šiŠanje&bRijANJE

D O D A T A K:
Posljednji post bio je eksperimentalan. Nisam očekivao da će ga puno ljudi uspjeti pročitati.
Molio bih cijenjene čitatelje/posjetitelje da mi kažu, tj. napišu jesu li pročitali cijelo poglavlje ili su odmah odustali. Ako su pokušali i odustali, zanima me dokle su stigli, otprilike.




svima koji su daleko od sebe


TAJNI ŽIVOT DOKTORA DULITLA, POGLAVLJE PRVO:


PRIČA O DOKTORU DULITLU

Bilo je dovoljno da pređem žutu vrpcu i ušao sam u priču. Izlazak nije tako jednostavan. Još sam uvijek u njoj i ne vidim joj kraj. Kako je priča počela? Nisam siguran. Ne mogu se pouzdati u svoje sjećanje. Mnogo se toga dogodilo, a i vrijeme čini svoje. Čini mi se da ga ima previše. Bilo bi jednostavnije da sam poput jednodnevne mušice o kojoj je doktor Dolittle rekao:
- Vrlo sam radoznao, Stubbinse, da saznam kakav je osjećaj živog bića koje se rodi, proživi cijeli svoj vijek i umre u jednom danu. Pas živi od deset do dvadeset godina, čovjek od šezdeset do devedeset, planine žive više tisuća godina prije nego što se raspadnu. Ali ovi sićušni stvorovi sve svoje radosti i životna iskustva svedu u svega dvadeset i četiri sata. Saznati nešto od njihove filozofije i životnih iskustava bilo bi, mislim, vrlo korisno za nas.
Tako je rekao dobri doktor. Volio bih da sam pametan kao on, ali nisam. Njemu je sve bilo jasno. Meni nije. Zato ću pokušati s činjenicama. Ni to nije lako. Sve je moglo trajati najviše nekoliko mjeseci, a ono što se dogodilo u toj kući čini mi se davnim, što je, u krajnjoj liniji, i moguće, budući da sam ležeći ovdje izgubio osjećaj vremena.
Svoje fotografsko pamćenje oduvijek sam uzimao zdravo za gotovo i stoga me iznenađuju rupe koje u njemu pronalazim. Budući da sada nemam problema s nedostatkom vremena, polako se prisjećam svake sitnice i od nekoliko detalja, nadam se onih najvažnijih, koji su mi nakon buđenja ostali u sjećanju, priča se ponovno stvara. Ohrabruje me to što svakoga dana uspijevam duže ostati pri svijesti. Ravnomjerni zvuk koji prati otkucaje mog srca dokazuje da sam živ i da još uvijek imam vremena sjetiti se svega.
Rupe u sjećanju polako se popunjavaju. Nisam siguran sliježu li se u te rupe otisci stvarnih događaja ili se u njih prelijeva okolni sadržaj mojih sjećanja. To ne bi bilo dobro, ali što se tu može. Sve u svemu, kako rekoh, pamćenje mi se polako oporavlja. Kad se sjetim svega, preostat će mi teži dio, Morat ću shvatiti zašto je priča završila tako kako je završila. Kaže se da sve ima neki smisao. Kažu i da ga čovjek može otkriti, ako se dovoljno potrudi, naravno. Gluposti. Sav trud nije dovoljan bez mnogo sreće.
Muči me to što ne mogu znati potječu li možda moja sjećanja od snova ili priviđenja. Svi tragovi djeluju mi isto i ne mogu odrediti porijeklo električnih naboja u svojem mozgu. Događaji kojih se sjećam možda ni ne pripadaju meni. Sjećanja o njima mogao mi je dati netko drugi. Moguće je da sam se, poput jednodnevne mušice, s njima rodio. Jedino čega se pouzdano sjećam priča je o doktoru Dolittleu. Vjerujem da je on jedini koji mi može pomoći.
I tako smo, piše dalje Stubbins, počeli raditi s blijedom, kao paučina prozračnom zelenom mušicom koristeći naš najosjetljivi stroj za slušanje. Sirota životinjica bila je u sredovječnom dobu, rođena je rano istog jutra, a tada je bilo oko dva poslijepodne.
- Stubbinse - rekao je doktor - mi smo doista svirepi. Ne smijemo dozvoliti da nam ovo stvorenje govori duže od pola sata. To je jedna četrdesetosmina njenog života. U našem životu to bi iznosilo oko godinu i pol.
Mijenjali smo mušice svakih pet minuta. Ta vrsta kukaca govorila je vrlo brzo i sažeto. Uz to, njihova moć zapažanja bila je odgovarajuće brzine.
- Nitko tko nije proučavao jezike kukaca ne može imati neku predstavu o tome kako to doprinosi modernoj misli i filozofiji - rekao je Dolittle. - Kukci znaju svoj jezik prije rođenja u letećem obliku. Zamišljam, Stubbinse, da je jedan od razloga za tu činjenicu to što kukci stječu izvjesno životno iskustvo dok su u obliku gusjenica. Otud se način za prenošenje njihovih ideja, koji se zove jezik, ne može smatrati stvarnim govorom za koji se jezik mora uvježbati kako bi proizvodio glasove. Njihov oblik života nasljeđuje znatno više iskustava nego kod ljudi ili krupnih životinja. Njihovo pamćenje vraća se dalje u prošlost, preko granice njihove kratke egzistencije, i donosi doživljaje i ideje koji zapravo pripadaju jatu – dakle vrsti. Znaš, Stubbinse, to filozofi zovu intuitivnim znanjem, znanjem s kojim si rođen. Kod ljudi ono je vrlo maleno. Kao bebe mi znamo kako da se deremo kad nam je potrebno mlijeko i da sišemo dudu kad nam se pruži. I to je sve.
I to je sve. Nemam drugog izbora nego prihvatiti kao istinito sve što mogu pronaći u svojoj glavi i krenuti od onoga za što mi se čini da bi trebao biti početak.
Recimo da sam od svog prijatelja koji radi u policiji slučajno čuo priču o čovjeku koji je ispario. Iskreno rečeno, mi nikada nismo bili prijatelji. Išli smo u isti razred, ali nismo se previše družili. Roko nije imao prijatelja. Kad malo bolje razmislim, nisam ih imao ni ja. Nakon dovoljno vremena ljudi počnu drugačije gledati na to doba i prijateljima zovu one koji im to nisu bili, niti su mogli biti.
Ipak, kad smo se te noći napili kao životinje, Roko i ja postali smo najbolji prijatelji. Opijali smo sve dok se obojica nismo počeli čuditi činjenici da se svih ovih godina nismo nijednom čuli ni vidjeli. Nazdravljali smo jedan drugom čašama dobrog i jakog crnog vina, ispijali smo ih naiskap, a on me svaki čas udarao po ramenu, što meni nije nimalo smetalo. Čak me i poljubio u obraz. Mnogo kasnije shvatio sam da ne znam kako smo se tog dana uopće sreli i to je jedna od pukotina u mojem sjećanju za koju sam izgubio svaku nadu.
Nije lako početi razgovor s nekim koga nisi vidio gotovo dvadeset godina. Počeli smo s prisjećanjem naših školskih kolega. Gdje su, što rade? Taj dio razgovora trajao je kratko, budući da ni jedan od nas o njihovom sadašnjem životu nije znao gotovo ništa. Pošteno rečeno, nisu me zanimali ljudi s kojima sam nekoliko godina života podijelio tek pukom igrom slučaja.
Kako smo se opijali, sve je bilo lakše. Manje smo govorili, više smo pili i nije nam bilo loše. Moj prijatelj Roko izvadio je iz džepa neku tabletu i popio je, zalijevajući je vinom. Nije mi htio reći što je to, ali ponudio je jednu i meni, a kad sam odbio, zavalio se u stolici i zatvorio oči. Zapravo, nisam siguran jesam li odbio tu tabletu. Taj dio ostao mi je maglovit. Djelomična amnezija mogla bi se pripisati upravo miješanju alkohola i nekakve droge. Gubio sam svijest, a činilo mi se da ni njemu nije nimalo bolje. Roko se naglo prenuo, unio mi se u lice i počeo priču o čovjeku koji je nestao.
– Nije nestao – rekao je moj bivši školski kolega. – Ispario je. Imam i izjave svjedoka, one se ne slažu ni u čemu osim u tome da se dogodilo nešto što nije normalno. Ono što su objavili u novinama nije ništa. Ludilo, prijatelju.
- Ti si također čovjek od knjige – rekao je kad sam slegnuo ramenima – Pogledaj ovo. Možda ćeš mi moći pomoći, tko zna. - Roko se nasmiješio neuvjerljivo, ali srdačno. Smrdjelo mu je iz usta.
Tada sam prvi put vidio priču o doktoru Dolittleu. Listove koje mi je pružio preletio sam na brzinu. Bio je to manji dio priče, tek početak. Na tim listovima, osim priče, nalazili su se zameci još nekoliko priča i pet-šest bilježaka koje bi, da nisu bile previše nevjerojatne, podsjećale na dijelove dnevnika. Roko je rekao da će pričekati da ih pročitam do kraja.
– Sve? – pitao sam. – Sve.
Iako su slova plesala i izazvala me na povraćanje, nekako sam uspio doći do kraja teksta. Ostatak me čekao iza žute policijske vrpce. Sada znam da je čekao baš mene. Moj prijatelj Roko rekao je da mu je slučajno palo na pamet spomenuti mi cijelu priču. Znam da nije tako. Te noći sjedili smo u gostionici u kakve inače ne svraćam i nemam pojma kako sam se tamo uopće našao, a on je sa sobom baš tada ponio dijelove izvještaja i bilješke nestalog čovjeka. Još prije nego što sam se otrijeznio shvatio sam da ništa nije slučajno. Pretpostavio sam da mi je cijelu priču namjerno smjestio, ali sad više u to ne vjerujem. Roko možda i misli da me je nadmudrio, ali ni on ne zna sve. Cijelu priču smislio je netko puno pametniji i od njega i od mene.
Još sam jednom ovlaš prešao nekoliko listova, on me pitao što mislim o svemu i ja sam rekao – Zanimljivo.
- Zadrži ih - rekao je - to su fotokopije. Originali su spremljeni na sigurno mjesto. Samo te molim da budeš diskretan. Znaš da ne bih smio ovo raditi. Smatraj to uslugom, znam da bi volio imati materijala za svoje priče. Dugo sam iščitavao ove posljednje, imaš mašte. Sviđaju mi se.
Rekao sam mu da ne izmišljam priče, da pišem samo o onome što se dogodilo.
- U tom slučaju - odgovorio je - povlačim kompliment i zamjenjujem ga drugim. Imaš dobro oko. Trebao bi raditi za policiju. Za nas… izgledam li i tebi poput policajca? – namignuo mi je.
- Što ti uopće radiš? - upitao sam ga, a on se samo nasmiješio.
- Pročitaj to još jednom, na miru - rekao je - Ne moraš se javljati, ja ću pronaći tebe. I ne žuri, imaš vremena. Važno je samo da sve obaviš dobro. Siguran sam da ćeš to napraviti kako treba. Je l' tako? – opalio me dlanom po ramenu i ja sam kimnuo, ne razmišljajući o tome da nemam pojma što zapravo trebam napraviti. Bol u ramenu osjetit ću tek sljedećeg jutra. Ponovno sam spustio pogled na papire i zaspao. Kad sam se probudio, Roka više nije bilo, a račun je bio plaćen. Krenuo sam kući gdje me čekala žena.
Moja žena zove se Marija. U to vrijeme bila je u četvrtom mjesecu trudnoće. Krenuo sam pješke, nadajući se da će me šetnja otrijezniti. Kad sam stigao kući, Marija je spavala. Odložio sam listove i legao pored nje, okrenuvši joj leđa kako ne bi osjetila moj zadah. Mamurluk koji sam osjetio sljedećeg jutra nije bio previše strašan, budući da je vino bilo iznenađujuće dobro. Na smotak papira koji me čekao na stolu nehotice sam odbacio pročitane novine i tako zaboravio na priču. Ali, ne zadugo.
Recimo da sam održao obećanje dano čovjeku koga sam nazvao prijateljem i nisam joj pokazao priču. Recimo da sam opet pročitao te bilješke i postao znatiželjan. Pažljivo sam ih pročitao još nekoliko puta, ni sam ne znajući zašto, i naposljetku odlučio doznati kako priča završava. Kao da sam imao izbora.
Tog jutra nježno sam poljubio Mariju, pazeći da je ne probudim. Prvo u obraz, pa u trbuh. Promatrao sam ga dovoljno pažljivo da uočim kako svakim danom postaje sve obliji. Stavio sam na njega ruku, ali nikakvo micanje još se nije moglo osjetiti. Svejedno sam zatvorio oči i pokušao uhvatiti najsitnije pokrete, one koje je možda mogao prouzročiti uobičajeni rad njene utrobe. Ništa se nije događalo. Sad mi je žao što nisam pričekao još malo, jer bih možda osjetio nešto, makar to bio i privid.
Da nisam bio uvjeren kako ću se vratiti za nekoliko sati s pričom koju ću joj te večeri ispričati za laku noć, probudio bih je i objasnio joj sve. Tada joj nisam imao ništa za objasniti, budući da mi ni na kraj pameti nije bilo da bi se moglo dogoditi išta što bi me razdvojilo od Marije na dulje od nekoliko sati.
Od početka Marijine trudnoće do tog jutra stalno sam bio uz nju. Nismo htjeli znati je li dijete žensko ili muško prije nego što se rodi. To ne znam ni sad. Ne znam hoću li to ikad saznati. Ne znam ni djetetovo ime, ne znam kako je izgledalo kad se rodilo, kako izgleda sad, kako će izgledati za godinu, dvije ili dvadeset godina.
Tada nisam znao kako će završiti moj put i stoga sam ga započeo brzo i laka srca. Spremio sam se i u tišini iskrao iz stana. Marija je još spavala. Trebao sam pronaći mjesto na koje trebam otići. Zaboravio sam adresu koju mi je Roko rekao dok smo se držali za stol, pokušavajući se održati u sjedećem položaju.
- Zapiši – rekao je. – Iako se u kuću ne može ući, a izvana se nema bogzna što za vidjeti.
- Zapamtit ću, dobro pamtim – odmahnuo sam i izbio mu iz ruke olovku koja je pala na pod i tamo ostala, budući da se nijedan od nas nije bio u stanju sagnuti.
Krenuo sam, ne znajući kuda trebam ići. Prepustio sam se hodu i, prije nego što sam to očekivao, pronašao kuću čovjeka koji je ispario. Znao bih da sam na pravom mjestu i da na njoj nije bila nalijepljena policijska žuta vrpca koja je prelazila preko prozora i vrata. Vrpca koja je značila da je prolaz zabranjen već se počela odljepljivati pod utjecajem kiše i vjetra. Recimo da sam je, ni sam ne znajući zašto, počeo popravljati. Dok sam to radio, slučajno sam pritisnuo vrata i ona su se otvorila. Znači, to je poziv, pomislio sam.
Svejedno je jesam li se sagnuo kako bih ušao ili sam žutu vrpcu prekoračio. Odmah sam otišao u radnu sobu. Na stolu od trešnjina drveta čekao me uredno složen rukopis.
Priča je počela.

Roman "Tajni život doktora Dulitla" približio se stanju dovršenosti. Ovdje ću donositi njegove dijelove, a bit ćete obaviješteni i kad bude dostupan u tiskanom izdanju. Zainteresirani cijeli rukopis mogu dobiti e-mailom, cijenit ću konstruktivnu kritiku. Slijedi dijalog između Hugha Loftinga, autora knjiga o doktoru Dolittleu i dr. Johna Dolittlea, koji se zbio ujesen 1917. godine, u sjevernoj Francuskoj, nedugo nakon što su se njih dvojica upoznali u krčmi dok su se opuštali u pauzi ratovanja. Prvu repliku izgovara Hugh Lofting.


- Kako ste smirili onog konja?
- Konji su pametne životinje. Bio je uspaničen, što je, složit ćete se, vrlo razumljivo, a ja sam mu objasnio da se više nema čega bojati.
- Kako Vas je razumio? Zar Vi razgovarate sa životinjama?
- Upravo tako, dragi prijatelju.
- I što Vam je rekao taj konj?
- To je jedan stari konj iz vrlo fine obitelji. Ovdje nisu najbolje postupali s njime, nažalost. Ispričao sam mu se u ime cijele ljudske vrste. Znate, to što mi se čini da ja, sve u svemu, nisam najodgovorniji za sve ovo, ipak ne uklanja moj duboki osjećaj srama.
- I konj je prihvatio ispriku?
- Svakako. Rekao sam Vam, Lofting, to je jedna izuzetna životinja. Siromah ima problema s vidom. To mu je jutros spasilo život. Nije vidio korito i u onom metežu zapeo je za njega. Da je ostao na nogama, vjerojatno bi izgubio glavu. Trebalo bi mu nabaviti nekakve naočale, to bi mu znatno pomoglo. Previše je star za rat, ljude u njegovim godinama nitko ne šalje na bojište.
Lofting je, naravno, odmah shvatio da se Dolittle šali i šalu je prihvatio.
- Govorite li sa svim životinjama?
- Nipošto. Takvo nešto gotovo je nemoguće. Ali s većinom s kojom sam imao prilike stupiti u kontakt uspio sam se vrlo lijepo sporazumjeti.
- Ima li razlike među njima? Imate li o čemu pričati? Pa ljudi i životinje imaju potpuno različita iskustva. Kad bi, na primjer, lav umio govoriti, ne bismo ga mogli razumjeti.
- Znam točno što ste time mislili. Vaša tvrdnja lijepo je izrečena, ali, bojim se, potpuno je netočna. S lavovima čovjek može sasvim pristojno razgovarati.
- Govorite i s lavovima, znači.
- Njihov jezik mnogo je složeniji i zanimljivi nego što to mislite, gospodine Lofting.
- A egzotične životinje? Jeste li upoznali mnogo zanimljivih životinja?
- Sve su životinje zanimljive.
- Znači, možete ih razumjeti i one mogu razumjeti Vas.
- Svakako. Vidite, ljenjivci su, primjerice, vrlo spore životinje, moj dragi Hugh. Njima moram govoriti malo polaganije. Ali ta sporost daje im vremena da dobro promisle prije nego što nešto kažu, te mi stoga razgovor s njima pričinja neobičan užitak. Jeste li za šetnju, gospodine inženjeru? Morali biste probati moj burmut, sjajan je. Siguran sam da nikada niste probali takvo nešto.

S VJEŽBOM IDE SVE BOLJE


oduvijek sam znao
koliko je sati
probuđen u bilo koje doba
dana ili noći
nisam mogao pogriješiti

savladavam prostor
opipavam granice
hodajući zatvorenih očiju

istežem se
još malo i svoje nožne prste
moći ću dodirnuti krajem dlana

zaboravljam koliko je sati
i bojim se da je
to nepopravljivo
ne priznajem nikome i
uvlačim trbuh a mišiće
lica vježbam
tako da na njemu stalno
bude osmijeh
istežem se
polako puneći sobu
ne znam gdje mi je
početak a gdje kraj
s vježbom mi ide
sve bolje

jesmo li sami
u svemiru?
kažeš - postoji
mala, mici-mici
vjerojatnost
apsolutno zanemariva
zato što je svemir tako velik
(ne i beskonačan, iako nema
rub)

znači - ima nekog
ima nekog,
potvrđeno
kada sve podijeliš i pomnožiš
ima, samo je strašno daleko
pijem žuju
muči me alergija
hormoni divljaju
sve mi je to
ni u džep ni iz džepa

a da ima imalo smisla
rekao bih ti
rekao bih:
univerzum se širi
kako prolazi vrijeme
univerzum se širi
a mi se skupljamo
i sve smo dalje
i dalje
i...
..
.

.

Sjetih se teksta koji sam prije koju godinu objavio u već spomenutom časopisu Iza. Prenosim ga ovdje, gotovo nepromijenjena (lijenost), uz poneki ispravak – vrijeme ipak ide, iako zapravo ne postoji.


MILAN MANOJLOVIĆ MANCE – prilog za biografiju u svrhu građenja i učvršćivanja kulta ličnosti

ZAGREB (JOŠ) NEMA PODZEMNU ŽELJEZNICU, ALI IMA SVOJEG UNDERGROUND ŠANSONJERA

Ima jedan broj
a djeljiv je sa pet
u nizu bojeva
djeljivih sa šest
svaki novi broj
podijeljen sa sedam
umanjen sa tri
pomnožen sa pet



U listopadu prošle godine Mance je s novim Stratocasterom nastupio pred razdraganom Močvarom.
Zagrebački kultni (to je jedan mali, neobavezni kult, više kultić), underground (podzemni?) šansonjer (ne baš pravi šansonjer, ali navodno se sviđa Arsenu Dediću) nastupio je tako u klubu u kojem je nešto ranije održan koncert s kojeg je prihod bio namijenjen kupnji gitare za Mancea.
(Mance je, prema vlastitom priznanju, sklon razvaljivanju gitara i u životu je uglavnom svirao na posuđenim.)
Tom je prilikom prikazan i dokumentarac o njemu, nazvan Kult Mance, autora Velimira Rodića, koji prikazuje i muzičku i likovnu stranu umjetnika. Isti autor režirao je i prvi i, za sada, jedini Manceov spot, za pjesmu Kišni grad.
Mance je autor muzike za dokumentarni film Marina Fulgosija Beckett On The Liffey, nakon čijeg se prikazivanja na pozornicu popeo Mance himself i priredio očekivano nepredvidljiv nastup.
U elektrificiranom izdanju Mance je ostavio žešći dojam nego na studijskim (tj. sobnim) snimkama. Glasniji, čvršći i precizniji ostavio je dojam kako je stvarno počeo vježbati gitaru. Još malo i moći će se prijaviti na audiciji za gitarista Pips, Chips & Videoclips, ako ovi u međuvremenu ne ispune obećanje i napokon se raspadnu (op.a. Ispunili su ga).
Kao i obično, publika je pjevala s Manceom, koliko je to bilo moguće s obzirom na to da on nikada ne ponavlja isti tekst.

to je dva
dva
dva je labud moj
dva
dva
dva je tajni broj


TKO JE MANCE?

Mance je kantautor.
Mance je visok i mršav tip, rane četrdesete, koji svira gitaru, često raštimanu, pjevušeći tekstove, ponekad duhovite, ponekad besmislene.
Mance je završio Likovnu akademiju, smjer grafika. U osamdesetima je surađivao s Rundekom, Kugla glumištem, Cul-de-Sac. Svirao je na tulumima, gdje mu je prateće vokale ponekad pjevala Mira Furlan.
Mance se ne ponaša kao zvijezda.
Mance nije zvijezda, i dobro da nije.
Mance je objavio tri albuma: Čovjek iz Katange (1996.) i Plavi bar (2000.), te Melodije sobe i predsoblja (2003.)
Prva dva albuma naknadno su objavljena na jednom dvostrukom CD-u. Mance je sam napravio ilustracije za omot.
Oba diska izgledaju kao gramofonska ploča.

pomnožen sa dvanaest
umanjen sa tri
ima jedan broj
broj tramvajski
a to je
dva
dva
dva do Žitnjaka
dva
dva
dva do neba


GITARA I DV'JE-TRI RIJEČI

Mance svira jednostavno. Tehnika mu nije važna, a produkcija ga ne zanima jer je, po vlastitom priznanju, previše lijen. Gitara mu je ponekad naštimana, ponekad nije. To je dio njegova šarma.
Tekstovi su posebna priča – Mance svoje pjevanje naziva automatskim pjevanjem. Prepušta se asocijacijama, izgovarajući ono što mu u datom trenutku padne na um. Pravi tok svijesti. Zato mu je teško ponoviti svoje tekstove. Ponekad jednostavno zablokira.
Nešto kao zagrebački bluzer odrastao u Karlovcu koji pjeva onako kako je Joyce pisao.
Mance se igra s riječima, neopterećen formom, a ponekad i smislom, reže djeliće pjesama i onda od njih pravi kolaže. Igra se. Duhovit je, ponekad tužan, ili (naizgled) besmislen.
Voli i citirati.
Spominje Zappu i Captain Beefhearta.
Napisao je pjesme poput Javorove grane, Dva, Rajke ili Sedmog policajca. Prije je nastupao po kafićima i zagrebačkom Filozofskom fakultetu, sad nastupa rjeđe zato što je, kako smo već rekli, lijen.
Možda će ipak stići u vaš grad. Pozovite ga. Uglavnom dođe kada ga pozovu. A to se onda ne propušta.

dva je tajni broj
dva je labud moj
dva u dvanaest četiri

Još malo Manceovih stihova:


Znamo da teško je
o, teško je
prenijeti šit
preko granice

carinici narkomani
putuju na jug
nitko ne zna tko se brani
nitko ne zna krug
(Carinici narkomani)


Rajka čita roman
Rajka čita roto roman
Rajka čita novi roto roman
ona nije sama
s njom je i njena mama

s njom je njena mama
s njom je njena stara mama
s njom je njena stara sijeda mama
Rajka nije sama
Rajka nije sama
(Rajka)



Ja noćas
ništa nisam jeo
nisam sanjao ni pio
nisam gledao ni vidio
tvoje krovove

ja sjedim sam
u tihoj sobi
pored kiše koja pada
pored teškog dana
teške noći
(Ja noćas ništa nisam jeo)

NE GLEDAJ ME TAKO


kada me pogledaš
a meni se učini da si to doista ti
osjetim se krivim
počnem se pravdati
tonući ispred tvojih nogu
kao lopov
kukavica
lažov i
podlac

ali ja
nisam
tako
loš

ušutkaj me
kad počnem baljezgati
ali nježno, fino
tako da ne osjetim

pomozi mi
baš kada to ne tražim
gledaj me malo afirmativnije

Ovih dana iščekujem odluku udovice velikog Franka Zappe o tome hoće li odobriti prevođenje knjige "The Real Frank Zappa Book" na naš lijepi jezik. Razlog je iščekivanja to što sam s izdavačkom kućom IBS dogovorio da napravim taj prijevod. Knjiga može poslužiti u zabavne, ali i obrazovne svrhe, te je idealan poklon za rođendan, Valentinovo ili pedesetu godišnjicu braka. Ako nam dozvole, knjiga bi se trebala pojaviti na proljeće. Ovdje prenosim jednu angedotu, prevedenu za članak o Zappi koji sam prije koju godinu objavio u časopisu Iza, koji je nažalost prestao izlaziti. Iza je bio projekt mostarskog Alternativnog instituta, koji objavljuje i kultni časopis Kolaps.


DVOBOJ U SUMRAK – FRANK ZAPPA PROTIV JOHNA WAYNEA


Na noć Svih Svetih 1965. godine Mothers su svirali u Action klubu u Hollywoodu. Mjesto je bilo poznato po tome što su se u njemu skupljali poznati iz svijeta show businessa. Dok je Zappa sjedio na stepenicama ispred kluba čekajući početak posljednjeg seta, u klub je ušao glavom i bradom John Wayne s društvom i dvojicom tjelohranitelja. Duke je bio u vrlo pijanom stanju. Podigao je Zappu, pljeskajući ga po stražnjici i vičući:
- Gledao sam te u Egiptu, bio si sjajan….onda si mi popušio.
Klub je bio prepun. Kada se Zappa popeo na pozornicu za posljednji set, počeo je najavom:
Dame i gospodo, kao što znate, danas su Svi sveti. Večeras smo trebali imati vrlo važne goste – očekivali smo Georgea Lincolna Roswella, vođu Američke Nacističke Partije – nažalost, nije se mogao pojaviti, ali je tu zato John Wayne.
Čim je to čuo, Wayne je ustao, došao do plesnog podija i započeo govor. Zappa mu je dao mikrofon i svi su mogli čuti dio govora koji je zvučao otprilike kao: «…ako budem izabran, obećavam…»
U tom času jedan od njegovih tjelohranitelja zgrabio ga je i posjeo natrag na mjesto. Drugi je vratio mikrofon Zappi i diskretno mu spomenuo užu i širu obitelj, zaprijetivši mu da smiri stvar ili…
Na kraju svirke, menadžer kluba prišao je Zappi i rekao mu: - Budi dobar prema Vojvodi, uvijek kad dođe u ovakvom stanju baca novčanice od pedeset dolara po klubu.
Da bi izašao, Zappa je morao proći pored Wayneovog stola. Dok je prolazio, Wayne je ustao i zgnječio mu šešir. Zappa ga je skinuo i ispravio. To je uzrujalo gospodina Waynea i on je viknuo:
- Ne sviđa ti se način na koji namještam šešire? Ja namještam šešire četrdeset godina!
Zappa je spustio šešir na glavu, a Wayne ga je ponovno zgnječio. Zappa mu je rekao: - Neću vam čak dati ni priliku da se ispričate - i izašao.

Preuzeto iz: FZ&Peter Ochiogrosso: The Real Frank Zappa Book

KAZALJKE


sadašnjost nije beskonačno
kratak trenutak između prošlosti i budućnosti
jer se trajanje ovog trenutka povećava
s udaljenošću među nama

na mojem satu poklapaju se kazaljke
pitam se kad će se poklopiti na tvojem

ako se ja krećem prema tebi
jednoliko pravocrtno
a ti stojiš na mjestu
moje vrijeme teći će sporije
što ti se brže približavam i
kazaljke će ispadati iz ritma

kazaljke će ispadati iz ritma
sve više i više
i poklopit će se tek
kada bude kasno
kada nas ne bude

zato se moramo kretati u istom smjeru
jednakom brzinom
ako se već ne možemo kretati zajedno