Jesu li nam potrebne političke stranke?

petak , 23.01.2015.

U zadnjjh nekoliko godina u Hrvatskoj se stalno govori o nekakvim promjenama. Promjena politike, promjena vlasti, političkog uređenja itd. U osnovi se kritika svodi na to da je Hrvatskoj potreban neki novi, treći put. Čak i neki koji su vladali ili još uvijek vladaju, poput predsjednika u odlasku, govore o potrebi osnivanja neke nove, Druge Republike. Kažu, dosadašnje stranke koje se izmjenjuju na vlasti su dokazale da su lopovske i nesposobne. Moramo ih mijenjati. Stalno se izmjenjuju HDZ i SDP, a ni jednoj od tih stranaka i njihovih političkih i interesnih priljepaka nije u interesu interes društva ni dobrobit društva i Hrvatica i Hrvata, građana i seljaka.
Uistinu, treba li mijenjati sistem, lustrirati komuniste, ubojice i lopove, zločinačke organizacije i zabraniti im rad? Što se dobija time?
Osim toga, prije 20tak i nešto godina, promijenili smo i državu, politički sustav, ekonomski model, izašli iz jedne asocijacije, ušli u drugu....razmislimo malo....mi smo u kratko vrijeme promijenili toliko toga. Trebamo li mijenjati još nešto? I zašto?

Osobno smatram da je ovakav politički model zastario. Stranke postoje, ali rade samo za dobrobit vlastitih članova. Osnivanje novih stranaka i njihovo približavanje vlasti, donosi i njihovu automatsku korupciju i pri tome ne mislim samo na materijalnu korupciju već sveukupnu. Nakon nekog vremena svi ti Laburisti, Orasi, Hrastovi, Zidovi...postaju novi SDPovi i HDZovi, manje ili više jaki. Promjena? Izgubila se po putu i razvodnila.
Pa kako onda išta mijenjati?

Uostalom, kako stranke djeluju? Djeluju u Saboru, npr. i izglasavaju zakone. Tamo njihove rukice skaču, ali skaču onako kako gazda kaže, bez vlastitog razmišljanja. Sluša se glas stranke, slijedi se stranačka politika. Ako ta politika vodi povijesnim podjelama ili ideološkim podjelama, onda se tako i glasa, Ima li to svrhe? Pogotovo ako pogledamo i vidimo da u Hrvatskoj nema ideologije, nema ljevice ni desnice, tj. niti se ljevica nalazi u strankama niti se desnica nalazi u strankama. Toga nema, ali mi svi volimo jednostavne stvari, pa onda kažemo da je SDP lijevo, a HDZ desno, mada to nije točno.

Uzmimo na primjer, da mi se u HDZu sviđaju neke stvari ali mi se ne sviđaju neke druge, a isto tako i u SDPu mogu naći stvari koje mi se sviđaju i one koje mi se ne sviđaju. Koga podržati? Ne želim ni jednu, a što ću onda? Super ideja, idem osnovati svoju stranku. Međutim sa nekom novom strankom ne mogu doći na vlast. Jer vlast imaju one stranke koje imaju infrastrukturu, ukratko, koje će svoje članove i njihove obitelji postaviti na pozicije moći i vlasti. Bila to pozicija direktora lokalnog vodovoda ili predsjednika uprave HEP-a, nebitno je. Bitno je da stranka ima te mogućnosti. Kao takva, lakše će dobiti i simpatije i glasove svojih ljudi. A to je dovoljno za osvojiti vlast.
Novoosnovana stranka to ne može. Ono što može je dobiti nekoliko mjesta u Saboru i tamo pričati o čemu se zalaže. S vremenom, Laburisti, orasi, hrastovi i zidovi dosade ljudima jer samo pričaju a nikakve koristi od njih. I onda se ljudi vrate prokušanom HDZ/SDP modelu ili, još bolje, odustaju od glasovanja.

Pa kako onda?

1. Najnovija promjena koja se događa je ona koju provodi Udruga Franak. Skupina ljudi koji nemaju nikakvog zajedničkog interesa osim onog vezanog uz kredite u francima. Nikakav drugi interes ne postoji, politička razmišljanja su im toliko heterogena da se ne bi vjerojatno mogli složiti ni oko čega. Ali mogu se složiti oko toga da se franak vrati na 4 kune, kamata na 4 posto i da se svi franački krediti pretvore u kunske. Pravosudnu bitku, dio, su dobili. Drugi dio se vodi još uvijek, a političke bitke upravo dobijaju. Njihove savjete i mišljenja preuzima vlast, trenutni SDP. Dokle će to doći, pitanje je, ali Udruga Franak je već sad u Hrvatskoj obavila ogroman posao.

2. Još jedna Udruga, ili inicijativa, "U ime obitelji", uspjela je promjeniti hrvatski Ustav. To je inače vrlo teško, pogotovo kad imaš kompletnu vlast protiv sebe, medije itd. Međutim, oni su uspjeli, mada se radilo o jednoj rečenici. Uspjeli su još nešto...vratiti referendum kao način borbe za politička prava i interese. Danas se svatko prijeti referendumom. Vlast se toliko boji referenduma da trenutno pokušava ograničiti mogućnosti raspisivanja referenduma. Hoće li uspjeti, vidjet ćemo. UIO nije stala samo na jednoj rečenici, već je krenula i na promjenu izbornog sustava, opet referendumom. Tu nije uspjela, ali je donijela u javnost temu popisa birača i manipulacije istim.

3. Budući da su i branitelji dosta heterogena populacija, jako je teško i njih okupiti na nekakvom političkom programu, ekonomskom ili nekom drugom, ali relativno ih je jednostavno okupiti oko nekih kratkoročnijih ciljeva, smjena ministra, blokada donošenja novog zakona ili traženje donošenja ustavnog zakona. Kroz zadnje prosvjede branitleji su uspjeli učiniti ono što godinama nisu mogli. I što je paradoksdalno, s ulice su polako ušli i u institucije koje se do sada nisu obazirale na njih. Navodni bivši krajiški obavještajac je maknut s mjesta upravnog vijeća u dokumentacijskom centru Domovinskog rata, zakon o mirovinama je suspendiran do daljnjeg, veteranska bolnica je odjednoim osnovana a naveliko se raspravlja i o mogućnosti postavljanja zakona o braniteljma kao Ustavnog zakona. Ideja koja je potekla od Jadranke prije nekoliko godina.

4. Poplave koje su pogodile Slavoniju pokazale su još jednu stvar. Država je ispala neefikasna, spora, nebrižna i aljkava, Toliko aljkava da čak i predsjednik vlade kaže kako bi on osobno tužio državu da je na mjestu stradalnika. Toliko aljkava i nesigurna u sebe da je putem facebooka Vlada pozivala Hrvatice i Hrvate,. građane i seljake, da novce za pomoć stradalima doniraju nevladinoj organizaciji, Crvenom Križu. A čak i nakon prvog udara vode, čak i nakon nekoliko dana od početka poplava, na teren su različite nevladine udruge slale vlastite dobrovoljce na radove i pomoć. I tu je država kasnila, toliko da je ministarstvo branitelja pozvalo branitlelje da se uključe nakon što su branitlejske udruge već bile nekoliko dana na terenu.

Možda moje misli nisu dovoljno precizne, ali čini mi se da država i njene institucije postaju sve slabije. Političke stranke brinu o vlastitim interesima i materijalnim interesima vlastitog članstva. Većina naroda je isključena iz bilo kakvog institucionalnog djelovanja u društvu ili državi. Od njih se čak ni ne očekuje da izađu na izbore. Dapače, još bolje da ne izlaze.Angažirati se kroz stranke i boriti za neku ideju postaje sve manje učinkovito.
S druge strane, različite udruge i inicijative postaju sve moćnije i utjecajnije. Kroz neke institucije i van institucija djeluju na politički i društveni život i utječu na zakonodavce i moćnike. Lobiranje? Nije samo to u pitanju, već niz akcija koje se poduzimaju kako bi se stvari mijenjale u željenom smjeru.

Je li onda potrebno osnivanje nove stranke? Mislim da nije, dapaće, većinom postaje kontraproduktivno. Nasuprot tome, djelovanje kroz tzv. civilno društvo donosi slobodu djelovanja, veće mogućnosti pritiska na igrače u državi, a i bolje mogućnosti financiranja. Također, ako se udruge zalažu za točno određene ciljeve, onda im je i članstvo ili podupiratelji bolje organizirano i homogenije.Još bolje, mogućnost osnivanja udruga koje će biti kratkoročne i za jednokratnu uporabu. Samo za određeni cilj.

Ustavna kriza? Ili neka druga?

četvrtak , 15.01.2015.

A meni se čini da nije ni ustavna ni državna nego je kriza zdrave pameti i elementarne pristojnosti, kao i demokratskog ponašanja.
O čemu se radi?
U izbornoj noći predsjednik vlade Milanović je upotrijebio grube riječi i za HDZ i za Kolindu Grabar Kitarović. Nakon izbrojanih glasova, kad je postalo jasno da je Kitarović dobila više glasova, tj da je pobijedila na izborima, Milanović se nije osjetio pozvanim čestitati pobjednici. Dapače. Nasuprot njemu, Josipović je čestitao.

I sve bi to bilo u okviru Milanovićeve sirovosti i nepristojnosti, točno onako kako smo se do sada navikli da se on i neki njegovi ministri ponašaju, bahato, da nije u javnost izašla žena ministra Jakovine. Žena koja je inače bila u Europskom parlamentu zastupnica jedno kratko vrijeme. I ustvrdila da Kitarović nije pobijedila jer nema natpolovičnu većinu svih onih koji su izašli na glasovanje. I da nema veze što je dobila više glasova od Josipovića.
Moglo bi se to promatrati kao tek jedan pokušaj probijanja mlade i ne baš zapažene saborske zastuopnice u javnost, da nije izjave ministrice Pusić u emisiji "Kako vlada vlada". Ona je, na pitanje kad će Milanović čestitati Kitarovićki odgovorila da kad njena pobjeda bude konačna i službena. Mnogima je to izgledalo čudno, ali onda je izletjela Jakovinina žena. A sad se u Jutarnjem listu javlja i "visoki izvor iz vlade" (Milanović, da si ne mažemo oči) koji kaže da oni ne smatraju Kitarovićku predsjednicom, jer nije dobila natpolovičnu većinu.

Što to znači?
E, pa to znači da su maske pale i da je ova vlada počela djelovati fašističkim metodama. Bahatost, neosjetljivost, sirovost, nedemokratičnost, a sad još i ovo. Čisti fašizam. Meni osobno je bilo jasno da je MIlanovićeva vlada fašistička onog trena kad su počeli na svoj način tumačiti zahtjeve za referendumima. Izjave tipa "neće dok sam ja tu" i takve, ne pokazuju osobine normalnog demokratskog političara. To su osobine fašističke vladavine.

Izabrana predsjednica je u više navrata najavila da će zatražiti sastanak s vladom, sjednicu. Milanović i njegova klika očekuju da će HDZ preko Predsjednice, a možda i ona sama, opstruirati rad vlade. Ako ne opstruirati, onda barem retorikom ukazivati na nesposobnost vlade, što će im oslabiti pozicije na izborima.
Kao da je to potrebno. HDZ ne mora ništa napraviti, Milanovićeva (Pusićkina) vlada će se sama zakopati.

Ovakvim inicijativama, Milanović i njegovi, pokušavaju odugovlačiti sa inauguracijom predsjednice. Neće ništa postići, ali se nadaju da će trebati duže vremena da predsjednica preuzme dužnost. Više vremena tako, manje problema za njih.
Samo što onda neće biti to proći tako "lišo".
Kako kaže jedna poslovica: "Krčag ide na vodu dok se ne razbije." Tako i sad, čisto je za ne povjerovati da će HDZ čitavu zavrzlamu, a i dobar dio ljudi, gledati skrštenih ruku.

Ako se Milanović odluči za ovakvu inačicu djelovanja, meni se čini da upravo gledamo zadnje dane ove vlade i ove partije na vlasti.

Je li Đuro Glogoški ratni profiter?

četvrtak , 08.01.2015.

Svatko tko kod nas prati politiku i ostala društvena zbivanja, pa čak i onaj tko ne prati, ne može ne primjetiti prljavost i predsjedničke kampanje i političkog djelovanja stranaka, ministara, kandidata i inih.
Međutim, način na koji je prljavost izašla u javnost, licemjerje i sva ostala mutna klatež, vidi se najbolje na primjeru Matićevog objavljivanja primanja koje ima Glogoški. Zašto?
Licemjerno je da jedan ministar, čija se ostavka traži, govori kolika primanja ima invalid u kolicima, dok sam, a nije invalid u kolicima, ima i veća primanja od Glogoškog. Licemjerno je jer je i sam uvećao svoju invalidnost sređujući sebi PTSP, a kad je prestalo biti popularno imati PTSP, tj. kad je dobio fotelju predsjednikovog savjetnika, odmah je čudesno ozdravio.
Bez obzira na kredibilitet i poštenje Predraga Matića, mora mu se priznati da polagano dobija bitku protiv Đure Glogoškog. Neupitna je činjenica da je javnost sve više počela promatrati i branitelje i Glogoškog kao one kojima je dobro ali sad su se odlučili malo baviti politikom, te su stali na stranu HDZ-a i pušu s njima u rog. Međutim, ima li to ikakve veze i kako je moguće da Matić uspijeva dobiti, za njega od početka izgubljenu bitku?
Realno gledajući, bitka je od početka trebala biti, za Matića, izgubljena. Tko bi podržavao ministra koji u svojem mandatu nije napravio ništa korisno, ni za braniteljsku populaciju, ni za društvo u cjelini? Pogledajmo Matićevo dosadašnje djelovanje i rezimirajmo.
Najveći uspjeh koji on sebi pripisuje je objava registra branitelja. U tom registru su se trebale otkriti tisuće lažnih branitelja koji su nam uzimali milijarde proračunskog novca. Međutim, čak i po samom Matiću, našlo se njih 55. Za njih niti ne znamo tko su, kakve konzekvence snose, što se s njima dogodilo? AKo je to istina, oni su lopovi i trebali bi biti u zatvoru. Pa zašto o tome nikad nismo ništa čuli? Gdje su presude? Koliko je uopće korist tog registra?
Međutim, javnost je to zaboravila, a svi i danas pozdravljaju objavu tog registra i kao da svaki tren očekuju te tisuće lažnjaka i milijarde nazad u proračun. Ali toga nema. Niti će biti.

Samo Matićevo čudesno ozdravljenje od PTSP-a je trebalo biti upitno i dvojbeno. Zašto? Pa on sigurno ima PTSP. Čovjek je u logoru bio 9 mjeseci. Prije toga borbe u Vukovaru, tisuće granata dnevno i sve ono što nosi rat sa sobom. Pa kako to da je uspio ozdraviti, a tisuće drugih nisu? I kako to da je ozdravio baš dok je dobio fotelju savjetnika?
Svaki Matićev istup je provokacija. Tip je pun sebe, uništio je 9 tenkova i nije se libio to napisati u knjizi. Svatko normalan ko je u ratu ubio nekoga (a Matić je po vlastitom priznanju bar 27 vojnika) ne spominje takve stvari. Onaj tko vam se time hvali vjerojatno nije ubio nikoga, a ako jest i tim se hvali onda nije normalan. Bolestan je.
Po vlastitom priznanju braniteljima je dao "i srce i dušu", a oni ga mrcvare i blate. U svakom svojem istupu centar događanja je Predrag Matić i sve se vrti oko njega. Može li takav egoist biti koristan za druge? Ili će samo gledati vlastitu guzicu i korist?
Matiću je pred radnim mjestom umrla 100% braniteljica, a jedan se branitelj zapalio. Tražili su njegovu ostavku. Je li je Matić dao? Naravno da nije. Jer njemu je na pameti samo dobrobit branitelja, onih koji ne protestiraju protiv njega. Moš misliti.

Svejedno, Matić trenutno vodi nad Đurom Glogoškim. Glogoški je običan branitelj koji je krenuo u rat. Imao je tu nesreću pa je bio kobno ranjen i ostao je nepokretan u kolicima. Nakon ranjavanja, jedino što je država našla za njega i druge poput njega bila je mirovina. Nije Glogoški sam tražio mirovinu, niti je žudio za njom. Država se odlučila "zahvaliti" njemu i ostalim invalidima tjerajući ih ili primoravajući na razne načine, u mirovinu. Svaka je ljudska sudbina drugačija, ali svi ratni invalidi koje znam su otišli pod jednom vrstom primoravanja u mirovinu. Kad se našao u mirovini, Glogoški nije sam sebio odredio primanja koja će imati. Razni predstavnici vlasti, valjda osjećajući grižnju savjesti, odlučili su dati Glogoškom i drugima poput njega razne povlastice i povećati primanja. I tako se došlo do toga da Glogoški, skupa sa suprugom, prima blizu 25 tisuća kuna mirovine i dodataka mjesečno.
Kaže jedan komentator/ica, da je ovim država pokazala da nije maćeha braniteljima.
Uistinu, ako gledamo samo kroz mjesečna primanja, pogotovo za ove invalide prve skupine i kad gledamo kolike beneficije imaju i kad gledamo koje su činove u ratu imali, onda dolazimo do zaključka da su ti invalidi sasvim dobro zbrinuti. Realno gledajući i jesu. Kuća prilagođena njihovim potrebama, stalna mirovina, auto svakih 7 godina, novi, zaposlena supruga (kao njegovateljica), itd, itd....pa zašto se onda bune? Hoće li kruha preko pogače?

100postotni invalidi se ne bune zbog sebe. Pa tako ni Glogoški koji je predsjednik te udruge. I Glogoški i ostali invalidi su svjesno sebe stavili u prve redove kako bi senzibilizirali javnost za probleme branitelja, za najave drugačijeg, nestabilnijeg obračuna mirovina. Njima samima država ne bi ništa uzela, a ako bi, to bi bila mizerija. Ali uzela bi drugim branitlejima kojima je i do sada uzimala, a što je najgore ne bi bilo stabilne invalidske mirovine. Mijenjala bi se svako malo. Invalidi su istupili i kako bi upozorili javnost na nebrigu i šikaniranje branitelja i od strane institucija ali i pojedinaca. Koliko su bili u pravu pokazuju i reakcije i događaji koji su se do sada događali, samo u ovih zadnjih nekoliko mjeseci. Nazivanje branitelja rasistima i KKK-om, klerofašistima, postavljanje u institucije koje se bave DR-om ljudi u najmanju ruku upitne kredibilnosti, znanja i slično, nazivanje branitelja militannim krilom HDZ-a, izmanipuliranim lutkama, mrziteljima. I u ovom se nije istakla samo šira društvena javnost, nego i savjetnici predsjednika, saborski zastupnici i ministri...
100postotni invalidi su trebali najbolje senzibilizirati javnost. Javnost se s njima trebala najbolje i solidarizirati. Političari su trebali pogledati te ljude i osjetiti veću odgovornost i prema njima i prema narodu i prema društvu u cjelini. Za političare nije čudno, pokazali su da nemaju osjećaja za ljude i da su potpuno van stvarnosti. TO je vidljivo u svakom njihovom istupu, počevši od korištenja auta u privatne svrhe ili aviona u partijske, pa do uvjeravanja javnosti kako je preseljenje u nove prostorije jeftinije mada će se plaćati 2 milijuna kuna više. Međutim, ono što je strašno je da su oni sasvim uspjeli preokrenuti javnost. Je li moguće da godinama nije upitno kako saborski zastupnici i državni dužnosnici primaju više naknada za istu stvar, poput putnih troškova, stanarine i odvojenog života? Je li moguće da godinama nije upitno kako državni dužnosnici koriste službene automobile kao privatnu prćiju? Pa čak i avione? Koliko je beneficija, koliko je novaca koje njima dajemo, a koje oni ne opravdavaju, dapače, još veću štetu nanose? I to nas ne boli koliko nas boli činjenica da invalid DR-a, nepokretan u kolicima, skupa sa suprugom ima 25 000 kuna mirovine i ostalih naknada?
U kojem trenutku smo postali zavidni invalidima u kolicima, a nismo zavidni prodavačima magle koji i dalje manipuliraju s nama? Kako se to dogodilo? Je li to počelo s početkom braniteljskih prosvjeda ili je trajalo godinama ranije?

Meni osobno je teško odgovoriti na ova pitanja. Ima tu različitih teza koje mi se motaju po glavi. Možda smo glupi i možda je lako manipulirati s nama? Ali padaju mi na pamet ljudi za koje ne bih rekao da su glupi pa opet puše ove manipulacije. Možda nikad ni nije bilo solidariziranja s invalidima? Možda je javnost uvijek i bila zavidna invalidima DR-a. Pa i osobno sam znao branitelje koji su znali reći "da sam bar ranjen". A možda smo oduvijek mrzili tu populaciju koja se borila, jer su nam/vam oni uništili onu idilu koja je vladala prije DR-a. Ajd, dobro, nisu oni uništli, ali bar na njih to možemo projicirati. Pogotovo mržnju i netrpeljivost.
Uostalom, svi ti invalidi DR-a su profitirali i iz rata izašli dobro financijski potkoženi. Zar ne?