Počeo je NO JAZZ festival i Mate je ponovno doveo fine glazbenike. Svaka čast, Mate, kolego s godine!
Prekjučer sam slušao svirku Davea Douglasa u SC-u i bilo je to lijepo iskustvo. Douglas i Keystone Sextet svirali su dok su puštane nijeme komedije Fattyja Arbucklea, popularnog glumca iz dvadesetih i tragične jedne ličnosti.
P. Knezović u današnjem Jutarnjem vuče paralelu između ovog nastupa i knjige meni dragog Paula Austera Knjiga Iluzija, u kojem Auster uvodi izmišljeni lik zaboravljene komičarske zvijezde Hectora Manna. Bravo za gđu/gđicu Knezović!
Budući da sam prelijen za daljnje elaboriranje, iz prašnjave ladice izvlačim tekst od prije koju godinu,a koji se bavi likom i djelom jednog našeg džezera, Krune Levačića.
KRUNO I TONČI
sinkopa (grč. synkopto) – zajedno tučem, zajedno izbijem
1. gram. izbacivanje sloga u sredini riječi
2. med. nesvjestica uslijed zastoja kucanja srca
3. muz. spajanje druge polovine takta u jedan ton s prvom polovinom takta, «zanos»
sinkopirati – pjevati ili svirati u sinkopama
(Bratoljub Klaić, Veliki rječnik stranih riječi)
U pretprošlom nastavku obećao sam primjer osobitog slučaja razmjene onih najfinijih čestica između čovjeka i instrumenta, slučaj bubnjara koji nije kao ostali bubnjari. Ima puno dobrih svirača. Reći za nekoga da je najbolji nema smisla, zato što glazba nije sport, te ću stoga za ovog reći jedino to da je drukčiji.
Krunoslav Levačić-Kruno svira u mnogo bandova, od kojih valja spomenuti Boilers, fini zagrebački jazz band i Folkestru, koja izvodi križanac jazza i folka, svirajući stvari poput čoček verzije Milesove himne So What. Krunoslav nastupa i s Tamarom Obrovac.
Ovaj je put u Klub studenata elektrotehnike, KSET, u kojem je višepotpisani proveo veliki broj predavanja, došao sam, potpomognut samo malom ritam mašinom.
Ne volim bubnjarska sola, ali ovo je nešto drugo. Sve je muzika, rekao je Frank Zappa. Prvi instrument Franka Zappe bili su bubnjevi. Sviđao mu se, kaže, zvuk koji dobiješ udarajući stvari. Zappa je rekao i: «Muzika je najbolja.»
Kruno nije zadovoljan zvukom bubnja. Penje se i silazi s male bine, vrti glavom...
Idemo na šank po drugo pivo. Napokon je sve sređeno i bradati gospodin u ranim četrdesetim, fizionomije koja će za dvadesetak godina biti ona idealnog Djeda Mraza, sjeda za bubanj i počinje. Pričati.
Kruno voli pričati. Objašnjava nam što radi.
Prvi udarci u bubanj, vrlo polagani, Kruno opipava kože. Nakon svakog udarca daje vremena da se zvučni valovi istitraju, da osjetimo primarnu kvalitetu tona. KSET je sve mračniji i postupno se pretvara u prahistorijsku spilju ukrašenu crtežima. Kako su plesali pećinski ljudi?
Krunoslav Levačić-Kruno programira ritam mašinu u ritmu Splitskog festivala. Onomatopeja tog ritma bila bi – TUF –TAPA – TUF – TAP - omiljeni Tončija Huljića, uvezen iz Grčke, ritam koji podsjeća na šetanje s noge na nogu rivom mediteranskoga grada.
Onda ubacuje jedan udarac koji lomi ritam i cijela riva zastaje, u trenutku zaboravivši hodati.
To je sinkopa.
Sinkopiranje: postavljanje naglaska na nenaglašenu dobu – ritmička tehnika u glazbi u kojoj se naglašavanje premješta na nenaglašenu dobu u taktu
(Encarta)
Kruno ostavlja stroj, uzima palice i nastavlja rastavljati Tončijev ritam sve dok od njega ništa ne ostane. Sinkopa stiže sinkopu, Kruni curi znoj s čela, KSET netremice sluša i cupka, isprva bojažljivo, onda sve hrabrije. Ritam nije važan, pomišljam. Bitno je kako ga upotrijebiš. Grci nisu ništa krivi, u rukama pravoga bubnjara svaka mjera bit će ubojita.
Kruno staje, briše znoj i otpija pivo. Kaže - Tončiju se ovo ne bi svidjelo. I mi otpijamo, KSET je oduvijek imao najjeftinije pivo. I najgore, složit će se svi koji su ga ikada probali.
Koncert se nastavlja.
Pogledavam na sat i zaključujem da vrijeme više ne teče ravnomjerno. Ubrzava i usporava, obrnuto prateći ritam udaraca. Što su udarci brži, vrijeme se sporije kreće.
Još nekoliko piva i razmjena čestica je završena. Čovjek i bubanj razmijenili su biti, ostajući istovremeno ono što su bili prije, mi smo udahnuli ono što se usput prosulo, a večeras se prosulo puno vilinskog praha.
Više se ne zna tko je gdje i što je što, sve se pomiješalo. Izlazimo u prohladnu noć teško držeći smjer i hvatajući ritam hodanja negdje između triole i četvrtinke. Strašno je tiho i osjećam se kao astronaut koji je izgubio vezu s matičnim brodom. Zrak je svjež i osjećam kako nam u sinkopama disanja glazba curi iz pluća i polako se diže prema oblacima. Nekoliko zrna valjda će i ostati.
Dodatak: Za one koji zanima, ovdje ima još malo Doktora Dulitla.
Post je objavljen 05.11.2005. u 08:08 sati.