šiŠanje&bRijANJE

U srijedu, 30.11. u 19h, KIC, održat će se čitanje poezije na kojem će uz moju ogromantnu malenkost nastupiti i mladi splitski pisac Stevo Đurašković. Stevo je inače kulturan i obrazovan mladić, ja mu često dijelim savjete kako da piše, on se složi sa svim, a ništa ne prihvati. Da me sluša, bio bi puno bolji, ali ima vremena.
O svemu skupa trebao je govoriti Slađan Lipovec, fin čovjek i pjesnik, ali on ne može, pa će ga zamijeniti Branislav Oblučar, također ugodna i načitana jedna individua. Ceremoniju će voditi Silvestar Vrljić, koji je do prije koju godinu vodio pjesničke večeri srijedom u Art Netu.

Ako u planu nemate ništa pametnije, dođite.
Glasno podrigivanje i puštanje vjetrova nisu poželjni, osim za one koji nastupaju.
Smijati se smijete, ali samo kad ja namignem.
Spontani pljesak je obavezan.

Službena najava događaja nalazi se ovdje.

Za zagrijavanje, evo jedne nove stare pjesme.
Budući da sam u posljednje vieme uglavnom ispucavao teške i turobne egzistencijalističko-metaljubavno-kanibalske pjesme, sad je vrijeme za jednu smiješnu.
Primijetit ćete da je posvećena Glištunu Gmižiću. To i piše ispod naslova, ali ne desno, kako bi trebalo, nego na lijevoj strani, budući da mi tekst editor bloga ne dozvoljava da je udesnim.

Do viđenja onima koji će doći, onima koji neće poslat ću mail s virusom.


Eh da, oni koje zanima priča o Doktoru Dulitlu novi izvadak mogu pronaći ovdje.



SA SOBOM

(G. Gmižiću)

ne znam što ću sa sobom
nahranio sam ga i sad spava
hrče i zaspati mi ne da

što ću sa sobom
punom balege
izbacio sam soba iz sobe
i sad je na balkonu
a na balkon je pao
kad je vukao saonice
djeda mraza
dok je ovaj prolazio iznad moje kuće
nevjerojatno, zar ne

nije sretan
cijele dane gleda TV
proždire mi tepihe i posteljinu
pojeo mi je sve knjige
ali neka
ne izlazimo iz kuće
sob nikad, ja samo u najvećoj nuždi

ne znam što ću sa sobom
susjedi se bune
policiju će mi na vrat
na vrata
pa ti objašnjavaj
zaudara i hrče
riče

ne znam što ću sa sobom
susjedi misle da sam to ja
i ne vjeruju u djeda mraza
a on jede
jede kao životinja
i upropaštava me

a i taj djed mraz nikako da se
pojavi i pokupi ga
možda je istina to što se govori
možda ga nema, djeda mraza
možda je otišao, umro
tužno

sob tuguje
sob riče
fali mu djed mraz
fali mu sobica
u depresiji je, i ja s njim
iako mi se čini da sam se na njega
navikao i da bi mi nedostajao kad
bi mi ga na primjer oduzeli i odveli u
zoološki vrt

ne znam što ću sa sobom

1.

uđi u more
i plivaj
glavu uranjaj u vodu
u pravilnom ritmu
zaroni
kad osjetiš trenutak
zaroni
i slušaj
zatvori oči
i slušaj
sve dok ti se ne učini
da sam ti ja na tragu
to su možda ribe
koje te prate
male ribe
koje plivaju
s tobom

zatim izroni
duboko udahni
i slušaj

i slušaj

još


2.

plivaj polako
jer ne smiješ
gubiti dah
gledaj pod vodom
prate te one
male ribe
koje u svakom mjestu
nazivaju drugačije
a ja sam im ime
zaboravio

grickaju ti tabane
plivaju s tobom
i ne plaše se
one plivaju za velikim
grabežljivim ribama
čiste ih od ostataka
i sigurne su

one plivaju s tobom
skidaju tvoju
staru kožu
one te čiste
sve dok ne zablistaš

3.

plivaj prema pučini
zaroni točno pola metra
ispod površine mora
okreni glavu nagore
i gledaj

gledaj
sve dok ti ne
ponestane zraka

zatim izroni

(pazi da ti voda
ne uđe u nos
začepi ga palcem
i kažiprstom
i pazi)

nećeš vidjeti ništa
što bi mogla ispričati
nećeš vidjeti ništa
osim onih malih riba
čiju boju
koju sve da imaš
i kome
ne bi mogla opisati


4.

plivaj

uvuci vodu u nos
pročistit će ti sinuse

to boli
bol je lijepa

kad zaroniš
one male ribe
o kojima ti stalno pričam
pobjeći će
ali odmah će se
vratiti

pazi
voda koju si uvukla u nos
procurit će
kada to ne budeš očekivala

neće biti nimalo strašno
ako to vidim samo ja

otvori usta
i plivaj


5.

plivaj

uzmi dvije breskve
s dlačicama
i uđi u more
s po jednom
u svakoj ruci

otplivaj s njima
trideset metara
od obale

(znat ćeš točno koliko je to)

operi ih u moru
i pojedi
ostavi malo i onim
malim ribama
o kojima ti više
neću pričati

koštice ostavi da slobodno plutaju

i plivaj

netko će ih naći
kada zaboraviš
da si u moru
ikada jela
breskve






6.


nakon posljednjeg plivanja
nemoj se tuširati

pospremi kuću
kada se vratiš
zaboravi da si
igdje išla

sjedi na najmekšu
fotelju raskomoti se
kao da je mjesto preko
puta moje
mjesto

osjetit ćeš
miris mora soli
ribe
svoj miris

opusti udove
zaspi
kada ti dođem u san
probudi se
protegni se i
lizni podlakticu

Budan cijelu noć, čekam da svane. Ležim i čitam, kad čitanje dosadi, samo ležim. Zora dolazi, ja sam već ovdje, prvi sam stigao i čekam je u krevetu. Pada mi na um to kako je baš dobro što se sutra ne moram probuditi rano.

Tiho je i svi spavaju. Ne baš svi - tu i tamo netko pali auto, ponekad iz više pokušaja. Zatvaram oči i gledam ih kako stružu mraz s vjetrobrana i kreću na posao ili na put.

Vlasnici pasa vode iste piškiti. Psi se pohvataju, pa reže i laju. Poneki tanko zacvili, pudlica je naletjela na pitbula ili dobermana. Osluškujem ishod. Nešto se događa. Neka se nešto događa. Volio bih da probude još nekoga. Strašno žudim da probudim sve.

E, da mi je sad more. Mirisi i cvrčci i onaj trenutak pred zoru kad postane najhladnije, kad te zazebe i ne možeš povjerovati da će za dva sata pržiti. Daleko je more, iz Dugava se čuju pijevci.

Budan cijelu noć, čekam da svane. Sad će svanuti, svaki čas. Lijepo je to što zora dolazi samo za mene. Osjećam se nekako posebno. Osjećam se kao da sam vas sve zajebao.

u dane kad puhne južina i tvoje se crte lica preokrenu tako da mi se učini da te ne poznajem, kada mi se učiniš poganom, a znam da mi se to nije učinilo i da to talog iskoristi atmosferske prilike, mjesečevu gravitaciju i ispliva, i praviš se glupom, a postaješ zla, ne shvaćajući tobože što zapravo činiš, poželim ja, pravi pošteni meteoropat od rođenja, poželim tada leći, zadržati glavu koja buja, širi se i prelijeva, prijeteći eksplozijom koja će po nama i svemu oko nas razbacati sve ono što oduvijek šutim, zatreba onda jedna jako debela žena ogromne stražnjice, zatreba ona da mi sjedne na glavu i dobro je pritisne dok sve ne prođe

ne želim te gubiti iz vida na duže vrijeme
jer me najviše plaši:
jednom
nakon puno godina
neću te prepoznati
ako te slučajno sretnem
bojim se da me ne presiječe
kada te pogledam
kada sve loše bude zaboravljeno
i kada slažem da si
ostala ista

dvjesto osamdeset kilometara udaljen sjećam se kako je napisala svoje ime
na zamagljenom prozorskom staklu moga stana, kako sam se, kad smo odlazili, vratio pod nekom izlikom i izbrisao ga dlanom, i kako sam, kad mi je rekla
da ju je boljelo poslije, osjetio ponos i prikrio ga nježnošću i brigom

kažem
kažem da je sve to zbog tebe
da se za tebe
trebam brinuti
baš i upravo i samo ja
dan za danom
da idemo zajedno
da ne osjećamo vrijeme
da te pogledam
jednog popodneva
za nekoliko desetaka godina
(čineći nešto obično
dosadno
sjedeći u naslonjaču
možda pušeći lulu)
i vidim te kakva si sad
da te poljubim kao što nikad nisam
gebisi da se kucnu
(dobro brinemo za zube, oboje
i nećemo ih ni trebati, valjda)

sjećam se da nije podnosila alkohol i pozlilo joj je na dočeku nove, nisam htio da ide sa mnom, bila je bolesna, rekao sam joj da bi možda bilo bolje da ostane kod kuće i ozdravi, kasno shvativši da sam je trebao nagovarati da ide
kako ne bi otišla
sjećam se kako smo nakon dva mjeseca prekinuli, ima tome dvije godine

želim
da me ne zoveš na svoju svadbu
i da dijete koje rodiš
bude i moje
da te naučim dijeliti i dati
da me naučiš igrati
da gledam slike na kojima ti je šesnaest
da ih vidim u tebi sad i tebe
sad u onoj za deset i onu od šesnaest
u našem posljednjem pogledu
to bih htio
i da te poljubim kao što nikad nisam
zubi, naši ili umjetni
da se kucnu

dvjesto osamdeset kilometara od krematorija na Mirogoju priznajem sebi
da sam osjetio olakšanje kad sam čuo za zimske uvjete u Gorskom kotaru, izvještaj o stanju na cestama i preporuku da se ne ide na put
priznajem da me načas zapeklo kad sam vidio da je na slici u osmrtnici ispala puno lošije nego što je se sjećam ja, koji je nisam vidio nekoliko posljednjih mjeseci

da se slikamo za rođendane
obične glupe slike
tvoja ruka oko mojeg ramena
moja skrivena pipa te straga
smiješ se
gledamo slike i još se sjećamo zašto
smo se smijali
dvadeset i pet godina kasnije
da me ne presiječe
i da ti nikad ne moram lagati
da se nisi promijenila
da ostaneš ista
i baš ono da ti napravim
ono što nikad nisam

ostaje još to da vijest o njenoj smrti nisam shvatio ozbiljno, kao činjenicu,
bar dan ili dva, iako sam otprije znao da je loše, da sam izgubio zrak kad mi je palo na um da je rođena iste godine i istog mjeseca kao moj brat, da će uvijek imati dvadeset i nešto sitno i izgledati kao na onom rođendanu na kojem sam je vidio posljednji put
ostaje to da sam je zvao od tebe, prigušivši slušalicu dlanom, da me pitala što je to između tebe i mene, a ja sam rekao ništa, što je, u neku ruku, i istina

Za one koje zanima, još malo priče o doktoru Dolittleu nalazi se ovdje. Za one koje to ne zanima, jedna nešto starija pjesma. A za one koje ne zanima ništa od navedenog: Što radite ovdje? Bjež'te! Skinite se dogola i krenite u šoping!



PAS

psi za slijepe prolaze dugu obuku
moraju raspoznavati svjetla na semaforu
vodoravno i okomito
jer oni ne raspoznaju boje
ne smiju trčati za djecom
koja se žele igrati
niti obraćati pažnju na kretene koji ih draže
ne smiju trčati za kujama ni za
psima koji na njih zareže

labrador je pasmina idealna za vodiča

ako povjerujem da ja jesam zlatni retriever
koje si ti pasmine?

Dakle, bio sam na Interliberu. To nije osobito korisna informacija, točnije, nije nikakva informacija, budući da se iz naslova posta može zaključiti kako pišem o Interliberu, što bi valjda trebalo podrazumijevati da sam na njemu bio, iako to, ako bolje promislim, i ne mora biti slučaj.
Dakle, Interliber.
Sajam stigoh pohoditi tek u subotu. Nisam primijetio preveliku gužvu. Čini mi se kako su izdavači ove godine u goroj situaciji nego prethodnih, jer su cijene znatno sniženije nego prije.
Tražio sam dvije knjige Viktora Pel(j)evina i pronašao jednu, Vijesti iz Nepala, koju vam srdačno preporučujem. Izdavač romana Omon Ra nije se pojavio na sajmu, te ću tu knjigu potražiti po knjižarama kad stignem, što znači tko zna kad.
Uzeo sam još i Dekameron, Gombrowiczevu Pornografiju i Malićevu Gombrowiczijanu (Gombra je genija!), novi Zajecov roman, Mrkonjićeve Međaše, nove Murakamijeve priče, nagodio se sa Simom Mraovićem i Dudom Profetom za popust i jeftino dobio četiri broja Fantoma slobode, uzeo i Poeziju, novi časopis za, pogodit ćete, poeziju, da vidim na što to liči (dojam prilikom prelistavanja uz točenu Stellu, 05l za 15k, vrlo je povoljan).
To nije sve, ali sad se ne mogu ničega više sjetiti, a lijeno mi je otići u drugu sobu provjeriti spisak.
Sve skupa nešto manje od 1000 kuna, čime sam oborio rekord u omjeru količina/cijena.
Sreo nekoliko finih ljudi, među kojima izdvajam Kemu Mujičića, koji me pitao za Prangera. Svijet je mali i sve je manji. Ponekad se pitam postoji li uopće.

Za one koje zanimaju moji skromni literarni pokušaji, link na novi brižljivo priređeni izvadak iz romana u dovršavanju nalazi se točno ovdje.
A oni koji još uvijek čitaju knjige kao takve u knjižnicama mogu potražiti prethodna izdanja nepotpisanoga, pjesme u zbirkama Ovdje i Područje pojačanog naoblačenja, te priče objedinjene pod naslovom Sve će biti u redu. Budući da će takvih biti malo ili nimalo, i dalje ću sebi ostaviti slobodu da tekstove iz tih knjiga objavljujem ovdje. Lijen, pa eto.


DODATAK:

U srijedu, 20h, Močvari:
Edo Popović, Boro Radaković, Ivana Sajko i Milana Vuković Runjić čitaju i razgovaraju o muškoj i ženskoj književnosti. Možda shvatite ta dva pojma, što meni dosad nije uspjelo. Šteta što je voditelj priredbe, Roman Simić, kulturan i fin, jer mi sve skupa miriše na događaj koji bi se mogao izroditi u nešto bezobrazno. A pivo u Močvari je jeftino, te svi oni koji mi ga nisu platili na Interliberu imaju drugu priliku.

Iđe li ko na Interliber sutra (subotak)? Idem ja, pa da mi plati piće. Ako je žensko, onda mi isto plati piće. Emancipacija mi je duboku u klijetkama i pretklijetkama obaju srdaca (ja sam naime Klingonac).
Javite se. Brak nemoguć.

TLOCRT


Imaš još tri minute, kaže otac.
Još tri minute da odlučim hoćemo li se spustiti da posljednji put pogledamo teren na kojem se nekada nalazila naša kuća.
Idemo ako ti hoćeš, kaže. Ja šutim, ne odgovaram.
Misli da se kolebam zato što sam gladan.
Obišli smo obiteljsku grobnicu, a zatim otišli u polje provjeriti jesu li trešnje zrele i nisu li već obrane. Netko ih je brao i slomio nekoliko grana, ali trešanja je još ostalo. U autu smo pronašli vrećicu i počeli brati. Obrali smo prvu, pa sljedeću, pa još samo jednu…
Kiša je počinjala i zaustavljala se.
Verat će se klipani, polomit će grane, rekao je otac i opet se popeo. Slatke i čvrste, bez crva. Jedna vrećica bila je puna. Pronašao sam još jednu u prtljažniku i on je rekao - još samo malo. Kiša je pojačala. Savijali smo grane, pažljivo, da ih ne slomimo, i jeli trešnje. Otac se penjao kao dječak. Nije primjećivao kišu. Brao je dok ih sve redom nije obrao do kraja. Mene je žar napustio puno ranije. Onda je vrećica počela pucati, kiša je još pojačala i mi smo pobjegli u auto.
Dok je kretao, upitao me: - Zašto mi nisi rekao da pada kiša?
Zadržali smo se - prošla su četiri sata, a dogovorili smo se da ćemo na ribi biti najkasnije u tri. Gladni smo obojica tako da nam koljena drhte i on kaže – Ako si gladan, nećemo ići - a od pomisli o silasku do kuće ja gubim tek.
- Idemo – kažem, požalivši.
Cestica prema kući još se uvijek dobro drži, iako već ima nekih petnaest godina da smo je pravili. Bankine za koje smo skupljali kamenje još uvijek nisu podrovane.
Stižemo. Teren je očišćen. Otkako je kuća srušena, vidio sam je samo jednom. Sad je sve čisto, nema više ostataka i krša. Jebiga, govorimo jedan drugome, ima i gorih stvari nego da ti sruše vikendicu. Puno gorih. Živi smo i zdravi, svi, i nećemo propasti. Nijemac je bio uporan i stari je teren prodao.
Od kuće je ostao samo tlocrt - temelji su cijeli i jasno se vidi gdje su bili zidovi, vanjski i unutarnji, stepenice i sanitarije. Terase su još tu, a zelenilo oko kuće zapušteno je, ali živo, osim cedrova.
Njih mi je žalije nego kuće, kaže on.
Netko je posjekao cedrove, smetali su pogledu.
Kad su njih srušili, rekao mi je, odlučio sam prodati.
Cisterna obzidana benkovačkim kamenom još uvijek stoji, iako je bila dio kuće. Čak i drži vodi. Stoji i roštilj kojeg je stari počeo zidati jer mu je ostalo kamena od gradnje kuće, peka je rasla i rasla, otac je morao nabaviti još kamena i na kraju je roštilj skoro prerastao kuću. Dimnjak je dobro vukao, voljeli smo peći ispod peke. Uvijek sam ja palio vatru.
Prelazim tlocrtom kuće od garaže pa do dnevne sobe. U toj sobi bilo je svježe i po najvećoj vrućini. Pločice su još uvijek u dobrom stanju.
Naša kuća najbliža je moru. Spuštamo se prema plaži, dvadesetak metara, i zaključujem da obala miriše drukčije nego u Istri. Smilje, kaže stari. Čupa nekoliko stabljika i pruža mi ih. Smilje. Koliko sam puta prošao ovom stazom?
Plažu smo smatrali svojom, betonirali smo mali mol, nasuli šljunak, a poslije su nam je zauzimali susjedi. Okupatori, tako smo ih zvali.
Tim putem godinama sam prolazio na štakama, trudeći se da što prije stignem do vode i uđem do pojasa. Valovi bi me zapljuskivali i ja sam dalje ulazio polako, najpolaganije moguće.
Na molu je još uvijek ime mog brata, napisano prstom na svježem cementu. Šljunak je odnijelo more, možda ga je i netko uzeo za gradnju. Plaža je puna morske trave - nove, svježe, i stare, potpuno suhe. Skupljali smo je i palili, a svježa morska trava samo se dimila i smrdjela, nije gorjela. More je oko mola nanijelo mulj i sad se više ne bi moglo skakati, a prije se moglo skočiti na glavu kao od šale. Sjedam na mol i gledam. Tura do kraja naselja, onda do rta, mogao sam kraul plivati dva-tri sata, sve dok mi ne bi pao šećer u krvi i dok me ne bi uhvatila drhtavica.
Od posljednjeg ljetovanja prošlo je dvanaest godina. Nikada neću preplivati zaljev. Uvijek sam plivao samo uz obalu, onako kako treba plivati. Dogovarao sam se da me prate čamcem dok idem poprijeko, ali od toga na kraju nikada nije bilo ništa. Tada bi mi to bio sitan zalogaj. Sada više nisam u onoj kondiciji.
Mislili smo se kupati, ali je kiša tek stala i hladno je vani, voda se još nije ugrijala i ja odustajem. Nekada bi mi to bio izazov, bio bi to i sad, ali negdje drugdje.
Prve godine ljetovanja ovdje nije bilo struje. Bojao sam se plinske svjetiljke, pri svakom paljenju mislio sam da će eksplodirati. Stari ju je vješao na žicu, mrtvu žicu koja je virila između cigli. Onda je stigla struja, pa fasada. U gusternu su upadale ose. Davile su se u kanti, jurišale na lokve, ali se ne sjećam da su ikada ikoga ugrizle.
Voda je boćata, zaljev je duboko usječen i ovdje nikad nije bilo meduza. Male od susjeda jednom su je vidjele, rekle su, veliku meduzu koju je more izbacilo blizu nudističke plaže. Tata je rekao da lažu, a ja sam ih branio jer su mi se sviđale sve tri, a najviše najmlađa.
Približavam se rubu i pogledom nastojim obuhvatiti cijeli zaljev. To sam činio pri svakom ulasku u vodu. Štake bih ostavio blizu vode, često su se močile i uvijek bi zahrđale do kraja ljetovanja, ali to nije bio problem jer bih ih ja ionako prerastao do sljedeće godine.
Kada su bagerom poravnali stari, gomilanjem građevinskog otpada stvoren mol, nabacali šljunak i napravili novi, more se zamutilo tako da se činilo da se nikada neće razbistriti, a ja sam plakao kao da sam izgubio nešto vrijedno. Taj novi mol stoji i sad. Stara vremena uvijek izgledaju bolje. Nekada sam se mogao zakleti da mi je ovdje bilo lijepo, a sada više u to nisam siguran.
Idemo, pita. Kimam, da ne primijeti da mi glas drhti, dižem se i mi krećemo prema autu. Mirišem smilje i spremam ga u prtljažnik pored njegove sportske opreme i trešanja. Zastajem na kapiji i pokušavam upamtiti tlocrt, sagraditi na njemu kuću još jednom, da je ponesem na put. Zaboravit ću je, pomišljam, i dobro je što je tako. Stari je dobio dobar novac, ali ni Nijemac nije napravio loš posao. Sve je ispalo baš kako treba. Iako ga nikada neću upoznati, želim mu sreću, za kraj.
Vratila mi se glad. Napokon ćemo na ručak. Prvo dagnje, onda što već bude od bijele ribe.

Nakon jedne ugodne i zabavne svadbe i lijeganja u zoru, jučer se zaputih u Basaričekovu kako bih vidio što se zbiva na festivalu Književnost uživo. U 11 sati bio je najavljen meni vrlo omiljeni Tomaž Šalamun, slovenski pjesnik koji je obavezna lektira za sve koji pjesništvo vole, a pogotovo za one koji se tom djelatnošću žele baviti.
Na Gornjem gradu frka s parkiranjem, kao i uvijek. Kasnio sam, ali, srećom, kasnio je i početak događaja. Sreća da je književna publika pospana, pa svi kasne. Predstavljanje poče, i onda, poput Prleta iz Otpisanih, konspirativno ulijeće Branko Maleš, pjesnik i čovjek fini, i šunja se oko stolica ne bi li sjeo i uživao u glazbi muza.
Prvi put vidjeh Šalamuna uživo. Bio je, kaže, ganut, i stekao sam dojam da to nije lažna kurtoazija. Čitao je na slovenskom, francuskom i engleskom, a potom su pročitani prijevodi na hrvatski, jednom davno prepjevani perom Zvonka Makovića.
Bilo je zanimljivo čuti Šalamunovo čitanje. Njegov engleski zvuči kao slušanje neke BBC-jeve produkcije. Zanimljivo je i usporediti zvuk jedne pjesme na različitim jezicima.
Ukratko, car se pojavio, a nažalost, ubrzo i otišao, jer je iste večeri čitao u Trevisu, ako sam dobro zapamtio.
U pauzi društvo požudno puši i čeka red ispred automata za kavu.
Potom nastupa Lambert Schlechter, pjesnik iz Luxemburga za kojega dotad nisam čuo. Fini čičica koji u pjesmama spominje Waitsa, te meni drage, a u nas premalo poznate Potockog i Roberta Walsera.
E sad, čovjek čita kao avion. Piše na francuskom, a na čitanju umetao je i stihove na njemačkom, engleskom, nizozemskom i još ponekim jezicima. Svatko tko je ikada javno čitao poeziju morao je čuti kako to taj čovjek radi. Valjda dodati da je hrvatske prijevode čitao, vrlo dobro, glumac Milivoj Beader.
Potom opet pauza. Iako nisam spavao, još uvijek se dobro osjećam. Doznajem da Slobodan Tišma, kojemu sam trebao uručiti pozdrave moga druga Marka Tomaša, neće doći. Umislio, kaže Zvonko Maković, da je bolestan, pa se onda i zapravo razbolio. Upoznajem Dejana Ilića iz Beograda. Diskutiramo o životu i radu uz književnost, te o posljedicama kulturne razmjene između exyu država, s posebnim osvrtom na učinke koje razmjena ima na unutarnje organe, poglavito jetru.
Iduću rundu vodi Sibila Petlevski. Na redu su latvijske pjesnikinje i prevoditeljice Dagnija Dreika i Margita Gailitis. Dreika prevodi s više od nekoliko jezika, a prevodila je i našeg Matoša. Iako je, kako kaže Sibila, sve vrijeme prije toga s njom razgovarala na hrvatskom, simpatična gospođa postidjela se i na pitanja uglavnom odgovarala na engleskom. Čitanje pjesama na različitim jezicima bilo je u ovom slučaju još zanimljivije – latvijski je neobičan jezik, brz, kratkih vokala, s neobičnom melodijom. Šlag na kraju bilo je čitanje Matoša na latvijskom i u originalu (ponovno Beader vrlo dobar).
E nakon ovoga trebao je odmah nastupiti Drago Glamuzina, ali društvo se samoinicijativno okupilo u predvorju u kojem su stigli piće i meze. Maković se naljutio, potom i odljutio. Glamuzina je čitao pjesme iz zbirke Mesari, potom i neke novije, a prijevode je odradila Sibila. Drago je imao tremu, ali su ga Maković&Petlevski dobro vodili i sve je završilo više nego korektno.
Odavno nisam slušao čitanje (točnije, četiri u nizu) s ovolikom pažnjom. Šteta što je dobar dio ovotjednih čitanja prije podne, te ću ih morati propustiti zbog posla.
Svim blogerima koje zanima poezija najtoplije preporučujem ovaj događaj.

EPILOG

Na izlazu sretoh spomenutog Schlechtera. On i Patrick Beurard-Valdoye naumili su otići na groblje. Kažu, obiđu groblje u gradovima koje posjećuju jer način na koji ljudi brinu o mrtvima govori o odnosu prema živima. Rekoh im da u ovom gradu mrtvi imaju ljepše rezidencije. Odvezao sam ih do Kaptola, pokazao im autobus za Mirogoj i objasnio kako da se vrate.

Ukoliko netko na Mirogoju sretne dva gospodina koji nalikuju pjesnicima i govore francuski, te još nekoliko svjetskih jezika, neka ih uputi do Kranjčevićeve, Hotel Laguna. Povijest će im biti zahvalna.

Počeo je NO JAZZ festival i Mate je ponovno doveo fine glazbenike. Svaka čast, Mate, kolego s godine!
Prekjučer sam slušao svirku Davea Douglasa u SC-u i bilo je to lijepo iskustvo. Douglas i Keystone Sextet svirali su dok su puštane nijeme komedije Fattyja Arbucklea, popularnog glumca iz dvadesetih i tragične jedne ličnosti.
P. Knezović u današnjem Jutarnjem vuče paralelu između ovog nastupa i knjige meni dragog Paula Austera Knjiga Iluzija, u kojem Auster uvodi izmišljeni lik zaboravljene komičarske zvijezde Hectora Manna. Bravo za gđu/gđicu Knezović!
Budući da sam prelijen za daljnje elaboriranje, iz prašnjave ladice izvlačim tekst od prije koju godinu,a koji se bavi likom i djelom jednog našeg džezera, Krune Levačića.


KRUNO I TONČI


sinkopa (grč. synkopto) – zajedno tučem, zajedno izbijem
1. gram. izbacivanje sloga u sredini riječi
2. med. nesvjestica uslijed zastoja kucanja srca
3. muz. spajanje druge polovine takta u jedan ton s prvom polovinom takta, «zanos»
sinkopirati – pjevati ili svirati u sinkopama
(Bratoljub Klaić, Veliki rječnik stranih riječi)

U pretprošlom nastavku obećao sam primjer osobitog slučaja razmjene onih najfinijih čestica između čovjeka i instrumenta, slučaj bubnjara koji nije kao ostali bubnjari. Ima puno dobrih svirača. Reći za nekoga da je najbolji nema smisla, zato što glazba nije sport, te ću stoga za ovog reći jedino to da je drukčiji.

Krunoslav Levačić-Kruno svira u mnogo bandova, od kojih valja spomenuti Boilers, fini zagrebački jazz band i Folkestru, koja izvodi križanac jazza i folka, svirajući stvari poput čoček verzije Milesove himne So What. Krunoslav nastupa i s Tamarom Obrovac.
Ovaj je put u Klub studenata elektrotehnike, KSET, u kojem je višepotpisani proveo veliki broj predavanja, došao sam, potpomognut samo malom ritam mašinom.
Ne volim bubnjarska sola, ali ovo je nešto drugo. Sve je muzika, rekao je Frank Zappa. Prvi instrument Franka Zappe bili su bubnjevi. Sviđao mu se, kaže, zvuk koji dobiješ udarajući stvari. Zappa je rekao i: «Muzika je najbolja.»

Kruno nije zadovoljan zvukom bubnja. Penje se i silazi s male bine, vrti glavom...
Idemo na šank po drugo pivo. Napokon je sve sređeno i bradati gospodin u ranim četrdesetim, fizionomije koja će za dvadesetak godina biti ona idealnog Djeda Mraza, sjeda za bubanj i počinje. Pričati.
Kruno voli pričati. Objašnjava nam što radi.

Prvi udarci u bubanj, vrlo polagani, Kruno opipava kože. Nakon svakog udarca daje vremena da se zvučni valovi istitraju, da osjetimo primarnu kvalitetu tona. KSET je sve mračniji i postupno se pretvara u prahistorijsku spilju ukrašenu crtežima. Kako su plesali pećinski ljudi?

Krunoslav Levačić-Kruno programira ritam mašinu u ritmu Splitskog festivala. Onomatopeja tog ritma bila bi – TUF –TAPA – TUF – TAP - omiljeni Tončija Huljića, uvezen iz Grčke, ritam koji podsjeća na šetanje s noge na nogu rivom mediteranskoga grada.
Onda ubacuje jedan udarac koji lomi ritam i cijela riva zastaje, u trenutku zaboravivši hodati.
To je sinkopa.

Sinkopiranje: postavljanje naglaska na nenaglašenu dobu – ritmička tehnika u glazbi u kojoj se naglašavanje premješta na nenaglašenu dobu u taktu
(Encarta)

Kruno ostavlja stroj, uzima palice i nastavlja rastavljati Tončijev ritam sve dok od njega ništa ne ostane. Sinkopa stiže sinkopu, Kruni curi znoj s čela, KSET netremice sluša i cupka, isprva bojažljivo, onda sve hrabrije. Ritam nije važan, pomišljam. Bitno je kako ga upotrijebiš. Grci nisu ništa krivi, u rukama pravoga bubnjara svaka mjera bit će ubojita.

Kruno staje, briše znoj i otpija pivo. Kaže - Tončiju se ovo ne bi svidjelo. I mi otpijamo, KSET je oduvijek imao najjeftinije pivo. I najgore, složit će se svi koji su ga ikada probali.

Koncert se nastavlja.
Pogledavam na sat i zaključujem da vrijeme više ne teče ravnomjerno. Ubrzava i usporava, obrnuto prateći ritam udaraca. Što su udarci brži, vrijeme se sporije kreće.
Još nekoliko piva i razmjena čestica je završena. Čovjek i bubanj razmijenili su biti, ostajući istovremeno ono što su bili prije, mi smo udahnuli ono što se usput prosulo, a večeras se prosulo puno vilinskog praha.

Više se ne zna tko je gdje i što je što, sve se pomiješalo. Izlazimo u prohladnu noć teško držeći smjer i hvatajući ritam hodanja negdje između triole i četvrtinke. Strašno je tiho i osjećam se kao astronaut koji je izgubio vezu s matičnim brodom. Zrak je svjež i osjećam kako nam u sinkopama disanja glazba curi iz pluća i polako se diže prema oblacima. Nekoliko zrna valjda će i ostati.


Dodatak: Za one koji zanima, ovdje ima još malo Doktora Dulitla.

Dakle, vratio se ja iz neprijateljske pozadine.
Nazočih blog skupu u Požarevcu koji je uključivao i književnu večer koje nije bilo. Najviše volim takove književne večeri. Domaćini ljubazni, sve je bilo super osim pihtija (hladetina) koje je više nego genijalni kolega postavio kao uvjet dolaska, a ja ih očima ne mogu vidjeti.
Nadrealizam mi je jedan od omiljenih sportova. Ima li što ljepše nego kad auto beogradskih tablica prati auto zagrebačkih registracija na putu za Beograd, a crveno zagrebačko vozilo gradske klase ide prema Bugarskoj, dok vašeg vozača navodi pjesnik, performer, horoskopopisac i, ukratko, hodajuća instalacija u potpuno neuračunljivom stanju? I voze oni za mnom, i vozili bi sve do Crnog mora. Pomislih da je to iz pristojnosti i ponudih ih da oni vode mene. Poslije sam otkrio da to nije bila pristojnost…
Okrenusmo se napokon na pravu stranu i nešto kasnije završismo u njegovu rodnom Smederevu, gdje me uspješno navedoše u pješačku zonu. Auto ZG tablica u jedan u noći okreće se usred pješačke zone, a okupljeni puk plješće i skandira «Zagreb, Zagreb!»
Kao što već prije napisah, dobar sam čovjek, pa me svugdje vole.

Posjetio sam i sajam knjiga, gdje sam kupovao jeftine i dobre knjige, a popio sam i osvježavajuće piće s jednim velikim piscem. Kupio sam njegovu knjigu, te mi je on potpisa. Reče da mi ju je mogao pokloniti, ali ja na to odgovorih da mi ih je već dosta poklonio, te da poneku mogu i kupiti. Izračunali smo kako sam mu dužan 40 dinara, koliki je njegov honorar za taj primjerak. Budući da je to manje od jedne kave, poklonio mi je žličicu za kavu. Ponudio mi je da ih uzmem više, ali bila je dovoljna jedna, za uspomenu.

U nedjelju održasmo čitanje i sviranje u knjižari Maccado. Ja sam najbolje svirao, a onaj genijalni najbolje je čitao. Bio je tu i on, kao i naš lijepi prijatelj, mostarski pjesnik Marko Tomaš.

Sad se idem prijaviti u bolnicu. A vi obratite pažnju na ovu humanitarnu akciju.