ne želim te gubiti iz vida na duže vrijeme
jer me najviše plaši:
jednom
nakon puno godina
neću te prepoznati
ako te slučajno sretnem
bojim se da me ne presiječe
kada te pogledam
kada sve loše bude zaboravljeno
i kada slažem da si
ostala ista
dvjesto osamdeset kilometara udaljen sjećam se kako je napisala svoje ime
na zamagljenom prozorskom staklu moga stana, kako sam se, kad smo odlazili, vratio pod nekom izlikom i izbrisao ga dlanom, i kako sam, kad mi je rekla
da ju je boljelo poslije, osjetio ponos i prikrio ga nježnošću i brigom
kažem
kažem da je sve to zbog tebe
da se za tebe
trebam brinuti
baš i upravo i samo ja
dan za danom
da idemo zajedno
da ne osjećamo vrijeme
da te pogledam
jednog popodneva
za nekoliko desetaka godina
(čineći nešto obično
dosadno
sjedeći u naslonjaču
možda pušeći lulu)
i vidim te kakva si sad
da te poljubim kao što nikad nisam
gebisi da se kucnu
(dobro brinemo za zube, oboje
i nećemo ih ni trebati, valjda)
sjećam se da nije podnosila alkohol i pozlilo joj je na dočeku nove, nisam htio da ide sa mnom, bila je bolesna, rekao sam joj da bi možda bilo bolje da ostane kod kuće i ozdravi, kasno shvativši da sam je trebao nagovarati da ide
kako ne bi otišla
sjećam se kako smo nakon dva mjeseca prekinuli, ima tome dvije godine
želim
da me ne zoveš na svoju svadbu
i da dijete koje rodiš
bude i moje
da te naučim dijeliti i dati
da me naučiš igrati
da gledam slike na kojima ti je šesnaest
da ih vidim u tebi sad i tebe
sad u onoj za deset i onu od šesnaest
u našem posljednjem pogledu
to bih htio
i da te poljubim kao što nikad nisam
zubi, naši ili umjetni
da se kucnu
dvjesto osamdeset kilometara od krematorija na Mirogoju priznajem sebi
da sam osjetio olakšanje kad sam čuo za zimske uvjete u Gorskom kotaru, izvještaj o stanju na cestama i preporuku da se ne ide na put
priznajem da me načas zapeklo kad sam vidio da je na slici u osmrtnici ispala puno lošije nego što je se sjećam ja, koji je nisam vidio nekoliko posljednjih mjeseci
da se slikamo za rođendane
obične glupe slike
tvoja ruka oko mojeg ramena
moja skrivena pipa te straga
smiješ se
gledamo slike i još se sjećamo zašto
smo se smijali
dvadeset i pet godina kasnije
da me ne presiječe
i da ti nikad ne moram lagati
da se nisi promijenila
da ostaneš ista
i baš ono da ti napravim
ono što nikad nisam
ostaje još to da vijest o njenoj smrti nisam shvatio ozbiljno, kao činjenicu,
bar dan ili dva, iako sam otprije znao da je loše, da sam izgubio zrak kad mi je palo na um da je rođena iste godine i istog mjeseca kao moj brat, da će uvijek imati dvadeset i nešto sitno i izgledati kao na onom rođendanu na kojem sam je vidio posljednji put
ostaje to da sam je zvao od tebe, prigušivši slušalicu dlanom, da me pitala što je to između tebe i mene, a ja sam rekao ništa, što je, u neku ruku, i istina
Post je objavljen 18.11.2005. u 09:08 sati.