šiŠanje&bRijANJE

Nakon jedne ugodne i zabavne svadbe i lijeganja u zoru, jučer se zaputih u Basaričekovu kako bih vidio što se zbiva na festivalu Književnost uživo. U 11 sati bio je najavljen meni vrlo omiljeni Tomaž Šalamun, slovenski pjesnik koji je obavezna lektira za sve koji pjesništvo vole, a pogotovo za one koji se tom djelatnošću žele baviti.
Na Gornjem gradu frka s parkiranjem, kao i uvijek. Kasnio sam, ali, srećom, kasnio je i početak događaja. Sreća da je književna publika pospana, pa svi kasne. Predstavljanje poče, i onda, poput Prleta iz Otpisanih, konspirativno ulijeće Branko Maleš, pjesnik i čovjek fini, i šunja se oko stolica ne bi li sjeo i uživao u glazbi muza.
Prvi put vidjeh Šalamuna uživo. Bio je, kaže, ganut, i stekao sam dojam da to nije lažna kurtoazija. Čitao je na slovenskom, francuskom i engleskom, a potom su pročitani prijevodi na hrvatski, jednom davno prepjevani perom Zvonka Makovića.
Bilo je zanimljivo čuti Šalamunovo čitanje. Njegov engleski zvuči kao slušanje neke BBC-jeve produkcije. Zanimljivo je i usporediti zvuk jedne pjesme na različitim jezicima.
Ukratko, car se pojavio, a nažalost, ubrzo i otišao, jer je iste večeri čitao u Trevisu, ako sam dobro zapamtio.
U pauzi društvo požudno puši i čeka red ispred automata za kavu.
Potom nastupa Lambert Schlechter, pjesnik iz Luxemburga za kojega dotad nisam čuo. Fini čičica koji u pjesmama spominje Waitsa, te meni drage, a u nas premalo poznate Potockog i Roberta Walsera.
E sad, čovjek čita kao avion. Piše na francuskom, a na čitanju umetao je i stihove na njemačkom, engleskom, nizozemskom i još ponekim jezicima. Svatko tko je ikada javno čitao poeziju morao je čuti kako to taj čovjek radi. Valjda dodati da je hrvatske prijevode čitao, vrlo dobro, glumac Milivoj Beader.
Potom opet pauza. Iako nisam spavao, još uvijek se dobro osjećam. Doznajem da Slobodan Tišma, kojemu sam trebao uručiti pozdrave moga druga Marka Tomaša, neće doći. Umislio, kaže Zvonko Maković, da je bolestan, pa se onda i zapravo razbolio. Upoznajem Dejana Ilića iz Beograda. Diskutiramo o životu i radu uz književnost, te o posljedicama kulturne razmjene između exyu država, s posebnim osvrtom na učinke koje razmjena ima na unutarnje organe, poglavito jetru.
Iduću rundu vodi Sibila Petlevski. Na redu su latvijske pjesnikinje i prevoditeljice Dagnija Dreika i Margita Gailitis. Dreika prevodi s više od nekoliko jezika, a prevodila je i našeg Matoša. Iako je, kako kaže Sibila, sve vrijeme prije toga s njom razgovarala na hrvatskom, simpatična gospođa postidjela se i na pitanja uglavnom odgovarala na engleskom. Čitanje pjesama na različitim jezicima bilo je u ovom slučaju još zanimljivije – latvijski je neobičan jezik, brz, kratkih vokala, s neobičnom melodijom. Šlag na kraju bilo je čitanje Matoša na latvijskom i u originalu (ponovno Beader vrlo dobar).
E nakon ovoga trebao je odmah nastupiti Drago Glamuzina, ali društvo se samoinicijativno okupilo u predvorju u kojem su stigli piće i meze. Maković se naljutio, potom i odljutio. Glamuzina je čitao pjesme iz zbirke Mesari, potom i neke novije, a prijevode je odradila Sibila. Drago je imao tremu, ali su ga Maković&Petlevski dobro vodili i sve je završilo više nego korektno.
Odavno nisam slušao čitanje (točnije, četiri u nizu) s ovolikom pažnjom. Šteta što je dobar dio ovotjednih čitanja prije podne, te ću ih morati propustiti zbog posla.
Svim blogerima koje zanima poezija najtoplije preporučujem ovaj događaj.

EPILOG

Na izlazu sretoh spomenutog Schlechtera. On i Patrick Beurard-Valdoye naumili su otići na groblje. Kažu, obiđu groblje u gradovima koje posjećuju jer način na koji ljudi brinu o mrtvima govori o odnosu prema živima. Rekoh im da u ovom gradu mrtvi imaju ljepše rezidencije. Odvezao sam ih do Kaptola, pokazao im autobus za Mirogoj i objasnio kako da se vrate.

Ukoliko netko na Mirogoju sretne dva gospodina koji nalikuju pjesnicima i govore francuski, te još nekoliko svjetskih jezika, neka ih uputi do Kranjčevićeve, Hotel Laguna. Povijest će im biti zahvalna.