko bacio pod vlak ispred nas (citam u jutarnjim lokalnim novinama da je bila neka zena u pitanju; samo je iskoracila ispred, a ljudi su ocajnicki pokusali dati vozacu do znanja sto se desava; ovaj je poceo naglo kociti, ali iduci 130 km/h, nije uspio). Ljudi su, zacudo, to primili dosta dobro. Nije bilo nikakvih pickaranja, cak ni toliko poziva sa mobova jer smo bili zaglavili u nekoj dolini sa vrlo slabim signalom. Covjek tek onda skuzi kakav sve presjek ljudi sjedi sa tobom na vlaku. Jedan covjek je bio odvjetnik koji je trebao primiti neke povjerljive dokumente od carinske sluzbe. Nastupila je neka prividna solidarnost: ljudi su jedni drugima posudjivali novine da ne krepaju od dosade; ili posudjivali mobove (oni koji su primali signal). Sve u svemu, doslepala sam se na posao skoro oko podneva. A vlak je stao u 8:15.

Slag dana je bila tzv. corporate function City-lawyer tipova u muzeju gdje sam radila prekovremeno. Samo da napomenem da se pod City smatra financijski dio Londona (tamo je burza, Bank of England, gomila ostalih banaka te razlicitih ostalih financijskih korporacija). Kad vidis takve tipove na djelu skuzim kako bi mi bilo da sam odabrala zanimanje gdje mi ne bi bilo vazno sto radim, nego koliko zaradjujem. Tocio se Bollinger (sampanjac), imali su vrhunski catering (hranu), gomila cvijeca posvuda. Covjece, moj poslodavac (muzej) nema ni za kiflu, ali eto. Svi su nesto pricali o mergerima, razmijenjivali su vizitke. A ja se morala non stop smjeskati i pricati im o muzeju i umjetnosti. I vidis da ih uopce ne zanima, samo kimaju glavom i valjda u glavi preracunavaju svoje bozicnice (koje, btw, znaju biti enormne, 10x vece od moje place, najmanje). Toliko im je bilo dobro (jer se pilo, ne zato jer ih je sarmiralo moje znanje) da su htjeli ostati jos sat vremena. I ostali su, mater im. Jedan od direktora je otvorio novu flasu Bollingera i zavikao (kad smi ga upozorili da je vrijeme da se polako ide) "I'll do what I want, I am paying for all this!" Umjesto da ga se spustilo na zemlju saljuci ga u jedno veliko i debelo musko spolovilo. Dodjoh doma nesto prije ponoci. I tko onda kaze da novac ne moze kupiti sve??

Moram pocet skracivati jer ovakvo nadugacko i nasiroko blebetanje je apsolutno mlacenje vec i ovako i onako izmlacene slametine.

Novocaine for the soul

Kao dugogodisnji korisnik teretane u svakom obliku ne mogu, a da se ne osvrnem na nekoliko subkulturnih pojava/spodoba koje tamo susrecem. Nakon dugogodisnjeg istrazivanja dosla sam do ovih zakljucaka.

1. Skupina hrgansko-muskih spodoba. Znakovitost ovih spodoba jest da su po defaultu muskog spola, i uvijek u tandemu. Idoliziraju izbacivaceDakle, obrijanih glava, ramena velicine trokrilnih ormara, sa pojasom oko struka. Svaku spravu u principu zauzmu najmanje 15 minuta dok se svi ne izredaju. Redovito se glasaju polupracovjeckim izjavama poput ‘grunt, grunf, grumphrfptttttt’ jer dizu najteze utege, zilice na obrijanim glavurdama im titraju, a frendovi okolo neizbjezno vicu ‘You can do it, just one more, come on!’ Svakoga tko ne podigne najmanje 300 kila gledaju s prezirom i zaljenjem. Pljuskanje po ledjima je nezaobilazno, uz grohotno smijanje.

2. Penzici. Eh, penzici: svi ih ogovaramo, a na kraju svi mi cemo biti oni jednog dana (bogati, dobro mi ide filozofija trabunjanja!). Treba im 100 godina da se nakobeljaju i iskobeljaju sa sprava. Sto i nije toliki bed. Nervoza nastaje u trenutku kada skuzis da su okupirali sve pokretne trake, te onda hodaju puzevim korakom, a tebi se trci. I nikako da se skinu. Pa onda jos pocnu laprdati jedni sa drugima. Ajme, onda moze covjek zaboraviti na ikakvo trcanje. Naravno, oni imaju all the time in the world, a tebi je prisha.

3. Skupina kolektivno poznata pod imenom sredovjecne zene koje ne rade iliti ladies of leisure. Karakteristika ovih spodoba jest da ne prestaju mljeti. Melju non stop kad su na spravama. Najbolje od svega je da se sjednu na sprave, nista ne rade, nego samo laprdaju jedna sa drugom. Pa mogle su se sjesti u neku fotelju doma i to isto raditi (dakle, laprdati). Ali ne! Isto tako imaju vremena na pretek, a tebi se zuri, najradije bi poceo bljuvat vatru poput zmaja, samo da ih stjeras. Uzas, tolerancija mi nikada nije bila jaca strana, ali cini mi se da sto sam starija, to sam gora.

4. Mlade, trendy i savrseno gradjene cure. Jedna od omrazenijih nabrojenih spodoba. Karakteristike ovih spodobica su slijedece: obavezno visoke (dugonoge), mrsave (nemam pojma zasto onda dolaze), totalno ravnog trbuha, potpuno zategnutog tijela (grrrr!), obucene po poslijednjoj modi u Juicy Coiture trenirke, i, naravno, 100 godina mladje od mene. Sve naprave bez po’ muke, ne proliju ni kap znoja, uopce se ne zacrvene i zajapure (za razliku od ovdjepotpisane spodobetine koja izgleda sve samo ne dostojanstveno kad vjezba). Secer na kraju je kad ih vidim vani nakon svega toga daveci se u cokoladi i cipsu. Up yours!

5. Moram spomenuti i spodobe koje su fitness fanatici. Lako ih se prepozna jer su gradjeni poput zeceva, te isuseni poput bakalara. Obavezno nose majice od nekih atletskih klubova ili majice sa natpisima nekih odvratno teskih ultra-maratona/triatlona tipa trcanje po Sahari. Opremljeni su sa najnovijom opremom, mjeracima pulsa, znojnicima. Lagani kao perce nakon svake vjezbe i sprave. Piju ona energetska pica poput odurne Lucozade, Isotonica i slicnih gadarija. Ziher si u hranu mecu i svakakve proteinske i ine nadomjestke u hranu. Ako je ikako moguce, izbjegnite ih!

Nego, poput svake groupie koja drzi do sebe jedva se cekam docepati autobiografije Anthony Kiedisa zvanu “Scar Tissue”. Izgleda da ce biti puna dobrih detalja, poput raznih anegdotica o njegovom ocu koji je promijenio ime u nadasve zanimljiv cheesy porn star meets-Spanish-waiter -with razdrljena prsa-stil Blackie Dammett. Nesto poput mrsavije verzije Ron Jeremyja. Nadam se isto tako opseznom vizualnom zapisu Kiedisovog vise nego razvijenog torza te, ahem, lunch boxa, prekrivenog sa sada vec klasicnom carapom, naravno. I tako moja kolekcija knjiga, tj inteligentna seljacko-populisticka biblioteka raste.

I jos ovo: ne mogu prezaliti sto propustih nabaviti na vrijeme karte za Tom Waitsov prvi koncert nakon 17 godina u UK (bio jucer u Hammersmith Apollo).

Ocajne domacice i one koje se tako osjecaju

Citam danas u novinama o jednoj od najnovijih hit-serija u Americi zvanoj Desperate Housewives. Kao zamjena za Sex and the City. Radi se o nekoliko udatih i razvedenih zena iz predgradja, te njihovim problemima i kako se nose sa njima. Naravno, glavna okosnica serije jest seks (navodno protagonistice se u scenama vecinom pojavljuju u donjem vesu). Ali ima i medjusobnog ogovaranja (bitchiness), nevjerojatnih scena maratonskog shoppingiranja. Osnovna misao kao treba biti (nama obicnim smrtnicima) da cak i lijepe, bogate zene koje imaju 'sve' (citaj: naoko skladan brak, super zgodnog muza, perfektnu djecu, 3 auta u garazi, 5 godisnjih odmora) istovremeno mogu imati nista. Vidim da je trash faktor jako visok, prema tome, moglo bi biti po mome ukusu. Iako SATC uopce nisam gledala jer me uopce nije zanimalo. Ali ovo, hmmm... Naravno da je sve i opet napravljeno totalno nerealno: super zgodne zene kojima niti jedna vlas ne strsi krivo, sa kucama kao iz najnovijeg broja magazina za unutrasnji interijer, sa bogatim muzevima/ljubavnicima. Jednom rjecju: apsolutni eskapizam na djelu. Trenutno je jedna od najpopularnijih serija u Americi, odmah nakon ER. Scenarist Marc Cherry kaze da je cijela poanta serije da satirizira cijelu ideju koja cini tzv. americki san. Serija dolazi na britansku televiziju nakon nove godine (prikazivat ce se na Channel4). Naravno, American Family Association, osokoljena Dabljaovom pobjedom, je vec pocela haraciti i pravit cistke po americkoj televiziji. Pa tako su im ove domacice vec trn u oku i nastoje ih izbojkotirati. Kellogg's, proizvodjac famoznih pahuljica za dorucak, je vec povukao svoje reklame koje su se emitirale u pauzama epizoda. Isto tako i Lowe (lanac uradi-sam).

Mindless act of self-promotion

Calling all budding Larry Gagosians out there

I vi mozete kupiti razglednicu za 35 funti koja bi mogla uskoro vrijediti puno, puno vise! Naime u Royal Academy of Art danas se otvara izlozba gdje se sve izlozene razglednice mogu kupiti za 35 funti. Jedino sto je nepoznanica je tko je autor (nisu potpisani). Dakle, mozete kupiti Damiena Hirsta ili David Hockneya vrlo jeftino. Naravno, ako ih mozete prepoznati. Vrlo lako mozete kupiti nesto cega je autor nepoznati i neafirmirani student. Kazu vam tko je autor tek kad platite. Sav prihod od prodanih djela odlaze u stipendijski fond Royal Academy of Art.

Vidite li sebe kao talent spottera, tj kao Larry Gagosiana (Go-Go, vlasnik poznate Gagosian galerije, je nedavno izglasan najmocnijom osobom u svijetu umjetnosti)? Mozete li odgonetnuti tko je autor kojeg djela? Nekako mi ovo pase (slika koja prati ovaj post) sa David Hockneyem, iako, ziher grijesim. Iako, broj 1 mi se, zapravo, najvise svidja.

Moram li napomenuti da bih prodala desni bubreg da mogu dobiti posao u Go-Go-ovoj galeriji (a jos k tome joj je i baza u NYC? Savrseno!). Ipak mislim da je veca mogucnost da izrodim Nick Caveu petero djece. Hmmm, sto i ne zvuci tako lose.

Danas je 17-godisnjica pozara koji je izbio na londonskoj podzemnoj stanici Kings Cross u kojoj je poginulo 27 ljudi. Pozar je izbio jer je netko bacio opusak na drvene pokretne stepenice. Sva sreca da drvene pokretne stepenice vise ne postoje: mislim da se ih cak i ja sjecam u magnovenju jer su znale jos postojati na nekim stanicama. Ako se pitate zasto u londonskoj podzemnoj zeljeznici nije dozvoljeno pusenje, evo, upravo ova tragedija je bila povod.

Little pearls of shatro-wisdom

Samozapalio se jucer navecer vlak. Svi mars van u East Croydonu. Ovaj tamo gore me uporno hoce pokupit sa sobom ovaj tjedan. Zivjela prirodna selekcija!

Uredski sastanci odvijaju se nakon radnog vremena. Ne broje se pod prekovremeni rad, dakle, ne placaju se. Sva sreca da sam nabasala na takvog poslodavca. Zato danas radim 12 sati non-stop! Zivio equal opportunities! Zivio kapitalizam!

Znate li da je mjesto pokraj kojeg zivim glavni grad droge u Engleskoj? Juhuu, Angel, dolazis, jelda? Zivili!

Ovo mi se jos nije desilo. Za sada. Mozda je samo pitanje dana. Da nam zivi, zivi rad!

Kako bi Dandy Warhols rekli: I have known love like a whore from at least ten thousand more. Odoh u Irsku.

The bus that couldn't slow down

Posudjujem izjavu Homer Simpsona za danasnju slikopisno-pejzaznu kvazi-putopisnu nadri-reportazu.

Dakle, Velika Britanija bi po defaultu trebala spadati pod razvijenije zemlje svijeta. Blagostanje. Standard zivota. Beskonacne mogucnosti. Ah, kako na papiru svako slovo zvuci poput ! Stalno gnjavim sa zeljeznicom, znam. Posto ponekada radim i vikendom, prisiljena sam koristiti prijevoz koji se do prije 1996. godine prodavao pod kolektivnim nazivom British Rail. Vikendom, naravno, polude sa radovima na pruzi, tako da, umjesto da mi treba manje vremena doci na posao jer je ipak vikend i nema toliko ljudi, meni trebaju 2 sata u jednom smjeru. Prvo nas sve natrpaju u buseve jedno trecinu puta. Dodjemo u Three Bridges, skipaju nas sa busa, i onda se mora covjek laktarit na vlak. Sveopca veselica, mos' mislit.

No, da ne duljim previse. U nedjelju se tako vracam: Kings Cross Thameslink pa do Three Bridges - vlak. Onda bus. Ali nes' ti busa: double decker, smrzavica unutra (grijanja vidjelo nije), ali dobro, velim, ajde, stisni zube i suti. Naravno, kakve sam srece, iza mene se natrpalo par pripitih nogometnih navijaca (izgled: tipicno pobrijanih glava, sa trbusinama, crveni u licu) koji su se vracali sa utakmice. I naravno, odmah su poceli mljeti gluposti, jedan od njih je jeo i jako 'mirisnu' hranu (fish and chips), drugi je zapalio cigaretu usprkos no smoking naljepnicama duz citavog busa (ha, treba se ipak potrudit i procitat, sto je, brijem, ipak preveliki napor nakon napornog dana kojeg su imali). Dobro, velim sama sebi, strpljen-spasen. Nes' ti Xioline srece. Vec odmah na pocetku bus je poceo malo po malo rikavati: jedva se uspinjao na uzbrdici. OK, velim, nema veze, trebat ce nam sat vremena da prijedjemo 20 km, what the hell, i ovak sam vec sve skupa danas 4 sata na putu, hej, haj, uzivaj (citaj: smrzavaj se i ignoriraj mljevenje navijaca iza sebe). Ne samo da je bus jedva vukao po uzbrdici: odjedanput je na nizbrdici tako poceo poskakivati i letit sa lijeve strane na desnu da su se u busu svi poceli smijati (jebo Britance, SMIJALI su se, a ja s noktima busim tapecirung na sjedalu!). Naravno, navijaci su vec imali spremne svoje veleumne komentare. Mislim si, ajme, sad kad ti dolazi kraj, uopce ne odlazis na sofisticirani nacin kao sto si zamisljas: nema zgodnog Keanu Reevesa (scenarij: film Speed) da ipak zamisljas kako ce ti kraj biti sladji; nema Bowiea da ti pjeva Heroes, imas samo grupu hrgana iza sebe i vjerojatno ce ti zadnje rijeci koje ces ikada cuti biti njihove: dignified, nema sta! U nedjelju navecer, mrkli mrak, ogromni bus glavinja po seoskim cestama Sussexa sa mrak ekipom putnika. I tako cijelih 20 km: drndaj, glavinjaj, skripi sve sa strane jerbo smo se tako naglavinjali pa smo lomili grane sa drveca koja su nam se isprijecila na putu sa strane ceste. Za kraj, piece de resistance: bus je trebao proci ispod zeljeznickog mosta na putu do moje stanice (ono, 20 metara od stajalista busa): e, ovako: valjda mu je clearance bio 3 centimetra, phew, inace bi nas fino otvorilo kao konzervu sardina u maslinovom ulju (naravno, sjedila sam na gornjem katu).
Dakle, vidi se kako uzbudljivo provodim vikende!

MoMA - New York City

Prije par trenutaka zabezeknuto zaslinih (i ne mogu to presutit poput najjadnijeg seljaka) kada je bila reportaza na Channel4 o preuredjenom Muzeju moderne umjetnosti (MoMA)u New York Cityju (mid-town Manhattan). Ulaz ce se naplacivati 20 USD (trenutno najskuplja muzejska ulaznica na svijetu): vecina NYC muzeja naplacuje 12 USD. Nije vazno, sad barem opet imam izgovor da odem u NYC. Kad bijah tamo prosle godine, morala sam otic u Queens, gdje je bila privremena postava muzeja dok su obnavljali zgradu (na zalost, nisu imali izlozenu Picassovu sliku Demoiselles d'Avignon koju sam jako zeljela vidjeti). Cijela preuredjenja: 425 milijuna USD. Nevjerojatno koliko novaca americki muzeji mogu skupit, za razliku od britanskih. Najskuplji muzej-makeover u povijesti. Slinim. Arhitekt projekta je Japanac Yoshiro Taniguchi. Interijer se vecinom sastoji od bijelih zidova, drva i stakla, razlicite galerije se nizu kilometrima, a eksterijer zgrade je isto tako impresivan (zatamnjena stakla i granit iz Zimbabwea). Glenn Lowry, direktor muzeja, je rekao da je svaki upravitelj fonda (trustee, jerbo na celu muzeja sjede board of trustees: upravitelji fonda) u prosjeku donirao oko 15 milijuna USD, medju njima Ronald Lauder (vlasnik kozmeticke tvrtke Estee Lauder), Rockafellerovi nasljednici. Boze, kada znam o kakvoj vladinoj milostinji ovisi Tate Modern! Zvanicno otvorenje je slijedece subote, 20.11. A da ne spominjem kakvu fantasticnu kolekciju muzej posjeduje: de Kooning, Warhol, Kandinsky, Pollock, Rauschenberg, Rhotko, Mondriaan: uh, mogla bih nabrajati do sutra! Ako netko od blogera ode u MoMa-u, molila bih da napisu dojmove. Za uzvrat placam pivu/rakiju/tanjur graha s kobasicama.

PS Samo nadodajem sat vremena kasnije.. Sad vidim na vecernjim vijestima da ce opet izbiti skandal u Iraku, na razini onoga u vezi Abu Ghariba: kako su se americke trupe obracunale sa ranjenim Iracanima u dzamiji, kako su ranjene ubijali mecima point blank range. Sramota. Sve je zabiljezeno na filmskoj traci. ITV nije prikazao sve, ali su prikazali dovoljno. Sta ce Blair sada reci? Veceras se sepirio u Guildhallu na veceri. Boris Johnsona smijene zbog ljubavne afere, a Blaira drze. Sramota.

Hangman Jury

Boris Johnson je podnio ostavku na mjesto ministra za kulturu u sjeni. Razlog: varao je zenu. I odmah – cap! Ode glava! Ovdje politicari daju ostavke zbog takvih stvari. Paddy Ashdown (nije dao ostavku, dakle, zadrzao se bio kroz igleno uho dok je bio na celu liberalno-demokratske stranke); Tim Yeo; Umjesto da daju ostavke jer su su-ucesnici u ratu kojeg nitko ziv osim Dablja-a i Mini-Dablja-a (aka Blair/a moze i Bliara) ne podrzava. Bas me zanima da li bi neki rvacki politicar dao ostavku zato jer je ozenjen, a imao je his bit on the side, kako ovdje vele? Mos’ mislit, jos bi ga poceli kovati u zvijezde kao vrhunskog jebaca, kakvim bi se, recimo, velebni Anto Kovacevic uporno htio predstaviti. Mislim, pa ako si politicar, znas da po defaultu moras lagati. Ne znam onda kako se svi pocnu zgrazati kad ispadne da je politicar ipak nesto slagao. Lagali su? Ma daaaj, stvarno? Tko bi rekao? A takvi fini i pristojni ljudi! Obicno glave idu zbog toga sto su ozenjeni, a imali su ljubavnice/ljubavnike/tajnu djecu za koju nitko nije znao/ili kad ispadne da preferiraju osobe istog spola. Umjesto da glave idu zbog laganja i mazanja oci narodu u vezi pustih obecanja koja su bili dali kad ih se trebalo birati. Brda i doline koje su nam obecavali, manje poreze, vise ulaganja u javne sluzbe, sveopce blagostanje, med i mlijeko. Nije da omalovazavam cin preljuba per se, samo mi se cini dozlaboga licemjerno da uvijek zbog takvih stvari dolazi do ostavki, smjena i cistki. Trenutno ne mozete ostaviti komentar na Borisovom blogu, ali zato mozete procitati njegov zanimljiv osvrt na tzv. specijalni odnos Velike Britanije i Sjedinjenih Americkih Drzava. Specijalni odnos my arse. Sve je to interes sacice ljudi koji ce izvuci masne pare iz toga. Pitam se onda koja je definicja demokracije? Jer ova ‘stara’ definicija definitivno vise ne vrijedi (tople li vode, boze sacuvaj!). Uz volim te, jedna je od najprostiturizanijih (jel to uopce rijec??) rijeci ikad.

Sa cime se ja zamaram! Umjesto da tugujem za Ol' Dirty Bastardom. You win some, you lose some.

Get ready for love!

Dear Nick, I want to marry you and I want to have your babies. Pardon, zanijela sam se. Nego, koncert. Hm, da, gdje da zapocnem? Isprva nije kazalo na dobro: Russell Square stanica mi se zatvorila pred nosom poradi security alert. Konacno se uspijem ugurat na vlak za Brixton, kad ono, pokvari se odmah na izlasku sa Victorie. O, jebem ti sve. Ipak, stigoh u Brixton na vrijeme. Toliko sam out of touch da nisam znala da se ne smiju furati plasticne 500ml boce sa vodom jer su mi je odmah na pregledu torbi konfiscirali. A nista, moralo se stati u red za Guinness. Ne znam kaj sam ja ocekivala od Brixton Academy, ali cinila mi se puno manja nego sto sam je zamisljala. Naravno, imala sam karte za stajanje, a ne sjedenje. Isprva mi nije bilo toliko vazno, ali poslije, nakon 4 puna sata stajanja, hm... Mozda je ipak trebalo kupiti staracke karte za sjesti. Nisam se nacrtala tik do pozornice jerbo su mi rekli da cu garant oglusit (ogromni zvucnici), tako da sam stala malo dalje (necu sad davit da je sve bilo OK dok se ispred mene nisu nacrtale neke muske glavurde od 2 metra. Visokim ljudima treba ili zabranit pristup koncertima, ili trebaju imati exclusion zone: ne smiju se naci barem 20 metara ispred stagea. Tak da patuljci poput mene ipak imaju kakvu-takvu sansu).

Predgrupa broj 1: Silver Ray iz Melbournea, neki jazz combo, onak, ajd, jedva cekas da zavrse. Predgrupa broj 2: Mercury Rev. Nije lose. Uopce. Ali mi nekako nisu pasali bas prije Cavea. Konacno oko 21 sat pojave se oni. Ne moram govoriti koji urnebes su odmah stvorili isprasivsi 'Abattoir Blues' odmah na pocetku. Genijalno. Koliko taj covjek ima energije! Iako mu je ovo bio 3. koncert za redom u Brixton Academy ovog tjedna, djelovao je svjeze, u tamno sivom sakou i bijeloj kosulji, mrsavo-zgoljav, po obicaju. Dao je sve od sebe. Cak me je podsjetio na onog starog, starog Birthday Party Cavea: plesao je poput dervisha. Ma kakva koreografija, molim vas! Nije bilo ni laznog ulagivanja publici: uglavnom se samo zahvaljivao i predstavio je The Bad Seeds. Nikakve kerefeke. Prvo je izredao Abattoir Blues/Lyre of Orpheus. Pjesme su zvucale puno bolje nego na albumu, imale su jednu zestinu koja ih je dizala. Stajala sam buljeci, ne vjerujuci da prisustvujem jednom od najboljih koncerata na kojima sam ikada bila. Nadam se da cu ja imati toliko energije kad mi bude 47 godina. Sve skupa svirali su sat i 15 minuta. Onda se, naravno, cekalo na bis. E, to je bio jos veci urnebes. Skinuo je sako (moment za beskonacno slinjenje), zapalio prvu cigaretu veceri. Zapoceo je sa Red Right Hand, izvodeci je u totalno manijakalnom stilu kako i prilici, sa upaljenim crvenim svjetlima na stageu i dizanjem desne ruke. Slijedile su Deanna, God Is In The House, The Weeping Song (priznajem, bilo mi je malo cudno jer Blixa nije vise u Bad Seedsima pa ne moze otpjevati svoj dio), Do You Love Me? i na kraju, Stagger Lee. E, Stagger Lee je bio highlight veceri: bolje interpretacije od ove jucer nisam cula ni vidjela: nastao je bio apsolutni kaos u publici, Cave je fantasticno odigrao svoju ulogu. Divota! Naravno, izasli su i na bis broj 2 i za kraj odsvirali The Mercy Seat. Ipak, meni je Stagger Lee bio vrhunac sto se tice bisa. Sto se tice 'zvanicnog' dijela programa, to je definitivno bila Get Ready For Love.

Drago mi je bilo da nije bas puno svirao balade jer mi nekako nisu pasale u okruzenju. Neki su pokusali onaj standardni upaljaci u zrak approach dok je izvodio God Is In The House, ali srecom, ne za dugo. Sve u svemu, da se seljacko-pucki izrazim, Nick Cave & The Bad Seeds kick motherfuckin' ass! Bez gomile plesaca i kompliciranih koreografija, bez laznog ulizivanja publici: jednostavnost je uvijek efektnija. Na kraju je samo rekao Thank you. Goodnight. See you in a couple of years. You bet Nick you will!

Abattoir blues in Brixton (no guns required)

Stigao je dan D. Drugim rijecima, koncert Nick Cave & The Bad Seeds u the Brixton Academy veceras. Aj da i ja konacno zadjem u taj famozni Brixton. Sans guns, I hope. Bit ce zanimljivo starkelji koja nije bila na koncertu ima vec 10-ak godina. Prosla su vremena kad sam mogla zaspat bez po' muke na podu brzog vlaka na relaciji Ljubljana-Zagreb; kad sam mogla divljat do 3 ujutro, i onda se jos pojavit na nultom satu povijesti u 7:15 u subotu ujutro. Hoce li mi se dati gurati (citaj: laktariti) tik do stagea? Hoce li mi smetati to sto necu moci sjesti i odmorit zahrdjalu infrastrukturu? Hoce li mi smetati dim cigareta (ajme, moram skruseno priznat da sam pogazila vlastitu 12 godina staru self-imposed no smoking policy nedavno, kad rodjaku popalih par Walter Wolf lights, i, sto je najgore, super mi je pasalo sa pintom Guinnessa), preglasno sviranje, guzva? Hoce li mi smetat 200x zgodnija i 150 kila laksa od mene balavurdija koja je isla u vrtic kada sam zadnji puta u zivo gledala Cavea (Ljubomorna? Moi? Never!). Hoce li me Cave prepoznat kao ex-mladu ex-damu sa ex-ljubicastom kosom, te pozvat na stage da zajedno otpjevamo i otplesemo 'Henry Lee' (pih, naravno da bih bila 100x gora zamjena za P J)? Hm, djevica sa djevicom, bome ne bi islo: dvije picajzle i dva hipohondra na jednom mjestu, koji horor! Draw your own conclusions.

“I came across a corporal, ripped from his shoulder to his waist by shrapnel. He spoke one word: ‘Mother’. It haunted me for a long time.” – Harry Patch

Danas je Remembrance Day (a u Rvackoj je, koliko se sjecam, Martinje). 11.11.1918. potpisana je kapitulacija Njemacke u 5 sati ujutro u Francuskoj (Compičgne), a u 11 sati istoga dana prestale su sve borbe. Zbog toga tocno u 11 sati, u znak postovanja, uprilice se dvije minute sutnje, na sjecanje na zrtve 1. i 2. svjetskog rata. Kraljica polaze vijenac napravljen od crvenih makova podno Cenotapha (spomenik svim zrtvama 1. i 2. svjetskog rata). Hm, mislim da ga polaze u nedjelju (Remembrance Sunday). Vec danima prije nose se plasticni crveni makovi koji se pricvrste na odjecu (zapucak) u znak postovanja. Ideja dolazi iz vjerovanja da su polja na zapadnom frontu bila puna makovog sjemena koje se nije primalo/nije moglo niknuti jer polja nisu bila preorana. Bitke koje su se tamo vodile su izorale tlo, te su zbog toga poceli nicati crveni makovi. Najpoznatije polje je bilo na bojistu u Belgiji (Ypres). Neki ljudi, umjesto crvenih, nose bijele makove. Ideja bijelog maka je ista, ali se sa njime ujedno na jedan nacin iskazuje protest protiv svakog oblika rata i nasilja, a zapocela ju je 1933. organizacija zvana Co-operative Women’s Guild. No, nisu opceprihvaceni. Vijenac napravljen od bijelih makova koje Peace Pledge Union stavi podno Cenotapha uvijek bude maknut jer se smatra da se ne ukazuje duzno postovanje; smatra se da se sa time omalovazavaju zrtve i doprinos veterana pobjedi.

Ove godine Remembrance Day je posebno ironican, pogotovo sto rat u Iraku i dalje traje. Sada je Blair tamo poslao Black Watch vojnu postrojbu i vec su pale prve zrtve. Tek sada se roditelji koji su izgubili sinove pitaju sto im je to trebalo, pisu pisma Blairu (u kojem opisuju rat u Iraku kao immoral, illegal act of lunacy); sinoc su postavili vijenac ispred 10 Downing Street-a (premijerova adresa). Prekasno. Da li su stvarno tako naivni, te misle da je Blairu stalo do njih? Prekasno. Jedino sto Blair moze napraviti jest staviti suosjecajucu masku na svoje lice i mehanicki odrecitirati par suhoparnih recenica tipa “I feel deeply for you (Who the hell are these guys?)… They were great heroes (OK, I have to be seen as being compassionate)… They died for democracy (If they believe in this crap, they will believe in anything).”

Mislim da je u ovom intervjuu sa Harry Patchom, 106. godisnjakom, veteranom 1. svjetskog rata (njegova sjecanja na bojnom polju kod Passchendaelea) sve receno:

“We’ve had 87 years to think what war is. To me it is a licence to go out and murder. Why should the British government call me up and take me out to a battlefield to shoot a man I never knew, whose language I could not speak? All those lives lost for a war finished over a table. Now what is the sense in that?”

PS Donio se zakon koji ce stupiti u punu snagu za 18 mjeseci: zabrana pusenja u pubovima i restoranima u Skotskoj. Ajme, zamislite zabranu pusenja u pubovima u Glasgowu!! Nepojmljivo! Kao sto veli jedan kroner iz glasgowskog puba: Pubs, drink and fags go together.

London calling

Ovo ce biti ljutiti post bez nekog normalnog argumentiranja, ali eto, ne mogu presutit pa cu dati misljenje koje dolici supljoglavcu poput mene. London se za ozbiljno kandidira za odrzavanje Olimpijskih igara 2012. godine. 67% Londoncana podrzava ovu namjeru, ali ne podrzava poskupljenje komunalija 20 funti godisnje koje bi trebali placati iz svog dzepa slijedecih10 godina. Razmatra se i financiranje iz prihoda dobivenih prodajom lutrijskih listica. Ne znam da li da se smijem ili da placem. Kao, izgradit cemo sve potrebno za prvoklasne igre, a nakon toga ce se raznorazni stadioni i ini upotrebljavat u vezi obnavljanja atletske tradicije, da se pronalaze novi talenti, tipa stostruka investicija. Poanta: ulozit ce se u sport da bi se nesto povratilo natrag. Da slavna Britanija opet pocne osvajati sportske medalje. Medju ostalim kandidatima je i Pariz, koji ima vecinu toga objekata vec izgradjenih. I sad, gdje je problem, pitaju se ljudi? E, pa odjedanput se nalaze svakojaki novci za gradnju, za sminkanje. Odjedanput nema one famozne mantre "Nema para za obnovu infrastrukture grada". Gle cuda, novci se mogu samo tako stvoriti! Ne znam koji im se film vrti u glavi, ali laburisti su popizdili. Ne znam da li je i Red Ken potpao pod mainstream laburisticki manifesto, ali meni je sama ideja apsolutno suluda. Ako London pobijedi, sve ce to biti samo prividno ulaganje; usminkat ce ga za igre izvana, a iznutra ce ostati trulo i suplje drvo kao sto jest. Turisti ce me mozda blijedo gledati i pitati se o cemu to ja bulaznim, pa ovo je ipak London, svjetski grad! Eh, jedno je otici tamo na par dana kao covjek i ne morati se hvatati u kostac sa svakodnevnim problemima. Podzemna zeljeznica i regeneracija javnog transporta opcenito, zdravstvo, komunalije, skolstvo: e, tko to shisha, glavno da mi imamo Olimpijske igre na pladnju. Brijem da ce si mnogi sa tim 'ugovorima' o gradnji naveliko omastiti i potkoziti dzepove. Nista cudno. Neke stvari koje se desavaju su univerzalne, bilo da se radi o Rvackoj, bilo da se radi o Londonu: grabez i lopovluk su rijeci koje se razumiju diljem svijeta. I zato sam protiv. Sto znaci da ce ziher izabrat London. Sve je to opet politika, nece ga izabrati zato sto je 'najbolje sposoban osigurati prvoklasnu olimpijadu'. Uostalom, evo vam pa procitajte ovdje o cemu se radi u globalu, koliko bi trebalo kostati, tko ce to sve platiti (zna se!). Od 5 do 13 milijardi funti treba samo za obnovit ili izgradit potrebnu infrastrukturu, a tek kad se jos uzmu u obzir troskovi organizacije i ostalog! Investicija u infrastrukturu, eeej, ljudi moji, pa tek se onda mozete bahatiti!

Eat your words but don't go hungry, words have always nearly hung me

The Times dnevne novine od danas se stampaju samo u tabloid formatu. Independent je prvi poceo eksperimentirati sa takvim formatom, prvo ovdje u Londonu i jugoistoku UK zbog lakseg manevriranja novinama (znajuci kakve guzvetine znaju biti u tom dijelu zemlje nije ni cudo). Naime, 'stari' format se zove broadsheet. Broadsheet novine je jako nezgodno citati u guzvi. Eventualno mozes procitati naslovnicu, ali da sad ides okretati stranice, e, nece ici, osim ako ne zelis navuci tipicni commuter gnjev i bijes suputnika i mlatarati ih po nosu dok okreces stranice. Isprva je The Times izlazio u oba izdanja, no, marketinska istrazivanja su pokazala da je tabloid izdanje popularnije, tj prodaja je veca. Takodjer ih je jako puno kostalo stampajuci dva izdanja dnevno. Naravno, bilo je die-hard fanova (sad vec) starog izdanja koji su pokretali neke kampanje i zalili se uredniku. U ovom clanku urednik Robert Thomson objasnjava razloge prelaska sa starog na novi format. Zanimljiva je i paralela koju vuce sa internetom.

Moram priznati da je tabloid izdanje bilo Independenta, bilo The Timesa pravo olaksanje: ne moram se vakumirano stiskati dok prelistavam novine dok sam uskladistena poput konzervirane sardine na vlaku. Jedino sto su 'moje' novine The Guardian, koje se jos uvijek stampaju samo u broadsheet izdanju. Bit ce zanimljivo vidjeti hoce li se urednik Andrew Rusbridger odluciti na promjenu? Zasigurno, ako ce mu prodaja opasti. Iako se ovdje, kada se spomene rijec 'tabloid', prvo ti na pamet padne skupina trac-trash novina poput The Sun-a, Daily Mirrora, Daily Expressa. 'Ozbiljne' novine poput The Timesa (centralno-konzervativne novine), The Guardiana (ljevicarsko-liberalne novine), Independenta (centar-mozda malo lijevo) i Daily Telegrapha (cvrsto konzervativne novine) tradicionalno se nazivaju broadsheets.

Kutak za mlacenje prazne slame: iako, prica se da ce tradicionalno laburisticki The Guardian svoju podrsku dati Charles Kennedyjevim liberal-demokratima na izborima slijedece godine. Zivi bili pa vidjeli.

Congratulations, suckers!

Nevjerojatno kako se covjek oslanja na email komunikaciju u svakodnevnom zivotu, a kamoli na poslu. Totalno nam je krepao Outlook 2003 ima vec dobrih 4 dana i to je izazvalo pravu pomutnju, strah i trepet u kancelariji. Koma ziva. Ne samo da covjek ne moze obavljati svoj posao: nemam pojma tko mi kad dolazi i kad ja trebam kome ici kad mi je sve u Outlook diary. Takodjer, svi contacts su mi tamo. Dakle, ne mogu ni telefonirati. Totalna apatija na poslu, svi izgledaju bas onako shell shocked, samo besciljno bauljamo poput najgorih seljaka i davimo se medjusobno zalopojkama i naricaljkama. I gledamo onu neku spravu zvanu telefon sa prezirom, kao, majku mu, na sto smo to spali? Boze me sacuvaj! Kao da smo u kamenom dobu circa 1997. Bogati, osjecam se kao da su mi odsjekli ruke. Agonija se nastavlja do daljnjega.

Najgore naslovnice albuma - EVER! Hm, izdvojila bih 3 posebna slucaja koja zasluzuju podrobniju recenziju:

1) Devastatin' Dave - Zip Zap Rap
Nema nista boljeg od moralnog pristupa u popularnoj muzici iliti popu. Dobra, stara uzrecica 'Recite NE drogama' uvijek pali. Koju mladi uvijek poslusaju. Jos kad je napravljena u seretsko-lezernom shtihu Devastatin' Davea: zagarantirana rasturacina.

2) Debbie Drake - How To Keep Your Husband Happy
Debbie je zagovornica teorije da ako se zena ne zdeblja to je tajna sretnog braka. Dakle, zene i one koje se osjecaju takvima, pazite se: nemojte puno jesti, ne pijte alkohol, zivite zdravo i bavite se sportovima (e, ovaj zadnji slogan sam popalila od rodjaka).

3) Will Lorin & Lorin-Drake Productions - Music to Drill Oil Wells By
Ne moram posebno napominjati ciji je ovo omiljeni album svih vremena (mora da se sada u pijanstvu sveopce pobjede pusta na veliko po republikanskim tulumima diljem land of the free and the home of the brave). Zanima me koja je to kompilacija: da se mene pita (a ne pita me se, zato mi je bolje da zackomim) stavila bih izabrani opus Einsturzende Neubauten. Mila majko, sa time bi se busotine namnozile ko mali Kinezi. Hm, mozda bih se konacno i ja naucila kako napravit postenu naftnu busotinu?

Za kraj, ipak je red da uputim najljepse cestitke Dabljau: i to biranim tekstom Al Jourgensena.

"I'm a crazy mother in a drunken state
A redneck asswipe who thinks he's great
So full of shit, diarrhea for fingers
Everywhere I go personality lingers"

Whee-haw!

PS Za sat i pol NYC maraton. Pauli su platili Ł260,000 samo da se pojavi. Valjda nece opet ponoviti one djetinjaste ispade iz Atene. Pih, a ja se moram grabit za mjesto na londonskom maratonu: morat cu gristi nokte jos mjesec dana!

Remember, remember, the fifth of November

Posto se ovdje ne slavi 1.11., red je da sad Cigo opet ide hvalit svog konja: naime, danas se slavi Guy Fawkes Night. Iako, za razliku od 1.11. u Rvackoj, obicni je radni dan. Svoje korijene vuce iz istinitog dogadjaja britanske (tj u to doba jos engleske) proslosti iz 17. stoljeca kada su Guy Fawkes i prijatelji odlucili rasturiti Houses of Parliament 1603. Dogadjaj poznatiji pod nazivom barutna zavjera. Da skratim pricu, nakon smrti kraljice Elizabete Prve, dosao je na vlast James Prvi koji je i dalje nastavio sa progonom katolika, kao i Elizabeta. Na scenu nastupa skupina nezadovoljnih katolika, te dolazi na zamisao da je rjesenje problema rasturit parlament: rijesiti se i kralja, njegovog nasljednika (Prince of Wales) i kompletne vlade. Dofurali su gomilu baruta (36 bacvi sveukupno) i stavili ih u podrum. Ali, jedan od pobunjenika ih je izdao napisavsi pismo Lord Monteagleu jer je skuzio da bi i, surprise, surprise, nevini ljudi mogli nastradati. I tako, vlasti su upale u podrum 5.11. ujutro, zatekle Guy Fawkesa kako muljavi oko bacvi, propisno ga uhapsile, mucile i na kraju pogubile. Pis of kejk.

Dakle, veceras ceremonija zapocinje sa procesijom po ulici; nakon toga se pali lik Guya Fawkesa, te nakon toga slijedi vatromet. Jedan od poznatijih vatrometa u cijeloj zemlji je onaj u Lewesu. Naravno, sve je to danas svedeno na simboliku. Ali, pitam se da li ljudi slave pogubljenje Guy Fawkesa per se ili slave pokusaj da se raznese vlada i kralj (subverziva na djelu)? Guy Fawkesa i kompaniju se danas opisuje kao originalne teroriste. Valjda nesto kao onaj sa turbanom kojeg se svijet, a pogotovo USA, jako boji.

Frendovi mi vele da su prije djeca znala vozati Guya Fawkesa (napravljenog od krpi) naokolo, obilazeci kuce. Kad bi pokucali rekli bi Penny for a Guy i ukucani bi im dali peni ili kakvu drugu simbolicku svotu. Navodno to se danas vise ne radi. Barem meni nikada nisu dosli pokucati na vrata. Nesto kao trick-or-treating, samo sto se nisu dijelili slatkisi nego novci (eh, pragmaticni Britanci). Show me the money/

Uf, uvijek si mislim, da su uspjeli u naumu pa da su ih sve fino pretvorili u prah i pepeo, da li bi GB jos dan danas bila monarhija? Mozda bi bila jedna od prvih republika Europe? Da li bi se kasnije onda Oliver Cromwell pobunio (hm, ne bi imao od koga se pobuniti, posto Charles Prvi ne bi bio kralj jerbo bi James Prvi poginuo)?

Slika prikazuje procesiju (prije paljenja i vatrometa) u Lewesu. Nisam bila na toj famoznoj leweskoj procesiji jerbo je uvijek uzasna guzva (neki ljudi koji su bili mi se zale da je ovo u Lewesu prepagansko za njih), parkiranja ni u ludilu normalnim danom, a kamoli tada. Pa tako odem u moje obliznje selo, koje, moram priznati, isto ima impresivnu ceremoniju.

He came... He saw... He conquered (again)... Hail to the thief.

Promjena samo radi promjene nije bila dovoljna da vecina glasa za Kerryja. Udarne vecernje vijesti na BBC1 pripisuju Kerryjev poraz tome sto se previse koncentrirao na Irak, a premalo na domace tematike tipa socijalni problemi, zdravstvo, ekonomija, gospodarstvo, zaposljavanje. Ultimativno to mu se obilo o glavu. Takodjer mu se obilo o glavu sporo reagiranje na njegovo sudjelovanje u Vijetnamskom ratu i kako je dosao do neke medalje/ordena u vezi toga. Mislim da takodjer nije projicirao sliku smooth operatora (citaj: ljiga-operatora), kao sto to uspjesno cini Dablja. Nakon Floride i Ohio-a = totalna pusiona. Digresija bezmozdanog jednostanicnog bica: mene Ohio me podsjeca na frajera iz benda fIREHOSE (moj prvi koncert, Kulusic, 1989.), edfromohio. Nes' ti inteligencije.

Sto se tice Blaira, rekli su da je njemu odahnulo. Da je Kerry pobijedio, Blairu bi gorilo pod guzicom. Naime, sva njegova retorika o opravdanosti rata u Iraku bi pala u vodu, ljudi bi se konacno otvoreno poceli pitati treba li nam to. Cak bi se mozda razvila bitka za vodstvo laburisticke stranke od strane Gordon Browna, a to je najmanje sto zeli ovako blizu samih britanskih izbora slijedece godine. Uglavnom, moze sad mirno spavati, te se dalje sprdati, zajedno sa Dabljaom, sa citavim svijetom.

Sumnjam da bi Kerry nesto bitno promijenio u americkoj politici da je bio pobijedio. Ali barem bi na celo drzave dosao covjek koji zna tko je na celu Pakistana. Covjek koji nije toliko potpao pod utjecaj religiozne desnice tipa (evangelists). Covjek koji je mislio sacuvati Roe vs. Wade zakon. Mislim da gomili ljudi koji su glasali za Kerryja nije bilo toliko do njega, koliko do promjene, do toga da maknu oficijelnog pajaca iz Washingtonskih Banskih dvora. Ali "dobre stare moralne vrijednosti" su pobijedile. Iako, posto se Hillary namjerava kandidirati 2008., izgleda da je Kerry bio samo 'zrtveno janje'.

Kuzim da je politika bezveze, da prosjecni covjek nema nekog utjecaja, da se sve vrti oko novca i uzajamne koristi. Ali svejedno, htjela sam da se barem nesto promijeni: nadasve luzersko razmisljanje, znam. Usprkos svemu, ne treba pretjerano zaliti Kerryja: iako nije pobijedio, dobro je prosao, imat ce finu penziju, kucu na selu sa imanjem, imat ce sta za jesti. Za razliku od nekih drugih ljudi.

Uglavnom, pojeo vuk magarca. Bogati ce se jos vise obogatiti, siromasni ce jos vise osiromasiti, politika ce se i dalje krojiti. Kome pravo, kome krivo. Steta, a bas sam se radovala Hunter S. Thompsonu u Bijeloj kuci. A sad si idem ispolirati palac da mi mogu uzeti lijepi otisak kada slijedeci puta udjem u tu svetu zemlju. I usput nauciti sve kitice Star Spangled Banner i Texas, Our Texas; kako pravilno sazvakati pretzel bez da padnem sa kauca i udavim se; kako ispravno napraviti uspjesnu naftnu busotinu. Zlu ne trebalo. Never mind the bollocks.

Ikonoloska morfologija radnog stola jedne seljacine

Moram priznati, dosta izgleda uredno, ovako, gledano iz polupticje perspective. I ne, nisam nista posebno uredjivala stol prije nego sam ga uslikala. Ne mogu podnijeti papircine i sta-ja-znam-sta-sve-ne na radnom stolu. Picajzlasta djevica na djelu. Svejedno, prosli petak sam popizdila od muke: odjedanput vidim gomilu papircuga rasutih po stolu, i kao za inat bas sam tada trebala pronaci neku vaznu kovertu sa nekim dokumentima. Nakon 5 minuta histeriziranja i pokusaja da si ne izazovem infarkt, stjetila sam se da sam je bila dala kolegici. Mislim, once a seljacina, always a seljacina, usprkos pokusajima da budem mrtva-’ladna i kul. Dakle, ako imam nekakvih papircuga, to sve ispobacam u in tray koji bi stovani citatelji trebali spaziti u desnom kutu slike. E, tu vlada pravi kaos: ima svega i svacega, ali snalazim se kao riba u vodi. Vidi se i komp kojeg od milja zovem smece od Della (kao pravi zagrizeni Mac fan). Ova simbolicna plasticna casa vode oznacava brigu poslodavca o svojim zaposlenicima: naime, imamo onaj water cooler u kancelariji, dakle, daju nam piti. Kaj jos? Ah, da, mouse mat mi je neopisivo uzbudljiv: crno-bijeli, od tvrtke Constantine. Ima tu jos i onih standardnih drangulija poput spenadli, ziherica, sprava za cvikanje (koju mi netko uredno maznjava svaki puta kada me nema). Sekretarica koja sjedi do mene, a koja je pravo brbljalo me stalno ometa u obavljanju duznosti (a mos’ mislit kako mi to tesko padne), a od danas kolega Sved se mijenja sa njom pa ce, umjesto drito ispred sjedit drito do mene. Na njegov zahtijev: tj da moze biti blize nekog kompa koji vrsi neka specijalna mjerenja atmosfere. Ih, nes’ ti romantike!

"America... just a nation of two hundred million used car salesmen..." - Hunter S Thompson

Predlazem da si barem netko procita intervju sa Hunter S. Thompsonom objavljenom u jucerasnjem izdanju Independenta. Obrati paznju od cega mu se sve ne sastoji dorucak: klasika. Kerry ga je obecao proglasiti potpredsjednikom: dobro, mos' mislit, ali ideja je vrlo zanimljiva. Recimo, prvi Thompsonov dan u Bijeloj kuci: evo, to bi mogla biti tema neke srednjoskolske zadacnice, umjesto onih standardnih poput "Dolazi jesen". Rasturio bi onog Blaira, aka "simpering, little whore". Bas me zanima kako bi mu se Blair dodvorio: valjda bi opet poceo drndati po elektricnoj gitari i prizivati svoj ex-bend Ugly Rumours. Odtetura se Hunter u Ovalnu kancelariju, pogleda Kerryja i zagrmi "Get me out of here, John, goddamit, I need a drink". Steta sto nema ilustracija u online izdanju poput Steadman/Thompsonove kolaboracije u karikaturi velebnog trojca Bush/Cheyney/Rumsfeld. Tekst ide otprilike ovako:

CHENEY: Let me get this straight, George. You're an Eagle, right? And you are some kind of noble savage. So, that's not a pig on your head [na Georgeovoj glavi JE nacrtana svinjska glava], it's a ground hog - OK? So, how come I get to be the blood-leaching slug [na Donaldovoj glavi JE neka ljigava formacija kao puz golac iz kojeg tece krv] and Donald is the wounded animal with no arms??? D'ya think it'll work?
GEORGE: Trust me, Dick. I am that stupid and people love animals. Anyway, let's get the story right. I am not an Eagle - I am a chicken! I wanna win on the sympathy vote."

E, sad, obecajem da necu vise pisnuti o sutrasnjem dogadjaju. Osim ak se Blair ne obruka pokusavajuci se ljigavo dodvorit Kerryju ak ovaj pobijedi.