Budan cijelu noć, čekam da svane. Ležim i čitam, kad čitanje dosadi, samo ležim. Zora dolazi, ja sam već ovdje, prvi sam stigao i čekam je u krevetu. Pada mi na um to kako je baš dobro što se sutra ne moram probuditi rano.
Tiho je i svi spavaju. Ne baš svi - tu i tamo netko pali auto, ponekad iz više pokušaja. Zatvaram oči i gledam ih kako stružu mraz s vjetrobrana i kreću na posao ili na put.
Vlasnici pasa vode iste piškiti. Psi se pohvataju, pa reže i laju. Poneki tanko zacvili, pudlica je naletjela na pitbula ili dobermana. Osluškujem ishod. Nešto se događa. Neka se nešto događa. Volio bih da probude još nekoga. Strašno žudim da probudim sve.
E, da mi je sad more. Mirisi i cvrčci i onaj trenutak pred zoru kad postane najhladnije, kad te zazebe i ne možeš povjerovati da će za dva sata pržiti. Daleko je more, iz Dugava se čuju pijevci.
Budan cijelu noć, čekam da svane. Sad će svanuti, svaki čas. Lijepo je to što zora dolazi samo za mene. Osjećam se nekako posebno. Osjećam se kao da sam vas sve zajebao.
Post je objavljen 23.11.2005. u 09:01 sati.