counter stats

šiŠanje&bRijANJE

petak, 11.11.2005.

TLOCRT i UNTERLIEBER

Iđe li ko na Interliber sutra (subotak)? Idem ja, pa da mi plati piće. Ako je žensko, onda mi isto plati piće. Emancipacija mi je duboku u klijetkama i pretklijetkama obaju srdaca (ja sam naime Klingonac).
Javite se. Brak nemoguć.

TLOCRT


Imaš još tri minute, kaže otac.
Još tri minute da odlučim hoćemo li se spustiti da posljednji put pogledamo teren na kojem se nekada nalazila naša kuća.
Idemo ako ti hoćeš, kaže. Ja šutim, ne odgovaram.
Misli da se kolebam zato što sam gladan.
Obišli smo obiteljsku grobnicu, a zatim otišli u polje provjeriti jesu li trešnje zrele i nisu li već obrane. Netko ih je brao i slomio nekoliko grana, ali trešanja je još ostalo. U autu smo pronašli vrećicu i počeli brati. Obrali smo prvu, pa sljedeću, pa još samo jednu…
Kiša je počinjala i zaustavljala se.
Verat će se klipani, polomit će grane, rekao je otac i opet se popeo. Slatke i čvrste, bez crva. Jedna vrećica bila je puna. Pronašao sam još jednu u prtljažniku i on je rekao - još samo malo. Kiša je pojačala. Savijali smo grane, pažljivo, da ih ne slomimo, i jeli trešnje. Otac se penjao kao dječak. Nije primjećivao kišu. Brao je dok ih sve redom nije obrao do kraja. Mene je žar napustio puno ranije. Onda je vrećica počela pucati, kiša je još pojačala i mi smo pobjegli u auto.
Dok je kretao, upitao me: - Zašto mi nisi rekao da pada kiša?
Zadržali smo se - prošla su četiri sata, a dogovorili smo se da ćemo na ribi biti najkasnije u tri. Gladni smo obojica tako da nam koljena drhte i on kaže – Ako si gladan, nećemo ići - a od pomisli o silasku do kuće ja gubim tek.
- Idemo – kažem, požalivši.
Cestica prema kući još se uvijek dobro drži, iako već ima nekih petnaest godina da smo je pravili. Bankine za koje smo skupljali kamenje još uvijek nisu podrovane.
Stižemo. Teren je očišćen. Otkako je kuća srušena, vidio sam je samo jednom. Sad je sve čisto, nema više ostataka i krša. Jebiga, govorimo jedan drugome, ima i gorih stvari nego da ti sruše vikendicu. Puno gorih. Živi smo i zdravi, svi, i nećemo propasti. Nijemac je bio uporan i stari je teren prodao.
Od kuće je ostao samo tlocrt - temelji su cijeli i jasno se vidi gdje su bili zidovi, vanjski i unutarnji, stepenice i sanitarije. Terase su još tu, a zelenilo oko kuće zapušteno je, ali živo, osim cedrova.
Njih mi je žalije nego kuće, kaže on.
Netko je posjekao cedrove, smetali su pogledu.
Kad su njih srušili, rekao mi je, odlučio sam prodati.
Cisterna obzidana benkovačkim kamenom još uvijek stoji, iako je bila dio kuće. Čak i drži vodi. Stoji i roštilj kojeg je stari počeo zidati jer mu je ostalo kamena od gradnje kuće, peka je rasla i rasla, otac je morao nabaviti još kamena i na kraju je roštilj skoro prerastao kuću. Dimnjak je dobro vukao, voljeli smo peći ispod peke. Uvijek sam ja palio vatru.
Prelazim tlocrtom kuće od garaže pa do dnevne sobe. U toj sobi bilo je svježe i po najvećoj vrućini. Pločice su još uvijek u dobrom stanju.
Naša kuća najbliža je moru. Spuštamo se prema plaži, dvadesetak metara, i zaključujem da obala miriše drukčije nego u Istri. Smilje, kaže stari. Čupa nekoliko stabljika i pruža mi ih. Smilje. Koliko sam puta prošao ovom stazom?
Plažu smo smatrali svojom, betonirali smo mali mol, nasuli šljunak, a poslije su nam je zauzimali susjedi. Okupatori, tako smo ih zvali.
Tim putem godinama sam prolazio na štakama, trudeći se da što prije stignem do vode i uđem do pojasa. Valovi bi me zapljuskivali i ja sam dalje ulazio polako, najpolaganije moguće.
Na molu je još uvijek ime mog brata, napisano prstom na svježem cementu. Šljunak je odnijelo more, možda ga je i netko uzeo za gradnju. Plaža je puna morske trave - nove, svježe, i stare, potpuno suhe. Skupljali smo je i palili, a svježa morska trava samo se dimila i smrdjela, nije gorjela. More je oko mola nanijelo mulj i sad se više ne bi moglo skakati, a prije se moglo skočiti na glavu kao od šale. Sjedam na mol i gledam. Tura do kraja naselja, onda do rta, mogao sam kraul plivati dva-tri sata, sve dok mi ne bi pao šećer u krvi i dok me ne bi uhvatila drhtavica.
Od posljednjeg ljetovanja prošlo je dvanaest godina. Nikada neću preplivati zaljev. Uvijek sam plivao samo uz obalu, onako kako treba plivati. Dogovarao sam se da me prate čamcem dok idem poprijeko, ali od toga na kraju nikada nije bilo ništa. Tada bi mi to bio sitan zalogaj. Sada više nisam u onoj kondiciji.
Mislili smo se kupati, ali je kiša tek stala i hladno je vani, voda se još nije ugrijala i ja odustajem. Nekada bi mi to bio izazov, bio bi to i sad, ali negdje drugdje.
Prve godine ljetovanja ovdje nije bilo struje. Bojao sam se plinske svjetiljke, pri svakom paljenju mislio sam da će eksplodirati. Stari ju je vješao na žicu, mrtvu žicu koja je virila između cigli. Onda je stigla struja, pa fasada. U gusternu su upadale ose. Davile su se u kanti, jurišale na lokve, ali se ne sjećam da su ikada ikoga ugrizle.
Voda je boćata, zaljev je duboko usječen i ovdje nikad nije bilo meduza. Male od susjeda jednom su je vidjele, rekle su, veliku meduzu koju je more izbacilo blizu nudističke plaže. Tata je rekao da lažu, a ja sam ih branio jer su mi se sviđale sve tri, a najviše najmlađa.
Približavam se rubu i pogledom nastojim obuhvatiti cijeli zaljev. To sam činio pri svakom ulasku u vodu. Štake bih ostavio blizu vode, često su se močile i uvijek bi zahrđale do kraja ljetovanja, ali to nije bio problem jer bih ih ja ionako prerastao do sljedeće godine.
Kada su bagerom poravnali stari, gomilanjem građevinskog otpada stvoren mol, nabacali šljunak i napravili novi, more se zamutilo tako da se činilo da se nikada neće razbistriti, a ja sam plakao kao da sam izgubio nešto vrijedno. Taj novi mol stoji i sad. Stara vremena uvijek izgledaju bolje. Nekada sam se mogao zakleti da mi je ovdje bilo lijepo, a sada više u to nisam siguran.
Idemo, pita. Kimam, da ne primijeti da mi glas drhti, dižem se i mi krećemo prema autu. Mirišem smilje i spremam ga u prtljažnik pored njegove sportske opreme i trešanja. Zastajem na kapiji i pokušavam upamtiti tlocrt, sagraditi na njemu kuću još jednom, da je ponesem na put. Zaboravit ću je, pomišljam, i dobro je što je tako. Stari je dobio dobar novac, ali ni Nijemac nije napravio loš posao. Sve je ispalo baš kako treba. Iako ga nikada neću upoznati, želim mu sreću, za kraj.
Vratila mi se glad. Napokon ćemo na ručak. Prvo dagnje, onda što već bude od bijele ribe.

- 22:09 - Komentari (50) - Isprintaj - #