D O D A T A K:
Posljednji post bio je eksperimentalan. Nisam očekivao da će ga puno ljudi uspjeti pročitati.
Molio bih cijenjene čitatelje/posjetitelje da mi kažu, tj. napišu jesu li pročitali cijelo poglavlje ili su odmah odustali. Ako su pokušali i odustali, zanima me dokle su stigli, otprilike.
svima koji su daleko od sebe
TAJNI ŽIVOT DOKTORA DULITLA, POGLAVLJE PRVO:
PRIČA O DOKTORU DULITLU
Bilo je dovoljno da pređem žutu vrpcu i ušao sam u priču. Izlazak nije tako jednostavan. Još sam uvijek u njoj i ne vidim joj kraj. Kako je priča počela? Nisam siguran. Ne mogu se pouzdati u svoje sjećanje. Mnogo se toga dogodilo, a i vrijeme čini svoje. Čini mi se da ga ima previše. Bilo bi jednostavnije da sam poput jednodnevne mušice o kojoj je doktor Dolittle rekao:
- Vrlo sam radoznao, Stubbinse, da saznam kakav je osjećaj živog bića koje se rodi, proživi cijeli svoj vijek i umre u jednom danu. Pas živi od deset do dvadeset godina, čovjek od šezdeset do devedeset, planine žive više tisuća godina prije nego što se raspadnu. Ali ovi sićušni stvorovi sve svoje radosti i životna iskustva svedu u svega dvadeset i četiri sata. Saznati nešto od njihove filozofije i životnih iskustava bilo bi, mislim, vrlo korisno za nas.
Tako je rekao dobri doktor. Volio bih da sam pametan kao on, ali nisam. Njemu je sve bilo jasno. Meni nije. Zato ću pokušati s činjenicama. Ni to nije lako. Sve je moglo trajati najviše nekoliko mjeseci, a ono što se dogodilo u toj kući čini mi se davnim, što je, u krajnjoj liniji, i moguće, budući da sam ležeći ovdje izgubio osjećaj vremena.
Svoje fotografsko pamćenje oduvijek sam uzimao zdravo za gotovo i stoga me iznenađuju rupe koje u njemu pronalazim. Budući da sada nemam problema s nedostatkom vremena, polako se prisjećam svake sitnice i od nekoliko detalja, nadam se onih najvažnijih, koji su mi nakon buđenja ostali u sjećanju, priča se ponovno stvara. Ohrabruje me to što svakoga dana uspijevam duže ostati pri svijesti. Ravnomjerni zvuk koji prati otkucaje mog srca dokazuje da sam živ i da još uvijek imam vremena sjetiti se svega.
Rupe u sjećanju polako se popunjavaju. Nisam siguran sliježu li se u te rupe otisci stvarnih događaja ili se u njih prelijeva okolni sadržaj mojih sjećanja. To ne bi bilo dobro, ali što se tu može. Sve u svemu, kako rekoh, pamćenje mi se polako oporavlja. Kad se sjetim svega, preostat će mi teži dio, Morat ću shvatiti zašto je priča završila tako kako je završila. Kaže se da sve ima neki smisao. Kažu i da ga čovjek može otkriti, ako se dovoljno potrudi, naravno. Gluposti. Sav trud nije dovoljan bez mnogo sreće.
Muči me to što ne mogu znati potječu li možda moja sjećanja od snova ili priviđenja. Svi tragovi djeluju mi isto i ne mogu odrediti porijeklo električnih naboja u svojem mozgu. Događaji kojih se sjećam možda ni ne pripadaju meni. Sjećanja o njima mogao mi je dati netko drugi. Moguće je da sam se, poput jednodnevne mušice, s njima rodio. Jedino čega se pouzdano sjećam priča je o doktoru Dolittleu. Vjerujem da je on jedini koji mi može pomoći.
I tako smo, piše dalje Stubbins, počeli raditi s blijedom, kao paučina prozračnom zelenom mušicom koristeći naš najosjetljivi stroj za slušanje. Sirota životinjica bila je u sredovječnom dobu, rođena je rano istog jutra, a tada je bilo oko dva poslijepodne.
- Stubbinse - rekao je doktor - mi smo doista svirepi. Ne smijemo dozvoliti da nam ovo stvorenje govori duže od pola sata. To je jedna četrdesetosmina njenog života. U našem životu to bi iznosilo oko godinu i pol.
Mijenjali smo mušice svakih pet minuta. Ta vrsta kukaca govorila je vrlo brzo i sažeto. Uz to, njihova moć zapažanja bila je odgovarajuće brzine.
- Nitko tko nije proučavao jezike kukaca ne može imati neku predstavu o tome kako to doprinosi modernoj misli i filozofiji - rekao je Dolittle. - Kukci znaju svoj jezik prije rođenja u letećem obliku. Zamišljam, Stubbinse, da je jedan od razloga za tu činjenicu to što kukci stječu izvjesno životno iskustvo dok su u obliku gusjenica. Otud se način za prenošenje njihovih ideja, koji se zove jezik, ne može smatrati stvarnim govorom za koji se jezik mora uvježbati kako bi proizvodio glasove. Njihov oblik života nasljeđuje znatno više iskustava nego kod ljudi ili krupnih životinja. Njihovo pamćenje vraća se dalje u prošlost, preko granice njihove kratke egzistencije, i donosi doživljaje i ideje koji zapravo pripadaju jatu – dakle vrsti. Znaš, Stubbinse, to filozofi zovu intuitivnim znanjem, znanjem s kojim si rođen. Kod ljudi ono je vrlo maleno. Kao bebe mi znamo kako da se deremo kad nam je potrebno mlijeko i da sišemo dudu kad nam se pruži. I to je sve.
I to je sve. Nemam drugog izbora nego prihvatiti kao istinito sve što mogu pronaći u svojoj glavi i krenuti od onoga za što mi se čini da bi trebao biti početak.
Recimo da sam od svog prijatelja koji radi u policiji slučajno čuo priču o čovjeku koji je ispario. Iskreno rečeno, mi nikada nismo bili prijatelji. Išli smo u isti razred, ali nismo se previše družili. Roko nije imao prijatelja. Kad malo bolje razmislim, nisam ih imao ni ja. Nakon dovoljno vremena ljudi počnu drugačije gledati na to doba i prijateljima zovu one koji im to nisu bili, niti su mogli biti.
Ipak, kad smo se te noći napili kao životinje, Roko i ja postali smo najbolji prijatelji. Opijali smo sve dok se obojica nismo počeli čuditi činjenici da se svih ovih godina nismo nijednom čuli ni vidjeli. Nazdravljali smo jedan drugom čašama dobrog i jakog crnog vina, ispijali smo ih naiskap, a on me svaki čas udarao po ramenu, što meni nije nimalo smetalo. Čak me i poljubio u obraz. Mnogo kasnije shvatio sam da ne znam kako smo se tog dana uopće sreli i to je jedna od pukotina u mojem sjećanju za koju sam izgubio svaku nadu.
Nije lako početi razgovor s nekim koga nisi vidio gotovo dvadeset godina. Počeli smo s prisjećanjem naših školskih kolega. Gdje su, što rade? Taj dio razgovora trajao je kratko, budući da ni jedan od nas o njihovom sadašnjem životu nije znao gotovo ništa. Pošteno rečeno, nisu me zanimali ljudi s kojima sam nekoliko godina života podijelio tek pukom igrom slučaja.
Kako smo se opijali, sve je bilo lakše. Manje smo govorili, više smo pili i nije nam bilo loše. Moj prijatelj Roko izvadio je iz džepa neku tabletu i popio je, zalijevajući je vinom. Nije mi htio reći što je to, ali ponudio je jednu i meni, a kad sam odbio, zavalio se u stolici i zatvorio oči. Zapravo, nisam siguran jesam li odbio tu tabletu. Taj dio ostao mi je maglovit. Djelomična amnezija mogla bi se pripisati upravo miješanju alkohola i nekakve droge. Gubio sam svijest, a činilo mi se da ni njemu nije nimalo bolje. Roko se naglo prenuo, unio mi se u lice i počeo priču o čovjeku koji je nestao.
– Nije nestao – rekao je moj bivši školski kolega. – Ispario je. Imam i izjave svjedoka, one se ne slažu ni u čemu osim u tome da se dogodilo nešto što nije normalno. Ono što su objavili u novinama nije ništa. Ludilo, prijatelju.
- Ti si također čovjek od knjige – rekao je kad sam slegnuo ramenima – Pogledaj ovo. Možda ćeš mi moći pomoći, tko zna. - Roko se nasmiješio neuvjerljivo, ali srdačno. Smrdjelo mu je iz usta.
Tada sam prvi put vidio priču o doktoru Dolittleu. Listove koje mi je pružio preletio sam na brzinu. Bio je to manji dio priče, tek početak. Na tim listovima, osim priče, nalazili su se zameci još nekoliko priča i pet-šest bilježaka koje bi, da nisu bile previše nevjerojatne, podsjećale na dijelove dnevnika. Roko je rekao da će pričekati da ih pročitam do kraja.
– Sve? – pitao sam. – Sve.
Iako su slova plesala i izazvala me na povraćanje, nekako sam uspio doći do kraja teksta. Ostatak me čekao iza žute policijske vrpce. Sada znam da je čekao baš mene. Moj prijatelj Roko rekao je da mu je slučajno palo na pamet spomenuti mi cijelu priču. Znam da nije tako. Te noći sjedili smo u gostionici u kakve inače ne svraćam i nemam pojma kako sam se tamo uopće našao, a on je sa sobom baš tada ponio dijelove izvještaja i bilješke nestalog čovjeka. Još prije nego što sam se otrijeznio shvatio sam da ništa nije slučajno. Pretpostavio sam da mi je cijelu priču namjerno smjestio, ali sad više u to ne vjerujem. Roko možda i misli da me je nadmudrio, ali ni on ne zna sve. Cijelu priču smislio je netko puno pametniji i od njega i od mene.
Još sam jednom ovlaš prešao nekoliko listova, on me pitao što mislim o svemu i ja sam rekao – Zanimljivo.
- Zadrži ih - rekao je - to su fotokopije. Originali su spremljeni na sigurno mjesto. Samo te molim da budeš diskretan. Znaš da ne bih smio ovo raditi. Smatraj to uslugom, znam da bi volio imati materijala za svoje priče. Dugo sam iščitavao ove posljednje, imaš mašte. Sviđaju mi se.
Rekao sam mu da ne izmišljam priče, da pišem samo o onome što se dogodilo.
- U tom slučaju - odgovorio je - povlačim kompliment i zamjenjujem ga drugim. Imaš dobro oko. Trebao bi raditi za policiju. Za nas… izgledam li i tebi poput policajca? – namignuo mi je.
- Što ti uopće radiš? - upitao sam ga, a on se samo nasmiješio.
- Pročitaj to još jednom, na miru - rekao je - Ne moraš se javljati, ja ću pronaći tebe. I ne žuri, imaš vremena. Važno je samo da sve obaviš dobro. Siguran sam da ćeš to napraviti kako treba. Je l' tako? – opalio me dlanom po ramenu i ja sam kimnuo, ne razmišljajući o tome da nemam pojma što zapravo trebam napraviti. Bol u ramenu osjetit ću tek sljedećeg jutra. Ponovno sam spustio pogled na papire i zaspao. Kad sam se probudio, Roka više nije bilo, a račun je bio plaćen. Krenuo sam kući gdje me čekala žena.
Moja žena zove se Marija. U to vrijeme bila je u četvrtom mjesecu trudnoće. Krenuo sam pješke, nadajući se da će me šetnja otrijezniti. Kad sam stigao kući, Marija je spavala. Odložio sam listove i legao pored nje, okrenuvši joj leđa kako ne bi osjetila moj zadah. Mamurluk koji sam osjetio sljedećeg jutra nije bio previše strašan, budući da je vino bilo iznenađujuće dobro. Na smotak papira koji me čekao na stolu nehotice sam odbacio pročitane novine i tako zaboravio na priču. Ali, ne zadugo.
Recimo da sam održao obećanje dano čovjeku koga sam nazvao prijateljem i nisam joj pokazao priču. Recimo da sam opet pročitao te bilješke i postao znatiželjan. Pažljivo sam ih pročitao još nekoliko puta, ni sam ne znajući zašto, i naposljetku odlučio doznati kako priča završava. Kao da sam imao izbora.
Tog jutra nježno sam poljubio Mariju, pazeći da je ne probudim. Prvo u obraz, pa u trbuh. Promatrao sam ga dovoljno pažljivo da uočim kako svakim danom postaje sve obliji. Stavio sam na njega ruku, ali nikakvo micanje još se nije moglo osjetiti. Svejedno sam zatvorio oči i pokušao uhvatiti najsitnije pokrete, one koje je možda mogao prouzročiti uobičajeni rad njene utrobe. Ništa se nije događalo. Sad mi je žao što nisam pričekao još malo, jer bih možda osjetio nešto, makar to bio i privid.
Da nisam bio uvjeren kako ću se vratiti za nekoliko sati s pričom koju ću joj te večeri ispričati za laku noć, probudio bih je i objasnio joj sve. Tada joj nisam imao ništa za objasniti, budući da mi ni na kraj pameti nije bilo da bi se moglo dogoditi išta što bi me razdvojilo od Marije na dulje od nekoliko sati.
Od početka Marijine trudnoće do tog jutra stalno sam bio uz nju. Nismo htjeli znati je li dijete žensko ili muško prije nego što se rodi. To ne znam ni sad. Ne znam hoću li to ikad saznati. Ne znam ni djetetovo ime, ne znam kako je izgledalo kad se rodilo, kako izgleda sad, kako će izgledati za godinu, dvije ili dvadeset godina.
Tada nisam znao kako će završiti moj put i stoga sam ga započeo brzo i laka srca. Spremio sam se i u tišini iskrao iz stana. Marija je još spavala. Trebao sam pronaći mjesto na koje trebam otići. Zaboravio sam adresu koju mi je Roko rekao dok smo se držali za stol, pokušavajući se održati u sjedećem položaju.
- Zapiši – rekao je. – Iako se u kuću ne može ući, a izvana se nema bogzna što za vidjeti.
- Zapamtit ću, dobro pamtim – odmahnuo sam i izbio mu iz ruke olovku koja je pala na pod i tamo ostala, budući da se nijedan od nas nije bio u stanju sagnuti.
Krenuo sam, ne znajući kuda trebam ići. Prepustio sam se hodu i, prije nego što sam to očekivao, pronašao kuću čovjeka koji je ispario. Znao bih da sam na pravom mjestu i da na njoj nije bila nalijepljena policijska žuta vrpca koja je prelazila preko prozora i vrata. Vrpca koja je značila da je prolaz zabranjen već se počela odljepljivati pod utjecajem kiše i vjetra. Recimo da sam je, ni sam ne znajući zašto, počeo popravljati. Dok sam to radio, slučajno sam pritisnuo vrata i ona su se otvorila. Znači, to je poziv, pomislio sam.
Svejedno je jesam li se sagnuo kako bih ušao ili sam žutu vrpcu prekoračio. Odmah sam otišao u radnu sobu. Na stolu od trešnjina drveta čekao me uredno složen rukopis.
Priča je počela.
Post je objavljen 27.10.2005. u 11:43 sati.