Dakle, vratio se ja iz neprijateljske pozadine.
Nazočih blog skupu u Požarevcu koji je uključivao i književnu večer koje nije bilo. Najviše volim takove književne večeri. Domaćini ljubazni, sve je bilo super osim pihtija (hladetina) koje je više nego genijalni kolega postavio kao uvjet dolaska, a ja ih očima ne mogu vidjeti.
Nadrealizam mi je jedan od omiljenih sportova. Ima li što ljepše nego kad auto beogradskih tablica prati auto zagrebačkih registracija na putu za Beograd, a crveno zagrebačko vozilo gradske klase ide prema Bugarskoj, dok vašeg vozača navodi pjesnik, performer, horoskopopisac i, ukratko, hodajuća instalacija u potpuno neuračunljivom stanju? I voze oni za mnom, i vozili bi sve do Crnog mora. Pomislih da je to iz pristojnosti i ponudih ih da oni vode mene. Poslije sam otkrio da to nije bila pristojnost…
Okrenusmo se napokon na pravu stranu i nešto kasnije završismo u njegovu rodnom Smederevu, gdje me uspješno navedoše u pješačku zonu. Auto ZG tablica u jedan u noći okreće se usred pješačke zone, a okupljeni puk plješće i skandira «Zagreb, Zagreb!»
Kao što već prije napisah, dobar sam čovjek, pa me svugdje vole.
Posjetio sam i sajam knjiga, gdje sam kupovao jeftine i dobre knjige, a popio sam i osvježavajuće piće s jednim velikim piscem. Kupio sam njegovu knjigu, te mi je on potpisa. Reče da mi ju je mogao pokloniti, ali ja na to odgovorih da mi ih je već dosta poklonio, te da poneku mogu i kupiti. Izračunali smo kako sam mu dužan 40 dinara, koliki je njegov honorar za taj primjerak. Budući da je to manje od jedne kave, poklonio mi je žličicu za kavu. Ponudio mi je da ih uzmem više, ali bila je dovoljna jedna, za uspomenu.
U nedjelju održasmo čitanje i sviranje u knjižari Maccado. Ja sam najbolje svirao, a onaj genijalni najbolje je čitao. Bio je tu i on, kao i naš lijepi prijatelj, mostarski pjesnik Marko Tomaš.
Sad se idem prijaviti u bolnicu. A vi obratite pažnju na ovu humanitarnu akciju.
Post je objavljen 01.11.2005. u 15:25 sati.